Na ovogodišnjem Interliberu o knjizi Óscara Barrientosa Bradasica govorile su prevoditeljica Željka Lovrenčić i urednica Grozdana Cvitan, koja je osobito pohvalila Bradasiceve pripovijesti

Perspektivnome čileanskome piscu hrvatskih korijena Óscaru Andrésu Barrientosu Bradasicu (39) ovih je dana u Zagrebu objavljen prijevod prvog romana i šest pripovijesti u zajedničkoj nakladi AGM – podružnice Zagrebačkog holdinga i Hrvatske matice iseljenika.

Prijevod potpisuje dobra poznavateljica čileanske literature dr. sc. Željka Lovrenčić, koja je lani na Hrvatskim studijima u Zagrebu obranila doktorsku disertaciju iz područja španjolske Croatice. Riječ je o zanimljivoj suvremenoj prozi naslovljenoj Vjetar je zemlji koje više nema, čija fabula opisuje događaje u gradu na krajnjemu jugu Čile nazvanom Hodočasnička Luka, gdje snažni vjetar nosi sve pred sobom. Glavni je lik ukleti pjesnik Aníbal Saratoga, koji ondje živi i nastoji upoznati njegove mitske korijene kako bi se bolje nosio sa izazovima današnjice, Saratoga saznaje za legendarni ep Azimut i kreće u potragu za njim. Središnja figura epa je junak León de Abril i njegovi ratnici koji vjeruju u osvetničku prirodu vjetra. Ovaj roman na jedinstveni način upozorava da je suvremeni svijet izgubio iluzije.
Sveučilišni profesor i pisac hrvatskih korijena Oscar Andrés Barrientos Bradasic rođen je u Punta Arenasu 1974. godine. Doktorat je stekao na Sveučilištu u Salamanki. Živi u Valdiviji gdje radi kao sveučilišni profesor književnosti. Nagrađivan je za poeziju i prozu. Objavio je dosad i pet knjiga pripovijesti. 

Prepoznavši u Bradasicu književnu zvijezdu u usponu, glavna urednica zagrebačke nakladničke kuće AGM-a Grozdana Cvitan prihvatila je Matičinu inicijativu za daljnjom afirmacijom u domovinskoj javnosti suvremene proze pisaca hrvatskih korijena. Dosada su u toj hvalevrijednoj književnoj inicijativi objavljeni prijevodi romana njemačko-hrvatske autorice Jagode Marinić (2009), čileansko-hrvatskoga pisca Ramóna Díaza Eterovica (2010), Juana Mihovilovicha (2007) i Eugenia Mimice Barasija (2006) te australske književnice hrvatskih korijena Morgan Yasbincek (2011). Inicijativa je izravan rezultat Matičina šestogodišnjeg projekta Hrvatske knjige izvan Hrvatske koji u okviru knjižnične djelatnosti prezentira svake godine na zagrebačkom međunarodnom sajmu knjiga Interliber recentnu knjižnu produkciju hrvatskog iseljeništva iz prekooceanskih zemalja, hrvatskih manjina iz srednje i jugoistočne Europe te Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Na ovogodišnjemu, 36. Interliberu o knjizi Óscara Barrientosa Bradasica, koji u Valdiviji radi kao sveučilišni profesor književnosti, govorile su prevoditeljica Željka Lovrenčić i urednica Grozdana Cvitan.

– Óscar Barrientos Bradasic je autor dva, i za hispanoameričke prilike, vrlo neobična romana. Prvi od njih koji smo ovom prigodom preveli, naslovljen El viento es un país que se fue (Vjetar je zemlja koje više nema, 2009.) vodi nas u daleke mitske predjele u koje se može putovati samo iz Hodočasničke Luke. S tog fiktivnog mjesta pratimo pustolovine i u drugom Bradasicevom romanu Quimera de nariz larga (Dugonosa neman, 2011.)
U njemu je, kao i u Bradasicevim sjajnim pripovijestima sabranim u Trilogiji iz Hodočasničke Luke glavni junak okorjeli pijanac i pjesnik, boem koji obožava noćni život i epsku poeziju, Aníbal Saratoga. On je ujedno smiješni zabavljač i neumorni istraživač ulica toga grada smještenoga vjerojatno u Magaljanskome tjesnacu.
Roman pripada istovremeno i regionalnoj i nacionalnoj književnosti, ali je ujedno „i simbol hispanoameričkoga jedinstva, neka vrst pandana Panamskome kanalu čime se naglašava povijesno-kulturno jedinstvo Latinske Amerike“ suglasna sam s tamošnjim čileanskim kritičarom Marcelom Melladom. No, budući da slijedi najbolju tradiciju svjetske književnosti o morskim pustolovinama i ne samo nju, prevedeni Bradasicev roman Vjetar je zemlja koje više nema još je više od toga – univerzalno djelo. Pomalo podsjeća na Melvilleove i Conradove knjige, na one Francisca Coloanea, na Homerovu Odiseju. Sličnosti ima i s Kazantzakisovom i s Borgesovim djelima te s Pustolovinama Artura Gordona Pyma Edgara Allana Poe. Ovo zamišljeno putovanje je oda Čileu i njegovoj ljepoti, kritika njegova društva kao i osvrt na ne uvijek lijepu prošlost te zemlje. Ili, kao što kaže autor Óscar Barrientos Bradasic „priča o jednoj knjizi, jednoj ženi i jednome brodu“ – istakla je na Interliberu prevoditeljica Željka Lovrenčić.
U Bradasicevom drugome romanu Quimera de nariz larga, nastavlja se fantastično ozračje iz autorovih pripovijesti i njegova prvijenca. Glavni su likovi podebeli ufolog, fatalna žena s mačkom na ramenu, suludi susjed saksofonist, ugledni ekonomist, okrutni operetni diktator i pjesnik koji živi u blizini Antartika, naglasila je prevoditeljica Lovrenčić.
Drugim riječima, romanopisac Bradasic nastoji izgraditi prepoznatljive i stilski dopadljive mostove između poezije i fantastike, između priča o morskim pustolovinama i znanstvene fantastike te gotskoga romana i dnevnika. I o ovome romanu pjesnik Aníbal Saratoga luta ulicama grada na krajnjem jugu Chilea, na prostoru mnoštva legendi koje su oduvijek postojale na području Magallanesa. Ali, ni ovo djelo ne govori samo o tajanstvenome ludičkome prostoru. I u njemu se spominje čileanska povijest i stvarnost te vječna borba za vlast.

U knjizi Óscara Barrientosa Bradasica na hrvatskome jeziku, uz roman Vjetar je zemlja koje više nema (AGM & HMI, 2013.), objavljeno je šest odabranih pripovijesti i to: Čovjek s dvije sjene; Muza i strašilo; Smrt ima kopčeva krila; Razbijanje tužnih zrcala; Let onkraj otoka i Simbolična strvina, naglasila je urednica knjige Grozdana Cvitan.

Roman Vjetar je zemlja koje više nema sastoji se od četiri dijela: Azimut, Na području gdje puše pedeset bijesnih vjetrova, Kerguelen i Epilog. Nakon pustolovina Aníbala Saratoge za Azimutom u Epilogu, naš se pjesnik vraća tamo odakle je krenuo – u Hodočasničku Luku. Njegovim povratkom završava roman s višeslojnom simbolikom, kojom se čitateljstvu poručuje da je mit jedino što preživljava u književnosti; samo se njime može održati utopija. Budući da se radi magičnom i oniričnom putovanju, grad na kraju svijeta – Hodočasnička Luka predstavlja vrata prema mitu o kojemu saznajemo u knjizi Azimut čiji je protagonist León de Abril. Mit se obnovio preko te knjige.

Kritičar Adolfo Couve smatra da se u ovome djelu prije svega govori o čileanskoj književnosti koja razgovara s arhetipovima; to je djelo koje u izrazito lirskoj formi raspravlja o umjetnosti i umjetniku, dok nam se pred očima nižu besmrtni mornari, izgubljeni gradovi i barovi u kojima plešu odaliske poput one u koje se zaljubio pjesnik Saratoga.

Tekst: Vesna Kukavica