Građu trinaestoga sveska Leksikona, pregledno raspoređenu na 162 stranice s 8 dodataka i ilustriranu sa 104 slikovna priloga, uredili su dr. sc. Slaven Bačić i prof. Tomislav Žigmanov
Ovih je dana Hrvatska matica iseljenika primila na dar iz Vojvodine novi svezak Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, što ga je jesenas objelodanilo Hrvatsko akademsko društvo u Subotici (2017.). Trinaesti svezak donosi 180 natuknica iz pera 57 autora, čiji sadržaj obrađuje pojmove koji počinju slovima Ko i Kr. Građa je pregledno raspoređena na 162 stranice s 8 dodataka i ilustrirana sa 104 slikovna priloga, uključujući zemljovide, tabele s demografskim pokazateljima obrađenih toponima, portrete osoba, plemićke i obiteljske grbove, naslovnice referentnih časopisa i slično.
Istaknute figure raznih su zanimanja od stvaralaca likovnih i izvedbenih umjetnosti, znanstvenika i gospodarstvenika do sportaša, svjetovnih i crkvenih velikodostojnika. Najzastupljenija su prezimena Kopilović, Kopunović, Kovač, Kovačić, Krmpotić i Križanović.
Za natuknicu se izborio zaboravljeni slikar i grafičar europskog Münchenskog kruga Stipan Kopilović, rođen prije 141 godine, čija je osuvremenjena monografija o likovnoj mu ostavštini tiskana u Subotici tek početkom tekućeg desetljeća (2011.). Uvršten je moderni koreograf i etnokoreolog Antun Kričković, te njegov znatno mlađi imenjak dokumentarist i novinar Antun Kričković zvani Tunika – oba rođena u Gari tik uz mađarsko-srpsku granicu, afirmiravši se vrhunskim kreacijama na budimpeštanskoj sceni. Među njihovim zajedničkim dokumentarnim filmovima izdvajamo Bunjevačke svatove u Gari (1980.), čija se folkloristička razigranost ubraja u najdojmljivije prizore izvedbenih umjetnosti podunavskih Hrvata. Opisana je i karijera operne pjevačice Anke Kršić iz Mohača koja je diplomirala na budimpeštanskoj Muzičkoj akademiji, ostavivši traga na većini europskih pozornica druge polovine XX. stoljeća. Operni pjevač i glumac Petar Kopunović među osnivačima je Društva bačkih Hrvata u Zagrebu (1940.), iako je vrhunce karijere doživio u subotičkom HNK-u. Eržika Živka Kovačević istaknuta je glumica koja je diplomirala na Akademiji u Zagrebu i to u naraštaju Nele Eržišnik i Svena Laste. Nogometaš Nesto Kopunović istakao se za Banovine Hrvatske i Kraljevine Jugoslavije, dok je reprezentativac Zlatko Krmpotić igrao 8 puta za prvu momčad druge Jugoslavije, debitiravši osamdesetih prošloga stoljeća. Opsežnu natuknicu ima publicist, svećenik i svestrani kulturni djelatnik Lazar Ivan Krmpotić, čijom su zaslugom sačuvane brojne ugrožene arheološke i etnološke zbirke poput one u Đurđinu. Iscrpna je natuknica posvećena prvom suvremenom etnografu i povjesničaru hrvatskih manjinskih zajednica srednje i jugoistočne Europe Stjepanu Krpanu (Gornji Andrijevci, 21. XI. 1922 – Zagreb, 8. XI. 1995), čiji je rad nezaobilazan za proučavanje podunavskih Hrvata, Bunjevaca i Šokaca.
Prvi subotički knjižar i knjigoveža bio je Gjuro Kreči, poznat po pionirskim izdanjima važnim za bačke Hrvate među kojima je Bunjevačo-Šokačka Danica (Subotica, 1894.), čija je cjelokupna građa odnedavno s pojavom EU fondova digitalizirana i dostupna na Internetu: http://zkvh.org.rs/index.php/digi-periodika/3385-danica.
Pozornost plijene životopisi brojnih liječnika, pravnika, teologa, gospodarstvenika… Prvi liječnik slobodnog kraljevskog grada Sombora prije 220 godina bio je Martin Petar Kral. Pravnopovijesni pisac i filozof Martin Đuro Kovačić stvorio je plodan opus na prijelazu XVIII. u XIX. stoljeće. Misionar i botaničar s tridesetogodišnjom srednjoameričkom adresom isusovac Marin Kovačev iz bačkoga Berega ostvario je epohalnu humanitarnu misiju u Boliviji i Venezueli, uključujući sveučilišno predavanje o ljekovitom bilju na Farmaceutskom fakultetu u Caracasu 1970-ih. Vrhunski je gospodarstvenik u Somboru inženjer Josip Krajninger, poznat kao direktor Korporacije Sever za elektromotore – izložen neosnovanom progonu 2000-ih. Svaka natuknica posjeduje odgovarajući znanstveni aparat u vidu izvora, popisa autorskih djela kao i korištene literature.
Osobite zanimljivosti u ovom svesku Leksikona su makropedijske natuknice s pojmovima kao što su kršćanstvo i narodno udruživanje, konfesija, konkordat, kolonizacija, komunizam, ili pak križari (126 – 131 str.) koje su kontekstualizirane u odnosu na bačke Hrvate. Tako nas potonja velika natuknica, koju potpisuje Mario Bara, obavještava kako su križari bili jedna od najmnogoljudnijih povijesnih organizacija u hrvatskome narodu 1930-ih, uključujući i bačke Hrvate među kojima je vodeći filolog akademik Ante Sekulić (Tavankut, 16. XI. 1920 – Zagreb, 18. III. 2016), odrobijavši članstvo iza Željezne zavjese s još 26 istaknutih bačkih katoličkih aktivista, uglavnom križara.
Istraživač M. Bara otkriva i stogodišnji časopis na mađarskom jeziku Craotia, čijih se 7 brojeva čuva u budimpeštanskoj Mađarskoj akademiji. Nadalje, posebno se fokusira na natuknicu o prvaku Radićeve Hrvatske republikanske seljačke stranke (HRSS/HSS) Juraju Krnjeviću (Ivanić Grad, 19. II. 1895 – London, 9. I. 1988), političaru s drugojugoslavenskim egzilantskim iskustvom koji je po vlastitom priznanju surađivao s bačkim Hrvatima, naglašavajući njihovu prirodnu i prometnu povezanost s Hrvatskom. Atraktivnošću se izdvaja natuknica o slavnome piscu i enciklopedisti Miroslavu Krleži i njegovim vezama s podunavskim Hrvatima koju potpisuje jedan od vodećih hrvatskih teatrologa akademik Boris Senker.
Referira se na Krležine susrete s prvim znamenitim bunjevačkim bibliografom Ivanom Kujundžićem, kao i plejadom ostalih mu suvremenika, uz opise na koje je sve načine Krleža bio (ne)nazočan u bunjevačkoj kulturi i leksikografiji – smještajući Bunjevce u hrvatski nacionalno-kulturni kontekst (EJ, sv. 2, Zagreb, 1961.) uz podatak da je kiparica Ana Bešlić autorica piščeve biste u fundusu Gradskog muzeja u Subotici.
Iz pojmovnika tradicijske kulture rastumačeno je kobanje – igra mladića; kola – prijevozno sredstvo; koleda – ophodi pučkih pjevača u božićno i novogodišnje vrijeme; kontra – tamburaško glazbalo znano i kao vojvođansko srijemski štim; krušna peć, krušnica, kruv – dvorišni objekt na salašu za osnovanu namirnicu; krvaća – slavlje ispijanja vina na blagdan Blagovijesti i slično.
Glavni urednik Leksikona je pravnik dr. sc. Slaven Bačić, a izvršni je urednik renomirani pisac i političar Tomislav Žigmanov, kojima su se u uredništvu pridružili i sociolog dr. sc. Mario Bara, povjesničar i arhivski savjetnik Stevan Mačković te jezikoslovac i onomastičar dr. sc. Petar Vuković.
Podsjetimo, leksikonski je projekt započeo još davne 2002. godine, kada je inicijalna skupina intelektualaca u kojoj je dominirao, uz relativno mladi Bačićev i Žigmanovljev tim, agilni pedagog i sociolog Dujo Runje, dogovorivši potencijalne teme, ovjeravajući ih među vrsnim suradnicima kako iz Vojvodine i Srbije, tako i iz Hrvatske i Mađarske. Na osnovu tematske valorizacije sastavljen je abecedarij od preko tri tisuće natuknica pa se prvi pilot svezak Leksikona, čija građa obuhvaća slovo A, pojavio prije 14 godina, točnije 2004.
Od prvoga sveščića opsega svega 59 stranica sa 77 pojmova za desetljeće i pol stiglo se otprilike do polovice slova K s time da se završetak toga slova planira do kraja godine. Najopsežniji do sada bio je 9. svezak u kojem je obrađeno slovo H sa 190 pojmova na čak 229 stranica.
Sažeto, riječ je o petnaestogodišnjoj višesveščanoj leksikografskoj seriji prvorazredne znanstvene akribije, čiji je nagrađivani nakladnik Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice. U izradi dosadašnjih 13 svezaka Leksikona sudjelovalo je oko 150 autora (što fakultetski obrazovanih ljudi, što narodnih kazivača koji posjeduju znanja i artefakte o pojedinim osobama i pojavama), napisano je ukupno 1654 članka na 1445 stranica.
Između redaka Leksikona čitatelj saznaje mnoštvo pikantnih detalja iz osobnih kulturnih memorija koje na razne načine grade kolektivne identitete. Primjerice, renomirani otorinolaringolog Lajčo Kovač zet je tamošnjeg istaknutog prešućivanog kulturologa Matije Evativića, čija je kći pak zaslužna profesorica hrvatskoga jezika pa nas pomno čitanje uvodi u fantastičan koloplet lokalne i globalne povijesti tog golemog komada plodne zemlje između dviju srednjoeuropskih rijeka Dunava i Tise – čije je ime na turbulentnoj vremenskoj okomici od gotovo pola tisućljeća više puta mijenjano. Taj geografski prostor do početka XXI. stojeća pamti desetke smijenjenih državnih sustava od Ugarske kraljevine i vladavine Osmanlija, preko Vojne krajine, Austro-Ugarske Monarhije do Mađarske, pa onda sedam desetljeća triju Jugoslavija i zadnjih četvrt stoljeća današnje Srbije. Kako su njegov višejezični etnički mozaik činili još od srednjeg vijeka i Hrvati (uključujući sva njihova subetnička imena od koji su se najčešće spominjali Bunjevci i Šokci) i to na potezu od Budima i Pešte u Mađarskoj na sjeveru pa do Petrovaradina i Bača na jugu, zadivljujuća je snaga tamošnje korjenike hrvatskoga naroda, koja se bujno razgranala – očuvavši svoju narodnosnu samobitnost i davši svoj zamjetan doprinos cjelokupnim stvaralačkim dosezima multietničke Vojvodine i Republike Srbije. Među podupirateljima vrijedne leksikografske serije su, uz grad Suboticu, Hrvatsko nacionalno viječe i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, sve mjerodavne kulturne i znanstvene ustanove Srbije i Hrvatske kao što su Pokrajinsko tajništvo za kulturu i informiranje te Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
Tekst: Vesna Kukavica
“””””””””””””””””””””””””””””””