Slovo Ž – ŽITO – predstavlja Hrvatska nastava u Švicarskoj
Izreka kaže kako Konac djelo krasi, pa nam je tako pripala čast zaključiti ovaj predivni projekt posljednjim slovom hrvatske abecede, slovom Ž.
Ne slučajno, kao tema je izabran najvažniji godišnji posao u Slavoniji – žetva koja je za slavonskog seljaka oduvijek bila puno više od posla te joj se stoga uvijek pridavao veliki značaj. Ona je stoljećima bila simbol blagostanja uz druženje, pjesmu i bogata jela.
Učiteljice Sara Marđetko i Marina Bukovec obradile su temu žita i žetve u prošlosti i tako su nastali likovni radovi učenika Hrvatske nastave u Švicarskoj.
Radovi su zatim spojeni u snimak koji prati pjesma “Žito” Magnetica i Shortyja, a koja je prepuna slavonskih motiva. Spojem suvremenog pop ritma i rapa s tamburicom savršeno je zaokružen ovaj vremeplov.
Ljubazno zahvaljujemo gospodinu Daliboru Bartuloviću Shortyju na osobnoj zainteresiranosti i dozvoli za korištenje pjesme. Tekst donosimo u cijelosti.
Hajdemo zovu nas polja da žanjemo žito… Nas život je rad ali na to svodi se, izađimo na polja prije nego sunce rodi se, a kose neka miruju dok dlanove sklopimo, kleknemo i svetom vodom njivu škropimo Kruh naš svadgašnji daj nam danas naš Oče na nebesima što gledaš na nas, pa nas blagoslovi, nek’ je volja Tvoja, jer pripada Tebi polje od krvi i znoja, ovo zlaćano klasje, od njeg’ živimo, zna se od ljetine Tvoje što nam živote spase. Dok zove nas žito imam samo tu želju nek’ snaše povedu pjesmu u veselju, nek’ se rakija pije, nek’ se snopovi nose neka srpovi žanju, neka otkose kose. Naše ruke su žuljave, to tako nam odgovara, u nama krv naših djedova progovara. Hajdemo zovu nas polja da žanjemo žito S njim ćemo ubrati ljubav, za ljubav, za ljubav… U nama bit će toplina od sunčevih zraka iznad nas, Dat’ ću ti, ovito zlaćanim klasjem , to ljeto i moje sne. Kad bude požnjet i posljednji klas i sumrak već bude tu Kućama svi će se vratiti tad’, čekati na novi dan. Hajdemo zovu nas polja da žanjemo žito S njim ćemo ubrati ljubav, za ljubav, za ljubav Jesi ikad dočekao zoru nad ovim ravnicama slušajući kako prsti prebiru po žicama, i čuo šumu kako govori sa pticama, jesi ikad bio sretan samo sa sitnicama? I zario lice u zemlju, u klasove žute, pa ih milovao kao djevojačke skute, jeli u te ikad uš’o osjećaj da živiš u raju na zemlji, ali se premalo diviš? Jesi ikad bio svjestan da život u kruhu je, dok ti blagi vjetar žito iz ruke otpuhuje i poput nekog gazde, na hrastove brazde, Jesi l’ naslonio glavu da ti priča priče razne? Jer nema gore kazne ako ne znaš tko si, a čovjek si po onom’ što u srcu nosiš. A ako si Slavonac onda bi izustio da bi ovdje tijelo i umorne kosti spustio. Hajdemo zovu nas polja da žanjemo žito S njim ćemo ubrati ljubav, za ljubav, za ljubav… U nama bit će toplina od sunčevih zraka iznad nas, Dat’ ću ti, ovito zlaćanim klasjem , to ljeto i moje sne. Kad bude požnjet i posljednji klas i sumrak već bude tu Kućama svi će se vratiti tad’, čekati na novi dan. Hajdemo zovu nas polja da žanjemo žito S njim ćemo ubrati ljubav, za ljubav, za ljubav…