Komemorativni skup 24. listopada 2025. na zagrebačkom groblju Mirogoju bio je posvećen žrtvi vojvođanskih Hrvata. U ime ravnatelja Hrvatske matice iseljenika mr. sc. Zdeslava Milasa komemoraciji je nazočila profesorica Vesna Kukavica.
Zajednica protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata obilježila je „Dan sjećanja na prisilno odvedenu i nestalu braću Abjanović iz sela Morovića u Vojvodine“. Ovom komemoracijom Zajednica u javnosti doprinosi sjećanju na tragičnu sudbinu vojvođanskih Hrvata, koji su 1990-ih zbog etnički motivirane mržnje bili žrtve fizičkih likvidacija i progona na ratom nezahvaćenom teritoriju Vojvodine. Njih oko 40.000 je bilo primorano zauvijek napustiti svoje domove, a brojni su prošli kroz logore i razne kaznionice u Srbiji, dok je nekoliko desetina ljudi izgubilo živote ili nestalo. „Dan sjećanje na prisilno odvedenu i nestalu braći Abjanović iz sela Morovića u Vojvodini“ u povodu prisilnog odvođenja i „nestanka“ braće Mate i Ivice Abjanović, održano je 24. listopada 2025. kod „Zida boli“ na zagrebačkom groblju Mirogoj, a na komemoraciji je prisustvovala Vesna Abjanović, kći Mate Abjanovića, koja je svjedočila o tom događaju.
Komemoraciji su nazočili zastupnica Hrvatskog sabora gospođa Jasna Vojnić, izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora, gospodina Gordana Jandrokovića; državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, gospodin Zvonko Milas, izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske, gospodina Andreja Plenkovića; gospođa Ana Filko, ravnateljica Uprave za zatočene i nestale, izaslanica potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra hrvatskih branitelja, gospodina Tome Medveda; dr. sc. Milan Bošnjak, savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske; izaslanik ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana – dr. sc. Domagoj Knežević te prof. Vesna Kukavica, rukovoditeljica Odjela za nakladništvo Hrvatske matice iseljenika, izaslanica ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, gospodina Zdeslava Milasa; gospodin Saša Rajić, zamjenik pučke pravobraniteljice, gospođe Tene Šimunović Einwalter i brojni drugi uglednici iz javnog života Republike Hrvatske.
Također, i ovom prigodom Zajednica je ukazala na potrebu izgradnje primjerenog spomen obilježja u Republici Srbiji na autentičnoj lokaciji za ubijene i protjerane Hrvate, žrtve etnički motiviranog nasilja, jer, nažalost, u Republici Srbiji ne postoji nijedno spomen obilježje na kojem ucviljene obitelji mogu obaviti primjerene komemoracije, a koje bi trajno ukazivalo na ta stradanja i žrtve. Usto, primjereno spomeničko obilježje spriječilo bi brojna negiranja postojanja tih žrtava, a koja se često čuju iz najviših krugova vlasti u Republici Srbiji.
Podsjetimo, „Dan sjećanje na prisilno odvedenu i nestalu braći Abjanović iz sela Morovića u Vojvodini“ sjećanje je na 23. listopada 1991. godine, kada su braća Mato i Ivica Abjanović prisilno odvedena iz svog doma u srijemskom mjestu Morović, općina Šid, u Republici Srbiji, i „nestala“. Naime, nakon što je dobio otkaz na poljoprivrednom dobru (“Ekonomiji”) u Moroviću, gdje je radio kao direktor, Hrvat Mato Abjanović morao je svakodnevno putovati na novo radno mjesto udaljeno pedesetak kilometara, u Lipovac, i usput prolaziti punktove na kojima su stražarile srpske snage. U međuvremenu su mu u više navrata bile izrečene i prijetnje smrću. Dana 22. 10. 1991. na jednom od tih punktova upozoren je da “za Abjanovića nema više prolaza prema Lipovcu”, što je za Matu značilo gubitak posla. Već sljedećeg dana (23. 10. 1991.) oko 18.00 sati njegovu kuću je opkolila policija u vozilima s JNA oznakama, nakon čega su četvorica policajaca ušla u dvorište i pozvala ga da pođe s njima “na saslušanje u milicijsku stanicu u Šidu”. Mato je zatražio da mu pokažu nalog za privođenje, ali ga ovi nisu imali, nego su rekli da je papir vani, u automobilu. Nakon toga, pod izlikom da se “opire privođenju”, vezali su ga žicom i ubacili u vozilo.
Njegov brat Ivica nije ga htio pustiti samog, nego je pošao s njim. Vjerojatno su obojica mislila kako će se vratiti svojim obiteljima vrlo brzo nakon “informativnog razgovora”, znajući da nisu ni za što krivi. No, od tada se braća Abjanović vode kao nestali, jer im se dalje gubi svaki trag.
Obitelj se raspitivala o njima, koliko je mogla (i smjela!), ali bez rezultata. Supruga Gordana odmah je sljedećeg dana nazvala policijsku postaju u Šidu. Načelnik OUP-a Šid Nedeljko Makijević negirao je da bilo što zna o Mati i Ivici i potom je ustvrdio kako je za njihov nestanak vjerojatno “kriva druga strana” (aludirajući na vlasti u susjednoj Republici Hrvatskoj?!). U tom razgovoru tvrdio je da nije bio izdan “nikakav nalog za njihovo privođenje” i da “nisu privedeni u milicijsku stanicu u Šid”.
Obitelj je uskoro dobila potvrdu od mještanina J. S. da je te večeri (23. 10.2025.) vidio Matu u policijskoj postaji u Šidu. Međutim, on je kasnije, zbog straha za vlastiti život i život svoje obitelji, negirao da išta zna. Zločin se dogodio na području djelovanja OUP-a Šid.
Braća Abjanović vjerojatno su predani četnicima ili drugim paravojnim formacijama, što je u to vrijeme bila uobičajena praksa SDB-a, JNA i srbijanske policije, jer su se tako najlakše zametali tragovi zločina, te negirala povezanost države i vlasti s ubojstvima. U ovom slučaju, više je nego jasno da je ta veza postojala te da su neovisno o tome tko su bili izvršitelji, u svemu glavnu ulogu odigrali JNA i policija. Sudbina braće Abjanović još uvijek nije poznata, a sudske tužbe koje je podnosila obitelj na brojnim sudskim procesima odbačene su zbog „relativne zastare“ i drugih sličnih izgovora.
Tekst: Vesna Kukavica / Foto: Zlatko Žužić
