Pozivamo vas na otvorenje prve samostalne izložbe fotografija „Pogled kroz zrcalo“ povratnice Vere Fabris u subotu, 18. travnja 2026. u 12 sati u Galeriji Principij, Pod voltun 4, Rijeka.
Izložba u organizaciji Hrvatske matice iseljenika podružnice Rijeka i Fotokluba Rijeka ostvarena je i uz podršku Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Veselimo se vašem odazivu!
Vera Fabris rođena je u Puli, u Zagrebu je diplomirala na studiju Socijalnog rada 1983., a praksu socijalne radnice odradila je u brodogradilištu Uljanik. U New York, U.S.A. odlazi 1987. te je tamo završila magisterij Savjetovanja za brak i obitelj, te magisterij Socijalnog rada. Do 2020. u Americi je radila u svojstvu socijalnog radnika u institucijama koje se bave psihičkim bolesnicima, ali i s bolesnicima u njihovom kućnom miljeu. Nakon 2020. i odlaska u mirovinu, vraća se u Pulu, s time da se privatno bavi psihoterapijom, trenutno živi između Pule i New Yorka. Ljubav prema esperantu koja seže još od srednje škole kao i amatersku vezu s fotografijom Vera Fabris pretočila je u sudjelovanje na esperantskim kongresima u Europi i Americi te stalnim sudjelovanjem na međunarodnoj izložbi Hrvatskog Esperanto saveza gdje je 2025. dobila drugu nagradu. Fotografije su joj bile uključene u skupne isložbe te objavljivane u časopisima, članica je iseljeničkog kluba Womens Club of Unije, te članica Fotokluba Rijeka od 2021.
Fotografska poetika Vere Fabris u svojim se materijalima vezuje uz dva prevladavajuća motiva, tj. toponima, jer u slučaju ove autorice možemo reći kako su toponimi njene biografije (New York, i Istra/Kvarner/Unije) istovremeno i toposi fotografija koje razvija u nekoliko slojeva.
Prvi sloj jest pop-kulturni narativ u kojem gledatelj može tragati za pojmovima kao što su New York, ili zamišljati kako izgleda kvarnerski otok, zapravo zamišljati kako izgleda stereotip o New Yorku ili Unijama.
Naime, s fotografija koje nam predočuju fasade ukrašene grafitima, ili oslikane muralima, ili pokazuju vedutu mosta s naglaskom na njegovoj grandioznoj čeličnoj konstrukciji, objavljuju se motivi koji kao da su sišli s razglednica koje opisuju američki Babilon dok su Unije opisane zalaskom sunca i minijaturnim, intimnim, insularnim motivima plaža, biljaka, cvijeća, životinja. S jedne strane širina i veličina Amerike, s druge strane atmosfera zatvorenosti u sebe, ali zatvorenosti kao načina da se sačuva toplina, (što nam najbolje pokazuju mačke sklupčane u jin-jang poziciji, cvijeće koje probija ogradu, puteljak koji ne vodi od nikud do nikamo), dakle zatvorenosti koja za nuspojavu prikazuje melankoliju bure.
Ljudi ne postoje na Verinim fotografijama, ne postoje portreti živih, već samo portreti murala, fotografije slika i drugih fotografija.
I to nas uvodi do ključne točke u kojoj se spajaju toponimi koji opisuju materijalni svijet, shvaćamo njegove mjere, opoziciju između golemosti i minijature, tome se prilaže naše poznavanje pop-kulture, zapravo stereotipa o pop-kulturi koja i sama obrađuje stereotipe, i stvara se niz dualizama, poput babuški koje nas dovode do onog razotkrivajućeg u stilu Vere Fabris.
Autoricu koja se bavila socijalnim radom ne zanima dokumentarizam ili aktivizam na razini motiva, već nas upućuje na to da svaka akcija počiva na razumijevanju, prelasku preko određene granice, prolasku kroz barijeru, dakle to je intimno shvaćanje onog drugog, shvaćanje njegove psihologije, prave naravi onog drugog ili sebe. Za to je potrebna komunikacija, koja u vizualnom svijetu počiva u pogledu, dakle fokus Fabris je na samom pogledu, pomalo voajerskom, koji mora proći okvire, rešetke prozora, izloge (Amerika) ili “oči” ograda i brodskih konstrukcija (Kvarner). Svaka umjetnost jest istovremeno i komunikacija s drugima i samoobjava, a za to je potrebno upoznati sebe te se Verin pogled neprekidno zadržava na refleksijama i odrazima, izloga, stakla, odrazima u vodi, moru, leće fotoaparata su prekrivene kapljicama vode, brodski prozor je zasut morem…
Nepronični ili zamućeno zamagljeni, ti odrazi su zrcala u kojima se skrivaju naši interesi i razmišljanja, intelektualne sklonosti na korak do kontempliranja. U ovom slučaju pogled autorice, način kako je izložen, gdje se upućuje oko, a ne ono što se gleda je prava tema grupe od trideset fotografija ove prve njezine samostalne izložbe. Veru Fabris, ako simplificiramo stereotipe istočnjačkih filozofija, ne zanima dolazak već samo putovanje, jer zapravo samo na putovanju putnici prolaze kroz razne doživljaje i tek tamo shvaćaju svoju pravu bit.
– Nino Sorić, kustos izložbe
Autor: HMI Rijeka
