Pisao je na hrvatskom jeziku, čime pridonosi nastavku višestoljetne kontinuitetne pisane hrvatske riječi na ovim prostorima i spada u red najplodnijih i ponajboljih prozaika hrvatske književnosti u Vojvodini
U srijedu, 7. lipnja, u 79. godini, nakon kratke i teške bolesti, u Petrovaradinu je preminuo Petko (Petar) Vojnić Purčar, hrvatski književnik starije generacije iz Vojvodine. Rođen je u Subotici 16. veljače 1939. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu, a u Beogradu na Filološkom fakultetu je 1963. diplomirao jugoslavensku i svjetsku književnost. Kao stipendist francuske vlade u Parizu je specijalizirao filmsku režiju. Radio je kao profesor subotičke Pedagoške akademije, zatim kao prosvjetni savjetnik i novinar-urednik Radio Novog Sada do 1991., kada je prisilno umirovljen. Više od deset godina, za vrijeme režima Slobodana Miloševića, nije u Srbiji/Vojvodini mogao objaviti niti jedno djelo.
Pisao je na hrvatskom jeziku, čime pridonosi nastavku višestoljetne kontinuitetne pisane hrvatske riječi na ovim prostorima. Kako stoji u Hrvatskoj enciklopediji, u književnosti se javio potkraj 1950-ih, a već je prvom zbirkom novela Svetovi i satovi (1967) postigao zapaženi uspjeh. Objavio je i zbirke pripovijedaka Prstenovani gavran (1983), Miholjsko ljeto i druge priče i Put u Egipat (2003), Kult kornjače (2005), Prstenovani gavran: drugi dio (2007). U romanima fabulu gradi kombiniranjem dvaju usporednih narativnih tijekova, upotrebljavajući različita pripovjedačka gledišta i intermedijalne relacije (Odlazak Pauline Plavšić, 1969; Dom, sve dalji, 1977; Ljubavi Blanke Kolak, 1979; Večernje buđenje, 1987; Crvenokošci, 2004; Prstenovani pisac, 2008). Pjesnički su mu tekstovi motivirani prošlošću rodnoga kraja, tragajući neprestance za fenomenima postanka (Kameno žito, 1980; Sol u vjetru, 1985; Putovanje prema Crnome moru, 2002; U nedogled, 2004; Očas usprkos, 2006; Vrt lirika, 2008., i dr.).
Piše i dramske tekstove (zbirka od pet drama Kraćenje života, 1990), filmske scenarije (Golubari, 1968; Rani radovi, sa Želimirom Žilnikom i Brankom Vučićevićem, 1969., i dr.) i režira. Eseje i zapise skupio je u knjizi Otvoreni atelje (2004). Na radio valovima su mu emitirane 43 radio drame u Srbiji, Slovačkoj, Hrvatskoj, Austriji, Njemačkoj i Francuskoj. Drame su mu izvedene na kazališnim pozornicama u Osijeku i Subotici.
U svojim pjesmama ima suvremeni, moderni pjesnički izraz i oblik. Često rabi metaforične likove, naracija mu ponegdje sliči filmskoj, a motivski se okuplja oko pitanja koja najviše dotiče suvremenog čovjeka. U proznim djelima se posvetio prikazu sudbina Hrvata u Panonskoj nizini, posebice u rodnoj mu Bačkoj. Spada u red najplodnijih i ponajboljih prozaika hrvatske književnosti u Vojvodini.
Komemoracija je održana 8. lipnja u prostorijama Hrvatskog nacionalnog vijeća, a mjesto i vrijeme sprovoda bit će naknadno objavljeni.