Potomak slavne loze bana Mažuranića Teodoro Darko Mažuranić nastupio je na petoj tribini Zbirke Inozemne Croatice NSK. Razgovor i izlaganje pratila je izložba časopisa u kojima su objavljeni njegovi prijevodi te izložba njegovih odabranih likovnih radova

Istaknuti kulturni djelatnik i prevoditelj Teodoro Darko Mažuranić nastupio je na petoj tribini iz novopokrenutog ciklusa tribina Zbirke Inozemne Craotice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, 6. studenoga 2014.
Riječ je o atraktivnom knjižničnom programu koji javnosti Lijepe Naše prezentira stvaralačke osobnosti, čija su ostvarenja na društvenom i kulturnom planu vezana uz svijet hrvatske knjige, koja nastaje izvan granica Republike Hrvatske u višejezičnim i višekulturnim sredina u kojima živi i stvara hrvatsko iseljeništvo. Taj knjižnični program, koji se odvija na kultnom mjestu u modernoj palači NSK na prvom katu gdje se čuvaju najvrjednije hrvatske knjige iz iseljeništva, dao je ovom prigodom odgovore na niz pitanja vezanih uz hrvatsku dijasporu zemalja Južne Amerike – ugostivši povratnika iz Argentine Teodora Darka Mažuranića. S druge strane, ova je tribina svojim sadržajem obogatila našu javnost nizom dosad nepoznatih činjenica iz Darkova osobnog obiteljskog okružja, budući je on prapraunuk bana Ivana Mažuranića, čija se 200. obljetnica rođenja obilježava u domovini. U NSK-u je trenutačno otvorena izložba knjižne i grafičke građe toga jezikoslovca, našeg književnog klasika, pravnika i državnika pod naslovom „Blago Ivana Mažuranića“.
Ciklus tribina Zbirke inozemne Craotice pokrenula je i vodi književnica i prevoditeljica dr. sc. Željka Lovrenčić, koja je ujedno i voditeljica te vrijedne zbirke iseljeničke literature iz četrdesetak zemalja svijeta.
Razgovor i izlaganje T. D. Mažuranića pratila je izložba časopisa u kojima su objavljeni njegovi prijevodi te izložba njegovih odabranih likovnih radova. Brojna nazočna publika, među kojom je bilo desetak novinara, čula je dojmljive reminiscencije Teodora D. Mažuranića o njegovu šukundjedu banu Ivanu Mažuraniću, koji je stožerna osoba moderne hrvatske kulturne i političke povijesti. Slušali smo o Darkovoj prateti – slavnoj književnici Ivani Brlić Mažuranić, ali i drugim znamenitim Mažuranićima. Saznali smo kako su njegovi roditelji emigrirali u Argentinu sredinom 20. stoljeća, općenito o životu u toj zemlji, našim iseljenicima u Argentini te povratku obitelji Mažuranić u Hrvatsku devedesetih godina prošloga stoljeća.
Teodoro Darko Mažuranić rođen je 1949. u pokrajini Buenos Aires u Argentini, kamo su mu roditelji emigrirali sredinom 1947. Školovao se u mjestu Banfield u pokrajini Buenos Aires, dok fakultet elektrotehnike upisuje u Buenos Airesu. Zapošljava se u poznatoj argentinskoj tvrtki EMA, gdje radi kao projektant elektromehaničkih sklopova sve do svojega konačnog preseljenja u Hrvatsku. Odmalena je bio član hrvatskih iseljeničkih organizacija, čija je svrha bila upoznavanje argentinske javnosti s hrvatskim političkim težnjama, kulturnim i društvenim kretanjima prošloga stoljeća. Od 1966. do 1971. mlađe je naraštaje podučavao hrvatski jezik i povijest u sklopu tečaja hrvatskoga jezika i povijesti u Hurlinghamu u Zavodu Kardinal Stepinac. Također, desetljećima je vodio pri župi sv. Nikole Tavelića Tamburaški zbor Bosna, koji je utemeljio i s kojim je nastupao po cijeloj Argentini. Zbor djeluje i danas s novim članovima. Dvadeset je godina bio član pjevačkoga zbora Jadran. Za vrijeme Domovinskoga rata, u argentinskome dnevnom tisku objavljivao je članke o pravednoj borbi hrvatskog naroda za slobodu i neovisnost RH. Na poziv hrvatske vlade, s reporterima argentinske državne televizije obilazio je područja obuhvaćena ratom, prevodeći izjave stanovnika i prognanika. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao je Teodora Darka Mažuranića za rodoljubne zasluge Redom hrvatskoga pletera 1996. godine. Iste se godine trajno zapošljava u Hrvatskoj, vrativši se s roditeljima u domovinu. Govori španjolski, hrvatski, engleski, ruski i talijanski jezik. Zaposlenik je Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. Aktivno se bavi prevođenjem i slikarstvom. Zajedno sa svojim ocem i djedom, suautor je još neobjavljene knjige Argentina, životni put jedne zemlje novoga svijeta. Bio je dopredsjednik Hrvatsko-argentinskoga kulturnog društva u Zagrebu. Stalni je suradnik i prevoditelj u godišnjaku HMI Hrvatskom iseljeničkom zborniku.
Iz sjećanja Teodora Darka Mažuranića: „Osim proslavljenih Ivana, Antuna, Matije, Vladimira, Frana i Ivane, postoji još cijela jedna plejada Mažuranića koja se istaknula u hrvatskoj kulturnoj povijesti i u drugim segmentima javnoga života. Spomenut ću neke od njih: moj djed Božidar, unuk bana pučanina i brat spisateljice Ivane Brlić Mažuranić. Rođen u Karlovcu, bio je pomorski časnik, vojni pilot, diplomat i akademski slikar. Umro je 1952. u Argentini. Mnoga njegova umjetnička djela krase razne muzeje i privatne zbirke u domovini i inozemstvu. Njegova supruga, to jest moja baka Irena rođena pl. Türk, bila je jedna od tridesetak hrvatskih slikarica plemkinja i veliki dobročinitelj Grada Karlovca. Ove je godine Grad Karlovac postavio njima u čast spomen-ploču na pročelje obiteljske kuće. Imali su tri sina; Ivana Vladimira, Josipa Franju i Božidara Vatroslava. Ivan Vladimir je bio poliglot, slikar i peterostruki prvak u floretu u bivšoj državi. Njemu u čast svake se godine u Zagrebu održava međunarodni mačevalački turnir Memorijal Vladimir Mažuranić. Ilustrirao je prvo izdanje posljednjeg Ivaninog romana „Jaša Dalmatin“. Kao slikar, surađivao je s Arheološkim muzejom u Zagrebu.
Josip Franjo bio je pomorski časnik, poliglot, pjesnik i entomolog. Svoju prvu zbirku pjesama objavio je 1934. u Slavonskom Brodu. U iseljeništvu je nastavio pisanjem proze i stihova. Njegov roman „Slučaj izgubljenog pisma“ čija se radnja odvija u Buenos Airesu je objavljena u nastavcima u „Hrvatskom Glasu“ u Kanadi 1955. godine. Na mnogim spomenicima palim borcima Domovinskog rata mogu se vidjeti uklesani stihovi njegove pjesme „Oni“.
Božidar Vatroslav, moj otac, također je bio pomorski časnik, poliglot, povjesničar i slikar. Poslije dolaska u Argentinu, moji otac i stric, poštujući ustavni poredak zemlje domaćina, odmah su se pridružili hrvatskim domoljubima i uključili u političko djelovanje usmjereno na uspostavu slobodne i samostalne Hrvatske. Neumorno su promicali hrvatsku kulturu i podučavali hrvatski jezik i povijest mlađim naraštajima rođenim u emigraciji. U povijesti hrvatskog iseljeništva, ostat će trajno upisan njihov rad u korist hrvatske kulture i njihov trud oko obrazovanja i odgoja mladih pokoljenja za dobrobit održavanja nacionalne svijesti i vjere u hrvatsku budućnost. Naposljetku, valja spomenuti da je kip Svetog Jurja koji se danas nalazi ispred Kamenitih vrata, dr. Želimir Mažuranić, unuk bana Mažuranića i brat spisateljice Ivane, darovao Gradu Zagrebu.“

Tekst: Vesna Kukavica; Fotografije: Snježana Radoš