Zagrebački i kanadski Kijevljani s veseljem i u velikome broju pohodili su Antunovićevu izložbu i družili se dokasna u Hrvatskoj matici iseljenika. Dalmatinska zagora bila je te večeri svima bliska, manje zagonetna a velika u ljepoti i snazi talenata koji su u njoj ponikli

Nakon djetinjstva u Kijevu, školovanja u Zagrebu i Virovitici, Ante Antunović – Lešić 1958. godine odlazi u Kanadu, gdje i danas živi i radi. Slikarstvo i glazba obilježile su njegov životni put, a ovom izložbom u Matici svjedoči veliku ljubav za svoj rodni kraj.
„Duh Dinare“, prva Antunovićeva domovinska izložba, predstavlja 63 umjetnikova rada – genre scene iz zavičaja i Kanade, pejsaže i portrete, životinje i mrtve prirode – u realističnoj maniri i svježem koloritu. Slikar Antunović, svi se slažu u ocjeni, pokazuje veliku umješnost budući se radi o samoukom autoru, amateru.
Na otvorenju su se brojnoj okupljenoj publici obratili ravnatelj HMI-ja Marin Knezović, povjesničarka umjetnosti Irena Bekić, autor i predsjednik Zavičajnog kluba „Kijevo“ Stipan Matoš.
– Poštovani uzvanici, dragi prijatelji umjetnosti, dio naše redovite djelatnosti je i organiziranje izložaba likovnih djela Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske. Ipak rijetko imamo priliku izložiti djela koja tako izravno i otvoreno govore o jednom bitnom obilježju iseljeničkog iskustva, a to je istovremeno sudar i suživot različitih kultura u duši i umu iseljenika. Kroz eksploziju boja Ante Antunović nam prenosi svoje kulturno iskustvo i time ne govori samo o sebi, nego puno kazuje i o ljudima koji s njime dijele sličnu sudbinu. Na tome mu hvala. S tom mišlju otvaram izložbu, kazao je Matičin ravnatelj Marin Knezović.

-Gledajući izložene radove možemo se složiti sa suvremenim antropolozima koji kažu da je svijet danas globalni teritorij. Administrativne granice postaju irelevantne. Bolja slika svijeta dobiva se ako se sagleda kretanje njegova stanovništva. Posredstvom ekstenzivne tehnologije, udaljenosti su se približile i lako se svladavaju. Naši su vlastiti dnevni boravci postali mjesta izmještenih i premještenih prostora, sravnjivanja udaljenih i bliskih događaja. Vrijeme i prostor nemaju čvrste granice, a u tom fleksibilnom svijetu mi smo plutajući junaci u potrazi za stabilnim mjestom. Slike Antunovića – Lešića nastaju iz takve situacije. One su izraz potrebe da se pronađe i fiksira vlastito sigurno mjesto – dom. Zato na njegovim slikama majka, baka s debelim naočalama, stablo, mačka, obitelj okupljena u dvorištu pred kućom, vinograd, Dinara… Izuzetno je zanimljivi slikarski opus, raznolik u izričaju, naslikan je velikim slikarskim umijećem i crtačkom vještinom. Autor pronalazi inspiraciju u našim modernistima, preko naive do fotografskoga realizma. No ono što je izvjesno, neovisno o izrazu za koji se umjetnik odlučuje od slike do slike, to je dar za prepoznavanje značaja svakodnevice. On je slikar etnograf, koji živim koloritom i motivima što su naoko bez značaja – dvorište, obitelj na okupu, djeca pri nekim nevažnim radnjama, fragment kuće i sl. – prenosi poruku o životnoj radosti, rekla je na otvaranju povjesničarka umjetnosti Irena Bekić.
Izložbu su maestralnom izvedbom izvornih plesova i pjesama popratili pjevači i plesači Zavičajnog kluba „Kijevo“ iz Zagreba.
Zagrebački i kanadski Kijevljani s veseljem i u velikome broju pohodili su Antunovićevu izložbu i družili se dokasna u Hrvatskoj matici iseljenika. Dalmatinska zagora bila je te večeri svima bliska, manje zagonetna a velika u ljepoti i snazi talenata koji su u njoj ponikli. Uz topot ‘staračkoga kola’, izvornu pjesmu i živopisne nošnje vrličkoga kraja, pršut, uštipke i domaće vino Hrvatska, iseljena i domovinska, bile su bliskije i bliže nego ikada.

Tekst: Diana Šimurina-Šoufek; Fotografije: Ljerka Galic