Izložbu bosanskohercegovačkog slikara Ante Brkića pod nazivom Neretvanski krajobrazi otvorili su voditeljica podružnice HMI Maja Mozara, povjesničar umjetnosti Marin Ivanović te sam autor

U Hrvatskoj matici iseljenika Dubrovnik 23. listopada otvorena je izložba slika bosanskohercegovačkog slikara Ante Brkića pod nazivom ‘Neretvanski krajobrazi’.
Izložbu su otvorili voditeljica podružnice HMI Maja Mozara, povjesničar umjetnosti Marin Ivanović te sam autor.
– Izložba Ante Brkića jedna je u nizu u ciklusu bosanskohercegovačkih slikara; nedavno smo imali Marija Šunjića, pa Branimira Bartulovića, naravno, s njome ne završavamo ciklus, a ostavit ćemo ostale autore kao iznenađenje – kazala je uvodno Mozara.
– Prvi mi je put kako izlažem samostalno u Dubrovniku i čast mi je izlagati u njemu. Moram se zahvaliti našim domaćinima na prekrasnim opservacijama o mojim djelima. Što dodati, uživam prirodu, zvukove i fluide prirode, tako da niti jedno moje djelo nije kopija prethodnog, uvijek je tu nova površina, nova boja za neko novo viđenje stvari – kazao je Brkić.
– Ima nešto u krvi Juga i krša što ljude drži blizu prirodi, zbog čega se veze sa zemljom i vodom, svime onim što iz njih izlazi i onim što im se podaje teško raskidaju. Oni koji sveprožimajuću energiju prirode osjećaju, žele joj biti bliže – o njoj pišu, obrađuju je, borave uz nju, posvećuju joj skladbe ili je slikaju. U plejadi umjetnika koji su tematizirali Neretvu, tehničkom vještinom slikanja, vibrantnim potezima i jarkim bojama, raznovrsnim i neobičnim pogledima na neretvanski tok i neposredno joj okruženje, te emotivnom potkom na koju je namatao slikarsku pređu, istaknuo se Ante Brkić – zapisao je u katalogu Ivanović.
U katalogu izložbe Ivanović je još zapisao i:
Brkić bježi od mjesta razgledničarskog karaktera, traži pomalo skrovite vizure Počitelja, Čapljine, Mogorjela, hercegovačke proplanke i riječne rukavce iz kojih obilje života i njegovih plodova buja izvan okvira slike, gotovo kao da će se preliti k promatraču dok se čempresi i smreke grupiraju u gomile te služe kao sjajna podloga slikaru za izražavanje ekspresionističke umješnosti nereferentnog kolorita. Slojevitost i vibrantnost poteza prilikom slikanja vegetacije, tonski prijelazi od mnogo zelenih valera, preko svih nijansi plave, do bijele i ljubičaste, s ponekim točkama žute boje, odsjaji su na ponekad mirnoj, a drugdje energičnoj površini neretvanskog toka. Najuspjelije slike upravo su one nesuzdržanog kreativnog naboja pomoću mnogo boja, kada glavni motiv kao što je raslinje sačinjavaju purpurni, narančasti, rubinsko crveni nanosi, čime se u formalnom smislu naznačavaju i planovi, a istovremeno djeluju kao sadržajna komponenta, pričajući priču o mjestu, dobu godine i dana, raspoloženju autora. Na primjerima Brkićevih prizora Počitelja vrlo dobro možemo uočiti suglasje takvog pristupa i samoga motiva, kada velikim crveno-crnim površinama u prvom planu uvodi promatrača u središte slike, a različitošću bojanih polja kojima okolna brda flankiraju kadar postiže istovremeno dinamizam i čvrstinu slike te uravnoteženu kompoziciju. Prisutnošću crteža kojim oblikuje tvrđavu potencira se vertikalna usmjerenost objekta i svojevrsno stremljenje prema Suncu, a uz crveni polukrug iznad centralnog tornja, slika dobiva i suptilnu dimenziju eteričnoga. Tu rječitost motiva nepogrešivo primjenjuje i na drugim radovima kod kojih je fokus slike jasan, kolorit bogat i slikarski „drzak“, a crtež prisutan kao šav koji površine drži na okupu. Otvoren potez, ukrupljenost i gestualnost, čime se postiže vitalitet i međuovisnost rijeke i njenog okoliša, uistinu su najljepša izražajna sredstva kojima se krajolik i vizure Neretve mogu transponirati na platno. Onaj tko živi uz rijeku, na njenoj će površini pronaći čitav jedan svijet odbljesaka, sunčeva palucanja, fluida, titraja, suživota rijeke i bilja, oglédanja stabala, kuća i ptica u vodi, nedosežan raspon situacija kojih samo djelić umjetnik može „uhvatiti“ i pokušati oživjeti na svojim slikama, u stalnoj poniznosti pred veličinom Božjeg djela.
Slike Ante Brkića isijavaju ljubav, ustrajnost i predanost koja je bila potrebna za cjeloživotni slikarski i kiparski rad, što je u konačnici rezultiralo zavidnim brojem slika, javne spomeničke skulpture i desetak samostalnih izložbi. Kao takve, predstavljaju kvalitativni doprinos raznovrsnosti likovnosti ovih naših krajeva.
(www.dulist.hr)