Crkveni povjesničar Hoško od osnutka je bio stalni suradnik Zavoda te također, od početka realizacije, redoviti suradnik na projektu Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Njegovom smrću bački Hrvati izgubili su ne samo, zacijelo, najvećeg znalca povijesti franjevačkoga reda u ugarskom Podunavlju, nego i svog velikog prijatelja, poticatelja, privrženika i promotora svojih pionirskih istraživanja povijesti i sadašnjosti Hrvata na lijevoj obali Dunava
U Rijeci je 1. siječnja preminuo Franjo Emanuel Hoško, franjevački redovnik, svećenik, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, glasoviti crkveni povjesničar, od osnutka stalni suradnik Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata te također, od početka realizacije, redoviti suradnik na projektu Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, što ga realizira Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice na čelu s glavnim urednikom dr. sc. Slavenom Bačićem. Njegovom smrću bački Hrvati izgubili su ne samo, zacijelo, najvećeg znalca povijesti franjevačkoga reda u ugarskom Podunavlju, nego i svog velikog prijatelja, poticatelja, privrženika i promotora naših pionirskih nastojanja na znanstvenim istraživanjima i leksikografskom tematiziranju povijesti i sadašnjosti Hrvata na lijevoj obali Dunava.
Prema odrednici iz Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, koju sam kao autor potpisao, stoji da se Franjo Hoško rodio 25. ožujka 1940. u Pakračkom Antunovcu, gdje je završio osnovnu školu, a 1956. je stupio u Hrvatsku franjevačku provinciju sv. Ćirila i Metoda. U Zagrebu je završio Franjevačku srednju školu 1958. te na Katoličkom bogoslovnom fakultetu (KBF) filozofsko-teološki studij 1966. i studij crkvene povijesti. Doktorirao je 1968. tezom Škole hrvatske franjevačke provincije sv. Ladislava (1613. – 1783.), a habilitirao 1976. radom Dvije osječke visoke škole u XVIII. stoljeću. Za svećenika je zaređen 1965. Svećeničke dužnosti (vjeroučitelj, župnik, upravitelj marijanskoga svetišta na Trsatu) obavljao je u Rijeci i Zagrebu. Sudjelovao je u radu ustanova Biskupske konferencije Jugoslavije, bio član prezbiterijskih vijeća Riječko-senjske i Zagrebačke nadbiskupije, upravnoga vijeća svoje provincije te generalni vizitator u franjevačkim provincijama u Bosni, Hercegovini i Sloveniji te u Hrvatskoj kustodiji u SAD-u.
Predavao je opću i hrvatsku crkvenu povijest na Filozofskom učilištu na Trsatu 1967.-77., u Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci 1967.-77. i 1987.-91. te u Institutu za teološku kulturu laika 1970.-77. i 1989.-91., a u Zagrebu u Povijesnom institutu 1976.-78. i Katehetskom institutu 1978.-87. i 1998. – 2000., u Institutu za teološku kulturu laika 1998. – 2000. i na poslijediplomskom studiju crkvene povijesti KBF-a 1977.-97. Od 2000. predaje crkvenu povijest na područnom studiju KBF-a u Rijeci. Radi arhivskoga istraživanja boravio je 1977.-78. u Rimu, a nastavio ga je kada je ondje 1991.-97. bio član Vrhovnoga upravnoga vijeća Franjevačkoga reda kao predstavnik svih slavenskih zemalja i Albanije. Godine 2005. priređen mu je u povodu 65. obljetnice rođenja zbornik Tkivo kulture (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2006.). Umirovljen je 2006. u zvanju redovitoga sveučilišnoga profesora.
Na temelju suradnje s bačkim Hrvatima, osnutkom Zavoda ona je s Franjom Emanuelom Hoškom proširena: gotovo je redovito, bez ikakvih uvjeta i od prvoga broja, objavljivao svoje radove, to jest rezultate svojih znanstvenih istraživanja u Godišnjaku za znanstvena istraživanja, rezultate koji su od velike važnosti za mjesnu povijest ovdašnjih Hrvata, čime je uvelike pridonio relevantnosti i, uopće, vrijednosti naše znanstvene periodične publikacije. Tako je u prvom broju Godišnjaka (2009.) reobjavljena njegova radnja „Franjevci u Slavoniji i Podunavlju u vremenu kasnog jozefinizma“ (str. 29-75) iz Croatice Christiana periodica (br. 55, Zagreb 2005.). U broju 2 iz 2010., od kada se u Godišnjaku Zavoda objavljuju isključivo prvoobjave, Franjo Emanuel Hoško je zastupljen s člankom „Filozofsko učilište u Baji u XVIII. stoljeću (1725.-1783.)“ (str. 225-250), a u broju 3 (2011.) „Tajnici Ugarske crkvene sinode 1822. u Požunu Pavao Sučić i Juraj Haulik” (str. 85-107). U broj 4 (2012.) Franjo Emanuel Hoško piše na temu „Župnik u Subotici (1804. – 1815.) Subotičanin Pavao Sučić“ (str. 57-67), dok njegove radnje u petom broju, zbog zauzetosti na drugim istraživanjima, nije bilo. U 6. broju (2014.) zastupljen je s radnjom „Franjevci u službi Crkve u Bačkoj“ (str. 47-60), u 7. (2015.) „Pisac Emerik Pavić iz Budima Od Oca Slovinskoga“ (str. 9-35), a u 8. (2016.) piše na temu „Pastoralno djelovanje subotičkih franjevaca u posljednja tri stoljeća“ (str. 29-42).
Uslijedio je njegov dar vlastitih kapitalnih djela Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata. Tako je koncem srpnja 2018. godine na adresu Zavoda s Trsata stigla pošiljka od 10-ak njegovih autorskih knjiga.
Smrću Franje Emanuela Hoška Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, i Hrvati u Bačkoj uopće, izgubili su jednog od svojih najizvrsnijih suradnika u području znanosti.