Marijan Šimeg
HRVATSKA NASTAVA U INOZEMSTVU
Hrvatska nastava u inozemstvu održava se u 22 države svijeta, a u nadležnosti Uprave za međunarodnu suradnju Ministarstva prosvjete i športa u 18 zemalja, koja je počela reformu hrvatske nastave u inozemstvu prije dvije godine izradbom novog kurikuluma . Hrvatska nastava u inozemstvu prema svim pokazateljima broja učitelja i djece najzastupljenija je u Njemačkoj i Švicarskoj . Moglo bi se reći da je pred svima onima koji se bave tom problematikom velik i dugoročan izazov unaprjeđenja nastave hrvatskog jezika i kulture u svjetlu prepoznavanja prava na različitost
P roglašenjem samostalnosti hrvatske države došlo je do transformacije i preustroja dopunskih škola u inozemstvu koje su počele djelovati samostalno, kao hrvatske dopunske škole. Možemo reći da, otkad je slobodne i samostalne hrvatske države, otada imamo i hrvatsku dopunsku nastavu u inozemstvu. U posljednjih dvanaestak godina mnoge su se stvari promijenile, ne samo u domovini, nego i u inozemstvu gdje živi veliki broj naših građana. Promijenile su se prilike, došlo je do značajnih promjena i u statusu naših građana u inozemstvu, a naša djeca pohađaju redovite škole u zemljama domaćinima. Hrvatska dopunska nastava im je doista postala jedna od važnih veza s domovinom Hrvatskom, medij preko kojeg imaju doticaj s kulturnom baštinom, jezikom, običajima svojih očeva i djedova. Proces reformiranja školskoga sustava u domovini nije zaobišao ni sustav hrvatske nastave u inozemstvu. Organizacija hrvatske nastave u inozemstvu u nadležnosti je Uprave za međunarodnu suradnju Ministarstva prosvjete i športa na čijem je čelu pomoćnik ministra dr. sc. Ratimir Kvaternik, a u Odjelu za međunarodnu suradnju i školovanje u inozemstvu načelnica Nada Jakir, viša savjetnica Nada Zidar Bogadi i stručna savjetnica Sanja Süto (op.ur. HIZ 2004. predan je u tisak za vrijeme ustroja Vlade RH poslije izbora od 23. studenog 2003.). Početkom devedesetih je nekoliko tisuća naših učenika došlo u inozemstvo, bili su primljeni u matične škole a kroz hrvatsku nastavu dobili znanja iz nacionalnih predmeta zahvaljujući kojima su ne samo zadržali nego i poboljšali svoje znanje jezika. Povratkom i uključivanjem u redoviti sustav u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini nastavili su školovanje bez ikakvih problema. To je bio doista veliki posao koji je sjajno obavljen. Nažalost, moramo prihvatiti da cilj hrvatske nastave više nije pripremiti djecu za povratak u domovinu jer oni jednostavno imaju drukčije planove. Ta su djeca rođena u inozemstvu kao treći ili četvrti naraštaj naših građana, odrastaju u inozemstvu, pohađaju redovite škole zemlje domaćina, zapošljavaju se. Ondje zasnivaju i obitelji, ostaju trajno tamo i mnogi od njih ne razmišljaju o povratku u Hrvatsku. Zato, cilj hrvatske nastave danas mora biti priprema mladih ljudi za život u interkulturalnoj i višejezičnoj sredini, za život bez predrasuda i diskriminacije, spremnost na suradnju, prihvaćanje različitosti i toleranciju. Drugim riječima, hrvatska nastava treba im omogućiti da osvijeste svoje hrvatske korijene, da poboljšaju svoje poznavanje hrvatskoga jezika koje je zapravo vrlo blisko povezano s identitetom, ali da im to ne smeta u komunikaciji s drugima. Tu svoju dvojezičnost i podrijetlo trebaju prihvatiti kao činjenicu da imaju dvije domovine i to im se, i kroz hrvatsku nastavu, treba osvijestiti kao svojevrsna prednost i bogatstvo. Dakle, jedan od temeljnih ciljeva novoga kurikuluma jest interkulturalni odgoj i obrazovanje. Kroz promicanje dijaloga i suživota među pripadnicima različitih kultura valja kod naše djece razvijati toleranciju, međusobno razumijevanje između učenika iz različitih jezičnih, kulturnih i rasnih cjelina što sve skupa pridonosi borbi protiv predrasuda, diskriminacije i rasizma. To je u najširem smislu odgoj za mir, razvoj, demokratski suživot i ljudska prava. Valja reći da je ta tematika našoj djeci dosta bliska jer oni u takvom okružju već žive i imaju o tome izražena mišljenja i o svemu tome već danas se s njima može razgovarati. Kad je riječ o nastavi hrvatskoga jezika i kulture najvažnije je stjecanje komunikacijske kompetencije na hrvatskom jeziku, te stjecanje znanja o jeziku. Osim znanja o domovini, učenicima treba širiti i znanja o svijetu. Djelatnosti u sklopu nastave hrvatskoga jezika su slušanje, gledanje, govorenje, čitanje, pisanje i prevođenje, jer jezik se uvijek uči u uporabi. Zato se što više nastoje simulirati govorne situacije iz svakodnevnoga života, jer je to ono što je učenicima blisko. Često je učenicima govorni jezik puno bliži od pisanoga jer je to jezik kojim se koriste u obitelji, a tek u dopunskoj nastavi počnu ga i pisati. Mora se priznati da je nastavna praksa naših učitelja već prilično slična postavkama iz novoga kurikuluma jer već koriste puno različitih izvora znanja, stvaraju vlastite mape i u tome su prilično kreativni. Na to ih prisiljava i činjenica da su skupine učenika vrlo heterogene i po dobi i po predznanju. Kurikulum će pratiti izradba različitih didaktičkih materijala, priručnici koji će uključivati primjere dobre prakse. Svi učitelji pozvani su dati svoje kvalitetne priloge, pogotovo oni koji u tome imaju dobra iskustva. Materijali će biti korisni u svakom pogledu, osim što će biti uključeni u priručnike. Sve to uklapa se i u projekt Vijeća Europe pod nazivom Europske jezične mape u kojem se predviđa da svaki govornik stranoga jezika u tu mapu ulaže sve podatke o formalnim i neformalnim oblicima jezičnoga obrazovanja. Predviđene su tri razine, a naši učenici će u svoju jezičnu mapu moći upisati i poznavanje hrvatskoga jezika.
 |
Naši čitelji ispred crkve Svete Lucije u Jurandvoru na Krku u kojoj je otkrivena Bašćanska ploča |
Reforma hrvatske nastave u inozemstvu
Reforma hrvatske nastave u inozemstvu počela je prije dvije godine promjenama programa. Izradba novog kurikuluma je u tijeku i na njemu radi povjerenstvo sastavljeno od stručnjaka za različita nastavna područja. Predmet se i dalje naziva hrvatski jezik i kultura , a nastavna područja su hrvatski jezik i književnost, povijesti, zemljopis, likovna i glazbena baština. Kurikulum će biti nov, moderan, otvoren, zanimljiv i, kako se nadaju njegovi tvorci, primjenjiv i prilagođen nastavnicima koji rade u hrvatskoj nastavi u inozemstvu. To znači da je koncipiran ne više po razredima nego na tri razine. Početkom školske godine nastavnici će različitim oblicima ankete, razgovorima ili testovima snimiti situaciju na terenu te odrediti razinu znanja učenika i prema tome napraviti diferencijaciju po skupinama na tri razine. Takva podjela omogućava i unutarnju diferencijaciju, što samo govori da je fleksibilna i da će učenici koji unutar skupine pokazuju veće sposobnosti ili predznanje hrvatskoga jezika i općenito veću jezičnu kompetenciju moći prelaziti na sadržaje koji su teži i složeniji. U onim područjima u kojima su slabiji moći će se priključiti skupini u kojoj će to primjereno svladavati. Osim kurikuluma , koji će biti gotov tijekom mandata aktualnog ministra znanosti, obrazovanja i športa Draggana Primorca, planiraju se i stručni seminari kako bi se učiteljima olakšalo njegovo uvođenje u svakodnevni odgojno-obrazovni rad. Ponajprije, takvi oblici stručnog usavršavanja organizirat će se u Njemačkoj i Švicarskoj, jer tamo je i najviše naših učenika i učitelja. Za ostale zemlje seminar će se najvjerojatnije organizirati u domovini. To je posao koji treba dobro pripremiti, a seminare organizirati zajednički s prosvjetnim vlastima zemalja domaćina. Važno je i opremanje novoga kurikuluma, tj. suvremenim nastavnim sredstvima i pomagalima. Također se planira svim nastavnicima osigurati prijenosna računala. Činjenica je da naši učenici u zemljama u kojima žive imaju puno viši pedagoški standard u redovitim školama i da im hrvatsku nastavu, koja je dragovoljna, treba učiniti atraktivnom i privlačnom kako bi ih se motiviralo da ju pohađaju. Isto tako, u posljednje vrijeme u mnogim državama opada broj učenika u dopunskoj nastavi. S jedne strane je to normalno i razumljivo jer se dio djece, koja su kao prognanici i izbjeglice bili u inozemstvu, sad polako vraća u domovinu. No, s druge strane pomalo je zabrinjavajuća spoznaja da je splasnuo entuzijazam te interes onih koji ostaju za pohađanje hrvatske nastave. A mogućnosti da se hrvatskom nastavom obuhvati one učenike koji do sada nisu bili obuhvaćeni su doista velike, jer radi se o sada već trećem naraštaju naših građana koje bi trebalo motivirati da se uključe u domovinsku nastavu. Primjerice, i same njemačke prosvjetne vlasti slažu se s time da bi se svi oni, koji imaju hrvatski kao jezik obitelji, trebali uključiti u hrvatsku nastavu bez obzira na to je li konzularna, to jest nastava koju organizira hrvatska država ili integrirana, to jest nastava koja je u ingerenciji zemlje domaćina. Takvo stajalište ugrađeno je u zajedničku izjavu voditelja izaslanstva Hrvatsko-njemačkog mješovitog povjerenstva za obrazovanje hrvatskih učenika/ca u Saveznoj Republici Njemačkoj , što je sastavni dio Protokola potpisanog na trećoj sjednici tog povjerenstva u ožujku godine 2002. u Zagrebu. Zbog svih spomenutih razloga u novom kurikulumu treba odrediti minimalne obvezne standarde znanja, vještina i postignuća u hrvatskoj nastavi, razviti didaktičke materijale te raditi na povećanom broju djece. Važno je smanjiti taj negativni trend koji je u manjoj mjeri rezultat objektivnih okolnosti, to jest povratka djece u domovinu, a više svojevrsne nezainteresiranosti roditelja i djece za pohađanje hrvatske nastave. S druge strane, mora se priznati da je svako učenje teško, i za roditelje i za djecu, jer to je obveza i, ako za nju nema dobre i jake motivacije, zapravo ju je teško provesti u nekim većim razmjerima. Osim toga, Hrvatska mora puno agresivnije promicati ideju učenja hrvatskoga kao stranog jezika jer je to hrvatski strateški interes. Ako ulazimo u višejezičnu Europu, onda i naši učenici koji konkuriraju na tržištu znanja moraju imati interes da u svoju jezičnu putovnicu osim njemačkog, francuskog, engleskog upišu i hrvatski jezik. Primjerice, srednjoškolcima u Hamburgu je učenje hrvatskoga velik motiv jer znaju da je dosta poduzeća u Njemačkoj koja žele svoje poslove razvijati i na našem području što je velika prednost pri zapošljavanju. I zbog toga treba poticati našu djecu da se uključuju u hrvatsku nastavu, te konačno mladima pokazati da im to samo može pomoći. Mora se pojačati i kvaliteta nastave i stručno usavršavanje nastavnika. Tu treba uložiti dosta, ne samo materijalno, nego treba angažirati i sve ljudske resurse. Seminari zahtijevaju puno posla, moraju biti učestaliji, trajati barem tjedan dana u kontinuitetu te biti organizirani i u zemljama domaćina. Jedna od važnijih stvari u cijelom procesu jest i pomoć diplomatskih predstavništava, pogotovo kad treba pronaći odgovarajući školski prostor za hrvatsku nastavu. Činjenica jest da su uvjeti u kojima naši učitelji rade uglavnom daleko ispod razine pedagoškoga standarda kakav učenici imaju u redovitom školskom sustavu. Učionice su male, neprikladne, u njih često obrazovna skupina i ne stane. S novim kurikulumom opremit će se program suvremenim nastavnim pomagalima, a ,ako se želi koristiti nešto od škole u kojoj se nastava izvodi, za to treba pribaviti posebne dozvole i dopuštenja. I tu se često nailazi na blagonaklonost i razumijevanje zemalja domaćina. No, ponekad postoje problemi pa konzularna predstavništva pomažu da se nađu bolje škole, pa i na boljim lokacijama, bolji prostori i uvjeti rada za hrvatsku nastavu.
Morat će se uskladiti pedagoška dokumentacija, dnevnici, imenici, matične knjige i svjedodžbe. U izradbi novoga kurikuluma došlo se do točke odakle se vidi kako bi sve to trebalo izgledati pa je predloženo da se učenicima sve ocjene pišu u učeničku knjižicu, a ne u svjedodžbu. Jedan od problema, čije se posljedice osjećaju gotovo svake godine, jest nedovoljna zainteresiranost nastavnika za rad u hrvatskoj nastavi iako su plaće učitelja od početka ove godine znatno povećane, prvi put u posljednjih dvanaest godina. Malo je teže pronaći kandidate s kvalitetnim znanjem stranoga jezika, osobito njemačkoga. Kandidati za rad u hrvatskoj nastavi pretežito znaju samo engleski, a potreba je daleko veća za učiteljima koji dobro vladaju njemačkim i francuskim. O tome problemu valja promisliti, a protiv prilično slaboga i skromnoga poznavanja različitih stranih jezika potrebno se sustavno boriti, ne samo kroz kratke i brze tečajeve u školama stranih jezika nego promišljenom i razrađenom jezičnom politikom u redovitom hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu na svim razinama. Konačno, valja poručiti svim našim građanima u inozemstvu gdje god im se nudi hrvatska nastava, bez obzira na to organizira li ju zemlja domaćin ili hrvatske prosvjetne vlasti, da motiviraju svoju djecu i potiču ih da pohađaju hrvatsku nastavu. Unatoč činjenici da je to dodatna obveza, njihova djeca će od takve nastave imati puno koristi i bit će im zahvalna. Vrlo je važno da hrvatski jezik bude jezik kojim se govori u obitelji, jer, ako to nije običaj, onda djeca dolaze na hrvatsku nastavu s doista slabim osnovnim znanjem hrvatskoga jezika pa je teško uopće govoriti o materinskom jeziku. Osim toga, tako manjkavo znanje jezika teško je dograđivati i usavršavati te stjecati znanja iz ostalih područja koja se izučavaju na hrvatskoj nastavi. Zato je vrlo važno govoriti hrvatski jezik u roditeljskome domu, a najlošije je govoriti mješavinom dvaju jezika budući da to djecu zbunjuje i nisu suverena ni u jednom ni u drugom jeziku. Znanje jezika je važna odrednica nacionalnoga identiteta i gotovo da jedno bez drugoga ne ide.
 |
Na seminaru u Novom Vinodolskom gošća sudionika bila je i književnica Sanja Pilić (za stolom dr. Vinko Breić i Nada Zidar-Bogadi) |
Hrvatska nastava organizirana u 22 države
Danas se hrvatska nastava u inozemstvu održava u 22 države svijeta, od kojih je u ovlasti hrvatskih prosvjetnih vlasti nastava u 18 zemalja (Argentina, Belgija, Čile, Francuska, Italija, Južnoafrička Republika, Luksemburg, Makedonija, Norveška, Novi Zeland, Njemačka, Rumunjska, Ruska Federacija, Slovačka, Slovenija, Srbija i Crna Gora, Švicarska i Ujedinjeno Kraljevstvo). U Austriji je nastava integrirana, ali i hrvatske prosvjetne vlasti kroz međudržavni program suradnje osiguravaju učitelja za Gradišćanske Hrvate te pomažu nastavu pri katoličkim misijama i privatnu školu za hrvatsku nastavu u Beču. U Australiji, Kanadi i SAD-u nastava se organizira pretežito u katoličkim misijama ili pod okriljem hrvatske zajednice. U Novome Zelandu, osim hrvatskih prosvjetnih vlasti, dijelom nastavu organizira i hrvatska zajednica. U Rumunjskoj, Mađarskoj i drugim zemljama u kojima Hrvati imaju status nacionalne manjine nastavu u redovitom školskom sustavu organiziraju države u kojim Hrvati stoljećima žive, ali hrvatske vlasti pomažu unaprjeđenje nastave u Rumunjskoj te od ove školske godine u Srbiji i Crnoj Gori. Za učitelje pripadnike hrvatske nacionalne manjine u susjednim zemljama i iseljeništvu Ministarstvo prosvjete i športa, to jest nadležna služba Uprave za međunarodnu prosvjetnu suradnju, organizira tradicionalni seminar, svake godine u srpnju, na kojem polaznici, osim stručnih teorijskih predavanja iz književnosti, povijesti i zemljopisa, imaju radionice iz hrvatskoga jezika, književnosti, dramskoga odgoja i glazbene kulture te književni susret i posjet ustanovama i drugim lokacijama radi upoznavanja kulturne baštine. Iako zbog različitih oblika nastave, te različitih subjekata koji ju organiziraju, nema posve preciznih podataka, pretpostavlja se da je ukupan broj učenika u nastavi hrvatskog jezika oko 13000 djece. Naime, podaci uključuju integriranu nastavu, nastavu pri hrvatskim zajednicama, katoličkim misijama i onu organiziranu u ovlasti Ministarstva prosvjete i športa. Od tog broja 6331 učenik je u sustavu hrvatske nastave koju organiziraju hrvatske prosvjetne vlasti, a s njima radi ukupno 98 učitelja. Stanje u europskim zemljama i u iseljeništvu, tj. prekomorskim zemljama vrlo se razlikuje. Primjerice, u Čileu hrvatski jezik uči velik broj djece, i to ne samo Hrvati nego i mali Čileanci, jer se hrvatski tamo uči i kao strani jezik. U jednoj školi imamo tako gotovo 400 učenika koji uče hrvatski. U Čileu su 2 učitelja, a u Argentini jedan. Australija ima subotnje škole i u njima rade naši učitelji koji tamo žive, no, iako sve organiziraju sami preko svojih zajednica, sve više traže pomoć iz domovine kroz programe, udžbenike, priručnike pa i stručno usavršavanje. Proljetos je u Australiji Ministarstvo prosvjete i športa organiziralo prvi seminar na kojem su predavači bili stručnjaci iz Hrvatske, a hrvatskoj zajednici je tada poslano i dosta knjiga, udžbenika i priručnika. Suradnja, osobito na planu izradbe programa, stručnog usavršavanja učitelja i pomoći u knjigama, udžbenicima i priručnicima intenzivirat će se s Kanadom, Novim Zelandom i s državama Južne Amerike. Postoji dobra volja školskih vlasti tih zemalja, ali i naših diplomatsko-konzularnih predstavništava da se cijeli projekt što kvalitetnije osmisli, organizira i provede. S druge strane, u pojedinim europskim zemljama se provodi štednja, za nastavu materinskog jezika tzv. imigranata, pa se primjerice povećava broj učenika u odgojnim skupinama, kao što je to slučaj u Njemačkoj gdje je nastava integrirana. Hrvatska nastava u inozemstvu prema svim pokazateljima broja učitelja i djece najzastupljenija je u Njemačkoj i Švicarskoj. Suradnja s njemačkim školskim vlastima je vrlo dobra a neke pokrajine imaju integriranu nastavu kao u Baden Wurtembergu, Berlinu, Hamburgu. Njemačke školske vlasti pružaju određenu financijsku potporu koja se koristi za plaće ili naknade našim učiteljima. Vrijedno je napomenuti da njemačke vlasti u posljednje vrijeme iskazuju statističke pokazatelje, ne prema državljanstvu nego prema jeziku obitelji, i u tom slučaju populacija hrvatske djece je puno veća nego kad se broj učenika određuje prema državljanstvu. Naravno, valja istaknuti i katoličke misije koje pomažu pri okupljanju hrvatskih građana i u kojima je zabilježeno najviše djece. Mora se reći da su naše obrazovne skupine u Njemačkoj puno manje nego što to njemačke vlasti organiziraju u integriranoj nastavi, jer je naš cilj obuhvatiti što više učenika. Nastoji se povećati broj djece i na onim područjima gdje takve nastave do sada nije bilo ili je odziv bio vrlo slab. Trenutačno najveći porast djece koja pohađaju hrvatsku nastavu bilježi područje koordinacije Mannheima. Naravno, broj učenika ovisi i o radu samih učitelja i njihovu angažmanu, što znači da se puno mora uložiti u izobrazbu učitelja i u osuvremenjivanje nastave. Postoje naznake da će hrvatske prosvjetne vlasti morati preuzeti nastavu u Nizozemskoj zbog mjera štednje, jer je ta nastava sada u ovlasti nizozemskih lokalnih prosvjetnih vlasti. U Švicarskoj rade 24 učitelja s 1816 učenika i jako je dobro organizirana nastava, u punoj ovlasti našega Ministarstva prosvjete i športa. Roditelji i školski odbor su vrlo aktivni i tu se broj djece ne smanjuje, a nastava se održava u prostorijama švicarskih škola. Primjerice, kanton Zürich obuhvaća i naše učitelje na tzv. uvodnim seminarima stručnoga usavršavanja prigodom njihova dolaska na rad u hrvatsku nastavu. U Italiji je situacija specifična, tj. u Moliseu rade dva učitelja za Moliške Hrvate, a nastava se organizira i u Rimu, Trstu i Udinama. U Francuskoj se broj učenika povećava te sada radi 5 učitelja u cijeloj Francuskoj. No, problemi su vezani za status učitelja, njihove dozvole za rad te za smještaj.
U Belgiji imamo devedesetak učenika, što znači da broj ne raste, ali je nastava uz pomoć katoličke misije proširena i na Luksemburg. Južnoafrička Republika, Ruska Federacija i Velika Britanija su države u kojima je vrlo malo djece i nastava se ondje održava pri veleposlanstvima. Iako sjevernoeuropske zemlje imaju integriranu nastavu, u Norveškoj je ipak pokrenuta hrvatska nastava, jer je iskazana potreba za takvim oblikom obrazovnog rada. Hrvatske su vlasti onamo poslale jednog učitelja. Ako se s vremenom pokaže da je interes za hrvatsku nastavu još veći, onda će Ministarstvo prosvjete i prema norveškim vlastima, koje su veliki zagovornici dvojezičnosti, moći istupiti i tražiti njihovu potporu za takvo proširenje, ali i za financijsku potporu hrvatskoj nastavi. U Rumunjskoj je specifična situacija, jer je obrazovanje Hrvata kao nacionalne manjine u ovlasti rumunjske države. Hrvatska država daje potporu kroz zapošljavanja jednoga učitelja koji bi trebao unaprijediti cjelokupni rad. U Srbiji i Crnoj Gori, točnije Vojvodini, otvara se mogućnost da se u četiri škole održava nastava na hrvatskome jeziku za hrvatsku nacionalnu manjinu.
Ispis