Hrvati u Mađarskoj – od Pečuha do Šoprona, od Budimpešte do Murakeresztúra – dokazuju kako je multikultura i multietničnost blago jednog i drugog naroda koje trebamo njegovati. Dužnost i obveza svih nas je da im u tome pomognemo
Lijepi jesenski dan, malo prohladan. Krenuo sam iz Budimpešte na put u Zánku 19. rujna. Tamo sam se, u obrazovnom centru kompleksa bivšeg pionirskog grada, trebao sastati s visokim dužnosnicima Ministarstva javne uprave i pravosuđa Mađarske, predstavnicima lokalne vlasti, ravnateljem škole József Egry i upraviteljem toga centra, te maturantima Zagrebačke VII. gimnazije i njihovim profesorima. Oni su, skupa s mađarskim i poljskim vršnjacima, boravili na petodnevnom taborovanju u Zánki kako bi se natjecali u znanju iz povijesti. Organizator ovog taborovanja bilo je mađarsko ministarstvo javne uprave i pravosuđa na čelu kojeg je ministar hrvatskih korijena dr. Tibor Navracsics.
Tada sam se sjetio da sam mogao i ranije krenuti iz Budimpešte kako bih se u Tihanyu, prekrasnom mjestu na zapadnoj obali Balatona sastao s mojom prijateljicom Jelenom Vesely, 93- godišnjom vitalnom mađarsko-hrvatskom kiparicom i slikaricom – najstarijom živućom učenicom Ivana Meštrovića. Jelena je rođena u Hrvatskoj, a od početka 1940-ih živi i radi u Mađarskoj.

   
     

Grad mladeži u Zánki impresionirao me veličinom i bujnom vegetacijom. Ispred škole József Egry, koja je dobila ime po poznatom slikaru pitoresknih balatonskih pejzaža, dočekali su me ravnatelj škole László Vellai i upravitelj Centra (Új Nemzedék Központ) Balázs Salga te predstavnici mjesne uprave. Ljubazni domaćini odmah su me upoznali s poviješću škole i cijelog kompleksa koji je izgrađen 1969., te kasnije obnavljan. Upriličili su susret s učenicima VII. gimnazije iz Zagreba, čija je ravnateljica Ljilja Vokić, i njihovim profesorima Petrom Paradžikom i Josipom Jukićem. Uslijedili su protokolarni govori (prevođeni na hrvatski i poljski, odnosno mađarski), proglašenje pobjednika natjecanja iz povijesti te dodjela diploma.
Okupljenima se najprije obratio Jenő Lasztovicza, zastupnik Županijske skupštine Veszprema, pohvalivši sve sudionike natjecanja kao i samu ideju za organiziranje takvih susreta, a osobno me se kao hrvatskog veleposlanika u Budimpešti dojmio nadahnuti govor Monike Balatoni, državne ministrice u Ministarstvu javne uprave i pravosuđa. U svom govoru pridružio sam se riječima državne ministrice i podsjetio na brojne primjere mađarsko-hrvatskog prijateljstva.
Poslije sam sudjelovao na otvorenju susreta hrvatske i mađarske mladeži. Pod pokroviteljstvom potpredsjednika Vlade Mađarske i ministra javne uprave i pravosuđa, dr. Tibora Navracsicsa, a na poticaj Hrvatske škole u Budimpešti i njene agilne ravnateljice Ane Gojtan, te u suradnji s Új Nemzedék Központ u Zánki, prvi put je priređen susret hrvatske mladeži iz Mađarske i mađarskih učenika iz raznih škola diljem zemlje. Uz budimpeštansku hrvatsku školu sudjelovali su i hrvatske đaci iz Dušnoka i Pečuha, mađarski učenici iz srednje i stručne škole József Egry iz Zánke, đaci iz budimpeštanske škole Blanka Teleky i osnovne škole u Balatonfüredu.
Te večeri otvorena je izložba učeničkih radova i fotografija s turističkom temom, plakatima i posterima hrvatskih turističkih krajolika. Bogati kulturno-športsko-gastronomski program, s natjecanjima u raznim disciplinama, opravdao je svrhu ovog druženja – bolje upoznavanje i zbližavanje, a što su u svojim govorima istakli ravnatelji Ana Gojtan i László Vellai. Pozdravio sam đake, istaknuvši kako su po prvi put među njima ovdje i učenici jedne gimnazije iz Hrvatske. Nastupili su i folkloraši, a organiziran je i kviz iz povijesti i zemljopisa povodom 900 godina zajedničke povijesti te pristupanja RH EU.
U petak, 20. rujna, vožnja za Veszprem. Ondje sam, u gradskom secesijskom kazalištu Petőfi, otvorio izložbu o životnom djelu velikog hrvatskog književnika Miroslava Krleže. Nevjerojatno je koliko Mađari pridaju pozornosti i poštovanja ovom hrvatskom književniku koji je govorio i pisao mađarski. Zahvalan sam ravnatelju Veszprémi Petőfi Színház Pálu Oberfranku što je uvrstio ovu izložbu, kao i predstavu Ágonija (U agoniji), u program ove kulturne kuće. Za organizaciju izložbe također je zaslužna i kustosica Jolán Mann, kao i János Dömölky, istaknuti umjetnik i režiser Krležinih djela u Mađarskoj. Upoznao sam i dr. Lászlóa Boka, ravnatelja National Széchényi Librari u Budimpešti, koji je omogućio da se pretprošle godine organizira izložba povodom 30. obljetnice smrti Miroslava Krleže. U Budimpešti je, kao dar Grada Zagreba, podignut spomenik Krleži, a u Pečuhu se, gdje je Miroslav Krleža pohađao Vojnu akademiju, nalazi njegova skulptura. Taj veliki hrvatski književnik i pisac najbolje simbolizira bliskost i povezanost mađarskog i hrvatskog naroda, zajedničku povijest, kulturu i tradiciju.
Nakon otvaranja izložbe krenuo sam u pravcu Murakeresztúra, pomurskog mjestašca uz samu mađarsko-hrvatsku granicu. Tamo je Hrvatska državna samouprava organizirala znanstveni simpozij: Jedan život u službi naroda – Nikola Zrinski, pjesnik i vojni znanstvenik. Krenuo sam zapadnom stranom Balatona prema Kesztelyu, uživajući u jesenskim bojama živopisnog krajolika. Mjesta, kroz koja sam prolazio, bila su lijepa, slikovita i bogata. U Murakeresztúr sam stigao gotovo na sam kraj događaja, ali sam objedovao za stolom s hrvatskim domaćinima, predstavnicima mjesnih vlasti, mađarskim i hrvatskim znanstvenicima, zrinskim kadetima iz Murakeresztúra, njihovim časnicima te čelnicima Zrinske garde iz Čakovca. Simpatična Erika Rácz izrazila je zadovoljstvo mojim dolaskom, a ja sam se „odužio“ govorom u kojem sam objasnio razloge svoga kašnjenja.
Nakon odlaska gostiju, zadržao sam se s domaćinima u podužem razgovoru. Podsjetili su me kako već godinama nastoje premostiti Muru i povezati Murakeresztúr s Kotoribom. Da bi došli jedni do drugih, moraju voziti do Letenjya, odnosno Goričana, što iznosi oko 50 km. Murakeresztúr i Kotoribu povezuje samo željeznički most. Nekada je tu prometovalo puno putničkih vlakova pa se moglo lako i često putovati iz mjesta u mjesto, odnosno iz jedne u drugu državu. U Kotoribu se išlo kako bi djeca učila hrvatski jezik. Povezivanjem ova dva susjedna hrvatska sela, koja se nalaze u dvije države, puno bi se pridonijelo očuvanju tradicije i kulturnog te nacionalnog identiteta pomurskih Hrvata. Popivši kavu i probavši kolače, koje su pripremile vrijedne pomurske Hrvatice, zahvalio sam domaćinima i nastavio vožnju put Zagreba.
U subotu ujutro, zajedno sa suprugom Marijanom i prijateljima Maricom i Rajkom Dumančićem, bivši vojni ataše u Budimpešti a sada stožerni brigadir u Ministarstvu obrane, krenuo sam u zapadnu Ugarsku, u Undu, malo hrvatsko selo na mađarsko-austrijskoj granici. Tamo su me čekali gradišćanski Hrvati koji su obilježavali 480. godina dolaska na ove prostore. Prolazili smo kroz pitoma i uspavana sela Zalske, Veszpremske i Váske županije. U Hrvatskom Židanu smo ručali u mjesnoj gostionici. Dočekao nas je dr. Mijo Karagić, naš počasni konzul, koji nam je pokazao put do Unde i stare crkve gdje je misu služio karizmatični župnik Štefan Dumović.
Nakon propovijedi poslušali smo predavanje dr. Franje Pajrića iz povijesti gradišćanskih Hrvata. Potom je uslijedio kulturni program koji su izvodili Gradišćanci s jedne i s druge strane granice, gosti iz Marije Bistrice te jedna mađarska folklorna skupina. Najprije je Štefan Kolosar, predsjednik Hrvatske samouprave pozdravio sve nazočne, među kojima su bili Matija Firtl, zastupnik u Mađarskom parlamentu, načelnici susjednih općina, te predstavnici Općine Kiseljak iz BiH. U svom govoru sam istaknuo vitalnost gradišćanskih Hrvata da su kroz pola tisućljeća uspjeli sačuvati hrvatsku kulturnu tradiciju i baštinu svojih pradjedova na koju mogu biti ponosni. Čestitao sam im ovaj značajni jubilej i poželio da i nove generacije njeguju hrvatsku riječ te da jednako poštuju jednu i drugu domovinu.
Svakako da je njihovom opstanku pridonijela i prijateljska Mađarska koja im je omogućila ravnopravan suživot. No, Hrvati u Mađarskoj – od Pečuha do Šoprona, od Budimpešte do Murakeresztúra – dokazuju kako je multikultura i multietničnost blago jednog i drugog naroda koje trebamo njegovati. Dužnost i obveza svih nas je da im u tome pomognemo.
Tekst: Gordan Grlić-Radman