Novi ravnatelj Hrvatske matice iseljenika mr. sc. Zdeslav Milas došao je na čelo ustanove koja se 75 godina bavi Hrvatima izvan domovine iz svijeta visokog obrazovanja, s mjesta prodekana na Veleučilištu Algebra Bernays. Vrsni komunikolog s višegodišnjim iskustvom u vođenju organizacija u svojoj karijeri obnašao je brojne dužnosti – od predsjednika Suda časti Hrvatske udruge za odnose s javnošću do počasnog predsjednika Hrvatske akademske zajednice i glavnog tajnika Zajednice utemeljitelja HDZ-a. Milas je društveno, strukovno i politički angažiran od rane dobi, a njegov veliki senzibilitet prema iseljeništvu i razumijevanje potreba Hrvata izvan domovine potječe od njega samog – kao dijete hrvatskog emigranta proveo je 16 godina u Austriji živeći na način kao i tisuće drugih Hrvata koji su morali otići iz domovine. Vizija rada Matice kojoj će sljedeće četiri godine biti ravnatelj usklađena je komunikacijski u potpunosti s potrebama novih naraštaja iseljenika, uz niz jedinstvenih programa i audiovizualnih kanala, s ciljem očuvanja hrvatskog identiteta te posljedično i mogućeg povratka iseljenika. Zdeslav Milas danas predaje kao vanjski suradnik Teorije odnosa s javnošću na Sveučilištu Algebra Bernays te Korporativne komunikacije na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Oženjen je Doroteom Milas, uglednom profesoricom filozofije i religijskih znanosti
Koji je bio Vaš motiv za zaokret u karijeri? Na čelo Hrvatske matice iseljenika dolazite s pozicije prodekana za akademske poslove Sveučilišta Algebra Bernays.
—U svijetu obrazovanja proveo sam divnih 17 godina. Počeo sam predavati 2008., a posljednjih 12 godina bio sam prodekan za akademske poslove zadužen za organizaciju, provedbu i nadzor nastavnog procesa na Veleučilištu, koje je danas spojeno u Sveučilište Algebra Bernays. Nisam uopće razmišljao o odlasku s visokog učilišta dok nije službeno raspisan natječaj za mjesto ravnatelja. Tada sam nekako spontano osjetio potrebu da u ovome životnom razdoblju, s obzirom na iskustvo koje imam u vođenju organizacija te radni elan, ali i iseljenički život izvan Hrvatske, sve to spojim u jedno. Na ovoj časnoj dužnosti vraćam se svojim životnim korijenima.
Odrasli ste i školovali se u Beču. Kako je iskustvo života u austrijskoj dijaspori oblikovalo Vaš identitet?
—Do šeste godine sam živio u Zagrebu, bio sam srednje dijete, pohađao sam vrtić u Zapruđu. Slijedom okolnosti, moj otac Ivan Milas prebjegao je 1973. iz Hrvatske u Austriju kao politički emigrant i preko noći sve se promijenilo. Otac je kao pravnik bio zaposlen u tadašnjoj mesnoj industriji SOUR Sljeme, bio je na čelu kadrovske i opće službe i s te pozicije vodio je brigu o 5000 zaposlenih. Bio je simpatizer Hrvatskog proljeća, prijateljevao je s istaknutijim zagovornicima hrvatske samostalnosti poput Marka Veselice, zbog čega se našao pod istragom. U rujnu 1972. je uhićen, odveden u istražni pritvor gdje je proveo šest mjeseci i zatim je osuđen na dvije i pol godine strogog zatvora za četiri navodna kaznena djela, među ostalim ”izazivao i raspaljivao nacionalnu mržnju i razdor među narodima i nacionalnostima koje žive u Jugoslaviji”. U kratkom razdoblju od presude do izvršenja kazne uspio je sa svojim bratom Tomislavom prebjeći u Austriju jer ga je sudac Vladimir Primorac pustio ta dva tjedna na slobodu. Primorac je zbog svog načelnog stava, poštenja i integriteta sudačke profesije bio kažnjen izbacivanjem iz sudstva. Mi djeca smo s majkom ostali u Zagrebu, tata nas je htio zaštititi pa čak ni njoj nije rekao da planira otići. Ona je ubrzo dobila otkaz na radnome mjestu, bila je odgajateljica u vrtiću. Iako sam bio mali, dobro se sjećam premetačina u stanu, a mome bratu, koji je imao tada 12 godina, bilo je još teže. Sliku oca objavili su na Dnevniku Televizije Zagreb, prozvali su ga hrvatskim nacionalistom, samim time moj brat bio je u školi obilježen. Generalno, bila su to teška vremena ako nisi bio politički istomišljenik, no tada smo mogli jasno vidjeti tko nam je prijatelj, a tko nije. Nakon dvije godine, u kolovozu 1975., odselili smo se i mi kod oca u Beč i moj život se potpuno promijenio. Sjećam se susreta s tatom, nisam ga vidio više od dvije godine, bile su to druge životne okolnosti od onih na koje smo naviknuli. Naš život krenuo je tada iseljeničkim putem, poput tisuće Hrvata sličnih nama koji su zbog političkih ili ekonomskih razloga napustili domovinu.
Niste govorili njemački, kako ste se snašli kao obitelj?
—Pa bio je to dosta veliki šok za sve nas, srećom djeca brzo uče jezik pa sam tako i ja. Strogo gledano, ja sam prva generacija iseljenika iako bih se mogao svrstati i u drugu generaciju jer sam došao u Austriju u ranim formativnim godinama, u prvi razred pučke škole. Mladost mi je obilježena druženjem s Austrijancima jer je škola u koju sam išao bila državna, tada nije postojala izdvojena hrvatska nastava ili pak škola kao što ih ima danas u zemljama gdje žive manjinske zajednice. Nudile su se samo opcije učenja srpsko-hrvatskog jezika, slovenskog i makedonskog, a otac je inzistirao da učim samo hrvatski jer je tamošnji učitelj djecu poučavao na srpskom jeziku i nametao jugoslavensku propagandu. Zbog toga danas osjećam što znači ne imati školsko obrazovanje na materinskom jeziku, jako je teško to kasnije ispraviti, materinski se ne zove bez razloga tako. Nakon osnovne škole upisali su me u Katoličku gimnaziju školske braće Strebersdorf, poznati internat za mušku djecu u kojem sam proveo sedam godina, također s djecom iz Austrije. Bila je to jako dobra škola, tijekom tjedna smo boravili u instituciji koja je bila smještena u okolici Beča, a vikendom sam išao kući. Na taj način se formirao moj iseljenički identitet koji bi zapravo više odgovarao drugoj generaciji iseljenika. Otac se u Beču nije mogao baviti pravom jer nije bio Austrijanac pa je poput većine iseljenika koji nisu radili u svojoj struci otvorio restoran. Zvao se Agram Grill, što je austrijski naziv za Zagreb.
Iz mog života izvan domovine proizlazi i moje razumijevanje iseljenika koji su zbog ekonomskih ili političkih razloga morali napustiti Hrvatsku, empatija prema čežnji koju iz druge zemlje ili kontinenta osjećaju prema svojim korijenima, ali i posebna emocija prema manjinskim zajednicama i Hrvatima u BiH.
Čini se da Vas je to razdoblje dosta emotivno i profesionalno obilježilo.
—To me potpuno obilježilo, a kasnije i oblikovalo. Iako sam bio jako mali, emotivno sjećanje na cijelo to razdoblje mi je vrlo jasno. Nisam volio živjeti u Austriji, tamo ste kao stranac, uvijek građanin drugog reda. A ako još uz to ne znate domicilni jezik, onda ste građanin trećeg reda. Meni je bilo na početku jako teško, nisam znao njemački, nisam znao pjevati, nisam imao prijatelje, nisam ništa razumio, bio sam dijete koje ništa ne zna i drukčije je. Živjeli smo teško, s posuđenim novcima, dijelili smo sudbinu tisuće političkih emigranata koji su tada emigrirali iz Hrvatske zbog toga što vole svoju zemlju, ali to ne smiju izraziti. Našli smo se u sredini kao što je Austrija gdje se na svakodnevnoj razini suočavate s rasizmom i nepravdom jer ste osuđeni na niže pozicije od Austrijanaca. Ja sam u školi kao dijete osjećao koji me profesor ne voli zbog toga što sam stranac, što nisam njihov, djeca to i te kako osjete. Sve to skupa bilo je jako bolno i iz tog vremena proizlazi moje razumijevanje iseljenika koji su zbog ekonomskih ili političkih razloga morali napustiti domovinu. Razumijem njihovu čežnju koju iz druge zemlje ili kontinenta osjećaju prema svojim korijenima te imam posebnu emociju prema manjinskim zajednicama. Tijekom akademske karijere vodio sam jedan projekt obrazovne podrške romskoj zajednici, dodijelili smo besplatne školarine romskim studentima, znali su me ljudi pitati zašto se toliko dajem u to. Meni je odgovor bio logičan – zato što znam kako im je. No, Austrija jest bila moja druga domovina pa se i danas tamo osjećam kao kod kuće. Poštovao sam zemlju koja je dala mojoj obitelji utočište, a ocu politički azil. Austrijanci su divan i susretljiv narod, imam mnogo prijatelja iz gimnazije s kojima sam još u kontaktu. Posebice sam u katoličkoj školi imao divnih profesora. Sjećam se profesora Petera Kölbla koji je entuzijastički predavao glazbeni odgoj pa nas je čak učio plesati gradišćansko-hrvatske plesove. Zamislite austrijske dječake od 14 godina koji plešu hrvatsko kolo? Profesor je, naime, bio oženjen gradišćanskom Hrvaticom.
Jeste li tijekom godina života u Austriji dolazili u Hrvatsku?
—Svake godine dolazio sam tijekom ljetnih praznika majčinim roditeljima koji su živjeli u Gornjoj Vrbi, selu pokraj Slavonskog Broda, i malo rjeđe u posjet djedu i stricu u Zmijavcima. Majka, sestra, brat i ja imali smo jugoslavenski pasoš pa smo mogli putovati, za razliku od oca. Ta dva mjeseca koja sam provodio u Hrvatskoj pomogla su mi da razumijem svakidašnjicu 70-ih i 80-ih godina u okolnostima bivšega komunističkog sustava. Sjećam se svojih dolazaka, bio sam tipično dijete iz dijaspore, imao sam taj iseljenički identitet, govorio sam dosta loše hrvatski, a još mi se događa da se zbunim s padežima. S bratom i sestrom i danas govorim kombinacijom njemačkog i hrvatskog, to će razumjeti svi iseljenici ili njihovi potomci, jer materinski jezik preklapa se s jezikom zemlje u kojoj žive. Mi često počnemo razgovarati na jednom jeziku, a završimo na drugom, čak mi se događa da i sanjam na oba jezika.
Vaš otac Ivan Milas bio je istaknuta ličnost u razdoblju stvaranja neovisne Hrvatske. Koliko je njegova uloga u javnom životu utjecala na Vaše vrijednosti i profesionalne odluke?
—Otac je govorio da je dobro da steknemo neko konkretno znanje, jer njemu se dogodilo da mu pravo nije bilo korisno kad je otišao u Austriju pa smo tako mi djeca već od rane dobi radili u restoranu. Tada sam naučio raditi s ljudima. Mnogi visokoobrazovani politički emigranti mahom su radili fizičke poslove. Moj otac predstavljao je meni snažnu figuru u svakom smislu i puno toga sam naučio od njega. Bio je jaka i empatična osoba, hrabar i načitan, a osim što je bio vrlo radišan i požrtvovan prema nama u obitelji, njegovo političko djelovanje prenijelo se i na mene.
Kako ste doživljavali pripadnost hrvatskoj zajednici dok ste živjeli u Austriji i čega se posebno sjećate iz razdoblja uoči stvaranja hrvatske države?
—Osim Hrvatske katoličke hrvatske misije, u Beču nije bilo hrvatskih organizacija. Bilo je dosta jugoslavenskih klubova, ali s njima nismo imali veze. Smatrali smo ih neprijateljskima. Moj otac je uvijek pratio politiku, kupovao je emigrantski tisak poput Nove Hrvatske, ali istodobno i Večernji list, Vjesnik, Danas i srpsku Borbu. Slušao je uz Radio Zagreb i Beograd jer se slušajući medije iz glavnoga grada te nama omražene Jugoslavije moglo bolje analizirati političke procese. Srpske medije pratio je čak sve do završetka Domovinskog rata. Tata je jako puno čitao i vrlo intenzivno je bio povezan s nizom ljudi iz političke emigracije diljem svijeta kao i s ljudima iz Hrvatskog proljeća. Te 1988. godine preko zajedničkog prijatelja u Beč nam je došao u posjet poznati disident i povjesničar dr. Franjo Tuđman. Sjećam se dobro tog razdoblja, tata je s njim proveo dosta vremena razgovarajući. Tuđman je 1989. s jasnom vizijom stvaranja demokratske i samostalne hrvatske države osnovao stranku Hrvatsku demokratsku zajednicu koja je u iseljeništvu u nekoliko mjeseci okupila ugledne emigrante koji su vodili hrvatske kulturne i političke organizacije i time ujedinila gotovo 90 posto dijaspore koja je do tada bila dosta fragmentirana, da ne kažem razjedinjena. Pokret je imao jasan cilj – stvaranje hrvatske države uz nacionalnu pomirbu zavađenog hrvatstva te jedinstvo iseljene i domovinske Hrvatske. Tuđman je znao da bez pomirbe nema hrvatske države. Povijesno gledajući, mnoge europske države imale su sukobe između svjetonazorskih skupina u sklopu političkih podjela. Tuđman je to htio premostiti i moj otac je prepoznao tu želju i cilj te se uključio u pokret u kolovozu 1989. godine. Ubrzo je postao jedan od najbližih suradnika prvoga hrvatskog predsjednika, a na krilima tih događaja i s obzirom na odgoj, i ja sam se politički angažirao.
Kako biste opisali tu važnu godinu političkog angažmana u Austriji do povratka u Hrvatsku?
—U toj prijelomnoj godini 1989. na 1990. prethodno smo se organizirali u Beču. Dana 1. prosinca 1989. predao sam austrijskoj policiji Zahtjev za osnivanje udruge ”Kroatische Demokratische Gemeinschaft in Österreich” sa sjedištem u Beču, koja je de facto bila HDZ u Austriji. Povijesna činjenica jest da je organizacija osnovana prije bilo koje druge hrvatske kulturne udruge u Austriji. To je bilo prvo političko organizirano okupljanje Hrvata u Austriji na kojem je bilo 250 Hrvata, govorio je Franjo Tuđman, a Skupštinu je glazbeno pratio Hrvatski tamburaški zbor ”Ivan Vuković”, gradišćanskih Hrvata iz Parndorfa. Prekretnica je bilo održavanje povijesnoga Prvoga općeg sabora HDZ-a 24. i 25. veljače 1990. Otac se tada prvi put vratio, nakon 18 godina emigracije, u Hrvatsku. Sletio je u zagrebačku zračnu luku zajedno s nekoliko stotina emigranata iz cijelog svijeta, među kojima je bio i Gojko Šušak i Ante Beljo, kasnije ravnatelj Hrvatske matice iseljenika u dva mandata. Otac je slijedom događaja u svibnju 1990. kao prvi politički emigrant izabran za zastupnika u Hrvatskome saboru. Zatvorili smo 1991. restoran u Beču i vratili se u Hrvatsku. Zapravo, mi smo cijelo vrijeme živjeli u Austriji s idejom da ćemo se jednog dana vratiti i znali smo da u Austriji nećemo ostati.
Početkom 90-ih sudjelovali ste u osnivanju Hrvatskoga međunarodnog zbora mladeži čiji je cilj bio povezivanje mladih iseljenika. Sjećate li se tih dana i možete li opisati rad te organizacije i emocije koje ste tada proživljavali?
—Kao povratnik bio sam angažiran politički u Mladeži Hrvatske demokratske zajednice kao povjerenik za iseljeništvo, a od 1994. bio sam njezin glavni tajnik te jedan od suosnivača organizacije Hrvatski međunarodni zbor mladeži. Bila je to inicijativa hrvatske mladeži iz Kanade temeljena na ideji Ratka Ferenčića. Prvobitno je osnovana kao Croatian International Youth Corps, čije smo sjedište tijekom 1992. preselili iz Toronta u Zagreb. Bila je to iseljenička i povratnička organizacija i tijekom devedesetih djelovala je u osam država izvan Hrvatske: u Kanadi, Australiji, Argentini, Njemačkoj, Švedskoj, Belgiji, Švicarskoj i Austriji.
Glavni projekt, Task Force, bio je radni kamp za mlade iseljenike čiji je cilj bio davanje doprinosa hrvatskoj domovini. Imao je svoj uzor u židovskim kibucima. Konkretno je zamišljen kao volonterski kamp s ciljem da mlađi naraštaji iseljenika upoznaju domovinu i pomognu u obnavljanju Hrvatske nakon ratnih stradanja. Bio mu je i cilj, u sklopu tadašnje državne politike predsjednika Tuđmana, povratak mladih Hrvata – da u sklopu tog projekta upoznaju zemlju svojih predaka i požele se doseliti. Prvi Task Force održan je u ljeto 1992. u razrušenome Voćinu pod geslom ”Žuljevi za Hrvatsku” i bio je vrlo uspješan. Naime, Voćin su okupirale srpske snage, a oslobođen je u prosincu 1991. Drugi projekt održan je 1993. u Skradu te 1994. u dubrovačkome zaleđu. Voditelji projekta bili su 1992. Nick Vidak iz Kanade, 1993. Lidija Kotarac iz Kanade te 1994. Jadranka Ostojić iz Argentine. Nick, Lidija i Jadranka, koji pripadaju drugoj generaciji iseljenika, danas su svi povratnici. Imao sam čast kao predsjednik udruge 1993. predvoditi stotinjak sudionika Task Forcea na svečanom prijmu kod predsjednika Tuđmana. Tadašnji ravnatelj Ante Beljo, koji je bio pravi vizionar, našem projektu dao je 1993. i 1994. snažnu potporu te smo u zgradi HMI-ja čak imali svoj međunarodni ured, a od 1995. projekt institucionalno preuzima Hrvatska matica iseljenika pod imenom Eco Heritage Task Force (EHTF).
Danas je to jedan od tradicionalnih Matičinih programa koji osim volontiranja uključuje i učenje hrvatskog jezika te razne druge aktivnosti kojima polaznici upoznaju kulturnu baštinu i prirodne ljepote Hrvatske. Godinama ga je sjajno vodila Nives Antoljak, a sad ga je preuzela vrlo predano naša nova djelatnica Sara Marđetko, povratnica iz Švicarske. Naravno da mi je ovaj projekt izrazito drag i izrazito emocionalno sam doživio završnu priredbu EHTF-a 2025. u Biogradu na Moru u srpnju ove godine. Ovaj projekt održava se svake godine na drugoj lokaciji, a 2026. očekujemo da će se prvi put održati u Lici.
Karijerni put odveo Vas je u svijet visokog obrazovanja gdje ste ostvarili bogato iskustvo. Kako je bilo raditi sa studentima i što biste opisali kao najljepši dio tog posla?
—Rad sa studentima osjećam kao poziv. Nekako je najljepši osjećaj kad upoznaš studente od prvog semestra, na kojem sam predavao Osnove odnosa s javnošću, i pratiš ih tijekom studijskih godina sve do završetka studija. Gledajući ih na svečanoj promociji uručivanja diploma, često sam razmišljao kako je brzo prošlo vrijeme otkako su zakoračili na Veleučilište kao maturanti, a nakon tog svečanog trenutka su komunikacijski stručnjaci spremni oblikovati budućnost. Ovog proljeća na Danima komunikacija u Rovinju susreo sam tridesetak naših alumnija, danas već uspješnih ljudi iz svijeta komunikacija i marketinga. Ti susreti potvrđuju da ono što gradimo zajedno ima smisla i ostavlja trag.
Napisali ste prvu knjigu o korporativnoj komunikaciji na hrvatskome jeziku. Koji je njezin najvažniji doprinos domaćem obrazovnom i poslovnom prostoru?
—Ova knjiga nastala je 2012. kao plod magistarskoga znanstvenog rada kojem je bio cilj dati teorijski doprinos u istraživanju modela i učinkovitosti korporativne komunikacije u velikim poduzećima. Knjiga je namijenjena studentima kolegija korporativnih komunikacija, ali i istraživačima u odnosima s javnošću i menadžmentu. U međuvremenu, o korporativnoj komunikaciji danas postoji više knjiga ili poglavlja na hrvatskome jeziku, ali općenito imamo oskudnu literaturu odnosno dominiraju knjige napisane na engleskome jeziku. Ova knjiga uvrštena je u silabuse kao obvezna ili dopunska literatura na nekoliko hrvatskih sveučilišta i veleučilišta, na komunikacijskim studijima na kojima se izvode korporativne komunikacije.
Koja je Vaša vizija djelovanja Hrvatske matice iseljenika u budućnosti?
—Hrvatska matica iseljenika u ovom razdoblju modernoga hrvatskog suverenizma ima posebnu i nezamjenjivu ulogu: biti most između domovinske i izvandomovinske Hrvatske, povezivati srca i ljude, prenositi znanja i iskustva, čuvati i promicati ono što nas čini Hrvatima; naš jezik, našu kulturu, našu vjeru i našu pripadnost jedinstvenome hrvatskom narodu. Naš rad ostaje usmjeren na konkretne projekte i programe koji okupljaju, osnažuju i povezuju hrvatske zajednice diljem svijeta. Posebnu pozornost posvećujemo radu s kulturno-umjetničkim društvima, iseljeničkoj periodici, hrvatskim katoličkim misijama koje, uz pastoralnu skrb, imaju nezamjenjivu ulogu u očuvanju kulturne baštine i duhovne povezanosti, hrvatskim školama i lektoratima, jezičnim tečajevima, ljetnim i zimskim programima za mlade te pružanju potpore iseljeničkim tiskanim i elektroničkim medijima, hrvatskim udrugama i angažiranim pojedincima u svim granama ljudske djelatnosti.
Istaknuli ste na početku mandata važnost povezivanja s mladim naraštajima hrvatskih iseljenika, čak i onima koji više ne govore hrvatski jezik. Kako to planirate ostvariti?
—Iznimno nam je važno doprijeti do mladih naraštaja iseljenika i njihovih potomaka koji možda ne govore hrvatski, ali u srcu nose osjećaj pripadnosti hrvatskoj obitelji. U vremenu velikih globalnih izazova i digitalne transformacije, Hrvatska matica iseljenika dodatno će osnažiti i prilagoditi svoje programe, sadržaje i aktivnosti, kako u stvarnom prostoru tako i na društvenim mrežama, kako bi svima omogućila uključivanje u život hrvatske zajednice, upoznavanje s vlastitim korijenima, učenje hrvatskog jezika i aktivno sudjelovanje u izgradnji zajedništva. Uz programe i intenzivnu komunikacijsku interakciju, moramo se prilagoditi mlađim generacijama. Iz pozicije nekog tko je radio godinama sa studentima mogu reći da je to vrlo izazovno. Mladi su zapravo posvuda isti – slabo čitaju duži sadržaj, uglavnom informacije traže na društvenih mrežama jer živimo u audiovizualnom svijetu i naš zadatak je da im kratkim pričama privučemo pozornost i na taj način ih informiramo. HMI-jev tim ojačat ćemo mladim ljudima koji će znati prenijeti informacije svojoj generaciji, a okosnica će biti ljudi koji su svojim dugogodišnjim radom u ovoj ustanovi stekli neprocjenjivo iskustvo u vođenju i izvođenju programa namijenjenih iseljenicima.
Kako vidite suradnju s drugim državnim tijelima koji se bave hrvatskim iseljenicima – Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH i Ministarstvom demografije i useljeništva te drugim institucijama?
—Suradnja sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan RH je izvrsna, to je naše ”resorno ministarstvo” koje provodi državnu politiku prema iseljenicima u prekomorskim i europskim državama, pripadnicima hrvatske nacionalne manjine u europskim državama i Hrvatima u Bosni i Hercegovini. S državnim tajnikom Zvonkom Milasom, koji je na čelu ove institucije već devet godina i ima golemo iskustvo, suradnja je vrlo otvorena i daje nam punu potporu u aktivnostima HMI-ja. Početkom rujna imali smo plodonosni radni sastanak na kojem su sudjelovali najvažniji dužnosnici državnog ureda i našeg projektnog tima HMI-ja te smo razgovarali o sadašnjim tradicionalnim programima, ali i uvođenju novih programskih sadržaja u 2026. godini. Podigli smo suradnju na višu razinu, a cilj nam je ostvariti dodatni sinergijski učinak u programskoj ponudi našim iseljenicima i pripadnicima hrvatske manjine. Pojačat ćemo i projektnu aktivnost prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Planiramo proširiti programe u smjeru organizacije sportskog kampa za srednjoškolsku dob koji će sadržavati osim sportskih aktivnosti i učenje hrvatskog jezika, kulture i povijesti. Projekt Forum hrvatske nacionalne manjine proširit ćemo također na mlađe naraštaje i uključiti u njega i studente stipendiste iz kontingenta hrvatskog iseljeništva čiji studij financira Središnji državni ured. Također vraćamo projekt Večer hrvatskih povratnika koji vodi dugogodišnja djelatnica Snježana Radoš. Izgledno je da ćemo realizirati i projekt koji bi okupio hrvatske medije izvan Republike Hrvatske, a svakako ćemo pojačati komunikaciju prema hrvatskim župama, udrugama, zajednicama i društvima i to izravnim komunikacijskim kanalima.
Naša programska služba obuhvaća desetak djelatnika u središnjem uredu HMI-ja te još pet voditelja podružnica u Vukovaru, Splitu, Dubrovniku, Rijeci i Puli, koje izvrsno koordinira Ivana Dvorneković. Tradicionalni programi Hrvatske matice iseljenika poput Ljetne i Zimske škole folklora jedan su od brenda, a taj program sjajno vodi profesorica Lucija Starčević. U suradnji s Institutom za migracije pokrenut ćemo novi znanstveni projekt koji će voditi dr. sc. Ivan Tepeš, a tu je pojačanje programa za učenje hrvatskog jezika i kulture u Odjelu koji vodi naša profesorica Lada Kanajet Šimić. Sa Sveučilištem u Zagrebu produbit ćemo suradnji na projektu Sveučilišne škole hrvatskog jezika za iseljeničku studentsku populaciju, ali i s Fakultetom hrvatskih studija, posebno s Odsjekom za demografiju i iseljeništvo i Odsjekom za kroatologiju. S Filozofskim fakultetom već imamo dugogodišnju suradnju vezano uz studij kroatistike.
Ostali projekti poput Izbora najljepše Hrvatice u narodnoj nošnji i Kulturno-vjerske baštine ostaju i dalje aktivni. Proširit ćemo nakladničku djelatnost, uz već etablirani nakladnički projekt Hrvatski iseljenički zbornik koji uređuje ugledna profesorica Vesna Kukavica, izdat ćemo monografiju o Foreign Press Bureau. S Ministarstvom demografije i useljeništva imamo već suradnju na projektima povratka i to ćemo nastaviti. Dakle, radimo sinergijski.
Našu suradnju koordinirat ćemo i s Ministarstvom vanjskih i europskih poslova jer se prema novoj ovogodišnjoj zakonskoj definiciji iz Zakona o odnosima RH s Hrvatima izvan RH izričito nalaže da veleposlanstva putem diplomatskih misija i konzularnih ureda prate stanje ugroženih hrvatskih zajednica i pojedinaca u državama u kojima žive. I da zaokružim, sve tri državne institucije zajedno s Maticom sinergijski usklađuju strateške ciljeve prema Hrvatima izvan Hrvatske pod vodstvom predsjednika Vlade Andreja Plenkovića koji Hrvatskoj matici iseljenika oduvijek daje punu potporu. Znakovito je i da je predsjednik Ureda Vlade RH Zvonimir Frka-Petešić rođen u Parizu, dakle povratnik iz Francuske, ujedno sjajan čovjek koji i te kako ima sluha za potrebe Hrvata izvan domovine. Sve zajedno daje jasan signal da povratnici, koje smatram četvrtom skupinom, imaju važnu ulogu u kreiranju državne politike.
Hrvatska matica iseljenika sljedeće godine slavi 75 godina postojanja. Planirate li na poseban način obilježiti ovu veliku obljetnicu?
—Da. Planiramo posebnu svečanu akademiju popraćenu s nekoliko izložbi u sklopu Tjedna Hrvata izvan Republike Hrvatske koji će Hrvatski sabor, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, proglasiti u 2026. godini. Ujedno obilježavamo i veliku 75. obljetnicu izlaska časopisa Matice, jedinstvene tiskovine za Hrvate izvan domovine, a prema stažu ujedno i najstarijega hrvatskog časopisa koji je dolaskom novog uredništva u potpunosti redizajniran. Matica predstavlja visokokvalitetan sadržaj čiji je cilj očuvanje hrvatskog identiteta izvan domovine i upravo se ona nalazi u vitrinama hrvatskih zajednica diljem svijeta. U iseljeništvu za Maticu s ponosom ističu da je ona njihov fizički dodir s domovinom, što nam dokazuje da i na tom polju ostvarujemo ciljeve.
Razgovarala: JELENA BADOVINAC DIMITRIJEVIĆ ❘ Foto: KRASNODAR PERŠUN I PRIVATNA ARHIVA
