Nakon više od dvadeset i pet godina jedan od najuspješnijih hollywoodskih producenata, ovjenčan s dva Oscara, dvije BAFTA-e, dva Globusa, dva Emmyja i brojnim drugim nagradama teška srca ostavlja svoj losanđeleski dom

Nakon više od dvadeset i pet godina jedan od najuspješnijih hollywoodskih producenata, ovjenčan s dva Oscara, dvije BAFTA-e, dva Globusa, dva Emmyja i brojnim drugim nagradama vraća se kući. Branko Lustig (80) teška srca ostavlja svoj losanđeleski dom, ali, kako kaže, njegovi se najbliži prijatelji nalaze u Zagrebu. Tamošnji znanci, kolege i prijatelji priređuju mu oproštajni party, a u američkim novinama slave njegov trijumf nad životom. Jer od logora u Auschwitzu napravio je uistinu mnogo, toliko koliko neki ne bi uspjeli ni za tri života. Ali on kaže da je samo imao puno, puno sreće.

Od logorovanja u Auschwitzu do današnjeg dana mnogo ste postigli. Postali ste jedan od najostvarenijih producenata u Hollywoodu, dobitnik ste dva Oscara, dvije BAFTA-e, dva Globusa, dva Emmyja…
– Odmah da vam kažem, nisam ja toliko slavan kao što me prikazuju. Imao sam tu sreću da sam sedamdesetih, kada sam došao u Ameriku, sreo Spielberga, s njim poslije napravio odličan film (‘Schindlerova lista’), poslije sam napravio još jedan fenomenalan film (‘Gladijator’), i potom 8-9 filmova koji nisu loši. Premda, i dandanas mislim da je ‘Pad crnog jastreba’ zavrijedio Oscara, to je jako dobar film Ridleyja Scotta. Kažem vam, sreća me prati još od logora.
Radio sam dosta, ali nisam slavan. Znate koji je najbolji pokazatelj toga? Kada uđete u restoran ovdje u Hollywoodu, a za vas se odmah nađe stol. A ja gdje god uđem ovdje, nitko se ne diže, ne čiste se za mene stolovi već dugo. Jedini stol koji me čeka je onaj kod Charlieja.

Još ste lani najavili svoj povratak u Hrvatsku. Jeste li počeli s procesom selidbe?
– Definitivno. To je to. Nema namještaja u kući, sve je u kutijama, sve je spremno za polazak.

Koliko vam je teško pala ta odluka? Ipak ste u Americi proveli 25 godina.
– Svoj sam losanđeleski dom kupio prve godine kada sam ovdje došao. Nalazi se u jako lijepom kraju gdje nema buke i galame. Nije to šala, ja kući idem istom ulicom već 25 godina. Teško mi je napustiti sve to. Moj vrt ispred kuće, moje prekrasne ruže, koje upravo sada gledam kroz prozor… Ovdje smo proveli fenomenalne godine. Ali vrijeme je za povratak , naši prijatelji se nalaze u Zagrebu.

Koliko toga ćete moći ponijeti sa sobom, ipak je to jedan cijeli život od gotovo tri desetljeća?
– Htio bih sve ponijeti sa sobom, ali ne mogu. Došli smo ovdje s dva kufera, a vraćamo se s toliko stvari. Nosim sve knjige, filmove, slike, zapravo najviše slika…

A nagrade?
– Nosim i nagrade, sve te Oscare, Globuse, Emmyje, Anne Frank, sve te kipiće koje sam godinama skupljao. Ponosan sam što sam ih dobio i proživio, ali to su na koncu samo kipići. Spakirala ih je moja Mirjana u tri, četiri kutije. To su moje uspomene, koje će poslije ostati mojoj kćeri Sari ili nekom muzeju…

Kada stižete kući, kada vas možemo očekivati?
– Ja ću doći u Hrvatsku na Dan oslobođenja, žao mi je da nemam bijelog konja pa da na njemu dojašem na Trg bana Jelačića. Evo, moja Mirjana dobacuje da je to nekadašnji Dan oslobođenja. Ali ne slažem se s time. Možda su neki ljudi zaboravili, ali ja nisam što je sve bilo do svibnja 1945. Da nije bilo partizana i narodne vojske, ne bi bilo ni ovoga filma koji je posveta oslobođenju Bergen-Belsena. Kako bih mogao zaboraviti taj dan, mislio sam da sam umro kada sam čuo muziku. Gajdaši su koračali uz vojnike iz engleske britanske brigade, koja nas je oslobodila iz pakla. To neću nikada zaboraviti!

Hoćete li imati oproštajnu zabavu u Los Angelesu?
– Prijatelji mi priređuju 4. svibnja party iznenađenja. Ne znam tko će doći, ne bih smio znati ni da će biti zabava.

Gdje ćete se skrasiti u Zagrebu? Kako zamišljate svoj život ovdje?
– Imam stan u samom centru, a većinu vremena provodit ću kod Charlieja. Ujutro odem tamo na kavu, pa ostanem do ručka, poslijepodne odem u kazalište ili kino pogledati neki novi dobar film. Još sam uvijek član Američke akademije pa ću redovito dobivati nove filmove za koje ću glasovati. Možda ću se vratiti na Akademiju dramskih umjetnosti, pa jednom tjedno predavati o razlici između američke i europske produkcije, putovat ću po školama i mladeži govoriti o holokaustu. To je moja najvažnija misija.

I još da vas upitam jednom prije odlaska iz Amerike, žalite li za nečim, jeste li mogli što drugačije napraviti?
– Ne bih ništa promijenio, ovako kako je bilo bilo je divno. Toliko sam prijatelja i znanaca stekao, imao sam zaista lijep život. Ali, što je bilo, prošlo je, tako je to kad postanete stariji, družite se s najstarijim prijateljima, a ja ih ovdje nemam. Nisam ovdje išao u školu, moji su prijatelji u Zagrebu. Osim toga, Kalifornija je predivna zemlja, ali nema Žumberka, a to joj je velika mana.

Opširnije

Tekst: Marijana Sever