Izložba Tatjane Radovanović, slikarice, grafičarke i pjesnikinje, čije je pet desetljeća dugo stvaralaštvo obilježilo umjetničko okruženje Pariza, njezin je povratak na zagrebačku scenu nakon trideset godina
Studio Moderne galerije “Josip Račić” bio je 16. travnja zanimljivo kulturno središte hrvatsko-francuskih kulturnih veza. Svjedoči to i upravo otvorena izložba “Hommage zavičajnom stinju i pariškim godišćima” Tatjane Radovanović, slikarice, grafičarke i pjesnikinje, čije je pet desetljeća dugo stvaralaštvo obilježilo umjetničko okruženje Pariza, njezin je povratak na zagrebačku scenu nakon trideset godina. O slikaričinu stvaralaštvu okupljenoj publici govorio je akademik Tonko Maroević.
Ta izložba ne samo da nakon dugih trideset godina izbivanja sa zagrebačke likovne scene vraća umjetnicu likovnoj publici grada u kojem se školovala i formirala značajnu slikarsku dionicu, nego još jednom otkriva i njezinu iznimnu slikarsko-pjesničku umjetničku vokaciju koja osobnošću i poetski uvjerljivim umjetničkim svjedočenjem o nataloženim iskustvima oduševljava u stihu, boji, grafitu i aquatinti, istaknula je ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić u predgovoru kataloga.
Umjetnica, rođena 1933. u Gdinju na otoku Hvaru, predstavila se s tridesetak crteža, slika i grafika nastalih od 1956. do 2002. Njezino su umjetničko stvaralaštvo obilježila mjesta na kojima je živjela, počevši od Hvara gdje je završila osnovnu školu. Obrazovanje nastavlja u Splitu, na Školi Primijenjene umjetnosti, a maturira u Zagrebu 1956. na Odjelu zidnog slikarstva.
Na zavičajnom otoku do šezdesetih predaje likovni odgoj i osmišljava kulturni život, organizirajući recitale i dramske predstave, a 1960. upisuje Likovnu akademiju u Zagrebu, gdje su joj predavali, među ostalima, Miljenko Stančić, Branko Ružić, Ivan Sabolić, Valerije Micheli i gdje diplomirala 1964.
Već iduće godine odlazi u Pariz, gdje najprije radi kućne poslove i čuva djecu, a živi u sobici na Montparnasseu iz koje se pruža inspirativan pogled na slavne pariške krovove, koje počinje crtati. Ciklus slika iz tog razdoblja izlaže 1972. u Slonu ULUH-a u Zagrebu, na svojoj prvoj samostalnoj i hvaljenoj izložbi. U Parizu se prvi put predstavlja 1973., u Galerie Raymond Duncan.
Rauter Plančić podsjeća kako je 1971. umjetnica napustila skučeni mansardni stan-atelijer te s Montparnassea preselila na Montmartre, gdje se pridružuje multinacionalnoj koloniji umjetnika koji su hodočastili u Pariz i na njegov mitski brežuljak povrh desne obale Seine da bi učili, usavršavali se, hvatali priključak sa suvremenim likovnim strujanjima i ponajviše stvarali pod okriljem glasovite i svima otvorene L’Ecole de Paris.
“U tom poticajnom montmartrovskom okruženju, koje u samoj biti prožima takmaštvo pristiglih umjetnika sa svih strana svijeta sa širokim dijapazonom umjetničkih nastojanja i šarolikim kulturno-socijalnim popudbinama, u potpunosti se posvećuje slikarstvu i smiono prihvaća izazove koji joj otvaraju put do osvajanja relevantna mjesta u svekolikom pariškom artističkom mravinjaku”, istaknula je. “Svakodnevno intenzivno slika portrete i likove iz raznih podneblja, svih boja i rasa, te kolege i prijatelje, pa s jednakim zanimanjem i usamljene šetače, beskućnike i radoznale turiste”, dodala je Rauter Plančić.
Sudjelovala je na nizu pariških salona i bila nagrađivana, afirmirajući se kao iznimna slikarica, no umjetnički talent realizira i kao pjesnikinja.
Prvu opsežniju zbirku poezije na čakavskom narječju i s vlastitim ilustracijama, “Živo stinje”, objavila je 1999. Stihove piše na čakavskom, štokavskom, ikavskom i francuskom, djela su joj nagrađivana i uvrštena u pjesničke antologije, a ove joj je godine objavljena dvojezična zbirka pjesama “Od Gdinja do Pariza, od Montparnassea do Montmartrea i natrag” s trideset pjesama na hrvatskom i francuskom jeziku, uz deset reprodukcija crteža i slika nastalih u proteklih pedeset godina u Parizu i na Hvaru. Izložba u Studiju “Josip Račić” bit će otvorena do 3. svibnja.
(Hina)
