Piše: Đuro Vidmarović
O moliškim Hrvatima ne piše se često u sredini matičnoga naroda. Zbog toga je studija dr. sc. Marte Račić, objavljena pod naslovom Identitet moliških Hrvata, a u nakladi Ogranka Matice hrvatske Hrvatska Kostajnica, posebno važna. Autorica je rođena u Hrvatskoj Kostajnici 1960. godine istoga se tamošnji Ogranak MH javlja kao nakladnik. Riječ je o nastavnici na Hrvatskim studijima. Recenzenti ove vrijedne studije su prof. dr. Tvrtko Zebec i prof. dr. Sanja Špoljar Vržina.
Prof. Račić je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu obranila doktorsku disertaciju 2018. godine, s temom „Revitalizacija moliško hrvatskoga identiteta“. Inače, po osnovnoj struci je diplomirana pedagoginja, a potom je završila i dvopredmetni studij talijanskog jezika i književnosti te etnologije. Ovako obrazovanje pokazalo se vrlo dobrom podlogom za proučavanje samobitnosti moliških Hrvata.
Kao etnologinja dr. Račić je 2016. godine boravila u Mundimitru, jednom od tri hrvatska sela u pokrajini Molise, kako bi prikupila etnološku građu za doktorsku disertaciju. U ovo selo vratila se ponovno 2024. kako bi novim podatcima nadopunila i sadržajno obogatila građu za svoju disertaciju.
Dr. Račić je prije ove knjige objavila više radova na temu identiteta i kulture moliških Hrvata. O ovoj hrvatskoj subetničkoj grupi predaje četiri kolegija: „Kulturni identitet hrvatskog iseljeništva“, „Identitet moliških Hrvata“, „Hrvatska tradicijska kultura i globalizacija“ te „Akademski talijanski jezik“.
U predgovoru knjizi autorica ističe: „Nekoliko je razloga zbog kojih je rukopis doktorske disertacije obranjene 2018. godine pretočen u knjigu i objavljen pod naslovom Identitet moliških Hrvata. Prvi i osnovni je profesionalna dužnost da se znanstveni sadržaj učini dostupnim široj javnosti i skrene pozornost na iznimnu hrvatsku kulturnu baštinu izvan naših granica, a koju dugujemo hrvatskoj manjinskoj zajednici na jugu Italije. Drugi je razlog to što je taj rukopis osvježen novim podatcima s terena iz ljeta 2024. godine, a koji bacaju novo svjetlo na stanje i status moliškohrvatske zajednice“.
Autorica je svojim istraživanjem došla do zaključka da se skoro ugasla historijska svijest moliških Hrvata polagano oporavlja, odnosno da se javljaju „nova nastojanja za očuvanjem hrvatskoga identiteta unutar same zajednice“. Ona smatra kako je jedan od važniji razloga tome službeno priznavanje „povijesno jezičnog statusa manjine četvrtom selu Taveli (tal. Tavenna), u kojem se moliškohrvatskim dijalektom ne govori već gotovo stotinu godina. Međutim, produžuje autorica, današnji stanovnici žele obnoviti jezik i običaje svojih predaka i već imaju konkretne rezultate u brojnim projektima koje provode“.
U uvodu autorica dodatno pojašnjava: „U isto vrijeme, od početka devedesetih godina, moliški Hrvati proživljavali su svoju renesansu kroz oživljavanje jezika, običaja i kulture. Započeo je proces revitalizacije moliškohrvatskoga identiteta, što je navijestila i Agostina Piccoli na forumu hrvatskih manjina u Zagrebu. (godine 1996., op. Đ.V.)
Autoricu je kao znanstvenicu zanimao prije svega proces navedene revitalizacije od polovice 20. stoljeća do danas. Pošla je od tri hipoteze:
- Oživljavanje manjinskog identiteta u izravnoj je pozitivnoj korelaciji s ulogom i značenjem osviještenoga i obrazovanog pojedinca – pripadnika manjine.
- Jezične politike Europske Unije u procesu europskih integracija pozitivno utječu na revitalizaciju zajednice i jezika koji je u izumiranju.
- Proaktivna uloga matice zemlje doprinosi obnavljanju i očuvanju manjinskog identiteta.
Autorica je otkrila kako je proces revitalizacije moliških Hrvata kao hrvatske etničke zajednice, započeo krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, upravo u vrijeme kada je opstanak ove manjinske zajednice bio ugrožen radi napuštanja tradicionalnoga načina života i iseljavanja u gradove.
Dr. Račić ističe kako se za moliške Hrvate koristi termin: „jedna od najstarijih hrvatskih dijaspora“. Ova nesigurnost je uvjetovana nedostatkom povijesnih vrela koja bi točno odredila da li su stariji kao etnička manjina karaševski Hrvati u Rumunjskoj, ili moliški Hrvati u Italiji.
Budući su moliški Hrvati u Italiji službeno situirani kao jezična manjina, dr. Račić posebno poglavlje posvećuje jezičnom identitetu. O tome piše: „Jezični identitet je slojevit i kompleksan. Najčešće je sastavljen od niza raznolikih komponenata: nacionalnih, povijesnih, političkih, vjerskih, lingvističkih, socioloških, psiholoških i teško je utvrditi presudnu važnost jedne od njih“. U nastavku ističe: „Osim toga jezični identitet je sastavni dio drugih identiteta, on je važna sastavnica etničkoga, odnosno nacionalnoga ili etnonacionalnog identiteta“.
Autorica s pravom rezolutno ističe: „Moliškohrvatski je dijalekt hrvatskoga književnog jezika i kao takav predstavlja idiom ispod razine standardnoga jezika. Međutim, s lingvističkog aspekta gledano, dijalekt sadrži sva obilježja jezika, ali se standardni jezik ipak smatra višom kategorijom, jer obuhvaća više različitih dijalekata. U kvalitativnom smislu standardni jezik je vanjski ili izvanjezičnim čimbenicima u vezi s grupnom pripadnošću ili kulturnim nasljeđem, a dijalekt upućuje na nešto manje vrijedno, pa kao takvo ekonomski i obrazovno zaostalije“.
S lingvističkog aspekta autorica je u pravu, međutim po mišljenju pisca ovih redaka, izlaskom prve zbirke pjesama na moliškohrvatskom idiomu, ovaj je lokalnih govor postao i književni jezik. Riječ je o zbirci „Sfitle z naduga“ Milene Lalli objavljene 1972. godine.
Autorica je razgovarajući s mladim moliškim Hrvatima željela saznati kako određuju naziv svoga jezika odnosno svoje etnonim. „Mlađi sugovornici su davali nešto drugačije odgovore, jer oni sebe danas predstavljaju kao moliške Hrvate (tal. Croati molisani) što su neki od njih i naglasili. … Mi smo moliški Hrvati, to je naziv koji koristimo kako bismo definirali manjinu i sami sebe. Koristi se također i naziv Slavi molisani, mislim da je naziv Croati molisani više službeni, iako mnogi Talijani koristi i Slavo molisano. Mladi i obrazovani, osobito oni koji su pohađali nastavu hrvatskoga jezika, dolazili u Hrvatsku i sudjelovali u kulturnim programima, imaju svijest o pripadnosti manjinskoj zajednici, pa čak i dozu ponosa zbog jezika po kojem se razlikuju. Često su mi govorili da bi međusobno počeli govoriti na – našo kada bi htjeli da ih ostali ne razumiju“.
Pisac ovih redaka je stekao ranijih godina iskustvo koje je bilo nešto starije. Tako npr. moliški Hrvati su zaboravili svoj etnonim i umjesto njega koristili pojam „naša čeljad“ ili „naša ljud“. Svoj govor su također koristili bez lingvonima, koristeći pojam „na-našo“. Ime zemlje podrijetla odnosno doseljenja bio je također zaboravljen i umjesto njega koristili su pojam dolaska svojih predaka „z one bane mora“, dakle s druge strane Jadranskoga mora.
Autorica ove studije posebno poglavlje posvećuje povijesnom pregledu istraživanja o moliškim Hrvatima. To je vrlo zanimljivo i korisno poglavlje jer otkriva činjenicu kako su ovu malu etničku oazu zahvaljujući lingvistima prisvajali Srbi, Bugari pa i Rusi. A riječ je o potomcima hrvatskih doseljenika koji su bježeći pred Turcima iz Makarskoga primorja u 15. i 16. stoljeću našli utočište u brdovitim predjelima talijanskim Apenina. Brojni toponimi kazuju kako je broj hrvatskih naseobina bio daleko veći nego što je danas.
Autorica peto poglavlje u knjizi posvećuje političkom statusu moliških Hrvata. Izvršila je analizu Ustava Talijanske republike, njenih Zakona, Ugovora o pravima manjina između Republike Hrvatske i Talijanske Republike i Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima iz 1992. godine.
Dr. Račić šesto poglavlje posvećuje procesu revitalizacije moliških Hrvata koje je počeo 1960.-ih godina. Za početnu godinu smatra 1967. kada je počeo izlaziti časopis Naš jezik i ustanovljeno društvo pod istim nazivom.
Autor ovih redaka je mišljenja kako je trebalo istražiti korelaciju između političkih i kulturnih zbivanja u Hrvatskoj s onima od moliških Hrvata. Konkretno mislim na deklaraciju o hrvatskom jeziku. Stoga autorica s pravom povezuje ovaj proces s Hrvatskim proljećem i što je važno s ulogom koprivničke firme Podravka. U tom sklopu treba promatrati i odluku HBK o slanju nekoliko časnih sestara i hrvatskoga svećenika moliškim Hrvatima. A uz podršku Podravke organiziraju se tečajevi hrvatskoga jezika. Velika uloga u tome pripada pokojnom kardinalu Franji Šeperu. Od hrvatskih književnika već 1969. među moliškim Hrvatima boravi Joja Ricov kao izaslanik Zajednice samostalnih pisaca TIN. On je održao niz zanimljivih predavanja na temu nacionalne umjetnosti i kulture. Dr. Račić s pravom ističe kako je to bio „početak oživljavanja i uspostave veza između moliških Hrvata i njihove pradomovine“. Na žalost, nakon pada Hrvatskog proljeća dolazi do stagnacije u kulturnim vezama moliških Hrvata i matičnoga naroda.
Autorici moramo zahvaliti što je prva od naših znanstvenika istaknula ulogu vlč. Božidara Vidova (1913. – 2000.) svećenika i prosvjetitelja koji je „okupio oko sebe većinu intelektualaca iz pokrajine Molise, koji su slali priloga, pisma. ‘Naš jezik’ postao je tako simbol i zajednički nazivnik svih onih koji u jeziku gledaju i naciju i povijest svojih otaca i djedova“. Na žalost Božidar Vidov je od strane jugoslavenske ambasade u Rimu bio optužen kao neprijateljski agent i zbog toga je morao napustiti Italiju.
Dr. Račić kao važne preporoditelje moliških Hrvata navodi sljedeće osobe: Angelo Genova (1925. – 2008.) – učitelj i književnik iz Filiča; Giovanni Piccoli (1943.) – profesor iz Kruča; Agostina Piccoli (1962. – 1998.) – lingvistica, znanstvenica i istaknuta preporoditeljka. Nakon njezine smrti njezin muž Antonio Sammartino utemeljio je zakladu „Agostina Piccoli“ i nastavio s njezinim preporoditeljskim stremljenjima. Ova je zaklada objavila 2000. godine „Rječnik moliškohrvatskoga govora Mundimitra“. Uz to zaklada izdaje serijal poetskih ostvarenja pod nazivom „S našimi riči“. Na žalost Antonio Sammartino je umro 2021. a zakladu je preuzela voditi njegova kćerka Francesca Sammartino.
U sljedećim poglavljima dr. Račić je obradila detaljnije kulturno i književno stvaralaštvo moliških Hrvata, njihovu tradiciju i veze sa starom domovinom. Zbog toga je ovo djelo mora postati nezaobilazna literatura svim hrvatskim istraživačima dijaspore a poglavito onima koji žele upoznati moliške Hrvate.
Knjiga „Identitet moliških Hrvata“ je znanstveno djelo pisano lijepim književnim jezikom i zbog toga dostupno i širem krugu čitateljstva. Autorica je u cijelosti ispunila zadaću i stoga je pred nama studija koju preporučam svima čitateljima jer je dio cjelokupne hrvatske znanstvene baštine.
