Među 132 tisuće vojnika koji su sudjelovali u operaciji bili su i mnogi hrvatskog podrijetla. Uz brojne neznane hrvatske sinove, sjećamo se Nikole Feretića, Augusta Augiea i Tonyja Mardesicha, Walta Mainericha, Franka Bilicha, Edwarda Cavlovica, Marina Bakice …

Akcijom Overlord 6. lipnja 1944. u Normandiji je počelo iskrcavanje savezničke vojske, čime je naposljetku otvoreno tzv. drugo bojište, koje Sovjetski Savez zahtijeva još od njemačkog napada na nju. Iz engleskih luka otplovilo je 4000 velikih i nekoliko tisuća malih brodova i u prvome valu iskrcalo se osam divizija, za njima dolazi još 78 divizija, tako da je 18. lipnja na kontinentu već 619 000 savezničkih vojnika, do kraja srpnja ih je već više od milijun, a Nijemci prva pojačanja s istočnih bojišta dovoze do 12. lipnja. Na današnji dan prije točno 70 godina počelo je savezničko iskrcavanje u Normandiji. Ovo su priče Hrvata koji su sudjelovali u toj akciji.
Bilo je točno 6.30 sati, na današnji dan prije 70 godina, kada su prestravljeni njemački vojnici iz bunkera Hitlerova Atlantskog zida vidjeli prve američke, kanadske i britanske vojnike kako se iskrcavaju na normandijske plaže. Među tih 132 tisuće vojnika koje je u operaciji Neptune, poznatijoj kao Dan D, preko La Manchea prevezla najveća armada u povijesti sastavljena od 6939 brodova, bili su i mnogi hrvatskog podrijetla.
Brojni američki Hrvati na francusko su tlo sletjeli nekoliko sati ranije, kao dio od 24 tisuće padobranaca iz dviju proslavljenih američkih divizija – 101. i 82.
Točan broj vojnika hrvatskog podrijetla koji je sudjelovao u savezničkoj invaziji na Europu vrlo je teško utvrditi, ponajprije stoga što se nisu službeno vodili kao Hrvati, nego, logično, kao Amerikanci.
Stvari je dodatno zakomplicirala činjenica da je NDH 14. prosinca 1941. godine objavila rat Sjedinjenim Američkim Državama, zbog čega su neko vrijeme bili pod posebnim povećalom, unatoč tome što je predsjednik HBZ-a Ivan Butković odmah američkom predsjedniku Rooseveltu poslao brzojav kojim izražava bezrezervnu lojalnost tamošnjih Hrvata SAD-u.
Prema podacima Ljube Antića koje je iznio u knjizi “Hrvati u Americi”, više od 15 tisuća članova u razne rodove američke vojske poslala je samo Hrvatska bratska zajednica (HBZ), ali nisu se svi borili u Europi, nego i na Pacifiku. Neke su obitelji, navodi Babić, u rat poslale i po pet ili šest sinova. Do kraja srpnja 1944. poginulo je 308 članova HBZ-a.
Čak ni brojni hrvatski povjesničari koje smo konzultirali nemaju podatke u hrvatskom sudjelovanju u “najdužem danu”.
– Vrlo malo naših povjesničara bavi se Drugim svjetskim ratom, a i ti, nažalost, ne odlaze dalje od ustaša – rekao nam je jedan od povjesničara s Filozofskog fakulteta. Ipak, ponajviše trudom Johna Kraljica, povjesničara iz New Yorka čiji su se roditelji u Ameriku otisnuli iz Rijeke, ostale su zabilježene pojedine sudbine vojnika i časnika koji su se iskrcali na plaže pod kodnim imenima Omaha i Utah ili pod okriljem noći iskočili iz vojnih transportera C-47 iza njemačkih linija.
Jedan od njih bio je vojnik (Private First Class) Nikola Feretić, rođen 1907. godine, podrijetlom iz Omišlja na otoku Krku. Nije poznato je li se u Normandiju iskrcao u prvom napadnom valu, ali je, nažalost, izgubio život šest dana kasnije, 12. lipnja, upravo na dan kada su saveznici uspostavili svih pet planiranih mostobrana, nužnih za daljnje napredovanje u Francusku.
U komemorativnoj knjižici društva Omišljana New Yorka, izdanoj 1997. godine, objavljena je Feretićeva fotografija, na kojoj u ruci drži odličje Purple Heart (Grimizno srce), koje se dodjeljivalo ranjavanim vojnicima. To sugerira da je i prije pogibije, u samo šest dana koliko se borio protiv njemačkog Wehrmachta, Nikola Feretić bio ranjen.
Uz fotografiju je stajala posveta njegove obitelji: “Uvijek u našim srcima i mislima, naš muž, otac, djed i pradjed, kojeg smo zauvijek izgubili 12. lipnja 1944. tijekom invazije na normandijske plaže. Njegova supruga Dinka, kćeri Anica i Lucija te sinovi Anton i Stjepan sa svojim obiteljima”.
Jedan od najzanimljivijih hrvatskih Amerikanaca koji su sudjelovali u invaziji bio je August Augie Mardesich. Rođen je 1920. u kalifornijskom San Pedru, koji do današnjeg dana ima vrlo brojnu i povezanu hrvatsku zajednicu. Otac mu je bio iz Komiže. Godine 1928. obitelj se preselila u grad Everett u saveznoj državi Washington, a August i njegov brat Tony prijavili su se u američku vojsku odmah nakon Pearl Harbora. Tony je otišao u mornaricu, a Augie u kopnenu vojsku, gdje je zapovijedao opskrbnom satnijom sastavljenom od afroameričkih vojnika (američka vojska tada je još bila segregirana). Mardesich je na plažu došao na Dan D plus 1, dakle 7. lipnja, i bio je zadužen za opskrbu američkih trupa.
Nakon rata i Augie i Tony su završili pravo i postali političari, zastupnici u parlamentu Washingtona. Tony je poginuo zajedno s ocem i još trojicom muškaraca kada je potonuo brod kojim su otišli na pecanje. Na brodu je bio i Augie, koji je preživio, zajedno s još četiri čovjeka. Washingtonski guverner dodijelio je Tonyjevo mjesto u parlamentu Augustu, koji je proveo nekoliko desetljeća u oba zastupnička doma savezne države Washington.
Walt Mainerich, rođen 1922., bio je jedno od devetero djece hrvatskih useljenika. Odmah nakon srednje škole počeo je raditi kao rudar, ali se dobrovoljno prijavio u vojsku u prosincu 1942. godine. Nakon duge obuke, postao je padobranac u slavnoj 101. diviziji, konkretno u satniji I 501. padobranske pukovnije. Walt je bio jedan od prvih savezničkih vojnika na europskom tlu, padobranom se spustio pred zoru iza njemačkih linija postavljenih na plaži kojoj su saveznici dali kodno ime Utah. Zajedno s ostatkom 101. divizije (čija je satnija E iz 506. pukovnije bila tema kultne serije “Združena braća”) kasnije se borio u svim ostalim bitkama u Europi, uključujući i onu mitsku u Bastognei. Nakon povratka u Ameriku 1945. vratio se rudarstvu, da bi potom postao poštar.
Član druge padobranske divizije američkih snaga, 82., bio je Frank Bilich iz Chicaga. Služio je kao padobranac u satniji D 505. padobranske pukovnije, a kasnije je pričao da ga je od svega najviše impresionirala raznolikost nacionalnosti u njegovoj satniji.
“Imali smo ljude iz praktički svake američke države, a mogao se čuti skoro svaki jezik svijeta – poljski, hrvatski, njemački, talijanski, francuski – koji god hoćete”.
Baš kao i Mainerich, Bilich je nakon Normandije sudjelovao u desantima na Nizozemsku (neuspjeli Market Garden), bitci u Ardenskoj šumi, koja je bila posljednja Hitlerova ofenzivna akcija na Zapadnom frontu, a ratni put je završio prelaskom rijeke Elbe u Njemačku. Nakon rata odlučio je ostati u vojsci još tri godine i iz nje je otpušten s činom narednika.
Zna se za još jednog padobranca hrvatskog podrijetla koji je sudjelovao u Danu D – Edward Cavlovic, pripadnik 508. pukovnije 82. divizije. Iako je preživio Normandiju, poginuo je 17. rujna 1944. u za saveznike katastrofalnoj operaciji Market Garden, kada su padobranci izvršili desant u Nizozemsku 100-injak kilometara iza njemačkih linija, nikada ne dočekavši proboj kopnenih snaga. U invaziji je sudjelovao i Michael Paulson iz grada Gary u saveznoj državi Indijana, koji se među prvima iskrcao na plažu iz desantnog čamca. Jedini drugi put kad je posjetio Europu bilo je 1992., kada je otišao na hodočašće u Međugorje.
Zanimljivo je spomenuti i da su u “najdužem danu” sudjelovala i tri hrvatska broda, a sva tri su završila na dnu kanala. Naime, kada je Njemačka okupirala tadašnju Jugoslaviju 1941. godine, oko 80 trgovačkih brodova s jugoslavenskom zastavom ostalo je na pučinama širom svijeta. Većina od njih bila su u vlasništvu hrvatskih tvrtki i s većinskim hrvatskim posadama. Čak 40 od njih potopili su zloglasni “Morski vukovi”, njemačke podmornice, jer je većina tog brodovlja stavljena u službu saveznika kako bi u konvojima prevozili hranu, oružje i ostale zalihe. Nagađa se da je poginulo najmanje 150 hrvatskih mornara.
Brodovi koji su sudjelovali u Danu D zvali su se Njegoš, Istok i Vicko Ferić. Prva dva bila su vlasništvo tvrtke Jugoslavenski Lloyd iz Splita, a potonji Brodarstva Ferić, također iz Splita. Njegoš i Istok Amerikanci su potopili odmah na Dan D kako bi ih pretvorili u lukobrane, kao što su učinili i s brojnim drugim starijim brodovima, s kojih bi skinuli sve što im je moglo koristiti, napunili ih pijeskom i pustili da potonu. Vicku Feriću isto su napravili nešto kasnije, pred Cherbourgom. Što se tiče Hrvata na drugoj, njemačkoj strani, poznato je još manje podataka. Ono što se zna jest da je oko 48.000 građana tadašnje NDH služilo u Wehrmachtu i Waffen SS-u. Ako je netko od njih i bio na plažama Normandije na sam Dan D, prema saznanjima hrvatskih povjesničara, riječ je o zanemarivom broju.
– Imenom i prezimenom ne znam nijednog, bilo je nešto folksdojčera u SS diviziji Das Reich (koja nije bila u Normandiji na sam Dan D, nego je stigla tek sredinom lipnja, op. a.), ali i to je bilo nešto sitno. To bi bili jedini ljudi iz, uvjetno rečeno, naših krajeva koji su se borili u Normandiji, koliko ja znam. Da bi se ustanovili točni podaci trebalo bi otići u Münster gdje su personalni arhivi, proći osobnike svih divizija, što su, dakle, tisuće i tisuće ljudi, da biste možda našli dvojicu ili trojicu – kaže Mario Werhas mario.werhas@morh.hr, ravnatelj Vojnog muzeja MORH-a.
Trogiranin Marin Bakica (29) je kao američki vojnik poginuo 6. lipnja 1944. godine, prvog dana iskrcavanja na Normandiju. Posthumno je dobio orden Grimizno srce
-Vojnici, mornari i piloti savezničkih snaga, oči svijeta uprte su u vas. Pred vama je velika bitka, koja će uništiti nacističku Njemačku i osloboditi Europu i svijet. Neće vam biti lako, ali vjerujem u vas. Sretno i neka vas Bog blagoslovi, bila je poruka generala Dwighta Eisenhowera koju su tisuće savezničkih vojnika slušali na brodovima dok su prelazili Engleski kanal na današnji dan prije 70 godina. Među njima bio je i Trogiranin Marin Bakica.
Rođen 1915. godine, završio je kovački zanat, s 20 godina postao mornar, a tri godine poslije s prijateljem iz Zadra u Americi sišao s broda. Otišao je u Chicago, gdje se poslije prijavio u američku vojsku kako bi lakše dobio državljanstvo.
– U 37. inženjerskoj borbenoj brigadi služio je s prijateljem iz Zadra. No on se razbolio nekoliko dana prije invazije pa nije išao – rekla nam je Marinova pranećakinja Jelena Bakica.
Marinovi roditelji Ankica i Franko nisu znali što im je sa sinom sve do 1949. Tad su ih preko talijanskog veleposlanstva kontaktirali Amerikanci.
– Rekli su Ankici i Franku da je njihov sin poginuo prvog dana invazije na Normandiju na plaži Omaha – rekla je Jelena i dodala kako su roditelji i tri brata otišli u Trst po njegove ostatke jer Amerikanci zbog neriješenih odnosa nisu mogli ući u Jugoslaviju.
Pokopali su ga u Trogiru, a posthumno je dobio nekoliko medalja među kojima je i Grimizno srce.
Na Marinovu grobu je spomenik kakav ima svaki američki vojnik, a njegovo ime upisano je i na spomen-ploču na plaži Omaha. Po američkom zakonu, njegova majka imala je pravo na njegovu vojnu mirovinu. Nju je UDBA plijenila sve dok SAD nije potvrdio da je riječ o njihovu heroju. Na kraju su joj sve vratili.
(Jutarnji list/24 sata)