Na današnji dan, 31. siječnja 1998. u Ruandi je ubijen fra Vjeko Ćurić, franjevac i svećenik iz provincije Bosne Srebrene, gdje je godinama nesebično služio među siromašnima i potrebitima. Njegova smrt mučeničko je svjedočanstvo kršćanske vjere i predanog redovničkog života. Tijekom krvavog sukoba između plemena u toj afričkoj zemlji, hrabro je spašavao ljude od sigurne smrti, zbog čega je stekao naziv “Afrički Schindler”. Danas se vodi postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim, kao priznanje njegovoj nesebičnoj ljubavi i žrtvi.
Fra Vjeko Ćurić rođen je 26. travnja 1957. u Lupoglavu kraj Žepča, kao drugo od šestero djece u obitelji Petra i Ane Ćurić. Osnovnu školu završio je u rodnome mjestu, a u Visokom Franjevačku klasičnu gimnaziju. Školovao se za svećenika od 1976. do 1982., kada je zaređen diplomiravši filozofiju i teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Poslije završenog studija i ređenja prijavljujući se za misionarski poziv otišao u Pariz na učenje francuskog i pripremanje za odlazak u misije u Ruandu za koju je govorio da je najsličnija Bosni po svojim bregovima, čak i klimom, ali razjedinjena napetostima između dvaju naroda (Hutu i Tutsi). U Ruandu dolazi 1983. i tu ostaje do svoje smrti. U Ruandi 1994. počinje građanski rat gdje je život izgubilo oko milijun ljudi. Fra Vjeko je ostao do kraja uz narod i puno puta riskirao život kako bi pomogao te stječe nadimak „Otac hrabrosti” i prozvan je „afričkim Oskarom Schindlerom”, jer je spasio brojne civile od genocida. Spašavao je sve kojima su spas i pomoć trebali, ne gledajući plemenske razlike. Više puta bio je u smrtnoj opasnosti, ali napad koji se dogodio 31. siječnja 1998. godine nije preživio. Ubojica je bio s njim u autu i kad su stigli do crkvice u Kigaliju, u njega je ispalio osam hitaca iz pištolja. Ubojica nikada nije pronađen. Fra Vjeko je pokopan u mjestu Kivumuu, u župnoj crkvi koju je sagradio skupa s vjernicima. Fra Vjekin sprovod održan je 3. veljače 1998. u Kivumu. Sprovod s misom vodio je apostolski nuncij u Ruandi nadbiskup Julius Janusz, uz sedam ruandskih biskupa, 160 svećenika, nekoliko stotina redovnika i redovnica te nebrojeno mnoštvo vjernika koji su htjeli odati zadnju počast njihovom bratu i župniku koji im je neprestano služio. Dan nakon njegova ubojstva, papa Ivan Pavao II. spomenuo ga je u govoru na Trgu sv. Petra u Vatikanu rekavši: “Fra Vjeko još je jedna žrtva dodana dugom nizu misionara koji su svoju ljubav prema Kristu i afričkim narodima potvrdili žrtvujući vlastiti život”.
Prenosimo priču o fra Vjeki Ćuriću iz pera hrvatskog misionara fra Ivice Perića koji je došao na njegovo mjesto u Ruandi nakon njegovog ubojstva te nastavio njegov rad gdje je proveo 13 godina, a od sredine 2022. djeluje u Zambiji gdje i danas provodi svoje poslanje ostavljajući trajni pečat ljubavi i nade.FRA VJEKO ĆURIĆ – SVETAC NAŠEG DOBRA
Piše: fra Ivica Perić
Poznati bosansko-hercegovački književnik Željko Ivanković nije skrivao svoje oduševljenje likom i djelom fra Vjeke Ćurića nakon što je pročitao „sirovi materijal“ knjige „Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba“ za koju je, na zamolbu autora Željka Garmaza, trebao napisati predgovor. Pročitao je Ivanković strpljivo i detaljno sve intimne ispovijedi više od 50 sugovornika – prijatelja, članova obitelji, franjevačke subraće, novinara i humanitaraca, koji su svojim kazivanjima pomogli da se, konačno, 20 godina nakon tragične smrti, napiše životna priča fra Vjeke Ćurića, velikog misionara koga su u Ruandi, zbog spašavanja nekoliko stotina tisuća ljudi tijekom pokolja 1994. godine, prozvali „afričkim Oscarom Schindlerom“, te ustvrdio:
– Rijetko sam u jednoj knjizi, ako sam uopće i ikad, na tako malo prostora naišao na tako mnogo zanimljivih i intrigantnih svjedočenja o jednom čovjeku i njegovu ljudskom (namjerno neću reći – kršćanskom i fratarskom) angažmanu… Svjedočenja fra Vjekine biološke braće, svjedočenja njegovih generacijskih kolega iz vremena studija, svjedočenja drugih bosanskih franjevaca od kojih mnoge osobno znam, svjedočenja hrvatskih katoličkih svećenika koji su s njim zajedno radili u Ruandi, svjedočenja časnih sestara, svjedočenja stranaca, samih Ruanđana, ili ulomci njegovih pisama…, čitaju se kao najuzbudljivija pustolovna priča. Čak kao pustolovna priča iz nekih davnih vremena i iz dalekih gotovo nestvarnih egzotičnih krajeva. Da pritom i sami nismo živjeli sve užasne strahote rata na kraju 20. stoljeća, sve bi nam se to činilo nevjerojatnim, ako ne čak napisano s mnogo literarne imaginacije. No, na žalost, sve je to krvava zbilja svijeta koji je živio i živi paralelno s našom stvarnošću. Dakle, nimalo hagiografski ispričana priča, kako bi to sugerirao naslov knjige ili predmet knjige, koliko god da su i glavni junak i predmet knjige – život i mučenička smrt u službi čovjekoljublja – čista hagiografska priča suvremenog doba!
– Knjigu o hrabrom fratru napisao je novinar Željko Garmaz koji redovito posjećuje Ruandu
Ivankovićevo javno pozivanje na hagiografiju, što je zapravo „biografija svetaca ili crkvenih poglavara“ usredotočena na živote, a osobito čuda koja se pripisuju onima koji su kanonizirani, tek je posljednje u nizu brojnih naziva koji su se „prišivali“ fra Vjeki i za njegova života. Pamtit će se da su ga u publikaciji udruge koja promiče ljudska prava, African Rights, još 2002. godine prozvali „afričkim Oscarom Schindlerom“, pa Robinom Hoodom, a Sam Kiley, proslavljeni ratni reporter kojeg je za vrijeme genocida u Ruandi fra Vjeko „prošvercao“ iz susjednog Burundija, iskoristio je roman barunice Emme Orczy i po nadimku glavnog junaka fra Vjeku prozvao – „afrički Scarlet Pimpernel“. A riječ je o sir Percyju Blakeneyu, Englezu, fikcionalnom baronetu koji u romanu koristi vještinu pametnog prerušavanja i tajni identitet kako bi pomogao Francuzima iz visokog društva da pobjegnu iz Francuske i izbjegnu giljotinu u vrijeme Francuske revolucije.
Doduše, fra Vjeko se nije prerušavao, nije koristio ni tajni identitet, tek je, neprilično njegovoj svećeničkoj ulozi, ali vrlo razumljivo u kontekstu opasnosti kroz koje je jezdio, znao pod habitom sakriti pištolj, pa i opaliti njime kad je zatrebalo, a zatrebalo je, no cilj je bio postignut – životi su spašeni. Stotine tisuća života! A danas imamo hagiografskih svjedoka o veličini jednog čovjeka koji je, priča jedna njemu bliska časna sestra koja je pokolj u Ruandi 1994. godine preživjela skrivajući se u Butareu, „cijeli tamošnji rat bio u isto vrijeme na više mjesta“!
O fra Vjeki je, na temelju svjedočanstava proslavljenog reportera BBC-ja Davida Beltona, redatelj Michael Caton-Jones snimio najbolji film o genocidu u Ruandi, „Shooting Dogs“.
Fra Vjekina neustrašivost, hrabrost, ali i ludost, lako se daju ilustrirati i kroz priču njegova velikog prijatelja, salezijanca Sebastijana Markovića, koji je također dugo boravio u Ruandi, a koji često prepričava anegdotu o fra Vjeki kao odvjetniku, opunomoćeniku jednog Pigmeja kojemu je žena poginula u prometnoj nesreći. Don Sebastijan, koji mu je pomogao u pripremama za to suđenje – čak su zajedno odlazili na savjetovanja kod sveučilišnih profesora, priča kako se fra Vjeko toliko bio uživio u ulogu opunomoćenika „da je svako slobodno vrijeme koristio glasno izgovarajući pripremljene rečenice za završnu riječ u kojoj je, kao muž pokojne žene Jeanne, tražio da sud presudi u njegovu korist“! Don Sebastijan tvrdi da je fra Vjeko „u tim trenucima uistinu izgledao kao njezin muž, potpuno se poistovjetio s nesretnikom kojeg je zastupao“. Ne treba ni spominjati da je fra Vjeko, koji je na suđenje otišao „kao pravi gospodin, odjeven u svečano odijelo i kravatu, što nikad prije ni poslije nije napravio“, dobio parnicu te izvukao golemu novčanu nadoknadu za smrt supruge njegova „klijenta“. U završnoj riječi suca je uvjerio kako je „njegova Jeanne, da je ostala živa, mogla rađati još djece“, a sud je, prihvativši njegove argumente, presudio isplatu oštećenoj obitelji od oko 25.000 dolara, što je u Ruandi tada bila golema novčana svota.
O fra Vjeki ne smijemo prestati pričati. Možda su upravo ovi „mali“ biseri iz životne svakidašnjice najvrjedniji obol njegovoj demistifikaciji. Jer, koliko god fra Vjeko bio svetac, toliko je bio „običan“ čovjek.
Čak i kad je bio u odori JNA, služeći vojni rok u Crnoj Gori u vrijeme katastrofalnog potresa koji je 1979. godine usmrtio oko 100 ljudi, a stotinu tisuća ih ostavio bez krova nad glavom. Evo što o tom razdoblju priča njegov brat Dragan:
– Kao vojnika odmah su ga angažirali u raščišćavanju ruševina i spašavanju preživjelih. Za njega se pričalo da je imao strašan osjećaj gdje treba tražiti i kopati i spasiti nekoga iz ruševina. On bi samo pogledao u nekom smjeru i rekao – Tamo! I odmah bi se zaputio ne ustručavajući se zavlačiti među blokove razrušenih zgrada i ne obazirući se na povike drugih koji su ga preklinjali da to ne radi, jer je prijetila opasnost da se sve to sruši i zatrpa ga. Uglavnom, gdje god je pokazao prstom da treba tražiti, odatle su nekoga izvukli! Ovi njegovi „klasići“ iz vojske govorili su da samo psi i Vjeko mogu otkriti i izvući preživjele iz tih ruševina, prisjeća se Dragan vojničkog života svog brata Vjeke koji je za sve što je učinio u spašavanju preživjelih dobio Medalju za vojničke zasluge, najveće odlikovanje koje je u to doba neki vojnik mogao dobiti. Znalo se da je Vjeko bio bogoslov, ali njega su i u JNA poštovali!
Osobno se fra Vjeke sjećam još iz razdoblja dok je na teologiji nosio onu bradurinu, a ja bio u novicijatu u Visokom. Sjećam se da sam mu bio obećao da ću prije svoje prve misije svratiti do njega u Ruandu i to sam svoje obećanje ispunio, unatoč kaosu koji je 1990. godine vladao u Ruandi i zbog kojeg su gotovo svi letovi za Kigali bili otkazani. Osim jednog, kamerunskog, u kojem je, osim mene, bio samo još jedan putnik, i to crnac. Bio sam bezbrižan, jer sam vjerovao u Papu, koji je tamo bio dva mjeseca ranije i koji je Ruandu u svom govoru nazvao „zemljom tisuću rješenja“, unatoč javnoj percepciji Ruande, koju danas nazivaju i „zemljom tisuću brežuljaka“, a koju se tada smatralo „zemljom tisuću problema“.
O fra Vjeki možda i najbolje govori priča o našem kuharu iz samostana u Kivumuu, Oswaldu Ngendahimani, kojeg od milja nazivam „najdugovječnijim kivumuskim fratrom“. U vrijeme genocida Oswaldi je bio čovjek od fra Vjekina najvećeg povjerenja.
Oswaldi nije napunio ni prvu godinu života, a već je ostao bez oca. U mladosti je ostao i bez majke, tako da je praktički preuzeo skrb o bratu i sestrama. Unatoč odličnim ocjenama u školi i izraženoj darovitosti za sve čime se bavio, nije nastavio školovanje. Doživio je sudbinu većine Ruanđana, neimaština mu je postala prepreka za napredovanje. Tračak nade vidio je u fratrima koji su u Kivumuu došli početkom 1980-ih godina. Ponudio se za pomoć u gradnji samostana i počeo raditi kao zidarski šegrt. Oswaldi je bio vrlo marljiv, prvi je ujutro dolazio na posao, na večer je posljednji odlazio s posla. Prvo ga je fra Vjeko zaposlio kao vrtlara, a u sljedeće četiri godine Oswaldi je paralelno s održavanjem zelenila pomagao u gradnji samostana časnih sestara, centra za neuhranjene i novicijata. A 1987. godine započinje posao koji će ga obilježiti na širem prostoru. Na fra Vjekinu inicijativu ulazi u tajne kuhinje i vrlo brzo postaje jedan od najboljih ruandskih kuhara. Fra Vjeko ga je poučio osnovama kuhanja, a Oswaldiju nije bilo teško svaki slobodni trenutak eksperimentirati prema recepturi iz knjiga do kojih bi došao i usvajajući nove tehnike i kulinarska znanja. Naravno, s namirnicama dostupnim u Kivumuu i susjednoj Gitarami.
Oswaldi se paralelno skrbio i za osmero hendikepirane djece koja su živjela u samostanu, a među kojima je bio i sadašnji učitelj krojača, Joseph Nzirorera. Tijekom genocida 1994. godine Oswaldi je bio desna fra Vjekina ruka. Skrbio se o izbjeglicama koji su utočište tražili i dobili u samostanu u Kivumuu. Sve one koje je fra Vjeko dovodio u samostan, kaneći ih prebaciti u susjedni Burundi, Oswaldi je osobno skrivao. I noću prebacivao po gorama i šumama do 11 kilometara udaljene Biskupije. Nerijetko su te akcije trajale cijelu noć. Fra Vjeko je, uz Oswaldijevu pomoć, spasio više od 40.000 ljudi od sigurne smrti! I, što nije nebitno u cijeloj priči, Oswaldi je Hutu, a najveći broj ljudi kojima je pomogao su iz plemena Tutsi.
Približavanjem pobunjenika Kivumuu potkraj lipnja 1994. godine, Oswaldi se s uspaničenim župljanima uključio u egzodus prema susjednom DR Kongu. Fra Vjeko je tada bio u Burundiju i Oswaldi je shvatio da je njegova obveza zadnji izaći iz samostana. Sa sobom je ponio ključeve, pokrenuo suprugu i dvojicu sinova, ali je i cijelim putem stotinu kilometara nosio jedno dijete s posebnim potrebama.
Ni dva mjeseca kasnije, Oswaldi je iz Gome u DR Kongu pješice krenuo u Mbararu u Ugandi fra Vjeki ostaviti ključeve od samostana. Tristo kilometara prešao je za tri dana! I onda se, opet pješice, vratio svojoj obitelji u DR Kongu u najlonski šator u izbjegličkom logoru, gdje je proveo sljedeće dvije godine.
Priča o Oswaldiju je priča o fra Vjeki – dobroti, ljubavi, pomaganju i vjeri.
Preneseno: Časopis Matica, 6/2024.
