Jagoda Zamoda

SPOMENIK ISELJENIM HRVATIMA U HAMBURGU

Spomenik iseljenim Hrvatima ponovno je podignut u Hamburgu, a izradila ga je samouka kiparicu Ljubica Matulec iz podravskog sela Molvice - čija je figurativna kompozicija od hrastovine "Iseljeni Hrvati", visoka tri i pol metra, postavljena na Dan ujedinjenja Njemačke, 3. listopada 2003., u parku iznad hamburške luke, iz koje su milijuni europljana, među kojima su bili i brojni Hrvati, u pretprošlom i prošlom stoljeću otplovljavali u Ameriku . Kiparica Ljubica Matulec, 64-godišnja je umjetnica, čiji su radovi razasuti u galerijama i privatnim zbirkama diljem svijeta, od Njemačke, Francuske, Švicarske, Austrije, Italije, do Amerike i Japana

Samouku kiparicu Ljubicu Matulec iz podravskog sela Molvice, koju je, videći njezine prve radove u drvu, pjesnik Željko Sabol prozvao Ženskim Generalićem , hoće, čini se - druga sreća. Ona je, naime, izradila već dvije skulpture posvećene iseljenim Hrvatima: prvu, postavljenu prije 14 godina u hamburškoj luci Altona, uništili su zub vremena i nebriga, a u listopadu je 2003., gotovo na istome mjestu, zamijenio drugi, sličan kip. I to nedaleko od gata s kojeg su početkom prošlog stoljeća, trbuhom za kruhom, njezini sunarodnjaci (i neki suseljani) odlazili put Amerike. Među njih 400.000 bio je i Ljubičin djed Pavao Gorički, koji je triput, u oba smjera, preplovio Atlantik. Ljubica se također priključila golemoj rijeci hrvatskih gastarbajtera i u Hamburgu na sjeveru Njemačke, punih 27 godina radila u tvornici kao elektrovarilac. Iz jedne od najvećih svjetskih luka pogledavala je u smjeru dalekog, obećanog kontinenta, sjećajući se djeda, metalskog radnika u New Yorku i Baltimoreu, u čiju je luku 1912., nakon potonuća Titanica, odlazio gledati koliko je spašenih.

Stalno sam u sebi nosila te djedove priče o putovanjima, i kad sam odrasla, imala sam želju i sama zaputiti se u svijet. No, stvarnost nije tako bajkovita kao priče. Željela sam i ja preploviti Atlantik, vidjeti New York, ali ondje su, na izložbu, otputovale samo moje skulpture - kaže 64-godišnja umjetnica čiji su radovi razasuti u galerijama i privatnim zbirkama diljem svijeta, od Njemačke, Francuske, Švicarske, Austrije, Italije, do Amerike i Japana. Ljubičina figurativna kompozicija od hrastovine Iseljeni Hrvati , visoka tri i pol metra, postavljena je na Dan ujedinjenja Njemačke, 3. listopada 2003. godine, u parku iznad hamburške luke, uz šetalište, a nedaleko od špilje u koju se, čekajući parobrod, s drugim putnicima vjerojatno sklanjao i njezin djed. Sretna sam kad vidim da sam nešto napravila, da se to i nekome drugome dopada, da se i netko drugi sa mnom raduje - kaže Ljubica Matulec, koja danas živi na relaciji Hamburg - Molvice. U rodnom se selu, otkad joj je prije sedam godina preminuo suprug, sa 87-godišnjom svekrvom Cecilijom brine o obiteljskom imanju. Sin jedinac Ivica zaposlen je u Molvama kao zaštitar u Ini, s obitelji živi u Đurđevcu i majci je podario unučicu Mariju, znatiželjnu prvoškolku.

Kiparica Ljubica Matulec . Hamburg 2003.

Zna me pitati: Bako, kak' se nos radi? Pokaži mi kak' se oči rade. Čim se ja dohvatim drva, evo i nje, hvata se čekića i dlijeta - pripovijeda Ljubica koja je svoj prvi spomenik hrvatskim iseljenicima, uime 14.000 Hrvata, koliko ih je tada živjelo u Hamburgu, 1989. darovala tom gradu o proslavi 800. godišnjice njegove luke. Istesala ga je i izrezbarila od četiri i pol metra dugačkog brijestova trupca, u dvorištu obitelji Edinger, kod koje je stanovala u hamburškom predgrađu Norderstedtu. U radionicu-atelijer pod vedrim nebom, dok ga je radila šest mjeseci, svraćali su i Hrvati i Nijemci, a kad je trupac trebalo okrenuti, skupili bi se susjedi i pomagali joj. No, kad je zapala u vremenski škripac, pribjegla je provjerenoj metodi.

Otišla sam - priznaje - na lažno bolovanje! U tvornici su znali što radim, obilazili su me i radnici, a došao je i moj šef s predsjednikom sindikata provjeriti zašto me nema na poslu. Zatekli su me u dvorištu, s dlijetom, čekićem i motornom pilom, nasmijali se s odobravanjem, potičući me da što prije završim skulpturu.

A ona je simbolički prikazivala brod s jedrima te 128 likova izdubljenih u drvu: žene i djecu koja se opraštaju od svojih najmilijih, sa zavežljajima u ruci. Kip je postavljen ponad luke, kraj glavne šetnice, dolazili su ga vidjeti i znani i neznani, pisali Ljubici pisma, čestitali joj. No, skulpturu je zadesila zla kob. Ćudljivo vrijeme, kiša i sunce, magla, sol iz mora, ali i nedovoljna briga, učinili su svoje. Da bi je spasili, grad Hamburg 1999. godine odlučuje napraviti otisak izliven u bronci i postaviti ga u luci, a drveni izvornik pohraniti u muzeju. Ali, prigodom skidanja, dok su donji dio odvajali od postolja, spomenik se razbio, a dijelovi razneseni na sve strane...

Ljubica Matulec: Golgota

 

Stoga je Ljubica prije tri godine drugi put zasukala rukave. Ovaj put utaborila se šest mjeseci u dvorištu Hrvatske kulturne zajednice, i u 240 godina starom hrastu iz jednog hamburškog parka, oblikovala novu skulpturu, sličnu prethodnoj, sa 120 likova. No, i nju je, na otvorenom, počelo nagrizati vrijeme, pocrnjela je, stoga ju je, prije svečanog postavljanja u luci Altona, trebalo očistiti da zasja punim sjajem. Uz pomoć vrijednih ruku prijatelja Ante Škrabala, Milice Perović i Vlade Matušeka, učinila je to za pet dana, dlijetima i brusnim papirom. A neprocjenjivu pomoć oko postavljanja skulpture pruľili su Žarko Plevnik, generalni konzul u Hamburgu, i Vinko Čuić, predsjednik Hrvatske kulturne zajednice. Da nove Iseljene Hrvate ne bi zadesila sudbina prethodnih, Nijemci uskoro planiraju izraditi odljev koji će zamijeniti drveni kip, a njega spremiti u novi narodni muzej.

Željela sam ostaviti trajni spomen gradu kojem sam darivala svoje najbolje godine. A kako drugo ne znam, osim švasati i po drvu lupati, to je, eto, taj drveni spomenik - pripovijeda Ljubica, koja se u Hamburgu obrela sasvim slučajno 1970., kao 31-godišnjakinja. U tom su njemačkom gradu već radili suprug Nikola i svekar Stjepan Matulec, a ona je živjela u Molvicama sa svekrvom Cecilijom i 9-godišnjim sinom Ivicom.

Kako su pisali doma u Podravinu da im je teško u tuđem svijetu, jednog sam dana kazala svekrvi: Idem vidjeti što ti ljudi tamo rade!

U domovini je Ljubica Matulec tada već bila priznata umjetnica naive, ali jedna od rijetkih kiparica. Prvi put izlagala je 1968. u Pitomači, s Ivanom Lackovićem Croatom iz susjedne Batinske, prvu samostalnu izloľbu imala je sljedeće godine u Virovitici, jednu cijelu zbirku skulptura već je bila prodala u Americi... A u Njemačkoj će se uskoro dokazati u još jednom tipično muškom zanatu - kao elektrozavarivačica.

Ljubica Matulec: Susjedi

Da ne sjedim skrštenih ruku i samo čekam muža da se vrati s posla, otišla sam u Stakupress, jednu od najpoznatijih tvornica u Hamburgu, kasnije preimenovanu u Autoflug, u kojoj su se izrađivali dijelovi za automobile i avione, te sigurnosni pojasevi, a u kojoj je radio moj muž. I zaposlila sam se na crno. Nakon tri tjedna, koji su mi, priznajem bili vrlo teški, vratila sam se doma u Molvice i poslije mjesec dana opet otputovala u Njemačku. I svaki je sljedeći Ljubičin boravak u Njemačkoj bivao sve dulji. Kad se vratila četvrti put, šef ju je upozorio da zbog kontrola i moguće velike kazne, jer radi bez potrebnih dokumenata, zatraži dozvolu boravka, a kući ću moći kadgod zaželi. S vremenom sam se naviknula i na posao, i na život u tuđini, sklopila poznanstva i s Nijemcima i s našim ljudima, i dan za danom, godina za godinom, prohujala su tri desetljeća. Muž mi se ondje razbolio i nakon pet godina vratio u domovinu, sin stasao za srednju školu i u Zagrebu izučio za procesnog instalatera, a svekar se vratio doma odmah čim sam ja stigla u Hamburg. U Molvicama smo na temeljima stare kuće gradili novu, i netko je trebao snositi sve te troškove. I tako se moj boravak odužio - objašnjava Ljubica koja je za elektrozavarivačicu naukovala samo tjedan dana.

Rasporedili su me u odjel gdje se švasalo, gdje ostaje šljaka koju je trebalo čistiti. Jednog mi je dana puknuo film i potužila sam se šefu da neću više ni za kim brusiti jer su varioci nemarni. Pitao me bih li ja to voljela raditi. Bih!, odgovorila sam mu bez razmišljanja. Kad bih ja radila, radila bih kvalitetno! Pa, pokušajte!, uzvratio mi je šef. Prvi dan, jedan mi je inženjer, držeći moju ruku, pokazivao kako se radi, drugi dan sam pokušala sama a nakon tjedan dana samostalno sam zavarivala držače za motor u automobilu. Poslije nekoliko mjeseci, ono što su dotad radila trojica, napravila sam ja sama i nije trebalo za mnom popravljati. Fizički je to bio vrlo težak posao, ali kad nešto volite, ništa nije teško. A ionako odrasla sam na selu, gdje nema laganog posla. Ni motika nije bila lagana. U Njemačkoj je, uz posao u tvornici, nalazila vremena i za svoju veliku ljubav, kiparenje. U dvorištu, u kućici od drveta, uredila si je mali atelijer, s radnim stolom, alatom, svojim kipovima i figurama. Kad bi koji susjed posjekao krušku, jabuku ili ukrasnu vrbu, donosio mi je trupce - kaže Ljubica koja se kiparstvom bavi od najranije mladosti. Još kao djevojčica počela je rezbariti po drveću u rodnim Molvicama dok je krave ili svinje ujutro tjerala na pašu, u šumu, vraćajući se doma tek predvečer. I što bih radila u šumi po cijele dane?! Gledajući kvrge na drveću, koje su me podsjećale na različite likove, uzela bih nožić i počela rezuckati. Izrađivala sam najprije igračke i to se kasnije pretvorilo u skulpture. Najradije sam išla s djedom u šumu po drva. Učio me vrstama drveća, gledajući ih, govorio mi od kojeg će napraviti grablje ili meni sanjke za zimu. K djedu sam, poprek' kroz šume, s kruhom i špekom u zavežljaju, bježala u vinograd, udaljen 14 kilometara. Jednom, bojeći se batina od roditelja, dva se tjedna nisam vraćala doma - priča skulptorica, koja je petnaestak radova darovala zavičajnoj galeriji Ivana Lackovića Croate, smještenoj u nekadašnjoj osnovnoj školi u Batinskama koju su oboje pohađali, a i crkve i kapelice u njezinom kraju krase Ljubičini radovi.

U početku su me u selu čudno gledali. Tad su žene nosile široke suknje, ja u njima nisam mogla raditi, pa sam odijevala hlače. Čudili su se ženi u hlačama, pa sam morala raditi skrivečki. Prvo dlijeto sama sam si napravila, kasnije sam ih kupovala ili dobivala - veli Ljubica sjećajući se lutajućeg reportera Gerharda Ledića, koji u svojoj zbirci čuva nekoliko njezinih radova, kako je obilazio kuće i skupljao starine. Tako je otkrio i Ljubicu, veliko iznenađenje u malim Molvicama, prvi je pisao o njoj i donio joj nekoliko dlijeta.

Danas se Ljubičina radionica nalazi u vrtu obiteljske kuće u Molvicama. Kao i njezin djed Pavao, koji se volio osamljivati, što je starija, priznaje, i ona želi mir. I unuka joj je, uočava, vrlo slična po naravi. Kad vidim trupac - govori nagnuta nad deblo koje je upravo pilila - odmah znam što ću napraviti. Najviše volim orah, jer ima lijepu strukturu, i ne puca, lijepo ga je oblikovati, dok se hrast, ako niste dovoljno pažljivi, raskoli.