Hrvatski modernist Radovan Ivšić prvi je hrvatski pjesnik čija je knjiga izabranih stihova prevedenih na portugalski objavljena nedavno u Brazilu. Nakladnik je Lumme Editor iz Sao Paula, a knjiga je predstavljena javnosti i brojnim hrvatskim iseljenicima u auli Casa das Rosas u središtu Sao Paula

Veliki hrvatski modernist Radovan Ivšić prvi je hrvatski pjesnik čija je knjiga izabranih stihova prevedenih na portugalski objavljena nedavno u Brazilu. Nakladnik je Lumme Editor iz Sao Paula, a knjiga pod naslovom “Poesia reunida” predstavljena je brazilskoj javnosti i brojnim hrvatskim iseljenicima u dupkom punoj auli avangardne Casa das Rosas u središtu Sao Paula. Spomenuta institucija promovira suvremeno pjesništvo, a krajem svibnja ugostila je brojne ljubitelje poezije i Ivšićevu udovicu, istaknutu francusku spisateljicu i intelektualku.
U organizaciji nakladnika o knjizi su govorili francuska književnica Annie Le Brun, Ivšićev prevoditelj Eclair Filho, profesor francuske literature na Sveučilištu u Braziliji, Elaine Moraes i Fernando Paixao, oboje profesori na Federalnom sveučilištu u Sao Paulu, specijalisti za francusku književnost, te hrvatski veleposlanik Drago Štambuk. Brazilski govornici isticali su aktualnu snovitost Ivšićevih stihova, njihovu blistavu nadrealnu provenijenciju, te do kraja – Ivšićevu odanost pokretu Andréa Bretona i njegovoj osobnosti.
Veleposlanik, a ujedno i pjesnik, Drago Štambuk je na hrvatskom i portugalskom iskazao veliku radost zbog nazočnosti Annie Le Brun, za koju je kazao da je u najtežim ratnim trenucima za Hrvatsku bila glas razuma i potpore kada je u glasovitom napisu u Liberationu, pet dana prije pada grada-mučenika, kazala kako se Guernica danas zove Vukovar. Prispodobivši Ivšićevu poetsku energiju s onom implozijskom i nazvavši ga tvorcem nepojmljive ljepote “zgaslih zvijezda i crnih rupa u konstelaciji hrvatskoga pjesništva” Štambuk je naglasio i njegovu osobnu poetsku strategiju koja je uvijek išla protiv prevalirajuće društvene i pjesničke struje: od vremena ustaške zabrane njegove poeme “Narcis” , pa sve do javnoga napada na Krležinu ideološki opresivnu ulogu unutar hrvatske književnosti.
Štambuk je Ivšićeve stihove usporedio s kadencama i kaskadama koji nikada do kraja ne otkrivaju svoju veliku pričuvu snage, te naglasio ozonsku svježinu koju donose hrvatskome pjesništvu. Partnerstvo Radovana i Annie prispodobio je s nerazdvojnim blizancima Castorom i Poluxom ovjekovječenim na nebeskom svodu. Kazao je i to kako nam Ivšić ne daje odgovore, ali postavlja iznenađujuća i esencijalna pitanja, prevažna za stagnantnu kulturu, poput hrvatske, potrebite svježega vjetra da pokrene maglu koja prekriva istinu o nama. Referiravši se na naziv institucije u kojoj se zbivalo predstavljanje (Kuća ruža) ocijenio je Ivšićevu poeziju kao manjkavu na cvijeću, ali prebogatu trnjem, pozvavši na čitanje njegove poezije kao borbe za stvaralačku slobodu izraza u hrvatskoj i francuskoj poeziji, ali i u životu samom.
Slijedilo je govorenje Ivšićeve poezije, tako i glasovite – Mavene, na trima jezicima: hrvatskom u interpretaciji hrvatskoga veleposlanika, te francuskom i portugalskom. Nekoliko tjedana prije predstavljanja Ivšićeve knjige u kulturnom dodatku jedne od najčitanijih brazilskih novina Folha de S. Paulo objavljen je prikaz pod nazivom “De tudo e outros dois poemas” uz nekoliko prevedenih pjesama, s objašnjenjem Ivšićevoga životnoga puta i njegovih poetskih nastojanja za tretiranjem snova jednakopravnom realnošću.
(Zadarski list)

Tekst: Nives Gajdobranski