14.08.2012.

PRVONAGRAĐENI UČENICI

 

– ANA MIHALJEVIĆ, učenica 8. razreda, 13 godina – Pismo dragoj osobi 

Draga moja Bako!
Evo prošle su već tri godine, kako nisi više s nama. Uvijek nam fališ, ali više ne boli toliko tvoj nedostatak. Nekako smo se navikli i ovako. Ostala si sa nama u mislima i u najljepšem sjećanju. Mislila sam ti napisati što se dogodilo s nama u posljednje tri godine, iako sam uvjerena da si ti sa nama i da sve vidiš. Nadam se da si ti dobro i da ti je lijepo u Raju!
Mi smo dobro. Upisala sam se u gimnaziju od 7-og razreda. Tu mi se jako sviđa. Dobro učim, i imam puno prijatelja. Zamisli, idem u razred s nekom djecom, s kojima sam išla u vrtić! Učim i hrvatski jezik. Predaje mi teta Maca, znaš nju, ona je i mamu učila. Prošle godine sam bila treća na zemaljskom natjecanju. Učim i njemački jezik. Dobro mi ide. Upravo se spremam na jezični ispit. Nadam se da ću uspjeti! Počela sam svirati tamburicu, kod „Józsi bácsi”. Bili smo na njihovom koncertu, pa mi se toliko svidjela ta mala tamburica, da sam odlučila da ću i ja naučiti svirati. Mama je posudila od ujaka njegov instrument, pa mi je pokazala što je ona učila u glazbenoj školi, kad je bila mala. Za jedno poslijepodne sam naučila sve što je ona za dvije godine. Jako se iznenadila, i rekla je da sam nadarena. Odmah me je odvela u glazbenu školu. Tata mi je iz Hrvatske donio tamburicu. Od onda ne prestajem svirati. Već imam i svoj ženski orkestar. Zovemo se Dunavkinje. Mogu ti reći da smo prilično popularne. Upravo nam je izišao prvi CD. Puno nastupamo. Jako volim svirati. Odlučila sam da bih htjela studirati na Glazbenoj Akademiji, mada mamu još ću morati malo uvjeravati o tome. I ona me podržava u sviranju, posebno je ponosna na mene, samo misli da život svirača nije baš za žene. Možda je i u pravu, ali ću ja dokazati, da ću uspjeti!
Mišo je pošao u školu. Već ide u drugi razred. Dobro uči i voli ići u školu. I on uči hrvatski jezik. Najbolji je u razredu. Počeo je svirati harmoniku, ali je odustao. Pretežak mu je instrument, pa je stenjao dok je vježbao, a i nije baš volio vježbati. Mislio je da će samo uzeti harmoniku i odmah će znati svirati. Mama se ljutila na njega, jer je rekla da je on još mali za to, ali je on toliko htio. Zatim je htio postati bubnjar. Tata mu je donio udaraljke. Prvi dan je porazbijao sve lonce i lavore po kući, pa se mama užasno ljutila i na njega i na tatu. No sve u svemu sada ne svira. Ima još vremena. I on je počeo plesati u KUD-u. To voli, kao i ja. Toliko je sladak! Zamisli mali zloćko ne da da ga ljubim. Kad god mu priđem, on me tuče. Mama stalno govori da ga ostavim na miru, ali ne mogu odoljeti. Stoga se puno tučemo. Ljetos je slomio ruku. Pao je u dvorištu. Bilo mu je gadno cijelo ljeto u gipsu, a i nama, jer se nismo išli kupati. Već ja zarasla ruka, i sve je u redu.
I mama je dobro. Zamisli donijela je tvoj šivaći stroj, pa je naučila šivati. Izrasli smo šokačke nošnje, koje si nam ti sašila, pa nam je ona morala praviti nove. Dosta dugo se mučila, ali je na kraju uspjela. Jako su lijepe. Skoro kao tvoje, ali nemoj joj to reći. Znaš život nije isti bez tebe. Sretni smo, puno se smijemo i dobro se snalazimo, ipak nam nedostaješ! Pozdravi sve naše tamo u Raju, stare bake i djedove! Mama često priča i o njima. Budi i dalje sa nama i čuvaj nas! Sigurno ti nije dosadno, zadajemo ti dosta posla, jer nismo baš neke mirne bubice. A mogla bi i šapnuti nekako u snu mami od čega su tvoje palačinke bile onako ukusne!
Puno- puno te volimo!
Anči 
 
Ana Mihaljević, učenica 8. razreda, 13 godina
e-mail: mihaanna@freemail.hu
Škola: Kisfaludy Károly Gimnázium Mohač
Pripremila: prof. Marija Pakatur –Csoka

 


– IVANA VUJEVA, učenica 10. razreda – Moj grad
Ne živim u New Yorku, ni Londonu ni Parizu, Tokiu ili Barceloni. Ne mogu se probuditi i ugledati Golden Gate (Zlatni Most) ili Crkvu Crist the Reedemer, ali mogu reći da živim u jednom od najljepših gradova u svijetu – Torontu.
Toronto je najveći grad u Kanadi – ima oko dva i pol milijuna ljudi. Toronto je vrlo siguran i lako ga je upoznati, a isto nudi puno stvari svojim posjetiteljima. Evo nekoli mojih najdražih uživancija u mome gradu:
 
Etnicka hrana
Nema veze jeste li raspoloženi za pad thai, suvlaki, falafel, teryaki, pizze, burritos ili svježu baklavu, garantiram da ćete u Torontu naći svakojaku etničku hranu na koju uopće mozete pomisliti. Također ćete biti posluzeni, I to vrlo brzo s najsvježijom varijantom iz bilo kojeg kraja svijeta. Prvo što će vam proći kroz glavu jest da naručite jos jednu porciju.
 
Filmovi koji se snimaju u Torontu
Mnogi filmovi i popularne serije što ste ih imali prilike vidjeti u kinima ili na TV-u nisu snimljne u Hollywoodu nego u Torontu i njegovoj okolici. Toronto je grad filmskih studija, gdje filmska industrija predstavlja značajnu industrijsku granu. Ne prođe jedan dan da se na gradskim ulicama ne pojave kamere i filmske i TV ekipe na djelu. Ponekad je zanimljivo gledati film i prepoznati djelove svoga grada na TV ekranu. Kome se posreći, možda će ugladati i nekog poznatog glumca u sred snimanja. Jedom je moja prijateljica vidjela Johna Travoltu u autu dok je snimao film “Hairspray”. Nije li to fantastično iznenađenje što se pruža posjetiocima u Torontu?
 
Ljeto nam donosi puno festival
Od Caribane, Okus Kingsway-a, The Ex I UkiPest, s toplim vremenom dolazi sezona festivala koji su poznati širom svijeta. Karibana je, na primjer najveći festival kulture i tradicije Latinske Amerike i Karibskog otočja, a održava se u mjesecu lipnju i jedan je od najposjećenijih festivala u Torontu. Nedaleko Toronta je Mississauga s velikom hrvatskom zajednicom, gdje se održava festival pod nazivom Carassauga. Tamo se svake godine okupi oko pedesetak različitih etničkih zajednica, među njima I Hrvati. Na vrlo zabavan način ljudi upoznaju tuđe kulture i slavi se multikulturalnost po kome je nasa regija jako poznata.
 
Trznica Kenzington
Na ovoj se trznici mogu nalaze trgovine s “vintage” stvarima, odjecom i kojekakvim pomodnim dodatcima koji bi zadovoljili i najprobirljivijeg kupca.
Vrlo zanimljiva vreva tragovaca i izlagača na ovoj gradskoj trznici ima široku ponudu od najsvježije prirodne hrane do “vintage” odjeće. Na primjer u “Vintage Depo” i “Blue Banana Market” nude se vrlo zanimljive stvari u smislu dizajnerske vrhunske mode. Na Kenzinton tržnici je i moja najdraža pekarna s različitim delicijama, a zove se“Wandina pita u oblacima”.
 
Much Music
Much Music je najbolji televizijski program za mlade koji se emitira u Torontu. Uvijek ima najbolje serije a u muzičkom se program uživo pojavljuju poznati gosti. Rijetki sretnici dobivju ulaznice za uživo snimanje gdje se mogu susresti Justin Beiber, Drake, One Direction i puno drugih poznatih pjevača i muzičkih skupina. Jesam li spomenula da su karte BESPLATNE? Upravo je zato Much Music jedna od najdražih stvari za mlade u mome gradu.
 
Toronto Transit Commission
Da bismo lakše obišli i putovali gradom, naš je javni prijevoz, ili kraće TTC, s puno autobusa, tramvaja i podzemnih vlakova najbrži i najučinkovitiji način putovanja za mlade ljude. Većina učenika i studenata putuje gradom koristeći gradski prijevoz, ali na žalost takav način putovanja nije i najjeftiniji. Cijena jedna vožnje poprilično je skupa za studentski džep.
 
I na kraju, možda moj grad nije poznat kao “grad ljubavi” ili po tome sto je najveći I najskuplji na svijetu, ali meni se čini najbolji i zato sam sretna što Torono u Kanadi mogu zvati svojim gradom.
 
Ivana Vujeva, 10. razred
Hrvatska Srednja Škola u Mississaugi, Ontario
Father Michael Goetz Secondary School, Program za strane jezike
Profesorica Ana Bacic
 

– JELENA BILAVER, učenica 10. razreda, 16 godina – Mirisi i okusi Hrvatske u mom domu

„Domovina u mojoj kući“, možda, nekom čudno zvuči i ne može ništa početi s ovon temon jer se podrazumijeva da tu di živiš tu ti je i domovina i zato je „susrećeš“ nonstop, u kući i izvan nje i ne moraš to stalno ponavljati. Međutim, meni je ova tema jako bitna. A zašto? Kad me netko pita otkud san, koje je moja domovina, bez razmišljanja istu sekundu rečen Hrvatska, iako san u Njemačkoj rođena i živin ode već šesnaest godina. Moj did i baba su se prije više od četrdeset godina priselili iz Dalmacije u Njemačku, kako bi ode radili i tako omogućili bolji život svojoj dici. Jako puno ljudi se tako s istin razlogon priselilo iz Hrvatske u Njemačku, ali su svi mislili da će se samo nakon par godina vratiti u svoju domovinu. No, u većini slučaja ostali su ode i stvarali svoju obitelj u Njemačkoj. Tako i moj did i baba pa san ja već treća generacija koja živi u Njemačkoj. Svin tin iseljenicin pa tako i mome didu i babi je bilo jako bitno da se zadrži hrvatski jezik i kultura. To i nije tako lako jer mi dica idemo u njemačku školu, imamo njemačke prijatelje i živimo na njemačkon području. Ipak, sve je to do osobe. Meni je jako bitno da poznajen hrvatski jezik, povijest i kulturu. Zbog toga svega se u mojoj kući priča jako puno, moglo bi se i reći samo hrvatski. Ali ne samo to, u kući imamo i jako puno slika grada Zadra. Pa se tako svaki put sitin Zadra, Škabrnje i Hrvatske kada vidin te slike. To je „moja domovina Škabrnja“, otuda dolazin, tu su moji korijeni. Ne održavamo našu domovinu u kući samo kroz jezik i slike, nego i kroz glazbu i ilo. Moja mama kuva puno hrvatskih ila, ka naprimjer ribu ili janjetinu ispod peke. Volin slušat hrvatsku glazbu, ali najviše klape i uopće me nije sram pokazati mojin njemačkin prijateljima te pisme. Mislin da je jako bitno da se naša hrvatska kultura zadrži u iseljeničkin obiteljima. A ja se posebno ponosin što mogu reći na hrvatski jezik da dolazin iz malog sela Škabrnje kraj Zadra. To je zapravo moja domovina!
 
Jelena Bilaver, 10. razred, 16 godina
Lochenschule Weilstetten, Njemačka
Učitelj mentor: Antonija Pavlović
 

– KRISTINA BATINIĆ, učenica 3. razreda, 9 godina – Najluđa igra

Moja najluđa igra je hrvanje s tatom, sekama i bratom u mojoj sobi.
Kad tata dođe s posla mi ga zovnemo u našu sobu. Tada počne hrvanje. Ja zovnem Anu da mi pomogne i ona potrči. Kad i Anu tata uhvati, Ana zovne Helenu i Helena potrči i gurne tatu. Onda kaže:“Ha, ha, ti si pao!“ I svi se smijemo tati. Ali, onda tata ustane, uzme Helenu i hrva se s njom. Tada postanemo jako glasni. I svaki put netko ugasi svjetlo i postane još zanimljivije. Uto dođu Kristian i Marija i mi ženske hrvamo se protiv njih muških – nas četiri protiv njih dvojice. U jednom trenutku postane previše bučno, pa mama uđe u sobu i sve nas potjera.
I tako obično završi naša najluđa igra.

ribica1Kristina Batinić, 3. razred, 9 godina
HN Urdorf – Švicarska
Učitelj mentor: Božena Alebić

 

 

 

 


DRUGONAGRAĐENI UČENICI – DOBNA SKUPINA OD 6 – 12 GODINA

– PETRA DUPAN, učenica 6. razreda, 12 godina – Pahuljice padaju
Sjedim u toploj sobi pokraj prozora. Zamišljeno gledam negdje u daljinu. Vani je zima I hladno je. Sve je bijelo. Moj pogled kroz prozor sasvim je drugačiji nego u ljeto ili u proljeće. Moj se pogled tada odmara na zelenim granama i šarenim bojama prirode.
Dok zamišljeno gledam roj poludjelih pahuljica, poželim da budem jedna od njih. Htjela bih vidjeti cijeli svijet kao i one. Odletjeti možda do sjeverne Amerike preko Atlanskog oceana. Ili odlepršati u daleku Australiju i tamo vidjeti koale i kengure. Možda u Kanadu, spustiti se na snježne planinske vrhove i tamo se malo odmoriti. Htjela bih letjeti i do Kine i tamo vidjeti na kakav način žive Kinezi tamo. Ali kad bih samo mogla za sekundu odletjeti u Hrvatsku i vidjeti moju Viroviticu i kuću moje rodbine, ja bih bila presretna. Sletjela bih na njihov prozor i gledala svoju tetu i svoje sestrićne. Bilo bi mi drago da ih ja vidim ali bila bih sigurno tužna da oni mene ne vide.
Možda bih se i kao pahuljica mogla istopiti od sreće. Možda bih čak zauvjek ostala na njihovom prozoru, kao pahuljica.
 
Petra Dupan, učenica 6. razreda, 12 godina
Traunreut, Njemačka
Učitelj mentor: Karmela Lukanović


– DAVID KOSEC, 4. razred, 10 godina – Najluđa igra

Najluđa igra koju sam igral se zove “jedenje mele”. Igra ide ovak:
Trebamo tenjer, melu, bombon i žličicu. Zememo tenjer i denemo melu na njega. Unda se dene bombon u melu na dno tenjera i napravi se breg od mele. Nakon toga svi zemeju žličice i grabiju žličicom melu. A komu opadne breg je zgubil i taj morabez ruki zvaditi bombon iz mele. Najbolši del igre je dok zdigne svoje lice koje je belo od mele. Unda mu se svi smijemo.
Ja se rado igram z mojim prijateljima tu igru. Stvarno je zabavna.
Igrajte se i vi!
 
David Kosec, 4. razred, 10 godina
E–mail: d.kosec@t-online.de
Naziv škole i grada: Schule am Hang, Frankfurt am Main
Učitelj mentor: Jelena Pokos


– GABRIELA VUKIĆ, 6. razred – Pahuljice padaju

Spustila se večer, bilo je tiho i mirno. U zraku se osjećao miris snijega. Stajala sam pored prozora i čekala tatu da dođe s posla. Kad odjednom nešto je počelo lepršati zrakom. Pa to je snijeg! Pahuljice su plesale zrakom nošene vjetrom. Jedna pahuljica se izdvojila i dolepršala na moj prozor. Bila je predivna. Malo više sam se približila prozoru da je bolje pogledam. Pahuljica me podsjetila na princezu iz bajke jer je imala predivnu kristalnu haljinu. Stala sam razmišljati kako i zašto se tako uredila. Pa da, zima je i pahuljice svake godine imaju svoj bal. Tako je i ova moja pahuljica sigurno bila na balu pa je zajedno s par svojih prijateljica odlučila sići s oblaka da izmami što više osmijeha na dječja lica. Mislim da je uspjela. Ja sam bila presretna. Htjela sam pomilovati pahuljicu i krenula prstom prema prozoru ali u to su dolepršale druge pahuljice i povukle moju sa sobom. Drugo jutro, napadalo je mnogo snijega i izašla sam s prijateljima na sanjkanje. Znala sam da je tu negdje i moja pahuljica.
 
Gabriela Vukić, 6. razred – Pahuljice padaju
Augsburg, Njemačka
Učitelj mentor – Suzana Suman


– MAXIMILIAN BREŠIĆ, 6. godina – Najluđa igra

Ja igram nogomet.
To je uvijek zanimljivo.
Najviše volim igrati s bratom
a on to ne voli.
 
Maximilian Brešić, 6. godina
Elise von König, Stuttgart, Njemačka
Učiteljica: Branka Kordić


– TINA PAČIĆ, 3. razred, 9 godina – Kako bih se ponašala kao roditelj

Kada bih ja bila jedan dan mama, to bi bilo nešto posebno. Napokon bih ja druge budila ujutro! Zbog toga bih se ja morala još ranije probuditi i to onda ne bi bilo baš lijepo. Morala bih još i stol postaviti. Spremila bih djecu u školu, a onda bih i ja išla raditi. O, ne! A tko će napraviti ručak? To isto ja moram sama napraviti. I sve druge poslove kao naprimjer: oprati posuđe, glačati i čistiti kuću. Tada ja ne bih morala pisati zadaću, ali bih pomagala djeci. Napokon bih mogla voziti auto i navečer dugo gledati televiziju i nitko mi ne bi rekao: “Tina, vrijeme je za spavanje!“ Bez obzira što sada mogu samo voziti bicikl i moram ranije ići na spavanje, mislim da je ipak lakše biti dijete.
 
Tina Pačić, 3. razred, 9 godina
Sichelschule Balingen, Njemačka
Učitelj mentor: Antonija Pavlović


DRUGONAGRAĐENI UČENICI – DOBNA SKUPINA 13 – 15 GODINA

 
– ANTONIJA VUJICA, 9. razred – Život bez mobitela
Šetam kroz grad, ali nitko me ne gleda. Svi koncentrirani gledaju na svoj mobitel. Nije bitno da li je Samsung, Nokia ili Iphone. Svi žele da ostaju u vezi sa drugima, da šalju poruke, da su uvijek i svugdje dostupni. Da sada nekoga pitam da li je primjetio da ruže cvjetaju, ptice pjevaju ili da sunce sija, nitko mi ne bi odgovorio. Ljudi su postali slijepi. Ne samo za lijepe stvari nego i za ono dijete koje plače pošto je izgubilo majku. Za onog starog čovjeka kojem su ispale vrećice iz ruku, ili za onog dečka koji je pretučen od starijeg. Zar je toliko bitno ostati dostupan, da više nije bitno šta se dešava u okolici?
 
Antonija Vujica, 9. razred
Landsberg, Njemačka
Učiteljica: Anna Vrca


– ANJA BEJIĆ, 13. godina – DRAGA BRUNHILDA!

Već si dugo zarobljena među stranicama lijepo uvezanih knjiga, već dugo susrećeš samo umorna lica đaka i gladne oči ljubitelja književnosti. Već si dugo samo ispisana riječ na listu papira, crno-bijela slika na stotinama polica u stotinama knjižnica. Pišem ti ovo pismo da ti, makar pokoji detalj iz ovog svijeta, prenesem na tvoje stranice.Da otvorim tvoje vječno zatvorene prozore i da te zapljusne val sreće, topline, sigurnosti, val života!

Uvijek kad se na nebu prospe prašina od najlijepših boja, kada se one poslože u tajanstvenu cestu koja vodi preko cijelog svijeta i cijelog neba, sjetim se tebe, Srno! Ti plaha djevojčice, koja si odrastala djetinjstvo drugačije od mojeg. Nadam se da si uspjela proći ispod duge i dodirnuti sva ona prostranstva za kojima si svojim djetinjim srcem čeznula. Kada sam čitala o tebi i doživjela tvoju tugu, tvoju osamljenost, onaj cvrkut koji je treperio u tebi i htio izletjeti van, najviše od svega željela sam te uhvatit za ruku i potrčati s tobom. Htjela sam ti podariti dio svog djetinjstva, svoju slobodu, svoju razigranost, svoj smijeh, svoje ludosti i bezbrojne radosti. Učiniti da te cijelu pozlati sunce, da te zagluši pjev ptica, da te zadive mirisi, boje, zvukovi, da poletiš kamo god želiš!

Ali nisam ti mogla pomoći, moja prijateljice! No kada pomislim da si ti ipak prošla ispod duge i da si sada slobodna, sretna sam. Nadam se da si sada, gdje god bila, radosna i da negdje njišući se na duginim bojama uživaš svoje djetinjstvo bez ikakvih ograničenja.

Ako me ikada prepoznaš ispod duge, molim te, nasmiješi se, da budem sigurna da si sretna i da onaj sumorni završetak priče o tebi, koji godinama mučno leži među koricama knjiga, promijenimo u najsunčaniji.

A sada trči, Srno, trči, moje te misli slijede i jedva čekam dugu da ti po njoj pošaljem svoje pismo!
 
Anja Bejić, 13 godina
Usora, BiH
Učitelj mentor: Anto Kovačević


– LORENA FIJAČKO, 6. razred, 13 godina – Život bez mobitela

Ne mogu to zamisliti. Da živim bez mobitela! Osjećala bih se izgubljena u prostoru i vremenu. To je za mene kao glava, pa to uvijek trebaš.
Moj se ljubimac zove Samsung Galaxy S2. Baš kao mali svemirski brod, savršen za putovanja u nepoznato i uživanje u poznatom. Pun je igrica i slika, a to dobro podnosi jer ima puno memorije. Ono što ne mogu u svojem stvarnom životu, zamišljam i radim kroz igru s mobitelom. Toliko me ponese da mi prođe dan i kada izačunam da sam tolike sate provela uz njega, i samoj mi postane nenormalno. Svejedno, ne bih ga dala ni za što na svijetu i samo strahujem da ne učinim nešto zbog čega bi mi ga mama kao kaznu uzela ili zabranila. Tako i njoj on dobro dođe, pa me s njim uvijek ucjenjuje. No, nije to samo stvar za igru. Mobitelom mogu telefonirati, pisati poruke, ići na internet i puno puta saznati neke stvari brže nego da ih tražim u biblioteci ili od odraslih. A odrasli? Nemaju danas baš puno vremena za naša dječja pitanja i naš moderan svijet. Kod mene u kući, ta divna bijela stvarčica, zamijenila je mnoge uređaje koji su kada danas razmislim, samo zauzimali prostor. Tako su iz moje sobe odselili: cd player, budilica, lampa, digitroni, telefonski imenik, a uviđam već polako da bih se mogla rastati i sa laptopom. Postoje razne priče o tome da se manje družimo otkad imamo mobitele, ali ne bih se složila s tim. Upravo suprotno je kod mene. Uz pomoć različitih besplatnih programa, danas se ja čujem i dopisujem sa svojim sestričnama iz Hrvatske više nego ikad prije. Čak se i vidimo i uvijek smo u toku šta se kod koga događa. A i kod kuće, ovdje u Švicarskoj, kad nešto u školi zaboravim ili trebam, samo zvrcnem ili pošaljem poruku i sve brzo riješim. Kao što ne mogu zamisliti svoj život bez mobitela, tako još manje mogu razumijeti kako su živjeli moji djedovi i bake nekada, kada nije bilo mobitela. Mislim da su gubili jako puno vremena, a meni danas pričaju da ga bez veze trošim. Mama kaže da samo u mobitel „buljim“, a baka se boji zračenja i nekih bolesti. Svašta! Neću se dati smesti, ostajem pri svom, a osim toga imam i puno dobrih razloga zbog kojih zagovaram modernu tehnologiju.
Moj život bez mobitela bio bi putovanje svijetom bez kompasa, u kojem bih se osjećala kao izgubljeni putnik.
 
Lorena Fijačko, 6. razred, 13 godina
lolylolyohh@gmail.com
Hrvatska škola Dietikon, Švicarska
Učiteljica: Diana Foro


– MARIJA MARIJIĆ, 7. razred, 13 godina – Draga bako

Draga bako,
na početku da ti odmah velim da je škola super, znam da bi to bilo tvoje prvo pitanje. Nadam se da ti je u Hrvatskoj lijepo, da nisi sama i da ti je lijepo vrijeme. Ovdje u Njemačkoj ja imam puno prijateljica. Petkom idem na hrvatsku nastavu gdje učim hrvatski jezik pa ti zato i mogu pisati ovo pismo.

Sjećaš li se kad si nas sada nedavno posjetila za maškare?! Nadam se da nisi zaboravila ni ono kad smo išle po trgovinima i kad smo kupile vunu za šal. Došle smo kući i ti si se odmah prihvatila posla, kao i uvijek, i isplel mi prekrasan šal. Što prekrasan, meni je to najljepši šal i puno ga volim nostiti! Uvijek kad ga stavim oko vrata, osjećam tvoje ruke kako me grle i odmah mi bude toplo, ponajprije oko srca. A kad se tek sjetim tvoje pite koju si mi ispekla. To je najfinija pita koju sam ikada jela! Pssst, čak ni mama bolju na pravi. Mmmmmm… No ipak, najljepše od svega bilo mi je kadsam došla kod tebe, tvojoj kući i kad smo zajedno šetale onim mirisnim livadama i prekrasnim šumama. Eh, da mogu barem vratiti i zaustaviti vrijeme.
Nadam se da ćeš mi opet brzo doći, pa da tako možemo vrijeme provoditi zajedno i opet doživjeti nezaboravne trenutke. Nedostaješ mi jako i puno, puno te volim!
 
Tvoja Marija
 
Marija Marijić, 7. razred, 13 godina
GS an der Jahnstr., Unterhaching, Njemačka
Učiteljica: Kristina Krznar


– VALENTINA GEGIĆ, 7. razred, 13 godina – Život bez mobitela
Večer je. Spremam se na spavanje. Obukla sam pidžamu, legla u krevet i neizostavni mobitel stavila na noćni ormarić. Polako sam usnula.
Nisam sigurna koliko sam spavala kad me probudio snažan tresak. Skočila sam iz kreveta i izjurila iz kuće. Imala sam što vidjeti. Sve je bilo plavo! Trava, kuće, zgrade, ljudi obučeni u plavu odjeću. Ne vjerujem! Znatiželja me vodila i krenula sam dalje. Moram javiti prijateljicama, ali nemam mobitel. Mobitel? Gledam malo bolje; mladi sjede i razgovaraju, ali nitko nema u ruci mobitel. Ne pišu poruke, ne slušaju glazbu, nemaju slušalice u ušima. Svi razgovaraju, pjevaju, pričaju i vesele se. Ugledala me jedna djevojka, prišla mi i pozvala me u društvo. I ja sam postala plava. Nakon dugog vremena shvatila sam da se dobro zabavljam bez mobitela. Osjećala sam se opušteno i sretno. Smijala sam se široko i glasno. Smijeh mi je odzvanjao u ušima. Sve jače i glasnije zvonilo je u mojim ušima!
Teškom mukom otvorila sam oči. Skoro sam počela plakati, probudio me moj mobitel.
Nikada neću saznati što bi se dalje dogodilo na Plavom planetu, s mnogo veselih prijatelja i bez mobitela.

ribica2Valentina Gegić, 7. razred, 13 godina
Orientirungschule Sand, Visp, Švicarska
Učiteljica Tamara Vadlja

DRUGONAGRAĐENI UČENICI – DOBNA SKUPINA 16 – 18 GODINA

 
– ANA DUJIĆ, II. razred gimnazije, 16 godina – U mojoj zemlji čudesa
Nekada se osjećam usamljeno, tužno, nemoćno, daleko i prazno. Tada želim da pobjegnem i nestanem. Želim da nestane sve zlo, želim da sam vjetar, da letim, da budem slobodna, da dišem punim plućima, da idem kuda hoću. I tada maštam i sanjarim. U tim svojim maštanjima stvorim svoj mali svijet čudesa. Svijet u kojem su svi sretni i nasmijani, gdje su svi raspoloženi, svijet u kome ljudi uživaju u životu, gdje ljudi jednostavno dišu punim plućima ne brinući se za svoje sutra.
Kao mala moj svijet čudesa je bila bajka, vrlo slična Alisinom svijetu čudesa…

Sad kada sam odrasla shvatila sam da sam previše očekivala i da je to stvarno nemoguće, pa sam počela živjeti u čudesnom svijetu koji je mnogo realniji i koji se, nažalost vrlo teško, ali može ostvariti… Svijet pun smijeha, ljubavi, radosti, uzajamnog pomaganja i razumevanja drugačijih osoba je moj svijet. Svijet u kojem nema ubojstava, narkomanije, mržnje među narodima , svijet bez ratova. U mom svijetu nema interneta, televizije niti ijedne društvene mreže. Umjesto sjedenje i po nekoliko sati za kompjutorima, mladi se šetaju, idu na izlete ; jednostavno se druže i grad je uvijek pun nasmijanih lica mladih osoba. U školi profesori očekuju i nemoguće od nas, svatko misli da je njegov predmet najbolji i očekuju da njega najbolje naučimo, ali ne prihvataju činjenicu da imamo po još petnaestak predmeta i profesora koji isto misle. Također danas mladi i sa završenim fakultetima nemaju posao, jer se danas posao plaća . Mladi, i ja zajedno s njima, se sve više borimo s tom okrutnom sadašnjicom. Od silnog razmišljanja o budućnosti, gdje i kako ću živjeti zaboli me glava i onda pobjegnem u svoj tajni i maleni svijet čuda. U njemu je sve suprotno od stvarnosti. Škole su nam bukvalno druge kuće, i profesori su naši prijatelji. Svaki dan imamo neke zabave, natjecanja, i djeca tj. đaci jedva čekaju da dodju u nju. I postoji sama jedna ogromna škola u koju svi zajedno idemo, i koja nam otvara mogućnosti da upišemo koji god želimo fakultet.
A poslije fakulteta ne moramo čekati na posao već tijekom studija svi imamo neki osigurani i stalan posao. U današnjici sve više djece se razboljeva i nažalost jako puno djece umire, ali u mom svijetu nije tako. U njemu jednostavno nema bolesti, jer se svi hrane i žive zdravo a svi umiru u svojoj dubokoj starosti. U mom svijetu čudesa niko nije gladan niti žedan, i nema nijedno napušteno djete. Ratovi, koji su podjelili mnoge države i koji su sa sobom odnijeli mnogobrojne ljudske živote, kao i mržnja među ljudima koja dovodi do ratova u mom su svijetu nepoznate riječi. Pored ratova i mržnje, nepoznate riječi su i nacionalizam, rasizam i ostale neljudske osobine. Kao što smo i pred Bogom svi isti i jednaki, tako smo i u mom malom svijetu svi isti bez obzira sta si po nacionalnosti, boji kože, vjeri. Također, u mom svijetu svi ljudi putuju; odlaze na more, obilaze različita kontinenta i upoznaju druge kulture i narode. Isto tako se i ja u mom svijetu čudesa, sa svojim prijateljima, spremam na veliki put oko svijeta i baš kao sto su veliki znanstvenici doprinijeli svijetu svojim istraživanjima, i mi se nadamo da ćemo otkriti nešto novo što će biti od velike važnosti za sljedeće generacije. Sve više je u svijetu nevjernika i antikrista, ali u mom svijetu su svi vjernici i crkve su uvijek pune laika, koji dolaze u njih da se napune Božijom ljubavlju i blagoslovom. U mom čudesnom svijetu nikad se na odrasta i ljudi se trude da uvijek ostanu djeca u duši. Teže ka tome da se uvijek raduju malim stvarima, da nikad ne očekuju nista veliko. Raduju se početkom proljeća, kada se sva priroda budi iz dubokog zimskog sna, ne smetaju im ljetnje vrućine već uživaju na morima, bazenima i raznim kupalištima sa svojim dragim osobama, sumorna jesen ljude rastužuje ali je jako vole kao i plodove koje ona donosi, i zimi uživaju na odmorima s obiteljima i prijateljima i raduju se snijegu.
Svijet bi bio prekrasan kad bi ljudi živjeli kao i u mom čudesnom svijetu, ali trenutno to nije moguće. U današnjici, kada je sve manje posla a sve više gladi, kad ljudi svašta rade samo da bi priuštili najosnovnije svojim obiteljima teško je ostati pozitivan i nasmijan. Ljudi zaboravljaju da je život kratak i nemaju vremena za uživanje, jer je danas cijeli svijet užurban. Sve više je ratova, bolesti, gladi i siromaštva a sve manje ljubavi…. Stvarnost je nažalost takva, ali ja imam svoj svijet čudesa, svoju malu oazu mira, ljubavi i poštovanja.
 
Ana Dujić, II. razred gimnazije, 16 godina
Sremska Mitrovica
Učitelj-mentor: Dario Španović


– ANA MARIA MATAK, 4. razred, 18 godina – Mi smo medijska generacija

Mediji i njihov utjecaj na razvoj mladog čovjeka jedni su od aktualnih tema današnjice. Kako je došlo do toga da jedne obične “mašinske kutije” mogu imati toliku važnost u formiranju stavova, principa i ciljeva?!
Razmišljajući retrospektivno možemo vidjeti da ne snose mediji glavnu krivnju,nego mi koji smo to dopustili.Možda nama ipak paše da nam “oni” nameću životne prioritete i sam pogled na život. U želji da budemo vođeni od strane bilo koga, pošto nemamo dovoljno samopouzdanja prilikom donošenja vlastitih odluka, podliježemo utjecaju medija.
Računalo, kao jedno od medijskih sredstava,vjerojatno najviše ima utjecaj na mlade.Ono nam daje mogućnost,koju mi neminovno prihvaćamo, stvaramo neki svoj imaginarni svijet,svijet neispunjenih želja.S jedne strane to i nije tako negativna stvar jer na taj način možemo razvijati maštu,kreativnost,upoznavati se sa stvarima i ljudima koje u stvarnom svijetu nikad ne bismo imali priliku.S druge strane to može biti vrlo pogubno ukoliko im u potpunosti dopustimo upravljanje nama.Tragično je što neki mladi ljudi pod utjecajem računala izgube vezu sa stvarnošću.Zatvarajući se u svoj svijet polako gube prijatelje i sve oko sebe te ne shvaćaju da taj svijet što im ostaje i svi ti online prijatelji zapravo i ne postoje.Postavlja nam se pitaje je li vrijedno zbog mrvice maglenog zadovoljstva izgubiti sve ostalo.Odgovor je jednostavan no većina djece i mladih to još uvijek ne shvaća.U svojoj sljepoći zamijenili su potpuno sve vrijednosti.Stoga oni koji su još uvijek svjesni trebaju probuditi spavače i ukazati im na pravi život koji je kud i kamo vrijedniji od šake pune mašte.

ribica3Ana Maria Matek, 4. razred, 18 godina
Srednja škola “Goce Delčev” – Kumanovo, Republika Makedonija
ane.zd77@gmail.com
Mentorica:Sandra Nikolova, prof.


– ANTE JELUŠIĆ, 10. razred – Mi smo medijska generacija
Današnji život ne može se ni zamisliti bez medija. Nije li tako da svi mi koristimo medije i to svaki dan? Mlađa generacija navikla se na život uz njih. Tako je već sasvim normalno dobiti svoj prvi mobitel u drugom razredu, kompjutor u četvrtom, a vlastitu televiziju u spavaćoj sobi najkasnije u petom. Play – station, X – box i slične sprave – čim prije, to bolje.
I dok je u školi uporaba računala poprilično ograničena, za naše pojmove premala, u slobodno vrijeme potpuno se predajemo medijima. Oni su naša knjiga, naše kino, kazalište i igralište.
Kako je to praktično! Smjestimo se udobno pred ekranom i zabava počinje. Za lagano opuštanje nakon napornog dana u školi preporučuje se par šaljivih videa na You Tube-u. Zatim sastanak s prijateljima. Na Facebook-u, naravno. I nakon što ste izmijenili bitne informacije o tome što se sve važno dogodilo u proteklih par sati, ubacili možda neku novu fotografiju, prokomentirali sve besmislice, vjerojatno vam je dosta razgovora (mada niste „progovorili“ niti riječ). Kad pomislite kako bi bilo dobro protegnuti noge, dogovorite se s nekim prijateljem za nogometnu utakmicu, partiju tenisa, ribolov ili slično. Na X- box-u, da ne bi bilo zabune. Mogućnosti su beskrajne, a ne morate niti izići iz vlastite sobe.
Ali zato u nju redovito ulazi mama te uvijek ispočetka upozorava na negativne posljedice i opasnosti svega onoga u čemu mi uživamo. Da bi joj dokazali kako nije u pravu, objašnjavamo joj kako nam je, na primjer, internet važan izvor informacija za referat koji moramo napisati za školu. Toliko podataka u tako malo vremena na jednom mjestu ne može zamijeniti ni čitava biblioteka, a kamoli knjiga. Ponekad ni odrasli ne znaju odgovor, dovoljno je utipkati riječ i svi skupa smo na brzinu pametniji, zar ne?
 
Ante Jelušić, 10. razred
Nastavno mjesto Ulm, Njemačka
Učiteljica Marija Lončar


– LORENA FEJZIĆ, 12. razred – Mirisi i okusi Hrvatske

Miris Hrvatske, to je miris mog djetinjstva. Samo šest godina sam živjela u domovini, a to je bilo dovoljno da zauvijek ispune moje srce. Uvijek iznova osjećam ih sve jače i jače! Bude se uspomene, želje da sve češće budem tamo gdje miriše more, djetinjstvo, lavanda i život…
Tamo gdje se peku ribe na gradele dok matere zovu: „ Lorena, Frančeska, Leone… “ . Dok sveti Andrija snagom svojih zvona tjera crne oblake, pune kiše i ozona, iznad Kvarnera kažu da voda nema okusa. Nisu pili bakarsku. Voda s perila ima okus Bronhi bombona, okus suza poslije pranja oguljenih koljena, okus tek oprane smokve.
Još i sad ruke mirišu na rastopljenu čokoladicu Životinjsko carstvo koje smo dijelili skriveni ispod skala dok se ulicom širio miris fažola i palente kumpirice.
Ožujak. Sve pršti od mirisa i okusa. Štap u ruke, gumene čizme na noge, jer i zmije bi se ogrijale… Pa pravac na Bukovo po tanke, zelene, ukusne šparoge.
Nikad nisam naučila prepoznati šparogu u trnastom grmu, ali sam se uvijek vraćala s buketićima mirisnih, modrih ljubičica. Poklanjala sam ih mami i susjedama, a zauzvrat dobivala osmijehe i sok od bazge koji ima okus soli na bakarskoj buri. Ipak je sladak kao i svi okusi i mirisi mog djetinjstva.
 
Lorena Fejzić, 12. razred
Nastavno mjesto Ehingen, Njemačka
Učiteljica Marija Lončar
 

– MARKO DEANOVIĆ, 10. razred, 17 godina – Mi smo medijska generacija

7,00 je sati, zvoni budilica na mobitelu. Ustajem iz kreveta i pospano odlazim u kuhinju popiti kavu. Misli mi se ubrzavaju i postajem spremniji na novi školski dan.
Uzimam tablet-računalo i stavljam ga u malu torbu. Izlazim iz kuće i već čujem glazbu koja dolazi iz školskog dvorišta. Pred školom stoje učenici i učitelji ludih frizura. Svi imaju malena računala ili mobitele u rukama. Dopisuju se na društvenim mrežama, iako stoje jedni kraj drugih.
U učionici rješavamo zadatke računalno, a učitelj, sa slušalicama na glavi, na projekciji objašnjava teoriju.
Nakon dva školska sata svima dolazi poruka od ravnatelja da je počeo veliki odmor.
U školskom dvorištu je glazba glasna, no, nitko ne priča, svi šalju poruke. Na trenutak se trgnem i ponadam da ipak sanjam. Medijska generacija je zaboravila loptu i vjetar u plućima od utrkivanja.
Svi pratimo što se dogodilo s glumcima, kako se zabavljaju slavni, a bili bismo razočarani da ih vidimo kako danonoćno sjede za računalima. Šutim i hodam po dvorištu s rukama u džepovima. Prijatelji me pogledavaju u čudu. Ne gledam u ekran!
Dobio sam poruku od ravnatelja – Odmor je završio! Mobitel mi ponovno zazvoni, ali nekako drukčije. Sve postane mračno.
Otvorim oči.
U krevetu sam. Vrijeme je za školu. Ustajem i stavljam teške knjige u torbu. Jutarnje sunce me zasljepljuje.

ribica4Marko Deanović, 10. razred, 17 godina
Pestallazzi Schule Mannheim, Njemačka
Hrvatska nastava u Mannheimu
mentorica: Martina Ilić, prof.

 

 

 



DRUGONAGRAĐENI NOVINARSKI RADOVI

 
– GRIGOR VRHOVAC, učenik 7. razreda, 13 godina – Moj grad
Moj grad se zove Rottenburg am Neckar i nalazi se u Baden-Württembergu u Njemačkoj. Nedaleko od njega je poznati Schwarzwald. Grad leži u dolini između dva brijega. Kroz dolinu teče rijeka Neckar. Ona teče kroz centar grada koji je izgrađen u srednjem vijeku. Grad ima uske, male ulice i liči na gradove na moru. Puno kuća je sagrađeno u stilu “Fachwerka”. To je, za ovu pokrajinu, tipičan način izgradnje kuća. Kuće su tako građene na drvenoj konstrukciji i obično se između drvenih greda nalazi bijela boja.
Prošetate li centrom grada osjetit ćete razne mirise: miris talijanskih pizzerija, turskih kebaba, azijskih i indijskih restorana i miris svježeg kruha iz brojnih pekarnica.
Iako grad nema niti jedan klasičan park, grad je jako zelen. Skoro sve su kuće ukrašene cvijećem i veliki broj ih ima vrt. No, nisu samo građani oni koji uljepšavaju grad, čak i gradska uprava financira gradsko cvijeće.
 
Grigor Vrhovac, 7. razred, 13 godina
Eugen Bolz Gimnasium, Rottenburg am Neckar
vrhovac.grigor@googlemail.com
Hrvatska nastava u Rottenburgu
Mentorica: Monika Račić


– JAN LUKA PONJEVIĆ, učenik 8. razreda, 14. godina – Imam dvije domovine

Moje ime je Jan, otkad znam za sebe živim u Dachau, no to se isto ne bi moglo reći za moju mamu. Danas sam odlučio porazgovarati s njom i saznati od nje zbog čega je došla živjeti baš ovdje i koji su je životni događaji potaknuli ili prisilili na tu odluku te zašto može reći za sebe da ima dvije domovine.
 
Ja: Dobar dan. Da vas na početku odmah upitam, jeste li ikada mislili da ćete živjeti u Njemačkoj?
Mama: Dobar dan i vama. J Da, jesam
Ja: Zašto?
Mama: Zato jer sam kao dijete često odlazila u Njemačku.
 
Ja: Kada ste došli u Njemačku?
Mama: Uh, prošlo je već dosta vremena od toga. Al bilo je to kad sam navršila dvadeset godina.
 
Ja: Zašto ste odlučili doći i ostati u Njemačkoj?
Mama: Iz razloga što sam dobila dobar posao.
 
Ja: Kako ste se osjećali odlazeći iz svoje prve domovine?
Mama: Vrlo, vrlo rastrgano. Išla bih i ne bih išla budući da sam sama odlazila u novu državu i da nitko meni blizak nije išao sa mnom. Bila je to teška odluka.
 
Ja: Kako ste se osjećali kad ste došli u, vjerujem sada već, svoju drugu domovinu?
Mama: Sjeća se toga kao da je bilo jučer. Bila sam puna energije i željela sam što prije upoznati novi grad, steći nove prijatelje…
 
Ja: Jeste li možda već imali prijatelje u Njemačkoj?
Mama: Da, bili su to prijatelji koji su iz različitih razloga došli ovdje još prije mene.
 
Ja: Što vam je najviše nedostajalo iz domovine Hrvatske?
Mama: Bila je to ponajprije obitelj, pa zatim sunce i naše prekrasno more.
 
Ja: Budući da u to vrijeme nije bilo ovih modernih „čuda tehnike“ (facebook, skype), zanima me na koji način ste komunicirali sa svojim roditeljima i prijateljima.
Mama: Iako nije bilo svih tih modernih stvari, no imali smo telefon. J Dakle, telefonom.
Ja: Kako su vas prihvatili u vašoj novoj okolini te kako vam je bilo s njemačkim jezikom?
Mama: Prihvatili su me jako dobro, a što se tiče njemačkog, polazila sam školu za učenje njemačkog jezika i tako ga uspjela naučiti.
 
Ja: Budući da me zanima Domovinski rat, jeste li bili možda u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata?
Mama: Ne u potpunosti, djelomično.
 
Ja: Nadam se da ovo nije preemotivno pitanje, no da li vam je možda netko koga ste voljeli i tko vam je bio drag, poginuo u ratu?
Mama: Nažalost da. Susjed i prijatelj. Bilo je to vrlo teško vrijeme.
 
Ja: Da se ne rastanemo sa tužnim mislima, da li se sjećate što vam se najsmješnije dogodilo u prvih tjedan dana u novoj domovini, u Njemačkoj?
Mama: Izgubila sam se u Berlinu. Bila je to baš smiješna zgoda. No, o tome nekom drugom prilikom.
 
Jan Luka Ponjević, 8. razred, 14. godina
GS Dachau Ost, Dachau
Mentor: Kristina Krznar