Šezdeset godina od smrti velikog hrvatskog pjesnika Boke kotorske Viktora Vide, oživimo sjećanja i prisjetimo se njegovih riječi i djela. Veliki broj hrvatskih pjesnika, poput Vide, bio je prisiljen napustiti svoju domovinu i živjeti u tuđem svijetu s osjećajem nostalgije i ljubavi prema rodnom kraju.
“Viktor Vida rođen je 2. listopada 1913. godine u starodrevnom hrvatskom gradu Kotoru. Tu je polazio pučku školu i gimnaziju (od sedmog razreda u Podgorici). Godine 1933. upisuje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu povijest južnoslavenske književnosti i talijanski jezik s književnošću. Diplomirao je u listopadu 1937. godine. Sljedeće je godine dobio i iskoristio jednogodišnju stipendiju za dodatni studij talijanskog jezika i književnosti (Rim). Potom je radio kao knjižničar u Instituto di Cultura Italiana u Zagrebu, a u rujnu 1941. predavao je u Prvoj muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu te bio dodijeljen Romanskom seminaru na Filozofskom fakultetu. U travnju 1942. vraćen je na službu u gimnaziju, no već u lipnju Vida odlazi u Italiju, najprije u Veneciju, a onda od travnja 1943. u Rimu radi kao prevoditelj i član uredništva u Agenzia Giornalistica Italo-Croata. Rad agencije bio je krajem rujna godine 1943. obustavljen pa je tako i Vida ostao bez namještenja. Životari kojekako, dok nije u rujnu 1946. dobio činovničko namještenje u Ponificia Commissione Assistenza u Rimu. Za svojeg boravka u Rimu, Vida je često zalazio u poznatu bohemsku kavanu Greco, gdje su se sastajali rimski umjetnici, pa je on među svoje dobre znance ubrajao mnoge talijanske književnike i slaviste. S ugodnošću se sjećao svojih rimskih susreta s hrvatskim umjetnicima Meštrovićem i Kljakovićem te publicistom Radicom.
Godine 1948. odlazi sa svojom malom obitelji (suprugom Mirom i sinom Klaudijem) u Buenos Aires. U Argentini je okusio svu gorčinu emigrantskog života, dok se nije, na kraju, u ožujku 1950. smirio kao skromni državni činovnik. U franjevačkom mjesečniku Glas sv. Antuna tada je objavio većinu svojih pjesama, feljtona, književnih osvrta i eseja. U drugoj polovici pedesetih godina intenzivnije surađuje u Hrvatskoj reviji. U posljednjem desetljeću svojeg života objavio je dvije zbirke pjesama Svemir osobe i Sužanj vremena, a njegove Sabrane pjesme priredio je u Buenos Airesu 1962. u Knjižnici Hrvatske revije Vinko Nikolić s predgovorom Ive Lendića. Posmrtno su objavljene još dvije zbirke pjesama Otrovane lokve i Otključana škrinjica.” (www.nsk.hr/Radio Dux)