Stoti rođendan Kazimiru Miru Afriću čestitali su kralj Velike Britanije Charles III., generalna guvernerica Australije Samantha Mostyn te predsjednik Vlade Anthony Albanese kao i sinovi hrvatskih pečalbara s Goldfieldsa koji desetljećima prijateljuju s Afrićevom obitelji s raznih australskih migrantskih odredišta
Početkom Mjesec dana uoči svoga stotog rođendana Kazimir Miro Afrić napisao je pjesmu Mladi hrvatski iseljenik u kojoj opisuje svoja sjećanja iz djetinjstva i osjećaje prema djedovini koju je napustio suznih očiju u svojoj dvanaestoj godini. Svoj stoti rođendan Miro je proslavio nedavno, 30. ožujka 2025., s obitelji i najbližim prijateljima u pubu The Left Bank blizu ušća rijeke Swan u blizini Fremantlea, luke u koju je s majkom i sestrom doplovio krajem 1937. godine. Veliki rođendan Miru su čestitali kralj Velike Britanije Charles III. s Camillom, generalni guverner Australije Samantha Mostyn i predsjednik australske Vlade Anthony Albanese.
Tijekom proslave svoga velikog rođendana, Miro je na mandolini sa svojim prijateljem zborovođom Đanijem Miroševićem odsvirao i otpjevao, između australske tradicionalne Waltzing Matilda i oproštajne škotske Auld Lang Syne, osam pjesama na hrvatskome jeziku. Vrlo popularna Marijana pretvorila se u vedro zborno pjevanje. Miro je u njegovoj novoj domovini još uvijek u duši mladi iseljenik koji piše pjesme, svira, pjeva i ćakula. Doživjeti stoti rođendan prijatelja, kojeg sam upoznao ranih dana svoga australskog života, veliko je životno zadovoljstvo za koje je trebalo i vrijedilo doletjeti iz udaljenoga Sydneya.
ISELJENIČKA PRIJATELJSTVA
Miro je tek u devetoj godini života vidio i upoznao svog oca Josipa kada se on vratio iz Zapadne Australije u Veli Brgud blizu Rijeke, koja je bila pod Italijom. Naši očevi su se upoznali na zlatnim poljima Goldfieldsa, gdje su poput stotina naših iseljenika radili u teškim uvjetima na sječi drva i u dubinama rudnika zlata, a Josip je jedno vrijeme bio i gonič deva. Mirov djed Anton Afrić, majčin mu otac, koji je došao početkom prošlog stoljeća na Goldfields, bio je među sedam stotina Hrvata koji su za vrijeme Velikog rata bili zatočeni kao austro-ugarski državljani u koncentracijskim logorima na otočiću Rottnestu ispred Fremantlea i Liverpoolu na periferiji Sydneya. Poslije rata bio je poput većine protjeran u stari kraj, ali se 1925. opet vratio u Boulder gdje je živio, radio i umro.
U školi je doseljeni talijanski učitelj sa Sicilije jednog dana istukao desetogodišnjeg Mira jer je progovorio hrvatski s prijateljima. Poslije škole ih je zamolio, pun modrica, da kažu njegovim roditeljima kako je pao sa stabla, jer je znao kako bi mu otac reagirao. Njegov otac pokušao je dobiti posao na javnim radovima da bi prehranio obitelj, ali mu je poduzetnik rekao da mu ne bi dao prodavati ni smrdljive rajčice. Josip se nije htio potalijančiti i nakon dvije godine opet odlazi iz rodnoga kraja u Australiju, na Goldfields. Poslije kratkog vremena pridružuju mu se supruga Veronika, Miro i trogodišnja Vera; poput mnogih drugih žena i Mirova majka je bila šokirana izgledom Bouldera i postojećim uvjetima života i rada. Poslije dolaska moje obitelji iz drugog rudarskog naselja, Gwalija, u jednu od susjednih ulica početkom 1940-ih godina, naše obitelji nastavile su i produbile prijateljstvo naših očeva koje traje sve do današnjih dana.
U svojoj dvanaestoj godini Miro započinje novo školovanje i brzo svladava engleski jezik. Poslije osnovne škole upisuje se u School of Mines u gradu Kalgoorlie gdje je bio nagrađen, stekavši stručna znanja koja su mu omogućila da se već u sedamnaestoj godini kao strojograđevni crtač zaposli u poduzeću na izradi strojeva nužnih za lokalnu proizvodnju fertilizera za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Naknadno je dobio diplomu strojograđevnoga tehničara.
NJEGOVANJE KULTURNOGA IDENTITETA
U slobodno vrijeme Miro svira u tamburaškome zboru u domu lokalnog društva koje su hrvatski iseljenici izgradili 1912. godine, prvog na kontinentu. Tijekom školovanja stekao je nove prijatelje i izvan kruga hrvatskih vršnjaka, poput dugotrajnog prijateljstva s Alfom Colemanom i njegovom obitelji. Međutim, osjetio je kao i mnogi drugi doseljenici s juga Europe prisutnost nepovoljnog odnosa anglosaksonske većine, koja je posebno došla do izražaja za vrijeme velikih rasističkih nereda 1934. godine na Goldfieldsu.
Ponesen ushitom oslobađanja rodnoga kraja od talijanske okupacije, pun nostalgije i želje da pomogne poslijeratnu obnovu domovine, Miro odlazi unatoč protivljenju roditelja prvim putovanjem Partizanke krajem siječnja 1948. godine iz Fremantlea. Za povratnike je stvaranje novog društva u domovini značilo da se i za njih otvaraju nove mogućnosti u rodnome kraju gdje će biti dobrodošli i ravnopravni, a ne smatrani strancima. Pod utjecajem povoljnih vijesti i propagande stvarano je raspoloženje „…došlo je vrijeme da se vratimo kući“.
POVRATNIČKA EPIZODA
Bili smo suputnici na brodu, Miro se vraćao u rodni kraj pun nade dok sam ja (autor ovih redaka) napuštao svoj – odlazeći u nepoznati rodni kraj svojih roditelja!
S drugim mladim putnicima, dragovoljcima, tijekom plovidbe obojili su cijeli brod, a nakon dolaska odlaze na radnu akciju izgradnje željezničke pruge u Crnoj Gori. Na radiopostaji Nikšić u slobodno vrijeme svira svoju mandolinu. Poslije odsluženja vojnog roka u mornarici zapošljava se kao tehničar u brodogradilištu Treći maj u Rijeci; bio je nagrađen, ali je odbio postati odbornik grada.
Poslije nekoliko godina života u domovini Miro sklapa brak s Lucijom Dokozić iz Cesarice i dobivaju djevojčicu Lili. Međutim, gubi jugoslavensko državljanstvo, najvjerojatnije zbog jedne kritične primjedbe o ratnom zbivanju kada je nastradao veliki broj njegovih vršnjaka iz Veloga Brguda. Također, poput drugih povratnika uviđa kako se stvaraju nove socijalne razlike u društvu proklamirane socijalne jednakosti, koje su bile u suprotnosti s njegovim razmišljanjem o humanome socijalizmu u domovini u koju se vratio sa željom da i sam pridonese njegovu razvoju.
Odlučuje se na ponovni odlazak iz rodnoga kraja u novu domovinu, Australiju. Vratio se u domovinu pun nade i ushita s prijateljima, a razočaran je napušta s mladom obitelji poslije osam godina. Odlazi u Veleposlanstvo Velike Britanije u Beograd po izlazne dokumente i vizu za suprugu. Vraćaju se brodom u Fremantle uz pomoć roditelja i sestre i pridružuju im se u Perthu, gdje su se oni doselili iz Bouldera. Prema riječima sestre Vere kojoj je brat nedostajao tih godina, majka je zbog njegova izbivanja plakala cijelo vrijeme. U novome životu u Perthu, uza zaposljenje i društvene aktivnosti, rađaju im se sinovi Danny i Brian.
Miro je bio aktivni član društva Stirling Adriatic koji su hrvatski iseljenici, ponajviše ratari pod imenom Sloga osnovali krajem 1930-ih godina sve do stvaranja samostalne hrvatske države. Zajedno s nekoliko članova traži da se jugoslavenska zastava odbaci i zamijeni s hrvatskom. Doživio je zbog toga razne neugodnosti, ali ne i ispriku poslije promjene stajališta društva prema novoj stvarnosti u njihovoj izvornoj domovini.
Miro i dalje nastavlja s aktivnim radom, sklada, piše pjesme i svira s prijateljima. Na upit čemu može zahvaliti svoju dugovječnost, osim kreativnoga rada istaknuo je da svaki dan odlazi u šetnju, uzima kapi joda i pojede dvije voćke! Pjesmu o mladom iseljeniku završava sa zahvalom bratskoj ruci koju mu je pružila nova domovina, koja je izrasla u suvremeno multikulturalno društvo – čemu su znatno pridonijeli i mnogi doseljenici iz raznih krajeva svijeta.
Tekst: WALTER VORI LALICH / Foto: VORI I VANJA LALICH
