Kao i u drugim europskim zemljama, u Hrvatskoj su se jaslice najprije postavljale u crkvama, zatim u kućama ljudi iz najbogatijih društvenih krugova, a u većem opsegu u domovima širokih društvenih slojeva pojavile su se tek polovicom 19. stoljeća. U Etnografskome muzeju u Zagrebu postavljena je najveća zbirka jaslica u Hrvatskoj – Zbirka božićnih jaslica- koja je nastala izdvajanjem sve brojnijih predmeta božićnih jaslica iz Zbirke predmeta vezanih uz običaje i vjerovanja. Zbirka trenutno sadrži 115 cjelovitih božićnih jaslica te 136 pojedinačnih muzejskih predmeta, a razvoj jaslica tijekom povijesti pravi je vjerski i kulturološko-društveni fenomen.
Božićne jaslice i njihova kulturna povijest kompleksna su kulturna pojava čiji različiti aspekti otvaraju brojne mogućnosti za istraživanje ove do sada malo obrađivane teme. Iako ona svojim sadržajem ponajprije pripada vjersko-liturgijskome području, pojavnošću različitih praksi koje obuhvaća izlazi iz toga okvira prelijevajući se u područje pučkih običaja i javnih kulturnih praksi.
Od prvih crkvenih do onih suvremenih, osnovno obilježje božićnih jaslica jest da su više ili manje realističan trodimenzionalan prikaz prizora vezanih uz rođenje Isusa Krista koji se postavlja u božićno vrijeme te se sklanja nakon što ono istekne. Sadržavaju prikaz Svete obitelji, Marije i Josipa s tek rođenim djetetom Isusom, magarca i vola, drugih životinja, anđela i zvijezde, a često i prikaze Pohoda pastira s ovcama i Poklonstva mudraca koji nose darove. Ovi prizori vezani uz biblijske sadržaje s vremenom se počinju dopunjavati drugim sadržajima vezanima uz svjetovne teme iz svakodnevnoga i blagdanskoga života, a koji često prikazuju lokalne osobitosti pojedinoga kraja, odnosno mjesta njihove izrade.
Prve zabilježene božićne jaslice pripisujemo isusovcima koji su ih počeli postavljati polovicom 16. stoljeća u svojim kolegijima.
Ovome u prilog idu i filološka istraživanja tijekom 20. stoljeća koja su utvrdila kako se latinska riječ praesepe, praesepium (lat. staja, jasle) te njezini vernakularni narodni ekvivalenti u talijanskome i drugim romanskim jezicima sa sadržajem vezanim uz božićne jaslice ustalila tek polovicom 16. stoljeća.
Ovim božićnim prikazima prethodili su isusovački uskrsni postavi Božjih grobova, čija popularnost je potaknula izradu trodimenzionalnoga božićnog prikaza Isusova rođenja. Nakon inicijalnih crkvenih postava i prihvaćanja „ideje“ jaslica, te spoznaje da i one manjih dimenzija i jednostavnije izrade jednako dobro prenose biblijske sadržaje vezane uz Kristovo rođenje i uspješno privlače vjernike, s vremenom se uobičajila upotreba jaslica u sklopu njihova pastoralnoga i misionarskoga rada. No, njihovu nastanku prethodio je niz drugih božićnih crkvenih praksi[1] čija asimilacija je dovela do postava koji danas nazivamo božićnim jaslicama. Stoga ih danas ne smatramo „izumom“ isključivo isusovaca ili pak Franje Asiškoga, već običajem koji je nastao na temelju različitih crkvenih praksi vezanih uz rođenje i dijete Isusa Krista.
Jaslice se u sklopu crkava javljaju u 17. stoljeću, dok procvat i snažniju pojavu u crkvenome te u svjetovnome okviru doživljavaju tek u barokno doba kada se počinju postavljati, osim u crkvama i samostanima, i u privatnim prostorima aristokratskih i buržoaskih krugova. Utjecaj na njihovo daljnje širenje imale su društveno-političke i ekonomske okolnosti, a zbog njihove sve veće popularnosti te raskoši u izradi – što je i sama Crkva ponekad kritizirala, uz povremeno nepovoljno stajalište vladajućih zbog svjetonazorskih pitanja – bilo ih je zabranjeno postavljati u javnosti u određenome trenutku. No, te su zabrane uglavnom povoljno utjecale na njihovo snažnije širenje i postavljanje u sklopu kućnih pobožnih praksi.
U 19. stoljeću znatnije se počinje razvijati serijska proizvodnja cjenovno dostupnijih jasličkih likova i kulisa, cijelih jaslica te onih tiskanih, papirnatih. Pojava ovakvih primjeraka jeftine izrade koji su bili dostupni svima utjecala je i na pojavu prakse izrađivanja jaslica, katkad samo kulisa, katkad samo figura, u sklopu kućne izrade za osobne potrebe. Te su okolnosti i navedeni procesi s vremenom doveli i do prepoznavanja prakse postavljanja jaslica u domovima kao dijela pučke pobožnosti i tradicijskih običaja.
Nakon što je praksa postavljanja kućnih jaslica postala raširena i općeprihvaćena u velikom broju europskih zemalja, od druge polovice 19. stoljeća do danas u pojedinim razdobljima zabilježen je pad interesa za njihovo postavljanje. Iako je to katkad i stvar mode, kao što se to na primjer dogodilo u Italiji kada je božićno drvce u drugoj polovici 20. stoljeća počelo istiskivati jaslice, najčešće su uzrok pada interesa za njihovo postavljanje društveno-političke okolnosti, primjerice ratovi, promjene društvenog uređenja i slično. Ipak, do sada su jaslice uvijek nalazile način da vrate svoju popularnost, često u proširenome kontekstu i s novim značenjima. Svakako su njihovoj popularnosti tijekom 20. stoljeća znatno pridonijele udruge jasličara koje se u većem broju javljaju od kraja 19. i početkom 20. stoljeća te čija je osnovna zadaća upravo osnaživanje jasličke tradicije izradom i izložbama posvećenim jaslicama.
Kao i u drugim europskim zemljama, u Hrvatskoj su se jaslice najprije postavljale u crkvama, zatim u kućama ljudi iz najbogatijih društvenih krugova, a u većem opsegu u domovima širokih društvenih slojeva pojavile su se tek polovicom 19. stoljeća, i to uglavnom u središnjoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Već na prijelazu stoljeća takve su se obiteljske jaslice često sastojale od papirnatih likova, kupovnih i onih kućne izrade, koji su bili postavljeni u ambijentalne kulise izrađene kod kuće.
Jaslice prikazuju Svetu obitelj, Mariju i Josipa s tek rođenim Isusom, magarca i vola, ali i druge životinje, anđele i zvijezde, a često i prikaze Pohoda pastira s ovcama i Poklonstva mudraca koji nose darove.
U Hrvatskoj nisu zabilježena središta serijske ili obrtničke izrade jaslica pa su se one skuplje obrtničke uglavnom kupovale ili naručivale iz inozemstva. Jaslice domaće proizvodnje koje su se izrađivale za crkve, samostane ili prodaju na sajmovima djela su najčešće narodnih, lokalnih umjetnika ili spretnijih pojedinaca, no nisu bile toliko česte pa se na našim prostorima ne može govoriti o razvijenoj proizvodnoj praksi. Samo za papirnate jaslice može se reći kako su među najstarijim serijski proizvedenim jaslicama u Hrvatskoj. Primjerak papirnatih jaslica tiskanih u Hrvatskome štamparskom zavodu početkom dvadesetih godina 20. stoljeća autora Rudolfa Valića, koje su se prodavale pod nazivom Narodne jaslice, čuva se u fundusu Etnografskoga muzeja.
OD OSNIVANJA ZBIRKE DO MONOGRAFIJE
Jaslice su danas prisutne u brojnim svjetovnim kontekstima i na javnim mjestima već u vrijeme došašća. Ekspanzija njihova postavljanja u javnosti dogodila se početkom devedesetih godina 20. stoljeća i u Hrvatskoj, kao i u drugim zemljama u kojima je došlo do promjene državnog uređenja u smislu ukidanja onoga socijalističkog. Uz prisutne globalizacijske procese one su danas, tri desetljeća kasnije, uz božićno drvce svojevrsni simbol Božića te se postavljaju u institucijama i kulturnim ustanovama te brojnim domovima. Sve su brojnije i jaslice na otvorenome, u gradskim i mjesnim središtima – važan su dio božićnog ukrašavanja te su u ovom kontekstu uglavnom postavljene u organizaciji lokalnih turističkih zajednica i lokalne uprave. Često se javljaju i u prigodnim božićnim gradskim izlozima gdje se postavljaju inicijativom udruga ili pojedinaca. Također su sve brojnije i izložbe jaslica koje organiziraju udruge, lokalne zajednice, muzeji, a ponekad i pojedinci, dok neke od njih poprimaju i stalni karakter u smislu godišnjih manifestacija.
U ovom kontekstu treba istaknuti ulogu Etnografskoga muzeja u Zagrebu koji je brojnim muzejskim programima, izložbama i medijskim nastupima te prigodnim tiskovinama značajno utjecao na prepoznatljivost i valorizaciju jaslica u domaćem javnom prostoru tijekom proteklih desetljeća. Tako je 2013. godine sakupljena najveća zbirka jaslica u Hrvatskoj – Zbirka božićnih jaslica– koja je nastala izdvajanjem sve brojnijih predmeta božićnih jaslica iz Zbirke predmeta vezanih uz običaje i vjerovanja. Zbirka trenutno sadrži 115 cjelovitih božićnih jaslica te 136 pojedinačnih muzejskih predmeta poput jasličkih figura, dijelova kulisa, reljefa i drugih dvodimenzionalnih vrsta prikaza rođenja, figura djeteta Isusa (Bambina), figura Svete obitelji itd., te je otvorena za sakupljanje novih muzejskih akvizicija.
Iako je ideja o potrebi sakupljanja jaslica prisutna od samoga nastanka Etnografskoga muzeja te su one navedene i u „Naputku za povjerenike Etnografskoga muzeja u Zagrebu“ iz 1922. godine u sklopu popisa vrsta predmeta „duševne strane narodnoga života“, nakon prvotne dvije akvizicije božićnih jaslica prijeratnoga doba te jasličkih figura iz kapele svetoga Roka u Kumrovcu koje su pedesetih godina došle u fundus, daljnje akvizicije kreću tek od 1992. godine, od kada je sakupljena i većina Zbirke. Rezultat je to pojačanoga interesa tadašnjega kustosa Muzeja Josipa Barleka, čiju je djelatnost u Etnografskome muzeju upravo obilježio velik interes za božićne teme, s posebnim naglaskom na božićne jaslice. Vidljivo je to i iz osnivanja Udruge prijatelja hrvatskih božićnih jaslica 2004. godine čije je bio osnivač i prvi predsjednik. Uz svoj rad u Muzeju intenzivno se posvetio izložbenoj i sakupljačkoj djelatnosti, a radom u Udruzi okupljanju suvremenih izrađivača i sakupljača božićnih jaslica, jasličara.
Sadržaj Zbirke najbolje se može obuhvatiti podjelom predmeta prema mjestu postavljanja jaslica. Crkvene jaslice, iako su u Zbirci predstavljene samo jednim primjerkom jaslica, onima Florijana Andrašeca iz Dekanovca, na brojnim su izložbama i tiskovinama Muzeja bile predstavljane za te prigode posuđivanim primjercima iz crkava. Razlog tomu je njihova očuvanost, jer se tada još uvijek postavljaju u božićno vrijeme u crkvama pa stoga nisu našle svoj put do muzejskoga fundusa. U skupinu javnih „svjetovnih“ jaslica Zbirke ulaze uglavnom primjeri jaslica hrvatskih jasličara poput Samuele Premužić, Milana Juranića, Danijela Šimunovića, Stjepana Kulfe i brojnih drugih jasličara i umjetnika. Ipak, većinu Zbirke čine primjerci obiteljskih kućnih jaslica. Ove jaslice širokog su raspona vremena i mjesta izrade te obuhvaćaju kupovne jaslice, jaslice izrađene od kupovnih i kod kuće izrađenih dijelova te one u potpunosti izrađene kod kuće. Etnografski muzej kontinuirano izlaže jaslice ove Zbirke na brojnim izložbama i u drugim svečanim prigodama u Hrvatskoj i svijetu.
U Hrvatskoj su se jaslice najprije postavljale u crkvama, zatim u kućama ljudi iz najbogatijih društvenih krugova, a u većem opsegu u domovima širokih društvenih slojeva pojavile su se tek polovicom 19. stoljeća.
Radi potpunijeg predočivanja kompleksnosti pojave, razvoja i brojnih praksi vezanih uz njih, znanstvena monografija u pripremi „Kulturna povijest božićnih jaslica u Hrvatskoj i Europi“ autorice Danijele Križanec-Beganović, sadašnje voditeljice Zbirke, u svom prvom dijelu uvodi nas u temu poglavljima koja se bave problematikom izvora vrlo raspršenih podataka o jaslicama, pojavom blagdana Božića, štovanjem djeteta Isusa Krista i iz toga proizišlih vjerskih i kulturnih praksi, ranim prikazima rođenja i jasličkom ikonografijom u europskoj i hrvatskoj crkvenoj umjetnosti, utjecajem društveno-političkih okolnosti na praksu postavljanja jaslica, etimološkom analizom pojma „jaslice“, narativnim sadržajem te mnogostrukošću suvremenih namjena jaslica itd. Drugi dio monografije donosi pregled pojave i razvoja jasličkih praksi u Hrvatskoj, dok je u trećem dijelu dan osvrt na jasličku tradiciju pojedinih europskih zemalja s više ili manje specifičnim lokalnim ili regionalnim kulturnim praksama. Četvrti dio brojnim zaključcima zaokružuje ovu do sada malo istraživanu temu u Hrvatskoj, ali i u Europi, čime knjiga postaje značajan prilog valorizaciji europske kulturne baštine i čime njezina važnost prelazi naše granice. Ovo izdanje opremljeno s više od 300 ilustrativnih priloga, u nakladi Etnografskoga muzeja i Školske knjige, bit će tiskano početkom 2025. godine.
[1] Prakse poput uključivanja stalno postavljenih trodimenzionalnih prikaza vezanih uz Kristovo rođenje kao kulisa u crkvene božićne predstave, rekonstrukcija crkvenih „špilja rođenja“ i izlaganja figure Djeteta te drugih umjetničkih predmeta s prikazom rođenja te privlačenje pozornosti u božićno vrijeme dodatnim ukrašavanjem ili osvjetljavanjem stalno postavljenih likovnih prikaza vezanih uz tu temu (npr. Pohod pastira i Poklonstvo mudraca) i slične.
Tekst: Danijela Križanec-Beganović, Etnografski muzej
foto: Nina Koydl