Priča o Španovčanima u Brazilu nije pitanje samo jednog mjesta pokraj Pakraca, nego i ogledalo jedne šire povijesti iseljavanja, identitetskih lomova i kulturne otpornosti. Poseban doprinos toj priči dao je Agnel Kufner, koji je posljednjih desetljeća neumorno istraživao put svojih predaka, a o kome je i bilo riječi u časopisu Matici
Tekst i foto: Milan Puh
Sve je počelo 2006. godine, kada je posjet austrijskome konzulatu u mjestu Treze Tílias u brazilskoj saveznoj državi Santa Catarina, na jugu Brazila, otvorio vrata jednome neočekivanom otkriću. Istraživanje je započelo nakon dugog i dragocjenog razgovora s Terezinhom Kufner, sestrom djeda Luiza Kufnera, koja je tada imala više od devedeset godina. Želja je bila jednostavna: doznati iz kojeg su dijela Austrije, kako se tada vjerovalo, preci stigli u Brazil.
No, ispostavilo se da je odgovor daleko složeniji. Polako se rasplitao i otkrivao dublju istinu o tome da podrijetlo iz Austro-Ugarske, zbog kojeg su se doseljenici nekada identificirali kao „Austrijanci”, nije točno i da su bili Hrvati, ukorijenjeni u Ravnoj Gori, a zatim u Španovici. Napustili su domovinu 1897. godine, brodom iz Genove, i stigli u Brazil, gdje su položili temelje za buduće naraštaje. Zanimljivo je da je jedan od ključnih tragova bio skriven u jednoj riječi. Terezinha je u svojoj starosti često nudila slasticu koju je nazivala „žilica”, jednu vrstu hladetine koju se jelo na žlicu. Ta riječ, na prvi pogled bezazlena, postala je ključ za dešifriranje šire genealogije. Od nje je započelo mapiranje svih rođenja i migracijskih putova, ali i povezivanje s povijesnim procesima raspada Austro-Ugarske i kasnije Jugoslavije. Istraživanje je išlo od potrage u arhivima pa sve do recentnijeg procesa okupljanja živih svjedočanstava. U desecima razgovora s rođacima, često vođenih preko WhatsAppa, pojavio se neprocjenjiv materijal, video dviju unuka brata Agnelova pradjeda, Lindamire i Salete, koje su pjevale pjesmu naučenu od svoga djeda „nona Kufnera”. Za njih je to bila uspomena iz djetinjstva, no za Agnela to je bio pravi kulturni artefakt, pjesma koja je više od sto godina ostala zaključana u obiteljskom pamćenju. Prvi pokušaj identifikacije nije dao rezultat, mnogi članovi zajednice i istraživači nisu uspjeli prepoznati melodiju i riječi. No onda se pojavila nova poveznica – Barbara Vančina, Agnelova prijateljica i „sestra po istraživanju”, iz Ravne Gore. Ona je pjesmu prepoznala i povezala s repertoarom lokalnoga zbora i tamburaškoga sastava. Tako je pjesma, nakon stoljeća šutnje, ponovno zaživjela u svome izvornom kontekstu, potvrđujući čudesnu izdržljivost kulturne baštine.
Godine 2018. istraživanje je poprimilo novu dimenziju kada je u posjet hrvatskoj obitelj Kufner primljena s toplinom i otvorenošću u Ravnoj Gori, odakle kreće tuzemna putešestvija, a onda i inozemna. Ondje su se obiteljske niti ponovno ispreplele s lokalnom zajednicom, a simbolično priznanje stiglo je u obliku darova – tamburice od maestra Josipa Poljančića i CD zbora pod ravnanjem Žakline Majetić, u kojemu je pjesma Kufnerovih ponovno zaživjela. Ova priča nadilazi granice genealoških istraživanja kao onog Agnela koji je napisao više od 300 stranica o više stotina potomaka obitelji koji danas koriste ovu knjigu kao put prema domovini. Ona pokazuje kako jedno obiteljsko istraživanje može postati most između kontinenata, epoha i identiteta. Možda najbolje završiti riječima Barbare Vančine koja kaže u dopisu: „Pjesma je cijelo vrijeme bila s vama, a sada se vratila svome mjestu nakon više od sto godina. To je čudo naše i vaše kulturne baštine.”
