Manjinski mediji nisu mediji u klasičnom smislu riječi, jer oni osim informativne zaista imaju i jaku edukativnu i emocionalnu ulogu, a na neki način i identifikacijsku. Oni su, naime, simbol koji obilježava pripadnost određenoj zajednici. Međutim, manjinski mediji također moraju pratiti suvremene trendove i ne mogu ostati zatvoreni i biti zadovoljni samo tiskanim izdanjem

U povodu četvrt vijeka postojanja »Hrvatskog glasnika« u Budimpešti je početkom listopada organizirana konferencija pod nazivom »Brendiranje narodnosnih tjednika«. Bio je to ujedno i povod za razgovor Hrvatske riječi s glavnom urednicom tog lista (ali i Radio »Croatice« u okviru istoimenog Medijskog centra) Brankom Pavić – Blažetin o povijesti ovog lista, njegovom statusu, postignućima i problemima, ali i o njegovoj budućnosti.

Zapravo, Hrvati u Mađarskoj imaju svoj tjednik u kontinuitetu od 3. listopada 1957. godine, pa sve do danas. Naravno, do demokratskih promjena bio je to list Demokratskog saveza južnih Slavena, krovne političke organizacije koja je okupljala Srbe, Hrvate i Slovence u Mađarskoj. Ali, kako sam rekla, demokratskim promjenama u Mađarskoj i osamostaljenjem Hrvatske i Hrvati u Mađarskoj su krenuli samostalnim putem i 2. svibnja 1991. utemeljili su svoj tjednik. Tjednik »Hrvatski glasnik« je od tada do danas imao tri glavna urednika. Prvi je bio Marko Marković, koji je nažalost prerano umro već 1992., i on je i smislio naziv tjednika. Neko vrijeme je bio vršitelj dužnosti urednika Đuro Franković, a poslije tadašnji predsjednik Saveza Hrvata u Mađarskoj, koja je bila krovna organizacija Hrvata u Mađarskoj i osnivač »Hrvatskog glasnika«, da bi od 1993. do 2005. na čelu tjednika bio Ladislav Gulyás. Ja sam se u »Hrvatskom glasniku« zaposlila 1996. i ako gledam proteklih 20 godina, to su sasvim drugačiji uvjeti i način rada. Svijet se oko nas posve promijenio i mi smo se svemu tome trebali prilagođavati. Sjećam se, kada sam počela raditi, bio je to crno-bijeli list od 12 stranica, a u tom listu i oko njega je živjelo i radilo 12 do 14 osoba. Ali, kako su se vremena mijenjala, mijenjalo se puno toga. Naravno, uvijek su financije nekako sve skučavale. Bilo je godina kada je bilo vrlo teško raditi u »Hrvatskom glasniku«, napose od 2002. do 2007., kada je mađarska država imala stalno istu svotu novca. Inače, 2000. je utemeljeno Izdavačko poduzeće »Croatica« i od tada je i »Hrvatski glasnik« postao sastavni dio toga poduzeća. Od 1. siječnja 2014. odlukom Hrvatske državne samouprave u Mađarskoj napravili smo organizacijsku cjelinu preko čijeg proračuna se financiraju mediji u njihovom održavanju, a to su »Hrvatski glasnik« i internet Radio »Croatica«. Tu organizacijsku cjelinu nazvali smo Medijski centar »Croatica« i programe na platformama Medijskog centra ostvaruje zajedničko uredništvo koje pravi i tiskano izdanje »Hrvatskoga glasnika«, ostvaruje program na internet Radiju u Croatici i još se brine o popularizaciji te dvije platforme na društvenim mrežama i pokušava držati tempo na svojoj web stranici: www.glasnik.hu.

HR: Kakva je čitanost Hrvatskog glasnika, jeste li zadovoljni?
Mi se širimo isključivo putem pretplatničke mreže. Dakle, »Hrvatski glasnik« mogu čitati samo oni koji su pretplatnici, a ta brojka se uglavnom kreće između 800 i 1.000. Drugo je, međutim, pitanje kakva je čitanost, jer mi imamo i takve primjere da u nekom naselju manjinska samouprava naruči tri ili četiri primjerka i onda se jedan odnese u starački dom, drugi u liječničku ordinaciju… a ima i primjera da se određena stranica, ako je riječ baš o tom naselju, fotokopira na 100 stranica i onda ubacuje u poštanske sandučiće. Dakle, ja računam da jedan primjerak Hrvatskog glasnika u prosjeku čita četiri osobe, što pomnoženo s 1.000 pretplatnika iznosi 4.000 čitatelja. Ali, to je samo pretpostavka.

HR: Imate li i drugih izdanja osim »Hrvatskog glasnika«?
Da. Tvrtka radi i mnogo mjesnih novina, objavljuje knjige. Zapravo, »Croatica« je specijalizirano poduzeće za tiskanje narodnosnih udžbenika u Mađarskoj i mogu reći da od svih manjina u Mađarskoj jedino Hrvati imaju svoju izdavačku kuću.

HR: Kakvom, s obzirom na suvremene medije, vidite budućnost »Hrvatskog glasnika«?
To je jako teško pitanje. Ali, ako mislite na tiskano izdanje, vjerujem da će tiskana izdanja opstati, napose u manjinskim zajednicama, jer mislim da je samim manjinskim zajednicama važno da imaju tiskano izdanje. Naime, manjinski mediji nisu mediji u klasičnom smislu riječi, jer oni osim informativne zaista imaju i jaku edukativnu i emocionalnu ulogu, a na neki način i identifikacijsku. Oni su, naime, simbol koji obilježava pripadnost određenoj zajednici. Međutim, manjinski mediji također moraju pratiti suvremene trendove i ne mogu ostati zatvoreni i biti zadovoljni samo tiskanim izdanjem. To znači i da se moramo uključiti u te nove medije i tek će se pokazati koliko su takvi koraci ispravni, a na to će odgovor dati nove generacije koje dolaze, odnosno jesmo li ih uspjeli vezati za našu zajednicu ili ne. Dakle, budućnost i manjinskih medija je: »jedan novinar, sve platforme«.

HR: Koliko se hrvatski koristi u Mađarskoj, kako u obitelji tako i u svakodnevnoj komunikaciji?
Hrvatski se slabo koristi i hrvatski je zaista drugi jezik kod Hrvata u Mađarskoj. To je isto na svim razinama: od institucija do obitelji. Ne mogu reći da od 27.000 izjašnjenih Hrvata oni ne govore hrvatski, ali ga govore samo u određenim situacijama. Čak i u nacionalno mješovitim brakovima se ide linijom manjeg otpora i u takvim situacijama prvi jezik je, naravno, mađarski. Mladi ljudi vežu se uglavnom za folklor i oni se mogu izražavati tek u toj domeni riječi, ali čim se prijeđe na nešto drugo i oni prelaze na lakšu im varijantu, a to je mađarski. Tu bi obitelj trebala odigrati jako bitnu ulogu i takvih obitelji ima, ali to je zaista vrlo mali broj. Osobno mislim da takvih obitelji nema više od 100.

HR: Kakva je percepcija većinskog naroda prema Hrvatima u Mađarskoj?
Mađari obožavaju Hrvatsku, hrvatsko more i kao takvi su veliki prijatelji Hrvata. Međutim, njih manjinska politika i manjinska problematika općenito ne zanima previše. Dapače, iskustvo pokazuje da oni vrlo malo znaju o manjinskim problemima. Ja se i sada znam začuditi kada Mađari u multikulturalnim sredinama pitaju: »tu žive Hrvati?«.

Opširnije

Tekst: Zlatko Romić