Ove godine obilježavamo 190 godina od praizvedbe pjesme Još Hrvatska ni propala. Osim himne Lijepa naša domovino, vjerojatno nijedna hrvatska pjesma nije bila predmet tako detaljnih historiografskih, filoloških i muzikoloških istraživanja kao Još Hrvatska ni propala. A priča o njezinu nastanku i širenju doista je zanimljiva.
Hrvati imaju bogat repertoar domoljubnih pjesama koje slave hrvatsku povijest, veličaju prirodne ljepote Hrvatske ili jednostavno pobuđuju osjećaje ponosa i ljubavi prema domovini. Velik broj tih pjesama nastao je u vrijeme kad su se Hrvati borili za svoju opstojnost, za svoje pravo na samobitnost, državnost i slobodu u okolnostima nametnutih višenacionalnih državnih zajednica, kao i u doba uspostave samostalne Hrvatske te njezine obrane i konačnog oslobođenja devedesetih godina 20. stoljeća, ali domoljubne pjesme nastaju i stječu popularnost i danas kad se u ozračju globalizacije i relativizacije svih vrednota očito osjeća potreba da se i pjesmom osnaži hrvatski nacionalni identitet i sjećanje na slavne dane hrvatske prošlosti.
HRVATSKA MARSELJEZA
A sve je započelo prije 190 godina kad je prvi put izvedena prva hrvatska domoljubna pjesma, točnije budnica, Još Hrvatska ni propala čiji tekst je napisao vođa hrvatskoga narodnog preporoda Ljudevit Gaj, a glazbu skladao Ferdo Livadić. Ova pjesma stekla je golemu popularnost i postala simbol cijeloga jednog razdoblja kada se intenzivirao proces stvaranja moderne hrvatske nacije i njezinih institucija, uz standardiziranje hrvatskoga jezika i pravopisa i svekoliki razvoj kulturnoga života. Zbog poticajnoga nacionalno-političkog sadržaja, jednostavne i poletne melodije i živog ritma postala je uzor za stotinjak budnica koje su do 1848. nastajale u svim hrvatskim zemljama. Još Hrvatska ni propala prvi put je javno izvedena 7. veljače 1835. u Zagrebu i postala je neslužbenom himnom hrvatskoga preporodnog pokreta, svojevrsna hrvatska Marseljeza. Bilo je to mjesec dana nakon što je Gaj 6. siječnja 1835. počeo dvaput tjedno izdavati svoje Novine Horvatzke s književnim prilogom Danicza Horvatzka, slavonzka y Dalmatinzka, prve novine u potpunosti na hrvatskome jeziku i to na kajkavštini (od 1836. na štokavštini pod nazivom Ilirske narodne novine s prilogom Danica Ilirska), što se smatra početkom središnjeg razdoblja hrvatskoga narodnog preporoda. U to vrijeme u Hrvatskoj je na scenu stupila mlada građanska generacija predvođena Ljudevitom Gajem koja će zajedno s dijelom plemstva povesti sustavno organiziranu preporodnu djelatnost zasnovanu na nacionalnoj ideji i započeti proces hrvatske nacionalne integracije. Gaj je zamislio da će se hrvatske zemlje ujediniti preko zamišljenoga jedinstvenog jezika za sve Južne Slavene, a prvi korak trebao je biti pravopis. Gaj je 1830. objavio svoj prijedlog reforme hrvatskoga pravopisa nazvan Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja, čime je postao pokretač dotad nekoordiniranih preporodnih aktivnosti u Hrvatskoj. Stoga ne treba čuditi zašto Gajeva pjesma Još Hrvatska ni propala zrači optimizmom i izražava samosvijest njegove generacije da će uspjeti dovesti Hrvate do svijesti o vlastitoj samosvojnosti i individualnosti uz izgradnju novih kulturnih vrijednosti.
Hrvati imaju bogat repertoar domoljubnih pjesama koje slave hrvatsku povijest, veličaju prirodne ljepote Hrvatske ili jednostavno pobuđuju osjećaje ponosa i ljubavi prema domovini.
OBJAVA NA NASLOVNICI DANICZE
Osim himne Lijepa naša domovino, vjerojatno nijedna hrvatska pjesma nije bila predmet tako detaljnih historiografskih, filoloških i muzikoloških istraživanja kao Još Hrvatska ni propala. A priča o njezinu nastanku i širenju doista je zanimljiva. Izvorni naziv pjesme pri praizvedbi 1835. bio je Horvatov sloga i zjedinjenje za svoga vseljubljenoga cesara i kralja Franju I. proti Francuzom vu letu 1813., a izvedena je u zagrebačkome kazalištu u sklopu igrokaza Die Magdalenen-Grotte bei Ogulin (Magdalenina špilja kod Ogulina), čiji autor je bio Čeh Josef Schweigert. On se povezao s hrvatskim preporoditeljima koji su svoje ideje, osim putem novina, željeli širiti i preko kazališta u koje je, unatoč prevlasti njemačkoga, postupno ulazio hrvatski jezik. Prilika da se u promicanju hrvatskoga jezika i preporodnih ideja napravi odlučniji korak naprijed bilo je izvođenje Schweigertova igrokaza čija radnja je bila smještena u doba Napoleonove vladavine Hrvatskom južno od Save od 1809. do 1813. Autor je tražio motiv za izražavanje odanosti vladaru te je u igrokaz uvrstio epizodu iz 1813. kad su u tvrđavi Glogovi u Šleskoj hrvatski vojnici i časnici iz Ličke, Otočke, Ogulinske i Slunjske regimente otkazali poslušnost francuskome zapovjedništvu i prešli na austrijsku stranu. Taj događaj, posebno lojalnost austrijskome caru i hrvatskome kralju Franji I. koji je vladao i te 1813., ali i početkom 1835., trebala je dočarati upravo Gajeva pjesma nastala još 1833. Gaj je njezin naslov i tekst prilagodio sadržaju Schweigertova igrokaza, ali na vrijeme se pobrinuo i za njezinu popularizaciju. Upravo na dan izvedbe igrokaza pjesmu je objavio na naslovnici Danicze, potpisavši se svojim inicijalima, a u prethodnome broju od 31. siječnja najavio je da će 7. veljače u zagrebačkome kazalištu biti izveden „domorodni igrokaz“ popraćen „horvatzkim pevanyem y narodnim kolopleszom“, kao i orkestralnom glazbom „vu nashem domorodnom duhu“. Tekst Gajeve pjesme bio je i tiskan na posebnom letku koji se dijelio publici i uspjeh je bio iznad očekivanja – pjesmu su te večeri 7. veljače 1835. na pozornici morali ponoviti deset puta, dan kasnije proširila se Zagrebom, a u nekoliko tjedana i ostalim krajevima Hrvatske. Koliko je Još Hrvatska ni propala bila popularna svjedoči to što je njezine ulomke Johann Strauss stariji uvrstio u svoj Jelačić-marš skladan 1848. u čast hrvatskoga bana, i to refren „Hura, nek se ori i hrvatski govori“.
KAKO JE PJESMA NASTALA?
Oko nastanka pjesme ima mnogo nepoznanica, pa i legendi kojima su se stručnjaci bavili još od 19. stoljeća. Znanstvena istraživanja potaknuo je sam Gaj koji je potkraj života, u doba kad se čak i zaboravilo tko je autor pjesme, u privatnim razgovorima potvrđivao svoje i Livadićevo autorstvo i pripovijedao kako je Još Hrvatska ni propala nastala. Inspiraciju za pjesmu Gaj je dobio tijekom studija u Pešti od 1829. do 1831. kada je od poljskih emigranata čuo pjesmu Jeszcze Polska nie zginęła (Još Poljska nije poginula), današnju poljsku himnu. Od tada se u Gajevim rukopisima sačuvanima u njegovoj ostavštini, u kojima je nastojao dokazati kontinuitet povijesnog postojanja hrvatskoga naroda, njegovu jezičnu zasebnost i politiku individualnosti, više puta pojavljuje stih „Još Horvatska ni propala“. Ideja za pjesmu očito je dugo sazrijevala i postupno se oblikovala umjetnički, ali i idejno, u skladu s Gajevim idejnim i političkim sazrijevanjem.
LIVADIĆ JE ODMAH POČEO PRATITI GAJA
Sam Gaj u razgovorima s Franjom Kuhačem i Gjurom Deželićem dao je svoju verziju nastanka pjesme prema kojoj bi njezin tekst, ali i glazba, bili plod trenutnog nadahnuća. Gaj im je pričao kako je zimi 1833. zaprežnim sanjkama putovao u Samobor svom prijatelju skladatelju Ferdi Livadiću i zadivljen večernjim zimskim pejzažem sam sebi rekao „Još Hrvatska ni propala dok mi živimo“ i odlučio prvom prilikom napisati pjesmu s tim početnim stihom. Zadubljen u svoje misli Gaj je odjednom u daljini čuo seosku glazbu, vjerojatno s neke svadbe, no uspio je razabrati samo „mumljanje bajsa“ čiji ritam se poklapao s ritmom njegova stiha te je, kako je tvrdio, već u sanjkama ispjevao prvu kiticu pjesme. Čim je došao u Samobor u Livadićev dvorac užurbano je bez objašnjenja zatražio papir i pero kako bi zapisao tekst, mumljajući i dalje ritam bajsa koji mu nije izlazio iz glave. Shvativši o čemu se radi, Livadić je sjeo za klavir i počeo pratiti Gajevo mumljanje i tako skladao pjesmu za koju je istu večer napisao note. Tridesetak godina kasnije Livadić je Franji Kuhaču potvrdio točnost Gajeve priče. Ubrzo nakon što ju je u svibnju 1869. čuo, Kuhač je u okolici Samobora obavio terensko istraživanje i slušajući plesnu glazbu s repertoara glazbenoga sastava u selu Konšćica utvrdio da se jedna od njih poklapa s motivima iz Livadićeve skladbe. Daljnjim istraživanjem Kuhač je zaključio da je skladba koju je Gaj čuo nastala prema pjesmi Zora bela, sunce jasno čija melodija je slična jednoj njemačkoj i francuskoj pjesmi pa se pretpostavlja da su je u Hrvatsku donijeli Napoleonovi vojnici.
NADMUDRIO JE CENZURU
S obzirom na meteorološke prilike i podatke o Gajevu kretanju, vjerojatnije je da se njegov put u Samobor i nastanak pjesme umjesto u zimu 1833. dogodio oko 10. veljače 1832. Gaj tada nije napisao cijelu pjesmu, nego samo prvu kiticu koja je poručivala da je Hrvatska sada mala i podijeljena, ali će zahvaljujući preporoditeljima („kad ju zbudimo“) postati jaka i ujedinjena kao nekada. Ostalih devet kitica Gaj je napisao u siječnju 1833. u Beču, kako i sam navodi u sačuvanome prvopisu, a 1835. je za potrebe Schweigertova igrokaza dopisao i dvije dodatne kitice koje pjevaju vojnici u Glogovi izražavajući odanost caru Franji. Time je ujedno nadmudrio cenzuru ublaživši stvarni sadržaj i poruku pjesme. Pjesma Još Hrvatska ni propala izražava optimizam koji u vrijeme njezina nastanka nije bio sasvim opravdan jer su hrvatske zemlje bile podijeljene, pri čemu su Hrvatska i Slavonija imale skromnu političku autonomiju koju je sve agresivniji mađarski nacionalizam želio u potpunosti ukinuti uz nametanje mađarskoga jezika. Bila je sasvim izgledna mogućnost da stanovnici banske Hrvatske postanu dio mađarske nacije, o čemu pjeva Pavao Štoos 1832. u pjesmi Kip domovine u kojoj Hrvatska žali nad svojim sinovima koji žele napustiti svoj jezik i postati drugi narod. Hrvatima nisu na ruku išle niti koncepcije tada još mlade i konfuzne slavističke filologije koja je sve štokavce smatrala Srbima, zaobilazeći činjenicu da je štokavski govorila većina Hrvata, a za čakavštinu gotovo nije niti znala, dok je sve kajkavce smatrala Slovencima.
Kitice pjesme koje je Gaj napisao 1833. i kasnije djelomično mijenjao izražavaju njegov tadašnji politički program i viđenje položaja Hrvata u sklopu šire slavenske cjeline. U njima Gaj iznosi alegorijsku priču o Hrvatskoj koja sanja svoju prošlost, ali i svoju djecu iz svih hrvatskih zemalja. Na prvome mjestu Gaj navodi Slovence (Gorotance, tj. stanovnike Koruške, i Kranjce) koji poručuju da nisu zaboravili da su Hrvati unatoč germanizaciji („Stari smo i mi Horvati nismo zabili, da smo vaši pravi brati, ak smo i nemčili“), jer ih je ista majka rodila („Nas je negda jedna mati draga rodila, z jednim nas je bog joj plati mlekom dojila“). Zatim Gaj navodi ostale „Horvate stare deržave“, tj. „vse Horvate“ koji se „rukuju i zpoznavaju, iztinski se sad kušuju rech si davaju“, a to su „svati z Like Kerbave, Krainci Štajer, Gorotanci i Shlavonia, zkup Boshnyaci Istrianci ter Dalmacia.“ U verziji iz 1835. objavljenoj u izdanju Danicze namijenjenom područjima izvan uže Hrvatske zadnji dio navedenoga stiha glasi „Boszna, Szerblji, Istrianczi ter Dalmaczija“, pri čemu se pod „Szerbljima“ misli na Srbe u hrvatskim zemljama, a ne na Srbiju. Gaj je prihvatio činjenicu da postoji snažna srpska individualnost i da Srbi neće pristati da ih se obuhvati hrvatskim imenom. Gaj će 1835. izostaviti stih o germanizaciji Slovenaca („ak smo i nemčili“) koji bi teško prošao cenzuru i zamijeniti ga s izrazom „zlo prebavili“. „Stara deržava“ koju Gaj spominje je srednjovjekovna Hrvatska koju su Hrvati stvorili nakon doseljenja i koju Gaj u svojim neobjavljenim rukopisima naziva „Horvatskom republikom“ („Horwatische Republik“). Ona je, prema Gaju, uz Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Istru obuhvaćala i Bosnu te Korušku, Kranjsku i Štajersku. Gaj je 1833. Slovence smatrao dijelom hrvatskoga naroda polazeći od tadašnjih stavova slavističke filologije koja je sve kajkavce, i Hrvate i Slovence, smatrala jednim narodom, pri čemu ih je Josef Dobrovský definirao kao Hrvate, a Pavel Jozef Šafárik kao Slovence. Kao Hrvat, Gaj je dakako prihvatio prvu teoriju, pogotovo zbog činjenice da Slovenac nije nacionalno ime, već izvedenica općeg naziva za Slavene.
Gajeva vrludanja u osmišljavanju nacionalno-jezičnih koncepcija nisu bila odlučujuća za uspjeh pjesme Još Horvatska ni propala jer stihovi gdje nabraja stvarne ili pretpostavljene hrvatske zemlje ionako se nisu pjevali. Pjevale su se prva i četvrta kitica koje iznose općenito preporodno i domoljubno raspoloženje i svevremensku poruku da Hrvatska nije i neće propasti dok žive Hrvati i dok su složni. U tom se obliku pjesma izvodi i danas, premda možda rjeđe nego što zaslužuje s obzirom na povijesnu važnost i pozitivan duh kojim zrače i Gajev tekst i Livadićeva glazba.
Tekst: MARIJAN LIPOVAC ❘ Foto: ARHIVA HNK ZAGREB i MARIJAN LIPOVAC 
