Piše: prof. dr. sc. Božo Skoko
Otoci su utkani u naš identitet i važan su dio našega nacionalnog bića. Upravo tamo su se javljali prvi oblici pismenosti, skladale pjesme, podizale veličanstvene građevine, krčile šikare, sadili vinogradi i zidali suhozidi.…Odavde se odlazilo u tuđinu kad su godine bile škrte, a neimaština nije ostavljala izlaza. Supruge i majke s hridi naših otoka ispraćale su muževe i sinove kad su odlazili brodovima u daleke svjetove, a oni su podizali zavjetne kapelice Gospi – Zvijezdi mora, da se jednom sretno vrate…
Mnogi kažu kako je na dalmatinskoj obali i otocima najljepše u takozvanoj posezoni, kad se smanje gužve i vrućine, kad je more još uvijek toplo, a dani sunčani. Zapravo, za sve one koji imaju vremena, Miholjsko ili Bablje ljeto (Amerikanci bi rekli Indijansko ljeto) idealno je razdoblje za uživanje u čarima hrvatskih otoka, ne samo u kupanju i dobroj gastronomiji već i šetnjama, vožnji biciklom, berbi grožđa, pravljenju vina, zatim i branju maslina te proizvodnji vrhunskog maslinova ulja, po kojem je Hrvatska sve poznatija u svijetu. Zato ne čudi što se sezona u mnogim našim destinacijama produžila od rujna i listopada sve do blagdana Svih svetih, kad obilazimo posljednja počivališta naših pokojnika osunčani zrakama jesenskog sunca i nadahnuti prekrasnim bojama prirode.
Mnogi od vas su vjerojatno ovog ljeta uživali na obalama hrvatskoga Jadrana, a oni koji nisu zasigurno često sanjaju o obilasku tih bisera našeg dijela Mediterana. A kako i ne bi kad već godinama oduševljavaju svjetske državnike, bogataše i zvijezde šou biznisa, koji su vidjeli svijeta i nauživali se na njegovim najljepšim dijelovima. No, za nas Hrvate tisuću i nešto otoka hrvatskoga Jadrana, osim prirodne ljepote, imaju i dodatno značenje. Oni su utkani u naš identitet i važan su dio našega nacionalnog bića. Preko njih smo od davnina bili povezani s ostatkom svijeta. Život na škrtoj zemlji u suglasju s morem oblikovao je naš način života. Otoci su nas inspirirali, ali i razvijali našu žilavost i upornost, snalažljivost i kreativnost. Baš na otocima su se javljali prvi oblici pismenosti, skladale klapske pjesme, podizale veličanstvene građevine, krčile šikare i podizali vinogradi, zidani kilometri suhozida… Odavde se odlazilo u tuđinu kad su godine bile škrte, a neimaština nije ostavljala izlaza. Supruge i majke s hridi naših otoka su ispraćale muževe i sinove kad su odlazili brodovima u daleke svjetove, a oni su podizali zavjetne kapelice Gospi – Zvijezdi mora, da se sretno vrate. A valjalo je prebroditi i duge zime kad udare jugo i bura… I tada se nalazilo načina kako skratiti duge zimske noći i uživati u životu. O posebnosti toga našega otočnog života trajno svjedoče naše konobe, koje su oduvijek bile posebna mjesta okupljanja, koja slave ljudski rad te skromnost i ljepotu našeg načina života. One predstavljaju srce i dušu dalmatinskoga kraja, svetilišta živopisnih priča, drevnih običaja i pjesama što se s koljena na koljeno prenose generacijama. One nisu samo mjesta za objedovanje i druženje, već istinski čuvari tradicije. U toplom ambijentu konobe zimi, a hladnom ljeti, zajedništvo dobiva novi smisao – tu se nakon napornog dana okupljaju ribari i težaci, slaveći rad, život i nasljeđe koje povezuje ljude i čuva duh Dalmacije živim.
Naši otoci su i kolijevka ribarstva, a znanje i tradicija naših ribara već stoljećima oplemenjuju mora i obale diljem svijeta. Ribarstvo je stoljećima bilo glavni gospodarski i životni temelj otočnog i priobalnog stanovništva, a ribari simbol povezanosti s morem, prirodom i tradicijom. Mario Puratić, hrvatski izumitelj, patentirao je u San Pedru 1955. Puratićevo vitlo koje je revolucioniralo izvlačenje mreža iz mora i postalo globalni standard. Brački ribari Mike Pulišelić i Ante Nižetić izumili su najlonski mrežni teg 1956., omogućivši duže i čvršće mreže, dok su Jakov Kuljiš i Ivan Dellaitti iz Rijeke uveli acetilenske svjetiljke za noćni ribolov. U Americi, Čileu i Australiji hrvatski doseljenici otvarali su velike pogone za konzerviranje ribe i razvijali industriju tune… Australski Port Lincoln danas je najveća industrija tune južne polutke, i to ponajprije zahvaljujući hrvatskim doseljenicima, uglavnom ribarima iz Kalija, i njihovu doprinosu razvoju uzgoja tune u kavezima.
Na otocima su stasali i kapetani, i moreplovci, koji su umijećima i hrabrošću fascinirali svoje kolege i na najizazovnijim plovidbama uzburkanim morima. A osim na ribarstvu i pomorstvu, na hrvatskim otocima generacije su odrasle zahvaljujući vinovoj lozi i maslinarstvu. Neka od najkvalitetnijih vina dolaze s naših otoka… A o upornosti otočnih ljudi, koji nisu mogli ploviti svjetskim morima, svjedoče tone iskopanog kamena i ozidani kilometri suhozida, koji poput čipke ili kakve mreže prekrivaju jadranske otoke i čuvaju ono malo obradiva tla. Tijekom pisanja knjige Hrvatska u 30 priča, moj suautor Zvonimir Frka-Petešić napravio je stručnu procjenu kako ukupna dužina suhozida na Hrvatskom primorju i otocima iznosi oko 200 tisuća kilometara, a volumen upotrijebljenog kamena premašuje obujam svih egipatskih piramida! Nije li to najljepši spomenik radišnosti i upornosti hrvatskoga čovjeka!?
Klapsko pjevanje, koje ćete čuti na svakom hrvatskom otoku, a koje je zaštitio i UNESCO kao važan segment nematerijalne hrvatske baštine, izrazito je važan dio hrvatske kulturne baštine. Ono predstavlja ne samo glazbenu tradiciju nego i oblik zajedništva, emocija, ljubavi i identiteta, koji se pretaču u višeglasnu klapsku pjesmu. „Slušajući dalmatinske klape, shvatio sam da Hrvati imaju dušu koju bi trebalo pokazati svijetu“, rekao je svojedobno Paulo Coelho. Pjeva se o sretnim i nesretnim ljubavima, suočavanju s teškim povijesnim izazovima, ali i o svakidašnjici, životu, ljepoti podneblja. Svojom popularnošću u novije vrijeme klapsko pjevanje širi svoj utjecaj i izvan hrvatskih granica, postajući simbol i ponos hrvatskoga glazbenog nasljeđa.
Na kraju podsjetimo kako je više od tisuću i dvjesto hrvatskih otoka i otočića na istočnoj obali Jadranskoga mora najbrojnije otočje na Mediteranu, odmah nakon Grčke. Danas ih je nastanjeno samo pedesetak, a na ostalima uživaju nautičari i ribari. Na mnogima od njih vrijeme je stalo pa ćete uistinu doživjeti „Mediteran kakav je nekada“ bio, kako je glasio stari slogan hrvatskoga turizma. Zbog svoje izoliranosti izvrsno su sačuvali svoju prirodnu i kulturnu baštinu, ali na žalost njihovi stanovnici sve su stariji. Imate li imalo avanturističkoga duha, doslovno možete izabrati otok ili otočić samo za sebe te ondje uživati u iskonskome miru stoljetnih kamenih kuća, okruženi borovom šumom i maslinicima, okupani suncem, bistrim morem i miomirisima ljekovitog bilja. A poželite li obići baš sve hrvatske otoke, trebat će vam više od tri godine ako budete svaki dan na drugom otoku.
