Marine i Dominiko Arnerich druga su generacija hrvatske dijaspore na Novom Zelandu. Studiraju na Sveučilištu Oxford Brookes u Oxfordu u Engleskoj, koje je ujedno i najbolje sveučilište u veslanju na svijetu. Osim što su sjajni studenti koji za ovaj prestižan fakultet dobivaju državnu novčanu potporu, članovi su i hrvatske reprezentacije u veslanju U23 s kojom su prije nekoliko tjedana osvojili srebrnu medalju na Europskom prvenstvu. Njihova ljubav prema domovini očituje se ponajviše u sportskim postignućima, ali i čestim boravcima u Hrvatskoj te želji da materinski jezik što bolje nauče. Ovo je priča o dva brata blizanca koji čuvaju svoj hrvatski identitet na najljepši mogući način.
Roditelji braće Arnerich, Anna-Marie i Antony Arnerich, druga su generacija hrvatskih iseljenika na Novom Zelandu. Oboje su rođeni u Aucklandu, kamo su njihovi roditelji došli sredinom prošlog stoljeća s dalmatinskih otoka u potrazi za poslom. Iako su rođeni na drugom kontinentu, odgajani su da njeguju svoje naslijeđe pa su tako hrvatski identitet i ljubav prema domovini prenijeli i na svoja dva sina: Marina, koji danas na uglednom britanskom Sveučilištu Oxford Brookes u Oxfordu studira poslovno pravo i Dominika, koji je odabrao smjer razvoja i planiranja izgradnje nekretnina.
„Roditelji su nas odgajali kao hrvatske Novozelanđane u Aucklandu. Imali smo dvije prabake Antu i Nedu, dvije bake Mariju i Jelicu, djeda Ivu, kao i veliku familiju stričeva, tetki i rođaka. Svi smo bili vrlo bliski, a djetinjstvo smo proveli u Hrvatskom kulturnom društvu Novi Zeland. U obitelji se govorio hrvatski jezik, ali kasnije ga nismo imali prilike toliko njegovati, no nismo ga zaboravili i svaki put kad dođemo u Hrvatsku učimo nove riječi. S četiri godine krenuli smo na folklor kod Gorana Kačurova, u ansambl ‘Kralj Tomislav’“, započeli su svoju priču Marine i Dominiko, naglašavajući kako im je oduvijek uz veslanje bilo važno da su dio hrvatske zajednice. Vrijeme u Hrvatskom klubu, kažu, odredili su kao prioritet baš kao i odlaske na regate.
Ovi uspješni sportaši hrvatskog podrijetla imaju i sestru Antoniju, a Hrvatsku su prvi put posjetili kad su imali devet godina. Većinu od tri mjeseca praznika provodili su u Postirama na Braču, Korčuli i Prviću. S godinama su stekli brojne prijatelje, a dolaze svake godine.
Prvi veslački zaveslaji
„U srednjoj školi St Peter’s College u Aucklandu postojao je program ‘Give it a Go’ za nove veslače od 13 godina. Odlučili smo ga isprobati na četiri tjedna i odmah nam se svidjelo. Nismo bili baš najbolji u početku. Bili smo najniži i najslabiji, ali naš trener i roditelji poticali su nas da nastavimo pokušavati jer smo to jako zavoljeli. Mama nam je rekla da se, ako želimo nastaviti, nikad ne žalimo da smo umorni ili da moramo rano ustajati ujutro. Rekla je i da ako to hoćemo, a žalimo se, znači da nam se baš i ne sviđa, pa ako se to dogodi, prekidamo. Uglavnom, tako nas je dovela u poziciju da se nikada nismo žalili kada su nam ruke bile prekrivene žuljevima ili bismo bili iscrpljeni – samo smo slušali trenere, davali maksimum od sebe, pokušavali biti što bolji u tehnici i kondiciji. Trebale su nam pune tri godine da uđemo u prvi tim momčadi“, ispričala su braća Arnerich prisjećajući se kako su puno truda uložili u to da usklade školu i treniranje. Svaki dan su ustajali u pet ujutro, trening je počinjao u 5.30 i trajao do 8.00. Škola je počinjala u 8.30 i trajala do 15.00 pa nakon toga ponovno trening u 15.30 do 18.30. I tako pet dana u tjednu, uključujući trening od 7 do 11.30 subotom.
„Dva puta tjedno uz sve to imali smo folklorne probe od 19.30 do 21.30. Tih dana bismo večerali u autu i išli ravno s veslanja na folklor. Plesati linđo nakon tri sata veslanja bilo je teško, ali svidjelo nam se. U školi smo koristili pauzu za ručak da nadoknadimo zadaću, a često smo učili uglavnom subotom poslijepodne i cijelu nedjelju“, kažu Marine i Dominiko dodajući kako bez potpore svojih roditelja ne bi uspjeli jer su u Aucklandu živjeli 30 kilometara daleko od srednje škole pa su ih roditelji morali konstantno voziti.
Mama nam je rekla da ako se želimo baviti veslanjem, ne smijemo se žaliti da smo umorni ili da moramo rano ustajati. Dovela nas je u poziciju da smo šutjeli i kada su nam obje ruke bile prekrivene žuljevima.“
„Naša mama bila je glavna majka za logistiku kad smo imali pripreme. Bila je zadužena za kuhanje obroka za sve regate za cijelu ekipu. Bilo nas je uvijek više od 40 veslača, a ona je za sve kuhala goleme zdjele bolonjeza i jela od tjestenine. Tata nas je vozio na regate, a dok smo veslali on je pripremao roštilj na jezeru kako bi nahranio nas gladne sportaše. Čak je i naša sestra Antonia bila dio našeg putovanja. Također bi pomagala na regatama – neke od tih regata trajale su i četiri, pet dana“, kažu braća dodajući kako su im mama i tata pomogli da ostanu usredotočeni na školu potičući ih da daju sve od sebe i da nikad ne odustanu, pogotovo u trenucima kad su gubili jer nemoguće je uvijek pobjeđivati.
Studij na prestižnome Oxfordu
Sveučilište Oxford Brookes slovi za najbolje veslačko sveučilište na svijetu i danas daje neke od najboljih nacionalnih reprezentativaca u veslanju.
„Silno smo htjeli biti dio pobjedničkog tima na fakultetu. Imali smo jaku motivaciju i bili smo svjesni da na Sveučilištu krećemo ispočetka. Kad smo startali, bili smo najlošiji u momčadi. Puno smo vremena proveli gledajući najbolje veslače u ekipi i postavljali smo si brojna pitanja što i kako napraviti da budemo bolji. Također smo se morali prilagoditi na novi sustav bodovanja u Europi, nije isto kao na Novom Zelandu, a morali smo prilagoditi i svoj stil veslanja kako bismo veslali u čamcu osmerac“, objašnjavaju braća dodajući kako na Oxfordu nemaju punu stipendiju, ali kao građani Hrvatske koja je dio EU-a dobivaju financijsku potporu koja im znatno olakšava školovanje.
U prvoj godini studiranja 2023. plasirali su se za veslanje u najboljem studentskom čamcu s kormilarom. Natjecali su se u Prince Albert Challenge Cupu i pobijedili Sveučilište Washington u finalu. Ove godine odabrani su za najbolji studentski čamac za osmerac, a u čemu su osvojili Temple Challenge Cup pobijedivši u finalu Sveučilište Princeton. Taj utrka dio je Henley Royal Regatte, jedne od najstarijih i najuglednijih veslačkih regata na svijetu.
„Studiramo redovito i jako nam je važno da budemo u toku s programom. Veslanje nam oduzima puno vremena, a obojica također imamo i posao. Treneri smo veslanja u drugim školama u Oxfordu. Zaista uživamo u svom poslu jer iako je to još uvijek veslanje – to je i dobra prilika da upoznamo druge ljude i pomognemo veslačima početnicima da postanu bolji i da uživaju u sportu koliko i mi. Nemamo puno vremena za odmor“, kažu Marine i Dominiko.
Poziv za hrvatsku veslačku reprezentaciju
„Nakon što smo osvojili Prince Albert Challenge Cup 2023., obišli smo Hrvatsku s našim folklornim ansamblom ‘Kralj Tomislav’ i iz Aucklanda. Imali smo tom prilikom sreću susresti se s predsjednikom Republike Hrvatske Zoranom Milanovićem, kao i nekim ministrima za sport i dijasporu u Hrvatskome saboru. Jedan od naših prijašnjih trenera na Novom Zelandu, Robbie Manson, dobar je prijatelj s braćom Sinković i rekao im je za nas, baš smo tada i pobijedili u Henleyu. Oni su nam uskoro poslali kontakt od Darka Mikšića, izbornika hrvatske veslačke reprezentacije. Poslali smo mu naše biometrijske podatke i poveznice na YouTube videozapise naših utrka u Henleyu, nakon čega nas je Darko pozvao da dođemo u Zagreb. Bili smo oduševljeni dočekom – upoznali smo braću Sinković, braću Lončarić i sestre Jurković te brojne druge. Pridružili smo se Veslačkom klubu Trešnjevka, međutim, trebali smo još puno toga naučiti. Kao što smo već rekli – u Oxford Brookesu koncentriramo se na veslanje u osmercu (ponekad i četvercu), a sad smo morali naučiti veslati u paru. Niko je morao naučiti upravljati čamcem – nešto što nikada nismo radili. Nije bilo lako, ali bilo je tako divno započeti ovo novo poglavlje. Bili smo toliko uzbuđeni kada smo dobili naša prva hrvatska veslačka odijela da ih nismo htjeli izvaditi iz plastične ambalaže. Zapravo nam je bilo nadrealno pomisliti da ćemo ikad u životu veslati za Hrvatsku“, ističu braća Arnerich te dodaju kako je za njih svaka utrka važna.
„Tako smo ponosni na srebrnu medalju koju smo osvojili s hrvatskom reprezentacijom. To nam je prva za domovinu. Stajati tamo i gledati kako se diže hrvatska zastava bio je trenutak za pamćenje.“
„Čak i kad izgubimo, to je način da naučimo gdje smo pogriješili i što možemo učiniti bolje. Ako bismo birali nagrade koje su nam posebno drage, to je svakako prvi Red Box 2023. Kada smo ga osvojili, to nam je dalo samopouzdanje da bi nas možda hrvatski izbornik mogao percipirati kao dovoljno dobre za reprezentaciju. Najdraže nam je ipak naše srebro iz rujna ove godine, koje smo osvojili za hrvatski tim“, ispričali su hrvatski reprezentativci.
Na pripremama su bili u Sinju, gdje su upoznali ostatak ekipe U23 i izbornika te reprezentacije Krešimira Petrovića. Veslali su u četvercu bez kormilara s Franom Šukom i Rokom Boškovićem. Nitko od njih nije prije veslao u takvom čamcu, nikada se prije nisu vidjeli, a Marinu i Dominiku hrvatski je malo oslabio tijekom studiranja u Engleskoj. Proveli su pet tjedana na Perućkome jezeru veslajući po vrućini od 40 stupnjeva.
„Svaki dan smo učili, usavršavali se, svaki dan je naš hrvatski jezik napredovao i postali smo svi skupa stvarno dobri prijatelji. Nakon pet tjedana otputovali smo u Toronto na natjecanje, gdje smo ušli u polufinale. Nakon povratka u Zagreb, Fran Šuk i njegova obitelj odveli su nas na misu u svetište u Mariji Bistrici i na ručak kod njih. Bilo je to upravo ono što nam je trebalo. Imali smo deset dana da napravimo neke promjene prije nastupa na Europskom prvenstvu do 23 godine u Edirneu u Turskoj. Ušli smo u finale i osvojili srebrnu medalju u A finalu muškog četverca. Mi smo tako ponosni na ovu medalju. To nam je prva za domovinu. Stajati tamo i gledati kako se diže hrvatska zastava bio je trenutak za pamćenje“, puni ponosa govore Marine i Dominiko koji su nakon sedam tjedana treniranja s hrvatskom reprezentacijom otišli na odmor u Dalmaciju.
„Stvaranje novih prijateljstava u hrvatskome timu jako nam puno znači. Uz njih smo poboljšali hrvatski jezik. Uvijek smo se u Hrvatskoj osjećali kao kod kuće iako nismo ovdje rođeni, a sada kad smo dio reprezentacije imamo onaj pravi osjećaj pripadnosti. Ovo smo mogli samo sanjati. Osjećaj da predstavljamo svoju domovinu je kao nijedan drugi – veliki ponos na to što jesmo, na našu kulturu i naslijeđe“, ističu na kraju braća Arnerich te dodaju kako im je ove godine fokus na Svjetskom prvenstvu za U23 koje se održava sljedeće godine u Poljskoj jer će ponovno veslati za Hrvatsku.
Tekst: Jelena Badovinac Dimitrijević Foto: Privatna arhiva
