Predstavljanje knjige HRVATSKI ISELJENIČKI DUHOPIS je održano 24. srpnja u Hrvatskoj matici iseljenika u okviru godišnjeg sastanka Hrvatskog svjetskog kongresa.

O knjizi su nadahnuto govorili urednik knjige dr. sc. Božo Skoko, recenzent dr. sc. Marin Sopta, te veleposlanik g. Tomislav Bošnjak, kao i cijenjena autorica Tuga Tarle. Predstavljanje je vodila dr. sc. Rebeka Mesarić Žabčić.

 

DOMOVINA (isječak iz poglavlja „Nostalgija ili izjedanje duše“)

Tijekom svih ovih godina lutanja svijetom provela sam mnoge sate u razgovorima s mojim sunarodnjacima čija me je odanost prema Hrvatskoj uvijek oduševljavala. Uvjerila sam se u njihove uspjehe u raznim profesijama, vidjela sam koliko su odgovorni i odani građani svojih novih domovina. Posvjedočilo mi se u mnogim prilikama kroz kakva teška iskustva, muku i odricanja su prošli da bi stvorili novi dom i stekli povjerenje i poštovanje svojih novih sugrađana. Nostalgija im je bila stalnim pratiocem, hraneći im dušu uspomenama. S druge strane, ona im je i snažila volju da dokažu domovini i svijetu da su se održali i da je moguće svoj identitet i ljubav za staru domovinu dokazivati jedino vlastitim uspjesima.

I sama sam osjećala nostalgiju i razmišljala o tome kako je čovjek osuđen na to da tek kad izgubi svoju domovinu spozna istinu o tome koliko mu ona znači. Dijelila sam ponos i radost s mojim sunarodnjacima hrvatskim iseljenicima zbog činjenice da napokon imamo svoju slobodnu zemlju i da smo ravnopravni s ostalim narodima svijeta. Hrvatsku slobodu platili smo velikim gubitkom ljudstva i razaranjem nacionalnog bogatstva, a u poraću nesmiljenom pljačkom i nepoštenom pretvorbom. Ali ni u tom vremenu velikih iskušenja nikad nismo bili sami. Hrvatska dijaspora, tisuće i tisuće hrvatskih duša diljem svijeta dijelili su to tragično iskustvo s nama, pomagali su Hrvatskoj kako su najbolje znali, a neki su se i sami uključili u obranu domovine svojih predaka. Bili smo barem nakratko jedna ujedinjena duša.

Danas, kad je Hrvatsku ponovno zahvatio val iseljavanja mladih obrazovanih kadrova, pitamo se što smo postigli, kako smo tih dvadeset godina slobode upotrijebili? Hoće li i njihove sudbine završiti po spomenarima i dnevnicima ili među stranicama nekih budućih knjiga koje nitko neće čitati? Hoće li se ikada vratiti? Smijemo li to razdvojeno biće naroda zvati „globalna Hrvatska”?…Hrvatska jest u srcu svakog Hrvata, ali je ta hrvatska vizija sagrađena od krhke pređe snova i uspomena. Prava je Hrvatska ovdje na obalama Jadrana sa svim svojim problemima, strepnjama i nadama. Želite li je doista doživjeti onakvom kakva jest, ne preostaje vam drugo nago da joj se vratite.