Knjiga autora Marinovića, Sammartina i Šutića, u izdanju zagrebačkoga Centra za nove inicijative i Zaklade Agostina Piccoli iz Mundimitra, donosi nove znanstvene spoznaje o ljudima Biokova i Neretve koji su se prije pet stoljeća otisnuli na drugu banu mora

Knjiga Ive Marinovića, Antonija Sammartina i Balda Šutića Korijeni, Hrvati Biokovlja i Donje Neretve u Italiji / Radici, Croati del Biokovo e della Bassa Narenta in Italia predstavljena je 19. prosinca u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu.
Dvojezična, opsežna, 254 stranice, i bogato ilustrirana historiografska studija trojice autora, koju su ove godine objelodanili zagrebački Centar za nove inicijative i Zaklada Agostina Piccoli iz Mundimitra, donosi nove znanstvene spoznaje o ljudima Biokova i Neretve koji su se prije pet stoljeća otisnuli na drugu banu mora.
Predstavljanju je, uz mnoge uglednike iz javnog života, nazočio i predsjednik RH prof. dr. sc. Ivo Josipović, ocijenivši knjigu u prigodnom govoru izvornim prinosom našoj historiografiji čiju su dionicu višestoljetno gradili i vrijedni pripadnici hrvatskih manjina iz europskog susjedstva poput moliških Hrvata.
O knjizi su potom govorili mr. sc. Marin Knezović, ravnatelj HMI-ja; prof. dr. sc. Predrag Matvejević,
književnik i publicist; prof. dr. sc. Ankica Marinović s Instituta za društvena istraživanja; prof. dr. sc. Sanja Roić s Filozofskoga fakulteta i autori.
Ulomke iz knjige čitao je glumac Nikša Marinović, a moderatorica predstavljanja bila je Lada Marinović.
Među uzvanicima su bili i saborski zastupnici, od kojih izdvajamo Ivu Jelušića, ujedno i predsjednika UO Hrvatske matice iseljenika, te sve članove Odbora.

Najvažniji trag za istraživanje porijekla hrvatskih naseljenika u pokrajini Molise autorima je bila predaja o porodici Mirco/Mirko koja pet stotina godina usporedno živi u hrvatskim naseljima talijanske pokrajine Molise i u Makarskom primorju, u Baćini i Gradcu (Lapčanju). Zabilježio ju je Josip Smodlaka u djelu Posjet apeninskim Hrvatima iz 1906. godine. Vrijedan je i njegov zapis (1904.) u kojem spominje poruku Hrvata iz Kruča Nicole Nerija (1761.-1799.), sveučilišnoga profesora, revolucionara i talijanskog patriota u kojoj kaže svojim suseljanima: Nemote zabit naš lipi jezik!
U istraživanjima su se Marinović, Sammartino i Šutić usredotočili na prezimena iz same Baćine, njena šireg okruženja – susjednih sela Makarskog primorja, Neretvanske krajine i Zabiokovlja. Zaključili su kako je Mirko Kačić preko mora sa sobom poveo prvenstveno pripadnike obitelji s kojima su Kačići zajedno živjeli i nad kojima su imali vojnu i upravnu vlast. Podatke o prezimenima i imenima stanovnika Krajine našli su i u arhivu zaostroškog samostana u takozvanim turskim spisima. Temeljem toga ustanovili su kako su neka današnja moliška i talijanska prezimena sačuvala svoje hrvatske identifikacijske oznake do današnjih dana. Usto, moliška fešta do majo, zvana i Zeleni Juras, narodno slavlje koje se unatrag dvadesetak godina održavalo u Moliseu, i koje je imalo obilježje poganske svečanosti nalikuje proslavi Jurjeva u Baćini, koja se ondje održavala sve do početka XX. st. Ta religijska poveznica dva dijela naroda na dvije obale Jadrana neosporno govori o istim korijenima.
Migracije s istraživanoga područja su kroz cijelu poznatu povijest jedna od najznačajnijih odrednica Krajine i Zabiokovlja, a put vojvode i kneza Mirka prema zapadnim obalama Jadrana, otprije pet stoljeća, njihov vrhunac.
Zaključimo, ovom su knjigom trojica istraživača – Marinović, Sammartino i Šutić – pokazala kako je njihov predmet istraživanja dio povijesnog mozaika svih iseljavanja s biokovsko-neretvanskog područja. Štoviše, baćinski, odnosno primorsko-neretvanski kraj, u kojemu kult mora živi u svojem jadranskom okružju, ima kao mjesto prožimanja posebnu ulogu pri uvođenju mediteranske civilizacije u širi prostor svoga zaleđa.
– „Ne znam, kazao je Predrag Matvejević, na koji su način vidjeli Jadran oni koji su prvi dospjeli na njegove obale: što su uopće znali o drugim morima? Hadria (Atria, Adria) zabilježena je na prvim geografskim kartama na šestoj Ptolomejevoj ploči. Nalazila se južno od današnje Venecije, sjeverno od Ravenne. Drevna Adrija ne postoji već odavno, kao što ne postoji ni drevna Akvileja nazvana nekoć drugim Rimom. Ni jedna ni druga nisu dovoljno privukle paleologe. Na istočnoj obali Jadrana nestale su u moru ilirska Cissa (Kissa) na otoku Pagu, dijelovi drevne Isse na otoku Visu, zidine Risna, grčki Rhison, u Boki Kotorskoj. Drevni Epidaurus razorili su barbari. Tragove Salone prekrila je nebriga. Na tim su se obalama ukrstili putovi soli i žita, ulja i vina; začini i svila dolazili su s istoka i s juga, ambra i kositar sa zapada i sjevera. To je more izazivalo zavist svijeta.
Drevni Jadran bio je veći od današnjeg. Prema Novom zavjetu to se more prostiralo sve do Krete na istoku, do Sicilije na zapadu, oplakivalo je obale Tunisa i dolazilo do Malte gdje je, prema Djelima Apostolskim (XXVII) sveti Pavao našao utočište nakon brodoloma na putu od Svete zemlje do Vječnog grada. Jadransko su more nazivali i Gornjim: Mare Superum. Tirensko je bilo donje: Mare Inferum. Donje se katkad nazivalo i Jonsko. Možda se iz toga vremena sačuvala stanovita ideja prevlasti ili veličine koja nije strana stanovnicima njegovih obala. Ne znamo koje su predodžbe mora posjedovali oni koji su prvi dospjeli do Jadrana. Zasigurno su mu se divili drevni Grci i Rimljani, njihovi prethodnici i nasljednici.
Dante se prisjeća ledenih i oštrih sjeveroistočnih vjetrova i naziva ih u Čistilištu (XXX, 87) skjavunskim vjetrovima: jesu li to slavenski vjetrovi ili vjetrovi ropstva? Mediteran ih prepušta zaboravu. S tim vjetrovima krenuli su Hrvati s Makarske obale i iz doline Neretve ploveći prema Moliseu. Zahvalan sam Ivi Marinoviću, Antoniu Sammartinu i Baldu Šutiću što su slijedili njihove putove i što su ih opisali u ovom iznimno zanimljivom portulanu“, zaključuje Matvejević autor Mediteranskog brevijara.
Rad o hrvatskom porijeklu prezimena na prekojadranskim lokalitetima autori su, kao što se vidi, temeljili na dostupnoj arhivskoj gradi te bibliografskim izvorima, na hrvatskom i talijanskom jeziku, svjesni činjenice da je građa u toj oblasti relativno oskudna a onomastika i njezino povijesno rekonstruiranje iznimno kompleksno. U potrazi za izvornim primorskim, zabiokovskim i neretvanskim prezimenima toga vremena, pratili su njihovu postojanost do današnjih dana, ali također i mijene i preoblikovanja.
Do danas su uspomene na stari zavičaj djelomično ostale žive u tri hrvatska naselja Filiču, Kruču i Mundimitru u brdovitom području pokrajine Molise (Italija). Migracija o kojoj pišu potekla je s istočne obale Jadrana kao konkretan odgovor na teške prilike i snažni izazov morske pučine i boljeg i pravednijeg života.
Nekoliko riječi valja kazati i o autorima. Prvi, Ivo Marinović ( 1949), rođen je u Gradcu u Makarskom primorju. Napisao je monografiju Baćina u suautorstvu s Baldom Šutićem i Miloradom Viskićem. Godine 2010. uredio je monografiju Stoljeće turizma u općini Gradac – Gornje makarsko primorje, kao i knjigu Balde Šutića o rodoslovljima Podace, Brista, Zaostroga i Drvenika. Drugi autor, Antonio Sammartino (1961.) rođen je u Mundimitru/Montemitro u Moliseu u Italiji. Kao pripadnik moliškohrvatske manjine te kao predsjednik Zaklade Agostina Piccoli svih ovih godina aktivno radi na promicanju i očuvanju identiteta moliških Hrvata. Prvijenac mu je bio Rječnik moliškohrvatskoga govora Mundimitra (Montemitro/Zagreb, 2000.), nakon čega slijedi i Gramatika moliškohrvatskoga jezika (Montemitro/Zagreb, 2004.). Dugogodišnji je urednik dvojezičnog časopisa Riča živa/Živa riječ, jedinog glasila na moliškohrvatskome jeziku. Treći autor, Baldo Šutić (1931.) rođen je u Gradcu Makarskom primorju. Prva knjiga bila mu je u suautorstvu s Miloradom Viskićem i Miroslavom Ujdurovićem Gračka prezimena, drugi objavljeni rad monografija Baćina, napisana zajedno s Ivom Marinovićem i Miloradom Viskićem. Podačka prezimena su njegova prva samostalna knjiga, a 2012. je promovirana njegova knjiga Briška prezimena s Grnčenikom.
Sudbina Moliških Hrvata bila je određena prelaskom Jadranskog mora, a u XXI. stoljeću određuju je ponajviše oni sami – obnavljanjem veze sa starim zavičajem u okviru sveeuropskih integracija.

Tekst: Diana Šimurina Šoufek; Fotografije: Snježana Radoš, Mirjana Piskulić