Istaknuta hrvatska znanstvenica i poduzetnica iz Buenos Airesa, potpredsjednica Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske za prekomorske zemlje, osnivačica mreže CroActivas i članica klape Valovi govori o hrvatskome identitetu u Argentini, ženama koje čuvaju iseljeničku baštinu, snazi klapske pjesme i budućnosti povezanosti iseljeništva s domovinom
Rođeni ste u Buenos Airesu, u obitelji hrvatskih iseljenika, a hrvatski jezik naučili ste prije španjolskoga. Odakle potječu Vaši obiteljski korijeni i kako je odrastanje u hrvatskoj obitelji oblikovalo Vaš identitet?
—Moji obiteljski korijeni potječu iz Bosne i Hercegovine. Otac je rođen u Konjicu, a majka u Hotnju, malome mjestu pokraj Čapljine. Upoznali su se tek u Argentini, u Hrvatskome domu u Buenos Airesu. Majka je stigla sa svojim roditeljima, braćom i sestrama, dok je otac došao sam, kao i mnogi drugi hrvatski iseljenici koji su nakon rata morali napustiti svoj dom i započeti novi život daleko od domovine. Odrastala sam u jednoj velikoj hrvatskoj obitelji, puno većoj od one koju su činili samo naši krvni srodnici. Svi prijatelji mojih roditelja postali su naši stričevi, ujaci i tete. Bila sam prvo dijete rođeno u toj skupini hrvatskih iseljenika pa sam, naravno, bila i najviše mažena! Tako smo stvorili jednu veliku, povezanu obitelj u kojoj su se dijelili i radost i brige, slavili blagdani, njegovale tradicije i čuvao hrvatski jezik. Zato nije neobično što sam hrvatski naučila prije španjolskoga. U našem okruženju govorilo se isključivo hrvatski, sve dok nismo krenuli u školu. Prilagodba nije bila jednostavna, osobito zato što su nas roditelji upisali u njemačku školu! Tako smo odmalena živjeli između nekoliko jezika i kultura, ali hrvatski je uvijek ostao jezik našega doma i naših osjećaja. Moji roditelji bili su iznimno vrijedni i požrtvovni ljudi. Nakon teških ratnih i poratnih godina, života u izbjegličkim logorima i dolaska u nepoznatu zemlju, morali su sve početi ispočetka. U Buenos Airesu imali su vlastitu krojačku radionicu i neumorno radili kako bi nama, četvero djece, omogućili bolji život i sveučilišno obrazovanje. To im je bio jedan od najvećih životnih ciljeva. Mislim da je upravo to najviše oblikovalo moj hrvatski identitet. Roditelji nam nisu morali posebno objašnjavati što znači biti Hrvat. To smo svakodnevno živjeli, uz jezik, obiteljske običaje, prijateljstva, zajedništvo i ljubav prema domovini koju su morali napustiti, ali koju su uvijek nosili u srcu. Od njih sam naslijedila ne samo osjećaj pripadnosti hrvatskome narodu, nego i vrijednosti koje me prate cijeloga života: rad, upornost, obrazovanje, solidarnost i odgovornost prema zajednici.
Ostvarili ste uspješnu znanstvenu i poduzetničku karijeru u području farmacije, uz obiteljske obveze i dugogodišnji angažman u hrvatskoj zajednici. Što je najviše obilježilo Vaš profesionalni put i u čemu pronalazite najveće osobno zadovoljstvo?
Od najranije mladosti bila sam povezana s hrvatskom zajednicom, najprije u skupinama mladih pri Hrvatskome katoličkom centru sv. Nikole Tavelića, a zatim u pjevačkome zboru Jadran, u kojemu sam pjevala od svoje petnaeste godine sve do rođenja drugoga djeteta. Ipak, najveću zaslugu za sve što sam ostvarila pripisujem svojoj obitelji, a osobito čovjeku kojega sam izabrala za životnoga suputnika, svojem suprugu Marcelu Nacucchiju. Oboje smo farmaceuti, oboje smo doktorirali, svatko u svojem području, a tijekom godina, pojedinačno i zajedno, primili smo brojna priznanja i nagrade za znanstvenu izvrsnost i uspjehe u proizvodnji. Zajedno smo osnovali i razvili vlastitu farmaceutsku tvrtku, što nam je omogućilo profesionalnu neovisnost, ali prije svega slobodu da ostvarujemo ideje i pokrećemo projekte koji su nas u određenom trenutku najviše nadahnjivali. Usklađivanje profesionalnoga rada, odgoja troje djece i aktivnosti u hrvatskoj zajednici sigurno nije uvijek bilo jednostavno. No, vjerujem da je ključ upravo u međusobnoj podršci, razumijevanju i zajedničkim ciljevima.
Hrvatska zajednica u Argentini ima dugu i bogatu povijest, a hrvatski identitet ondje se prenosi već generacijama. Kako danas žive Hrvati u Argentini i koliko su mlađi naraštaji zainteresirani za hrvatski jezik, kulturu i domovinu svojih predaka?
—Život hrvatske zajednice u Argentini danas se znatno razlikuje od onoga kakav sam poznavala u svojoj mladosti. Današnji mladi većinom pripadaju trećem, četvrtom, pa i kasnijim naraštajima potomaka hrvatskih iseljenika. Jedan od najvećih izazova svakako je postupni gubitak hrvatskoga jezika, koji je važan dio našega identiteta i poveznica s domovinom naših predaka. Ipak, hrvatska zajednica i dalje je vrlo aktivna. U folklornim i tamburaškim skupinama okupljaju se mladi koji uz glazbu, ples i zajedničke aktivnosti razvijaju osjećaj pripadnosti i stvaraju prijateljstva koja često traju cijeli život. No, smatram da moramo pronaći i nove načine njihova okupljanja, prilagođene današnjim interesima. Osobno vjerujem da sport ima velik potencijal za povezivanje mladih hrvatskog podrijetla. Danas postoje brojne mogućnosti koje Hrvatska pruža putem Hrvatske matice iseljenika, Ministarstva demografije i useljeništva, sveučilišnih programa, kao i nastave u hrvatskim udrugama. Jezik nije samo sredstvo komunikacije, nego i ključ za dublje razumijevanje vlastitih korijena, kulture i pripadnosti hrvatskome narodu.
Od 2018. godine članica ste Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, a nedavno ste izabrani i za potpredsjednicu Savjeta za prekomorske zemlje. Koje potrebe smatrate najvažnijima i kako Hrvatska može snažnije potaknuti povezivanje mladih s domovinom, pa i njihov povratak ili useljavanje?
—To za mene predstavlja veliku odgovornost i izazov. Osobno smatram da dužnosti nisu lovorike kojima se trebamo zadovoljiti, nego prilike da nešto konkretno pokrenemo i ostvarimo. Moj je cilj, u suradnji s Odborom za prekomorske zemlje, pridonijeti boljem prepoznavanju potencijala hrvatskog iseljeništva za razvoj Hrvatske.
Jedan od najvećih izazova naših zajednica jest očuvanje hrvatskoga jezika tijekom generacija. Zato smo kao jednu od prvih inicijativa pokrenuli anketu o učenju hrvatskoga jezika u prekomorskim zemljama. Želimo bolje razumjeti stvarne potrebe naših zajednica i predložiti konkretne mjere za unapređenje nastave, uz dostupnije obrazovne programe, stipendije, digitalne sadržaje i razmjene.
Kada govorimo o mladima i mogućnostima povratka ili useljavanja u Hrvatsku, smatram da moramo ponuditi više od kulturnih programa. Potrebno je razvijati mogućnosti stručne prakse, olakšati priznavanje inozemnih kvalifikacija te poticati suradnju s hrvatskim sveučilištima i poduzećima. Mladi hrvatskog podrijetla trebaju Hrvatsku prepoznati i kao zemlju u kojoj mogu ostvariti svoje profesionalne i životne planove.
Vjerujem da odnos Hrvatske i njezina iseljeništva mora biti dvosmjeran, temeljen na međusobnom razumijevanju i konkretnim mogućnostima suradnje. Naš zadatak je pretvoriti golemi potencijal hrvatskog iseljeništva u zajedničke projekte koji će pridonijeti razvoju Hrvatske i njezinih zajednica diljem svijeta.
U studenome će Córdoba biti domaćin 9. Susreta hrvatske dijaspore Južne Amerike. Što ovakvi susreti znače za povezivanje hrvatskih zajednica i kakve mogućnosti suradnje otvaraju?
—Uvijek sam vjerovala da je osobni susret nezamjenjiv. Upravo se uz razgovore, razmjenu iskustava i nova poznanstva rađaju ideje koje kasnije prerastaju u konkretne projekte i trajnu suradnju. Smatram da je jedna od najvećih vrijednosti ovih susreta to što nadilaze granice pojedinih država i udruga. Posebno mi je važno da se ne zadržimo samo na kulturnim i folklornim sadržajima, nego da uključimo mlade, stručnjake, poduzetnike i institucije iz Hrvatske te otvorimo prostor za nove oblike suradnje. Deveti Susret u Córdobi posebno je važan jer će, uz bogat kulturni program, uključivati gospodarske susrete i Treći susret mreže CroActivas. Time pokazujemo da hrvatska dijaspora ima potencijal djelovati na različitim područjima i biti aktivan partner Hrvatskoj.
Za mene je pravi uspjeh kada se poznanstva pretvore u prijateljstva, ideje u zajedničke projekte, a entuzijazam u konkretna djela. Upravo zato vjerujem da ovakvi susreti trebaju biti sve više usmjereni prema budućnosti, a ne samo prema očuvanju prošlosti.
Jedna ste od osnivačica mreže CroActivas, koja okuplja više od tisuću žena hrvatskog podrijetla. Kako je nastala ova inicijativa i kakvu ulogu žene danas imaju u očuvanju hrvatskoga identiteta i povezivanju iseljeničkih zajednica?
—CroActivas nastala je 2023. godine zbog želje da povežemo žene hrvatskog podrijetla iz različitih zemalja Latinske Amerike i stvorimo prostor u kojem ćemo moći razmjenjivati iskustva, međusobno se podržavati i, što mi je posebno važno, zajednički djelovati. Od samoga početka nisam željela da CroActivas bude samo još jedna organizacija koja okuplja žene, nego mreža iz koje će nastajati konkretni projekti. Naš prvi veliki susret održan je 2023. godine u Buenos Airesu, drugi 2025. u São Paulu, a sada pripremamo treći u Córdobi, pod geslom – Od niti do djelovanja. To geslo zapravo najbolje izražava ono što želimo postići: pretvoriti naše zajedničko nasljeđe u nove inicijative. Među projektima posebno bih istaknula CroActiCuentos, priče za djecu kojima želimo približiti hrvatsku kulturu najmlađima, te naš izdavački projekt Čuvarice niti – Guardianas de la trama, koji je nastao zbog želje da sačuvamo i podijelimo životne priče žena hrvatskog podrijetla. Vjerujem da su žene tijekom povijesti hrvatskog iseljeništva imale presudnu, često nedovoljno prepoznatu ulogu u očuvanju identiteta. Upravo su one u obiteljima prenosile jezik, običaje, vjeru, pjesme, recepte i uspomene na domovinu. No, želimo pokazati da žene nisu samo čuvarice tradicije, nego i pokretačice promjena, sposobne stvarati nove projekte, povezivati zajednice i pridonositi njihovoj budućnosti.
Nedavno je u HNK Split predstavljena knjiga Čuvarice niti, nastala u suradnji s Hrvatskom maticom iseljenika. Kao glavna urednica ovoga vrijednog izdanja, što Vas je potaknulo na ovaj izdavački projekt i kako ste doživjeli predstavljanje hrvatskog izdanja u domovini?
—Ideja o knjizi Čuvarice niti – Guardianas de la trama proizašla je iz jednoga jednostavnog pitanja: koliko priča naših majki, baka i drugih žena hrvatskog podrijetla ostaje neispričano i koliko ih zauvijek nestaje odlaskom jedne generacije? Željeli smo upravo tim pričama dati glas. Knjiga donosi 25 životnih priča žena hrvatskog podrijetla iz Latinske Amerike. Njihove sudbine su različite, ali povezuju ih nevidljive niti koje se provlače tijekom generacija: sjećanja, obiteljske vrijednosti, osjećaj pripadnosti i želja da se nešto od vlastitih korijena prenese onima koji dolaze poslije nas. Posebno želim istaknuti ulogu Hrvatske matice iseljenika, koja je ovaj projekt prepoznala kao svoj i s velikim entuzijazmom prihvatila njegovu realizaciju na hrvatskome jeziku. Zahvaljujući toj podršci i predanome radu njezina tima, u samo šest mjeseci uspjeli smo prevesti i pripremiti hrvatsko izdanje knjige. Predstavljanje knjige u Hrvatskome narodnom kazalištu u Splitu bilo je za mene posebno emotivno iskustvo. Priče koje su nastale daleko od Hrvatske simbolično su se vratile u domovinu naših predaka. Posebnu toplinu tom događaju dale su autorice koje su sudjelovale u predstavljanju, ali i nastup naše ženske klape Valovi iz Buenos Airesa. Spoj tih životnih priča i hrvatske pjesme stvorio je ozračje koje ćemo, vjerujem, svi dugo pamtiti. Za mene ova knjiga nije završetak, nego početak dugoročnog projekta. Već pripremamo nastavak, Čuvarice niti 2, jer vjerujem da postoji još mnogo priča koje zaslužuju biti ispričane i sačuvane za buduće generacije.
Jedna ste od osnivačica ženske klape Valovi iz Buenos Airesa, koja ove godine obilježava 25 godina djelovanja. Kako je započela ta glazbena priča, što vas je održalo na okupu i koliko Vam osobno znači klapska pjesma?
—Nastanak klape Valovi bio je zapravo sasvim prirodan nastavak našega glazbenog puta. Gotovo svi smo potekli iz Hrvatskoga pjevačkog zbora Jadran, a još kao tinejdžeri pjevali smo u “konhuntu”, vokalnoj skupini pri Hrvatskome katoličkom centru sv. Nikole Tavelića u Buenos Airesu. Godinama kasnije, prigodom jedne obljetnice hrvatskih sveučilištaraca, ponovno smo zapjevali pjesme iz mladosti. Toliko nas je to razveselilo da smo odlučili nastaviti! Okupilo nas se desetak, tada već ne tako mladih entuzijasta, i osnovali smo novi “konhunto”, mješovitu vokalnu skupinu.
U početku smo pjevali uz instrumentalne matrice, sve dok nam jednoga dana usred nastupa nije otkazalo ozvučenje. Nastavili smo pjevati a cappella, a publika nas je oduševljeno potaknula da tako i nastavimo. Taj mali tehnički problem zapravo je odredio naš daljnji glazbeni put! Počeli smo prilagođavati repertoar i tražiti pjesme za žensku klapu, što u to vrijeme nije bilo nimalo jednostavno. Budući da je već postojala muška klapa BA, njihovo iskustvo i podrška bili su nam dragocjeni. Posebno se želim prisjetiti našega dragog Tomija Dadića, koji je u početku pjevao s nama i bio naš solist, s jedinstvenim i nezaboravnim glasom. Zbog poslovnih obveza kasnije je morao odustati od nastupa i tada smo postale ženska klapa. Prije dvije godine Tomi nas je zauvijek napustio i otišao pjevati na nebu, ali ostao je dio naše priče. Što nas je održalo na okupu svih ovih godina? Prije svega prijateljstvo, ljubav prema pjesmi i zadovoljstvo zajedničkog stvaranja.
Za mene Valovi predstavljaju nešto mnogo više od glazbene skupine. Klapsko pjevanje naučilo me koliko je važno slušati druge, prilagoditi se i pronaći svoje mjesto u zajedničkome zvuku. Neke od nas možda imaju izraženije glasovne mogućnosti od drugih, ali nijedna sama ne bi mogla stvoriti ono što stvaramo zajedno. Upravo je u tome ljepota klapske pjesme: pojedinačni glasovi postaju nešto mnogo veće kada se sjedine u skladnu cjelinu.
Nakon nastupa na 4. Susretu klapa Hrvata izvan RH u Splitu, Valovi su krenuli na turneju po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kako ste doživjeli susrete s domaćom publikom i koje ćete trenutke s turneje posebno pamtiti?
—Sudjelovanje na Susretu klapa Hrvata izvan Republike Hrvatske i nastupi na pozornicama hrvatskih narodnih kazališta u Zagrebu i Splitu za nas su nezaboravna iskustva i ostvarenje snova. Pjevati u domovini svojih roditelja, pred publikom koja poznaje i razumije svaku riječ naših pjesama, ima sasvim posebno značenje. Bilo je trenutaka kada smo jedva uspijevale zadržati suze dok smo pjevale pjesme koje izazivaju najdublje osjećaje. Teško je riječima opisati što znači stajati na pozornici, toliko daleko od mjesta gdje smo odrasle, a istodobno osjećati da smo kod kuće. Ovogodišnja turneja po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini za mene je imala i posebno osobno značenje. Posjetila sam krajeve iz kojih potječu moji roditelji, upoznala bolje njihovu povijest i vidjela mjesta koja su obilježila njihovo djetinjstvo. Mnoge priče koje sam slušala tijekom odrastanja odjednom su dobile stvarne slike, krajolike i lica. Taj doživljaj još više je produbio moj osjećaj pripadnosti. Posebno mjesto u našim uspomenama zauzima pjesma Diva Grabovčeva Marka Perkovića Thompsona, koju smo posebno za ovu turneju obradile za žensku klapu. Prijam publike bio je izvrstan, a jedan od najupečatljivijih trenutaka bio je kada smo je zapjevale i na Kedžari, mjestu povezanom s predajom o Divi Grabovčevoj. Bio je to trenutak u kojem su se pjesma, povijest i osjećaji spojili na poseban način. Želim posebno zahvaliti Hrvatskoj matici iseljenika na izvrsnoj organizaciji turneje i pažnji koju nam je posvetila. Zahvaljujući tome, ovo putovanje bilo je mnogo više od niza koncerata. Upoznavale smo ljude, slušale njihove priče, dijelile svoje i stvarale prijateljstva koja će, sigurna sam, trajati. Vratile smo se u Argentinu bogatije za nezaboravna iskustva, nova prijateljstva i još snažniji osjećaj pripadnosti. Shvatile smo da pjesma ne poznaje udaljenosti ni granice i da nas ponekad upravo ona najbrže vraća našim korijenima.
Tijekom godina sudjelovali ste u brojnim projektima povezivanja hrvatskog iseljeništva s domovinom, a surađujete i s Hrvatskom maticom iseljenika. Kako ocjenjujete važnost takve institucionalne suradnje i u kojim područjima vidite najveći prostor za nove zajedničke projekte?
—Tijekom svih ovih godina imala sam priliku surađivati s brojnim hrvatskim institucijama, ali Hrvatska matica iseljenika za mene ima posebno značenje. Ona je jedan od najvažnijih mostova između domovine i hrvatskih zajednica diljem svijeta. Upravo su projekti poput knjige Čuvarice niti i turneje klape Valovi najbolji primjeri takve suradnje. Moji budući projekti posebno su usmjereni prema ženama i mladima te prema većoj vidljivosti hrvatskog iseljeništva Južne Amerike. Vjerujem da naše zajednice imaju golemo bogatstvo znanja, iskustava, stručnih sposobnosti i kreativnosti koje još nije dovoljno prepoznato u Hrvatskoj. Za mene je smisao institucionalne suradnje upravo u tome da otvara vrata, povezuje ljude i omogućuje da dobre ideje postanu stvarnost.
Iza Vas su brojna profesionalna postignuća, vrijedni projekti i desetljeća predanoga rada za hrvatsku zajednicu. Kada se osvrnete na svoj životni put, što za Vas osobno znači biti Hrvaticom u Argentini? Koju biste poruku uputili mladim potomcima hrvatskih iseljenika koji tek otkrivaju svoje korijene?
—Ponekad sam se u argentinskom društvu osjećala pomalo drukčijom, ali nikada to nisam doživljavala kao nedostatak. Naprotiv, oduvijek sam smatrala da mi je Bog podario poseban dar: biti istodobno Hrvaticom i Argentinkom. Ta dva identiteta, te dvije ljubavi, oduvijek žive u meni potpuno prirodno, bez ikakve proturječnosti. Štoviše, ponekad mi je bilo žao onih koji nisu imali priliku doživjeti to bogatstvo pripadnosti dvjema domovinama, dvjema kulturama i dvama svjetovima. Hrvatska je za mene mnogo više od zemlje mojih predaka. Ona je dio onoga što jesam, mojega odgoja, vrijednosti, osjećaja i životnih izbora. S godinama sam shvatila da identitet nije samo nešto što nasljeđujemo, nego i nešto što svjesno gradimo svojim djelima i prenosimo drugima. Moja najveća želja je pomoći ljudima, osobito mladima, da prepoznaju vlastite sposobnosti, da zasjaju vlastitim svjetlom, da ne odustaju od svojih ideala i da ustrajno rade na njihovu ostvarenju. Mladim potomcima hrvatskih iseljenika poručila bih da budu znatiželjni prema svojim korijenima, da upoznaju Hrvatsku, njezin jezik, kulturu i ljude, ali prije svega da u tom nasljeđu pronađu vlastiti put. Ne moraju ponavljati ono što su činile prethodne generacije, nego na tim temeljima mogu graditi nešto novo, svoje. Biti Hrvaticom u Argentini za mene je bio Božji dar, ali ono što sam s tim darom učinila moja je osobna odgovornost. Ako sam svojim radom uspjela nekome otvoriti vrata, ohrabriti ga da vjeruje u sebe ili mu pomoći da ostvari svoje snove, onda smatram da je moj trud imao smisla.
Razgovarala: SNJEŽANA RADOŠ; Foto: PRIVATNI ALBUM - USTUPLJENE FOTOGRAFIJE
