Povodom obljetnice zamolili smo jezikoslovca dr.sc. Vinka Grubišića da se prisjeti glavnih protagonista s kojima je uspio prije uspostave neovisne Republike Hrvatske promijeniti položaj hrvatske zajednice Kanade, ostvarivši pravo poučavanja djece naših korijena hrvatskome jeziku

Sredinom 1976. hrvatski jezik postao je dijelom srednjoškolskoga programa u Ontariju (Kanada) zahvaljujući tadašnjoj ministrici za školstvo Betty Stevenson i lobističkim naporima hrvatskih ljudi, među kojima je ondje djelovao i najplodniji pisac udžbenika za učenje hrvatskoga jezika i kulture u emigraciji u XX. stoljeću prof. dr. sc. Vinko Grubišić. Povodom četrdesete obljetnice uvođenja hrvatskoga jezika u srednje škole Ontarija zamolili smo tog uglednoga jezikoslovca s višedesetljetnom kanadskom adresom i dopisnoga člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti da prokomentira taj povijesni čin i prisjeti se glavnih protagonista s kojima je uspio prije uspostave neovisne Republike Hrvatske promijeniti položaj hrvatske zajednice u multikulturnom i multietničkom mozaiku Kanade, ostvarivši pravo poučavanja djece naših korijena hrvatskome jeziku.

Profesore Grubišiću, kako ste došli na ideju petnaest godina prije uspostave neovisne Republike Hrvatske zatražiti od kanadskih prosvjetnih vlasti uvođenje hrvatskoga jezika u srednje škole Ontarija!?

Bila je to misija hrvatske političke emigracije, kojoj sam se priključio kao egzilant sredinom šezdesetih koje su bile obilježene pokretom vezanim uz Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika, a i živih nastojanja u promicanju hrvatske kulture s konačnom svrhom uspostave neovisne demokratske Hrvatske države. Nakon devet emigrantskih godina u zapadnoj Europi, okušao sam sreću u Kanadi, nastavivši surađivati s Hrvatskom revijom Vinka Nikolića. Iste kišne večeri kad sam stigao u Kanadu, 1. studenoga 1975. nazvao me do tada mi potpuno nepoznati profesor Zdravko Robert Megler i, nakon kraćega uvoda, napomenuo da ćemo se vidjeti idući dan, nakon Sv. mise u Torontu, ispred hrvatske crkve. Danas pokojni prof. Megler bio je predsjednik udruženja Canadian Teachers of the Croatian Heritage, a razlog njegova sastanka je sljedeći: postoji mogućnost da se uvede hrvatski jezik kao nastavni predmet u srednje škole provincije Ontario. Za to treba ispuniti sljedeće uvjete: prvo, imati dovoljan broj zainteresiranih učenika; drugo, program prihvaćen od Ministarstva za školstvo i kulturu provincije Ontario; treće, kvalificirana srednjoškolskoga profesora i četvrto, osigurati dovoljan broj učenika zainteresiranih za učenje hrvatskoga jezika. Zadatak organizacijski nije bio lagan. Riječ je o jednoj od deset najvećih kanadskih saveznih provincija koja ima više od 12 milijuna stanovnika i u kojoj i danas živi oko 40 posto ukupne kanadske populacije. Sam glavni grad provincije Ontarija – Toronto, ujedno i najveći grad u Kanadi, ima oko dva i pol milijuna ljudi, dok metropolitansko mu područje obuhvaća više od četiri milijuna ljudi. U tom makro kozmosu Kanade, morali smo stvoriti svoje mjesto pod suncem.

Kako je tekao proces ostvarenja tog jezičnog projekta koji je promijenio status hrvatske zajednice u Kanadi?

Odmah smo se dali na višestruki posao. Trebalo je najprije sastaviti programe za pet različitih razreda (od 9. do 13, jer tada je provincija Ontario imala i 13. razred) i to na petom stupnju, što je omogućavalo učenicima pristup sveučilištu. Četrdesetak kutija knjiga što sam ih poslao iz Švicarske nisu još stigle pa je to otežavalo rad na programima. No sretna je okolnost bila da mi je naš prijatelj, svećenik istočnoga obreda vlč. Božidar Vidov stavio svoju bogatu knjižnicu na raspolaganje, a i moje su knjige stigle prije nego što sam očekivao. Programi su priređeni prema svim tadašnjim školskim standardima i kriterijima, na čemu nam je od ogromne pomoći bila gospođa Miriam di Giuseppe, Hrvatica koja je bila stručnjakinja upravo za pripravu školskih programa. S Ministarstvom se surađivalo u tišini jer smo znali kako će tadašnji jugoslavenski konzulat i tadašnji profesor slavistike na Torontskom sveučilištu, bolje rečeno „srpsko-hrvatskog“ Milan Surdučki, sve sile uložiti da spriječe uvođenje hrvatskoga jezika u srednje škole. Nakon manje od mjesec dana tadašnja ministrica za školstvo i kulturu Betty Stevenson prihvatila je programe i sada nam je preostalo ispunjavanje dvaju preostalih uvjeta.

Jesu li se jugoslavenske vlasti protivile hrvatskom jezičnom projektu, kako ste te probleme rješavali u emigraciji!?

Jugokonzulat i Surdučki su upravo bjesomučno nastojali dokazati kako bi bilo apsurdno uvesti jedan jezik „koji ne postoji“. Naš je odgovor na takve primjedbe bio vrlo jasan: ako ti drugovi ili gospoda ne znaju ustavnu definiciju jezika zemlje koju predstavljaju kao diplomati, to je njihov problem. Imali smo prijevod stavaka o jeziku i jezicima jugoslavenskoga kao i hrvatskoga Ustava (SFRJ, SRH). Uz to smo naglašavali da kanadski porezni obveznici hrvatskoga podrijetla žele da njihova djeca uče jezik svojih predaka, a to je hrvatski jezik. I to je bio najjači „dokaz“. Neki teorijski radovi prof. Stjepana Babića te Dalibora Brozovića mogli su biti uvijek od koristi, ali se zaista nije imalo smisla upuštati ni u kakve velike diskusije o postojanju ili nepostojanju , stanju razumijevanja ili nerazumijevanja ovog ili onog, jer bi to bilo jednostavno beskorisno gubljenje vremena. Daleko od toga da me takve diskusije nisu interesirale, no u ovom slučaju nisam smatrao ni da je to mjesto ni prigodu za velike jezične rasprave.
Kako sam u međuvremenu položio profesorski ispit (jer doktorat vam ne daje pravo da predajete na srednjoj školi, za što je potreban poseban ispit srednjoškolskog profesora da dobijete „Letter of Standing“, a onda nakon dvjesto radnih dana, odnosno tisuću i dvjesto sati da dobijete „Teacher ‘s Certificate“) s pravom predavanja posvuda gdje su engleski i francuski nastavni jezici, pitanje profesora smo riješili. Kasnije su mi se pridružile neke mlađe snage.

Kako ste riješili pitanje odziva učenika!?

Ostalo je na prvi pogled lakše, a u biti najkompliciranije pitanje učenika. Jedna mala anegdota: prof. Megler i ja dali smo oglas na hrvatskim radio-programima i organizirali za prezentaciju nastavnog programa čitav jedan kat jedne srednje škole u Torontu, postavili pet-šest stolova za upise, toga se svega sigurno vjerujem dobro sjeća dr. sc. Sopta. Od 13 do 17 sati se nitko živ nije pojavio, osim Mate Bogoje, koji nam reče „da se Hrvatima ne dira u nedjeljno popodne, da zapravo muzemo jarca u rešeto“. Uz prof. Meglera, od velike su nam pomoći u ostvarenju tog jezičnog projekta, bili neki hrvatski entuzijasti, od kojih su se uvijek isticali Jerko Nekić , Marin Sopta, Mate Bogoje, Nikola Vrdoljak, Feri Midžan, Stjepan Mišljenović… Primjerice na zagovor bračnog para Jelene i Nikole Vrdoljaka djevojke i mladići iz njihove folklorne plesne grupe „Zrinski-Frankopan“ gotovo su se svi upisali u hrvatsku školu. Tako je početkom srpnja 1976. hrvatski jezik postao dio školskoga programa ljetne škole, a već u rujnu bila su dva razreda hrvatskoga jezika i kulture u Torontu. Ljetna škola u Torontu završila je priredbom, odnosno izvedbom narodne drame „Robinja“, u koju su se uključili gotovo svi učenici. Tražio sam ovih dana koju fotografiju s te priredbe, ali… Možda tko tu bude bolje sreće pa ga molim da nam je pošalje jer priređujemo monografiju o tom jezičnom projektu?!
Ovaj se srednjoškolski program sjajno uklapao u rad tada vrlo aktivne hrvatske prosvjetne organizacije HIŠAK (Hrvatske izvandomovinske škole Amerike, Australije i Europe) kojoj je na čelu dugi niz godina bio vrijedni i požrtvovni fra Ljubo Krasić. Od velike su nam pomoći bili seminari koje je HIŠAK organizirao, koji su uključivali sva značajnija mjesta gdje je djelovala škola hrvatskoga jezika, kulture, povijesti i folklora. Svakako tu valja istaknuti i najbrojniju hrvatsku subotnju školu u Kanadi, tj. onu u Torontu, kojoj su ravnatelji bili pok. Stipe Kraljević, dr. Marija Kraljević i dr. Vladimir Bubrim.

Kako je školski program hrvatskoga jezika prihvatilo Ministarstvo, već od rujna se Torontu priključila i Mississauga, gdje su bila dva razreda hrvatskoga jezika, a kao i u Torontu u dvama razredima bilo je više školskih programa. U organiziranju nastave hrvatskog jezika u Mississaugi ogromni je posao obavio Mate Bogoje, koji je organizirao dva razreda učenika koji su pohađali hrvatski jezik u Missisaugi davne 1976. godine. Početnici u hrvatskome jeziku i učenici slabijega poznavanja hrvatskoga išli bi u jedan razred, a napredni u drugi. Uz sve to, trebalo je u istom razredu slijediti nekoliko nastavnih programa. No radilo se s izuzetnim oduševljenjem.

Koji su sve gradovi Kanade prihvatili program učenja hrvatskoga jezika!?

Nije bilo grada u Kanadi u kojem žive Hrvati, koji nije bio zainteresiran za uvođenje hrvatskog kao nastavnog predmeta poput recimo Kitchenera, Bramptona, Hamiltona, Ottawe… Ukratko, škole hrvatskoga jezika i kulture djeluju diljem Kanade i to u Victoriji, Vancouveru, Edmontonu, Calgaryju, Winnipegu, Thunder Bayu, Sault St. Marie, Sudburryju, Montrealu, Ottawi, Norvalu, Georgetownu, Mississaugi, Bramptonu, Torontu, Oakvilleu, Hamiltonu, Kitcheneru, Londonu, St. Thomasu i Windsoru trudeći se da generacije mladih kanadskih Hrvata, privrženih svojoj novoj domovini, zavole i domovinu svojih roditelja i djedova. Programi su se mijenjali, upotpunjavali i usklađivali sa suvremenim standardima nastave jezika… Kad je Hrvatska postala slobodna i demokratska država devedesetih, sve je postalo daleko lakše, sve se – rekli bismo – normaliziralo, a suradnja s hrvatskim veleposlanstvom i konzularnim predstavništvima u Kanadi omogućuje nove polete i nova ostvarenja. No, kao da ponestaje onog nekadašnjeg oduševljenja… Kad nismo imali državu, a žudjeli smo za njom iznad svega, znalo se obavljati mnoge poslove koje bi u normalnim prilikama trebale obavljati državne prosvjetne institucije.

Kako ste rješavali problem udžbenika i priručnika za poučavanje hrvatskoga jezika?

Od školskih priručnika (a nismo htjeli prihvatiti ama baš ništa što u naslovu nije imalo „hrvatski“!) koristili smo se skriptama ili sami pisali priručnike, jer nismo htjeli koristiti jugopriručnike s onodobnim ideološkim predznacima komunističke i unitarne SFRJ. Valja istaći kako su se predavači hrvatskog jezika često koristili čitankom Ante Kadića „Croatian Reader with Vocabulary“. Knjiga je u to vrijeme bila od izuzetne i velike koristi, a koliko znam nikada je nitko u Hrvatskoj nije prikazao. Druga knjiga, iako namijenjena više onima koji se spremaju na putovanje Hrvatskom nego li školskom „kurikulu“ (zašto ne „školskom programu“?) bila je veoma popularna knjiga Mladena Engelsfelda „Croatian through Conversation“ , koju je objavila, u nekoliko izdanja, ondašnja Matica hrvatskih iseljenika. Eto, Kadić i Engelsfeld su pomogli u širenju i usvajanju hrvatskog jezika i kulture više nego li nekoliko tisuća besplodnih jezikoslovnih rasprava i polemika. Pa, eto neka i ova razmišljanja budu svojevrstan hommage toj dvojici vrijednih prinosnika širenju hrvatskog jezika i kulture u svijetu.

Tekst: Vesna kukavica