Branka Kalogjera

ETNIČARI, EGZILANTI, GLOBALISTI

Od imena koje možemo istaknuti kao začetnike hrvatsko-američke književnosti možemo navesti R. Danevskog, Medu Krašića, Grgu Turkalja, Stjepka Brozovića, Matiju Šojata, Viktora Vojvodića, Šimu Sinovčića, Antona Mazzanovicha, Luisa Sanjeka, Gabru Carabina, Victora G. Veckog, Phillipsa M. Basvica, Tomasa Rastu, Davea Kopaya, čija se književna tematika uglavnom bavi njihovim sunarodnjacima pa ih svodimo u grupu etničkih pisaca . Drugu, veliku grupu hrvatskih pisaca koji su djelovali u svijetu i koji su se javljali na raznim jezicima, a većini je odlazak iz domovine bio političke prirode, označavamo terminom egzilantski pisci pa onda govorimo o hrvatskoj književnosti u egzilu . Treću, kozmopolitsku grupu, uvjetno rečeno globaliste danas najbolje predstavlja suvremena generacija pisaca koji podjednako pripadaju američkoj i hrvatskoj kao i svjetskoj književnosti

Razlozi koji su motivirali Hrvate da se iseljavaju iz Hrvatske dobro su poznati i istraženi. Dok se većina iseljenika bavi teškim i zahtjevnim poslovima osiguravajući minimum egzistencije, postoje i oni koji unatoč teškim fizičkim poslovima ne mogu zanemariti umjetničku iskricu koja će bar u nekolicine rezultirati pisanim uradcima od kojih mnoge možemo smatrati umjetničkim štivom. Želju za registriranjem teških životnih iskustava u novoj domovini mnogi Hrvati prvi put iskazuju u brojnim časopisima, almanasima i kalendarima ( Zajedničaru, Danici, Hrvatskoj zori, Dalmatinskoj zori, Narodnom listu i dr.) koji su ujedno i kolijevka hrvatskoga književnoga djelovanja u novoj sredini. Od imena koje možemo istaknuti kao začetnike hrvatsko-američke književnosti, ili skupinu obrazovanijih Hrvata koji teže etničkoj književnosti, možemo istaknuti R. Danevskog, Medu Krašića, Grgu Turkalja, Stjepka Brozovića, Matiju Šojata, Viktora Vojvodića, Šimu Sinovčića, Antona Mazzanovicha, Luisa Sanjeka, Gabru Carabina, Victora G. Veckog, Phillipsa M. Basvica, Tomasa Rastu, Davea Kopaya. Radi se o ljudima, većih i manjih spisateljskih sposobnosti, koji pišu i objavljuju na hrvatskome i engleskome jeziku u različitim književnim žanrovima. Sagledaju li se u cijelosti njihovi prilozi, onda je jasno da su se oni okušali uglavnom u poeziji, no ništa manje u prozi. Iz njihovih pera izlaze novele, pripovijetke, putopisna proza, autobiografije, romani, dnevnički zapisi. Estetska i umjetnička vrijednost većine tih djela nije velika. Tematika kojom se bave uglavnom je usmjerena prema njihovim sunarodnjacima i njihovoj borbi za egzistenciju. U skladu s time možemo ih svesti u skupinu etničkih pisaca koji, premda su Amerikanci (neki dobivanjem državljanstva, a neki rođenjem), tematski ostaju vezani za svoju etničku skupinu. Time se pridružuju brojnom naraštaju američkih etničkih pisaca koji svoje nadahnuće, teme i motive traže u svom poljskome, ruskome, portorikanskome, kineskome, te slovenskome podrijetlu i etničkoj skupini. Od hrvatskih etničara, koji su se svojim iskazom uspjeli bar donekle učiniti nešto prepoznatljivima i poznatijima u književnim krugovima, bilježimo R. Danevskog i njegovu zbirku kraćih pripovijesti u kojima je progovorio o životu Hrvata u staroj domovini i njihovoj prilagodbi u novoj. Tematski mu je blizak Medo Krašić svojim romanom Zapisi , neuspjelim pokušajem psihološkog romana, ali zato tekstom bogatim etničkim komponentama. Danevski i Krašić mogu se smatrati začetnicima, bolje rečeno utemeljiteljima hrvatskoga etničkoga spisateljstva u kontekstu američke književnosti. Etničku problematiku teškog uklapanja Hrvata u američki sustav u realističkoj je maniri objavio Stjepko Brozović u svojoj zbirci kratkih priča Collected Stories from American-Croatian Life . Autobiografska proza Antona Mazzanovicha Trailling Geronimo obiluje dojmljivim i realističkim iskazom kojoj posebnost predstavlja opis iscrpljujuće potrage američke vojske za odmetnutim poglavicom Geronimom, događaju u kojem je kao mladi trubač sudjelovao i Mazzanovich. Scribners Magazine objavio je godine 1912. potresnu i etnički natopljenu priču o životu hrvatskih rudarskih četvrti u SAD-u, te o životu Gabre Carabina, mladoga Hrvata iz Pennsylvanie. Carabinov stil, u kojem nalazimo ilirske pasuse, grubost i težinu radničkog života, te prijelaz narativnog toka u samoanalizu autora, najbolji su dokaz pojave jednog rasnog i kultiviranog pripovjedača. Taj vrsni stilist, dobar poznavatelj ljudske psihe i seriozni istraživač temeljnih ljudskih, društvenih i etničkih problema svojeg naraštaja najsvjetlije je književno pero s početka dvadesetog stoljeća u hrvatsko-američkoj etničkoj prozi. Znatno neuspješniji bio je Victor. G. Vecki, objavljujući svoj prvi etnički roman Threatening Shadows u kojem je bezuspješno slijedeći Dreisera ostao na razini ispraznog epigona, bez ikakvoga umjetničkoga talenta. Od pisaca koji su težili etničkoj književnosti spomenimo Burtona Michaela Phyllipsa (M. Basvica) koji je u knjizi autobiografskoga obilježja opisao svoje odrastanje u četvrtima Chicaga. Najmlađi predstavnik etničke proze, ali i poezije u kontekstu američke književnosti i nadasve vrsni književnik je Edward Ifkovich, autor jednog od najliterarnijih romana s etničkom tematikom Anna Marinkovich.

Književno-teorijska studija Branke Kalogjera Pisci između dviju domovina pojavila se nedavno u nakladi riječkog Hrvatskog filološkog drutva u Književno-jezičnoj knjižnici (41), koja obrađuje sedam književnih opusa naših pisaca iz dijaspore

Drugu, brojčano veliku skupinu hrvatskih pisaca koji su djelovali u objema Amerikama te Europi i koji su se javljali na hrvatskom i drugim stranim jezicima, a većini je odlazak iz domovine bio političke prirode, označavamo terminom egzilantski pisci. Razlika između njih i "etničara" je velika. Etnički pisci su u biti američki pisci hrvatskoga podrijetla koji se izražavaju uglavnom na engleskome jeziku i nadahnjuje ih hrvatska etnička populacija od prvih došljaka do suvremenog doba. Političkih konotacija u njihovim djelima nema, uglavnom se radi o socijalnoj, ljubavnoj ili psihološkoj tematici. Za razliku od etničkih pisaca egzilantski pisci dolaze u SAD ili drugdje kao već afirmirani hrvatski publicisti, esejisti, kritičari, pjesnici ili prozaici i unatoč tome što ponekad objavljuju na engleskome (španjolskome, francuskome), oni uvijek ostaju hrvatski pisci, kako književnim djelom tako i svojom političkom profilacijom. Za razliku od etničara kojima je Hrvatska samo "stara domovina" u kojoj još uvijek traže svoje korijene, ali joj se ne vraćaju, egzilantima je sve osim Hrvatske samo prisilno boravište, a želja za povratkom imperativ i životni cilj. Prema tome, kada govorimo o egzilantima, onda govorimo o hrvatskoj književnosti u egzilu koja svim svojim komponentama pripada isključivo korpusu hrvatske književnosti. Za razliku od takvog poimanja hrvatske književnosti u egzilu, etnička književnost u potpunosti pripada korpusu američke književnosti. Problematiku hrvatske književnosti u egzilu, temeljito je i znalački predstavio Vinko Grubišić tako da nema potrebe taj problem ponovno elaborirati kada je potpuno izrečen i jasan. No, zbog iznimnog književnog rada u egzilu smatramo potrebitim navesti imena ljudi koji su, daleko od domovine, ali s njom u srcu, dali golem doprinos hrvatskoj književnosti. Ivan Meštrović, Antun Bonifačić, Marijan Mikac, Bogdan Radica, Dušan Žanko, Ivo Lendić, Ante Kadić, Vinko Nikolić, Antun Nizeteo, Boris Maruna, samo su neki od njih.

Treću, kozmopolitsku skupinu, uvjetno rečeno globaliste, danas najbolje predstavlja suvremeni naraštaj pisaca koji podjednako pripadaju američkoj i hrvatskoj te svjetskoj književnosti. Radi se o kozmopolitima, piscima bez granica, autorima čije su teme univerzalne i mogu se događati u bilo kojem dijelu svijeta. U tu skupinu možemo svrstati Anthonyja Mlikotina, Melissu Milich, Vladimira P. Gossa, Josipa Novakovicha. O kvaliteti tih pisaca, koji danas osvajaju i sam vrh američkog književnog izraza, nadahnuto je pisao Vladimir P. Goss u tekstu Hrvatski duh u engleskome ruhu . Melissa Milich, primjerice, profesionalni je pisac i novinar. Objavljuje priče u Alfred Hichock's Magazineu, Crocketu te Girlfriendsu. Ona cijeni svoje hrvatske korijene, dio je američkog mainstreama, ali i kozmopolit koji na engleskom može pretočiti svoje doživljaje bilo kojeg dijela svijeta. Josip Novaković ( Yolk, Salvation and Other Disasters, Apricots from Chernobyl ), rođeni Daruvarčanin, smatra se američko-hrvatskim piscem, premda je svim potencijalima svoga kreativnoga rada globalist. Anthony Mlikotin, rođeni Zagrepčanin, autor "romana duše" Journey of a Soul i Diary of a Troubled Mind , te zapaženih studija o odnosima književnosti i filozofije, teoretičar književnosti i filozof, Mlikotin je, kako piše Goss, "najkozmopolitskiji" član spomenutih četvero pisaca. Vladimir P. Goss, univerzalni intelektualac, vrsni poznavatelj srednjovjekovne likovne umjetnosti, akademski čovjek na relaciji između Amerike i Hrvatske, književnik bogatog opusa, svojim se intelektualnim potencijalom i interesom za sve što čini umjetnost, ne može skrasiti unutar bilo kakvih "zidova" jer on kao i njegova umjetnost pripadaju svijetu. S obzirom na naslov knjige Pisci između dviju domovina možemo dodati i to da bez obzira na termine kojima mi označavali njihovu umjetničku djelatnost, svi su oni, uključujući staru dijasporu, političku dijasporu ili profesionalnu dijasporu u jednom trenutku svoje egzistencije bili ljudi između dviju domovina, a neki su to još i danas.