U subotu 27. srpnja ove godine završena je u Klesarskoj školi u Pučišćima na otoku Braču jedanaesta Hrvatska etnoriznica, radionica tradicijskih tekstilnih vještina, izrade i restauracije hrvatskih narodnih nošnji koju Hrvatska matica iseljenika organizira uz stručnu suradnju Posudionice i radionice narodnih nošnji iz Zagreba.

U Klesarskoj je školi na samome kraju priređena, kao i uvijek do sada, izložba radova svih polaznika i demonstratora ovogodišnje radionice, koju je obišao iznimno velik broj posjetitelja, mještana Pučišća i njihovih gostiju.
 
Posjetitelji su mogli razgledati gotove radove izrađene najraznovrsnijim tehnikama tradicijskoga rukotvorstva, a istodobno su mogli upoznati i proces izrade koji su tijekom izložbe pokazivali sudionici Radionice: tkanje na tri različita tkalačka stana, krojenje i šivanje narodnih nošnji, izradu svih vrsta vezova, tradicijsko pletenje, zlatovez, izradu starinskoga nakita i uresa za glavu, različite načine izrade čipke: lepoglavsku, čunčanu i sunčanu čipku, stavljanje ukrasa i aplikacija na tkanine.

U programu ovogodišnje Hrvatske etnoriznice sudjelovalo je dvadesetak polaznika: iz Sjedinjenih Američkih država, Njemačke, Mađarske, Vojvodine (Srbije), Bosne i Hercegovine i cijele Hrvatske. Dijelom su to bili početnici, koji su u pripremnoj grupi savladavali osnovne tehnike ručnoga rada na tekstilu, a poduku im je pružilo jedanaest izvornih demonstratora, specijaliziranih za određene tekstilne tehnike. Napredni sudionici ovog programa, a takvih je bilo više, iskoristili su svoje vrijeme usavršavajući se u onim područjima koja su im posebno zanimljiva. Poneki od njih na Hrvatsku etnoriznicu dolaze redovito od samoga njezinog osnutka i mogu se pohvaliti iznimnim znanjima i vještinama koje su tijekom godina stekli.

Po završetku izložbe ravnatelj Hrvatske matice iseljenika mr. Marin Knezović uručio je svim polaznicima zaslužene diplome i u prigodnom govoru istaknuo važnost očuvanja narodne baštine, u čemu veliku ulogu imaju upravo demonstratori i polaznici ove radionice.

Tekst i fotografije: Srebrenka Šeravić