Ljubomir Antić

PRVIH STO GODINA HRVATSKE SELJAČKE STRANKE

Stjepan Radić: Ideali ali i nužda sastavljaju čovjeka. Čitav život, naročito politički, sastavljen je od ideala i nužde. Čovjeka vode ideali,a po nuždi se ravna.

Hrvatska seljačka stranka (HSS) nedvojbeno je najznačajnija politička pojava u hrvatskome XX. stoljeću. Štoviše, zbog predominantnoga položaja u prvoj jugoslavenskoj državi, prosvjetiteljskoga rada među najznačajnijim slojem hrvatskoga društva (seljaštvom) te iznimnog utjecaja na oblikovanje političke volje i mentaliteta hrvatskoga naroda, HSS nadilazi značenje političke stranke te ulazi među one sudbonosne fenomene koji se tek povremeno pojavljuju u društvenoj i političkoj povijesti pojedinih naroda. Pri tome posebno mjesto zauzima njezin karizmatski vođa Stjepan Radić. Zbog toga za 100. obljetnicu utemeljenja, HSS zaslužuje da bude sažeto predstavljena iseljeničkoj i široj javnosti. S obzirom na skučeni prostor, odlučili smo se za kronološki pristup koji u prvi plan stavlja stranku u akciji, vjerujući da će nas i takav način obradbe približiti cjelini HSS-ova složenog fenomena.

 

U Austro-Ugarskoj Monarhiji

Svaku raspravu o Hrvatskoj seljačkoj stranci (HSS) nemoguće je početi bez skretanja pozornosti na njezine utemeljitelje, braću Antuna i Stjepana Radića. Antun (Trebarjevo Desno kod Siska, 1868.) etnograf i književnik postavlja programske temelje a Stjepan (Trebarjevo Desno 1871.), politolog i publicist uspostavlja strukturu i vodi Hrvatsku pučku seljačku stranku kao političku organizaciju hrvatskoga seljaštva. Nakon školovanja (Pravni fakultet u Zagrebu, Slobodna škola političkih znanosti, Sorbona, Pariz) te upoznavanja domovine i inozemstva (Moskva, Pariz, Prag...), S. Radić formalno ulazi u politiku 1902. kao tajnik saborskoga kluba Hrvatske ujedinjene opozicije sastavljene Hrvatske napredne omladine (kojoj je i sam pripadao) i Stranke prava. Sukobivši se s pravašima, Radić pokreće Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS), čiji je Privremeni odbor utemeljen 5. prosinca 1904. Program stranke koji se zasnivao na stajalištima stečenim u neposrednom dodiru sa seljaštvom prihvaćen je 22. a objavljen 31. prosinca 1904. Prva glavna godišnja skupština održana je u Zagrebu 17. i 18. rujna 1905. u nazočnosti 174 povjerenika. Slijedila je mukotrpna izgradnja stranke praćena snažnom represijom režima koji je plijenio stranački materijal, globio, šikanirao i progonio stranačke vođe. Usporedno, trajala je borba za parlamentarni status, no pokušaji 1905. i 1906. u izbornim jedinicama u Petrinji, Čazmi, Novigradu i Sv. Ivanu Žabnom, Bjelovaru i Cerni nisu uspjeli. Neuspjeh doduše relativizira izborni zakon koji se nije temeljio na općem pravu glasa (imalo ga je tek 2% građana) nego je preferirao imućnije slojeve (imovni cenzus) pa su niži teško mogli "ugurati" svoje predstavnike u Sabor. Saborski status HPSS će dobiti na izborima u veljači 1908. te ga s promjenjivim uspjehom zadržati (tri do devet mandata) do 1. svjetskoga rata. U važnome sazivu za vrijeme I. svjetskoga rata, HPSS ima trojicu zastupnika (S. Radić, V. Lovreković i T. Jalžabetić) izabrana na izborima u prosincu 1913. Bit će to neznatna politička snaga u odnosu na predominantnu vladajuću Hrvatsko-srpsku koaliciju. Zato se HPSS približava pravašima s kojima čini državotvornu oporbu. Gotovo tijekom cijeloga rata S. Radić vjeruje u uspjeh Monarhije i povoljno rješenje hrvatskoga problema u njezinome sklopu. No, prema njegovu kraju, to mu više nije dogma pa u saborskome nastupu u rujnu 1917. ističe da ... ako se ovako dalje bude s nama radilo, ja ću biti prvi, koji se neće bojati vješala i koji će viknuti: dolje Habsburg! Tada su državotvornu oporbu već bili napustili "meki" pravaši Starčevićeve stranke prava, približivši se jugoslavenskoj opciji, a HPSS je na to s "frankovcima" osnovala Hrvatski državnopravni demokratski blok. Taj u veljači 1918. u Saboru iznosi sljedeće državnopravno stajalište koje je utemeljio S. Radić: Zajedno sa Slovencima želimo i hoćemo do kraja izgraditi svoju narodnu demokratsku državu Hrvatsku. U toj će hrvatskoj državi naša braća Srbi imati sva ona prava, koja i mi. Budu li se Srbi protivili ovoj hrvatskoj državi, nastojat ćemo iz svih sila, da ju oživotvorimo i bez njih, pače i protiv njih, jer smo uvjereni, da bez jedinstva sa svim Slovencima i bez cjelokupnosti povijestne hrvatsko-bosansko-dalmatinske trojednice nema hrvatskomu narodu ni obstanka, a kamo li napretka. Povijesno vrijeme se "zgušnjavalo". Sve je jasniji bio kraj rata (propast Austro-Ugarske) a neizvjesniji položaj Hrvatske nakon njega. Strah od posljedica, ako se nađe u poraženom taboru, ubrzavao je (jugoslavensku) "nacionalnu koncentraciju" kojoj se u kolovozu 1918. pridružuje i HPSS, prekidajući saborsku suradnju s "frankovcima". U Zagrebu je 5. listopada utemeljeno Narodno vijeće Slovenaca Hrvata i Srba kojem je pristupila i HPSS. Kad je to uskoro učinila i Hrvatsko-srpska koalicija, put u Jugoslaviju bio je otvoren. No, kakvu Jugoslaviju? Svoj program, Radić, koji se sve više udaljavao od ostalih u Narodnome vijeću, oblikovao je ovako: I zato u ime narodnog jedinstva i bratimstva, u ime čovječanske i kršćanske pravice i slobode i zdravog razuma, i na temelju hrvatskoga tisućljetnoga narodnoga i državnoga prava velimo: Mi Hrvati hoćemo u jugoslavenskom jedinstvu svoju Hrvatsku državu. Većina u Narodnome vijeću očito nije mislila tako. Oni su pod dojmom općega rasula u državi te talijanskim prodorom na granice Londonskoga ugovora htjeli Jugoslaviju pod svaku cijenu. Od toga ih nije mogao odvratiti ni Radićev povijesni govor na sjednici Središnjega odbora Narodnoga vijeća 26. studenoga u kojoj ih je preklinjao da ne idu u Beograd "kao guske u maglu".

 

U prvoj jugoslavenskoj državi (do Radićeve smrti)

Proklamacijom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu 1. prosinca 1918. okrenuta je nova stranica u hrvatskoj povijesti. HPSS je od početka dosljedno u oporbi spram nove države i njezina uređenja. To iskazuje kroz zahtjev za republikom i hrvatskim saborom kao predstavnikom suverene volje hrvatskoga naroda. Kako je republika nov pojam, osobito za nepismenu seljačku masu, Radić među prvim političkim potezima izdaje letak "Republika ili slobodna narodna država i konstituanta ili narodni revolucionarni sabor" u kojem na popularni način objašnjava te pojmove. U njemu republiku uspoređuje sa starom hrvatskom zadrugom "gdje su svi zadrugari jednaki, gdje je cijela zadruga vlasnik imetka, gdje zadrugari sami biraju gospodara i gdje ga mogu skinuti ako dobro ne gospodari." Uz to je pustio i krilaticu: "Republika cijelom svijetu dika." Upravo tim novim političkim jezikom može se objasniti uspjeh koji će HPSS uskoro postići na hrvatskome selu. Radić je zapravo shvatio jednostavnu činjenicu: Prvi svjetski rat bio je granica epoha, nakon njega ništa neće biti isto, jer vladari svijeta više neće biti okrunjene glave nego opće pravo glasa. Uz to je išao i aktivizam nepoznat u dotadašnjoj građanskoj politici. U prvoj velikoj akciji, u ožujku 1919., skupljeno je 200 tisuća potpisa pod Rezoluciju poslanu Mirovnoj konferenciji u Parizu u kojoj se na temelju prava o samoodređenju naroda traži neutralna hrvatska seljačka republika. Radića, koji je bio ovlašten iznijeti taj zahtjev, to odvodi u zatvor, u kojem će, uglavnom, ostati do izbora za Ustavotvornu skupštinu 29. studenoga 1920. Rezultat izbora otklonio je sve dvojbe: HPSS pokazala se kao jedina relevantna politička snaga u Hrvatskoj, a Radić potvrđen kao jedini vođa hrvatskoga naroda. (Antun Radić umro je u veljači 1919.) Zahvaljujući njegovoj fascinantnoj osobi i ispravnoj političkoj odluci o potpunom oslanjanju na politički osviješteno seljaštvo kao dominantni društveni sloj, dogodio se prividni paradoks: Hrvatska, najgrađanskija zemlja u novoj državi, gotovo je ostala bez građanskih političkih stranaka. Na krilima uspjeha, u kojem je republikanstvo kao temeljna odrednica programa odigralo važnu ulogu, stranka mijenja ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Umjesto u Ustavotvornu skupštinu, "republikanska zastupnička većina Banske Hrvatske" (koja se praktički konstituirala kao Hrvatski sabor) upućuje poruku Aleksandru Karađorđeviću kao "regentu Kraljevine Srbije" da "seljačka država, poslije rata na ovom našem narodnom području, može biti samo republika." (Mirotvorac Radić je, naime, za rat kao najveće zlo, optuživao sebičnost okrunjenih glava.) Zbog toga HRSS u svibnju 1921. prihvaća Ustav ili državno uređenje neutralne seljačke republike u kojem su istaknute vrijednosti Radićeva nauka: republikanstvo, plebiscitarna demokracija, mirotvorstvo... Manipulacijama, prejudiciranjem, zastrašivanjem i potkupljivanjem 28. lipnja 1921. donesen je Vidovdanski ustav kojim je ozakonjeno nasilje nad Hrvatskom. Kao što nije došla u Ustavotvornu skupštinu, HRSS dugo apstinira i od rada u (običnim) Narodnim skupštinama. Umjesto u parlamentu snažno djeluje u narodu i na međunarodnoj sceni. U proljeće 1922. obraća se međunarodnoj konferenciji u Genovi (Italija), odričući pravo "beogradskim vlastodršcima" da govore u ime Hrvata, jer je Kraljevina SHS tek "međunarodno priznato područje". Zato se predlagalo: Neka ovaj visoki Zbor prizna političku i narodnu individualnost naroda hrvatskoga, a prema tomu i narodno obilježje zakonitog zastupstva Hrvatske i neka srpskoj vladi dade prijateljski savjet da i ona prizna tu političku individualnost Hrvatske i da, napokon, pođe putem pravednoga i trajnoga sporazuma hrvatsko-srpskoga, umjesto da s Hrvatskom postupa kao s osvojenom zemljom.

Stjepan Radić na zboru Hrvatske seljačke stranke

Beograd se nije osvrtao na argumente iz Zagreba. Imajući na svojoj strani dinastiju, vojsku, represivni aparat, parlamentarnu većinu i još sklonu međunarodnu javnost, on se brinuo samo kako da materijalizira nadmoć. HRSS je u neprestanom usponu. Kada na izborima 1923. skoro udvostručuje glasove, u Zagreb dolaze predstavnici Slovenaca (dr. Anton Korošec) i bosanskohercegovačkih muslimana (dr. Mehmed Spaho) da bi s Radićem utemeljili Federalistički blok. U Beogradu je panika. Pomišlja se na amputaciju Hrvatske po famoznoj crti Virovitica-Karlobag i prijeti nasiljem. Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA) divlja po Hrvatskoj a u beogradskom Balkanu može se pročitati : Neka Zagreb vidi svoje lice malo poprskano krvlju... Na sadašnji separatizam u Zagrebu i Ljubljani imaju da se primene odredbe zakona o zaštiti države i krivičnog zakona... Tko bi nakon toga pokušao da se buni ima da omasti konopac. To je po našem mišljenju najbolji lek za ozdravljenje od bolesti separatizma.

Radić, inače majstor stvaranja novih situacija, sklapa s radikalima taktički sporazum tzv. Markov protokol: režim će odgoditi provedbu najnepovoljnijih odredaba Ustava, a HRSS neće slati zastupnike u Skupštinu pa će radikali moći sastaviti jednostranačku vladu. HRSS-u to i nije tako teško palo jer je iz Vlade ispao Svetozar Pribićevć, u to vrijeme najomraženiji političar među Hrvatima. Sporazum nije mogao zaživjeti, jer mu ni jedna strana nije prilazila iskreno. Da bi popravio loš dojam, Radić se usmjerava na režim kao nikada dotad. Na poznatoj borongajskoj skupštini u travnju 1923. on je, među ostalim, vehementno izgovorio: da nikad više neće biti kraljevske vlade u Zagrebu, da beogradski ministarski fotelji za njega ne vrijede ni koliko najjednostavniji šoštarski stolac , da pedeset obitelji u Beogradu pljačka državu , da je to jedna cincarska, kapitalistička i razbojnička banda da je za njega Kraljevina SHS samo međunarodno priznati teritorij , da vlast hvata groznica: kese prazne a bajunete nisu sigurne... Strah od represije, te predstavljanje hrvatskoga pitanja međunarodnoj javnosti odveli su Radića u ljeto 1923. u inozemstvo (London, Beč, Moskva) gdje ostaje do kolovoza 1924. kada je, uz potporu HRSS, osnovana vlada demokrata Ljube Davidovića za koju se držalo da je "korak bliže sporazumnom rješenju srpsko-hrvatskog spora". Režim to nije mogao dopustiti. Na izravni zahtjev kralja, Davidović je dao ostavku, a obnovljena Pašić-Pribićevićeva vlada dobila je mandat za raspisivanje izbora. Za Hrvatsku su dolazili teški dani. Zbog nepromišljenoga pristupa Seljačkoj internacionali za Radićeva boravka u Moskvi, HRSS je došla pod udar Zakona o zaštiti države a Radić je uhićen. Iako su Radić i gotovo cijelo vodstvo stranke za predizborne kampanje bili u zatvoru, HRSS je na izborima u veljači 1925. trijumfirala s rekordna 523.872 glasa. Zatvoreni Radić tada pravi bilancu svoga političkoga puta te donosi sudbonosnu odluku: prestat će apstinirati u Narodnoj skupštini, ući u vladu te s tog položaja pokušati ostvarivati ciljeve svoje stranke. Put do toga vodio je preko sporazuma s najvećom srpskom strankom - Pašićevim radikalima. Kontaktirajući iz zatvora s najvišim čimbenicima u državi, pripremivši javnost na zaokret člancima koje je slao zagrebačkome Jutarnjem listu, Stjepan Radić je "od riječi do riječi" izdiktirao izjavu koju će u Narodnoj skupštini 27. ožujka 1925. pročitati njegov sinovac Pavle, a u kojoj će HRSS priznati "sveukupno političko stanje prema Vidovdanskom ustavu s Dinastijom Karađorđevića na čelu...". Radića će to iz zatvora dovesti na mjesto ministra prosvjete u vladi koju će Hrvatska seljačka stranka (HSS), kako se HRSS preimenovala nakon sporazuma, osnovati s radikalima. Objašnjavajući stranačkim pristašama svoj postupak, Radić je real-politički ustvrdio: Ideali ali i nužda sastavljaju čovjeka. Čitav život, naročito politički, sastavljen je od ideala i nužde. Čovjeka vode ideali, a po nuždi se ravna."

Dolaskom u Beograd, Hrvati neće postići ciljeve zbog kojih su učinili politički zaokret. Procijenivši da mu povratak na stare pozicije ne bi koristio, Radić odabira novo polje obračuna s režimom: postaje vođa u nepoštednoj kritici korupcije koja je bila prožela cjelokupni život u državi. U stanju sveopće političke krize (nemogućnost uspostave stabilne vladine većine, kompromitiranost političara i stranaka, korupcija...) posljednja prilika vidjela se u izborima najavljenim za rujan 1927. Na njima će HSS prvi put imati oporbu u Hrvatskoj. Bila je to novoutemeljena Hrvatska federalistička seljačka stranka (HFSS) u kojoj su se okupili ostaci hrvatskih građanskih stranaka i HSS-ovi disidenti, koji su, preuzevši Radićev program prije zaokreta, računali na glasove nezadovoljnih novom politikom HSS-a. S druge strane HSS je, oslobođen separatističkih obilježja, pokušao prodor izvan Hrvatske, zbog čega je stranka privremeno promijenila ime u Narodnu seljačku stranku. Izbori nisu razriješili ništa - odnos snaga ostao je isti. HSS je dobio manje glasova, no ne zbog federalističke konkurencije, nego zbog neodziva birača. Radiću se tako honoriralo dugogodišnje stigmatiziranje građanskih političara kao "cilindraša", "kaputaša"... Seljaci su radije ostali kod kuće nego da dadu glas "pokvarenoj gospodi". U pat-poziciji, Radić stvara još jednu novu situaciju. U studenome 1927. s Pribićevićevom Samostalnom demokratskom strankom (SDS) stvara Seljačko demokratsku koaliciju (SDK). Bio je to značajan politički potez: uspostavljala se prečanska fronta - država je počela pucati po povijesnim šavovima. No u Radićevoj snazi nicala je klica njegove propasti. Bez slabih točaka - neuprljan korupcijom i izmiren s prečanskim Srbima - hrvatski vođa mogao je biti jedino fizički uklonjen. To će se dogoditi u atentatu, u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928., u kojem će biti ubijeno i ranjeno više zastupnika HSS-a. Sam Stjepan Radić umrijet će od posljedica ranjavanja 8. kolovoza 1928. Duboku krizu u državi možda najbolje ilustrira činjenica da se sa zločincem Punišom Račićem nije desolidarizirala ni jedna relevantna politička skupina u Srbiji. Nakon Radićeve smrti, za predsjednika HSS-a jednoglasno izabran Vladko Maček.

 

HSS pod vodstvom Vladka Mačeka

Nakon što je ciljano doveo stanje do apsurda, kralj Aleksandar uvodi osobnu diktaturu 6. siječnja 1929. Ukinut je parlamentarizam a političke stranke zabranjene. Pod presijom diktature, HSS se u početku pasivizira. Takvo stanje bilo je neodrživo na dugi rok. Da se uključe "seljake" je tjerala pojava nove opcije u hrvatskoj politici kojoj je odgovarala radikalizacija na političkoj sceni. Bili su to ustaše koje su se okupljali oko Ante Pavelića u Italiji, zagovarajući rješenje hrvatskog pitanja izvan granica Jugoslavije. Premda još nisu imali značajnijeg uporišta u zemlji, neke njihove akcije poput Velebitskog ustanka u rujnu 1932. mogle su im priskrbiti simpatije kod poniženog naroda. Da bi preduhitrili takav razvoj, te podigli duh svojim posustalim sljedbenicima, u HSS-u su se odlučili na javni istup. Bila je to Rezolucija SDK poznatija kao Zagrebačke punktacije donesena u studenome 1932. u kojoj se kritizirao režim diktature i velikosrpska hegemonija te tražilo vraćanje na demokraciju i preuređenje države koje bi riješilo nacionalno pitanje. Rezoluciju je redigirao dr. Ante Trumbić, koji se nakon atentata približio HSS-u, te postao u vrijeme Mačekova vodstva siva eminencija stranke. To nije bio jedini slučaj. Tridesetih godina HSS-u će se približiti građanski sloj, te će od seljačke stranke sve više postajati nositelj nacionalnoga i demokratskoga pokreta. Nakon Punktacija režim će pojačati represiju što će Vladka Mačeka odvesti u zatvor, no stranačka aktivnost više se neće moći zaustaviti. Osobito će oživjeti nakon ustaškog ubojstva kralja Aleksandra u Marseillesu u listopadu 1934. jer će s namjesnikom prijestolja knezom Pavlom Karađorđevićem popustiti represija. Prvi politički čin novoga vladara bit će Mačekovo puštanje na slobodu. No što je još važnije, pokazat će se da Pavle i Maček lako komuniciraju, a to će olakšati sporazumijevanje između Zagreba i Beograda što sve očitije postaje imperativ samoga opstanka države. Opredijeljen da hrvatsko pitanje riješi sporazumom sa Srbima, Maček kao vođa snažnoga nacionalno-demokratskoga pokreta postaje prvi čovjek oporbe u državi. Budući da knez Pavle nije spreman na reviziju oktroiranoga ustava (želi ga predati nepromijenjenoga kraju Petru nakon što postane punoljetan!), Maček se približava beogradskoj Udruženoj oporbi, uspješno vodeći (u krajnje nepovoljnim uvjetima) zajedničku listu na izborima 1935. i 1938. Njegov plan je: doći na vlast i riješiti hrvatsko pitanje. No, to se pokazuje iluzornim jer je politička moć potrebna za tako zahtjevne promjene koncentrirana na Dvoru a ne u strankama i parlamentu. (Vjerojatno je toga bio svjestan i Maček te se njegova suradnja s beogradskom oporbom može shvatiti kao taktički pritisak na Dvor.) Ponašajući se pragmatično, knez Pavle odlučuje izaći u susret Hrvatima kada postane svjestan da neriješeno nacionalno pitanje slabi obrambenu moć države pred rat koji samo što nije buknuo u Europi. Sve ostalo samo je pitanje tehnike: Pavle preko svog pijuna Dragiše Cvetkovića s Mačekom utanačuje sporazum na temelju kojeg je 26. kolovoza 1939. donesena Uredba o Banovini Hrvatskoj. Banovina Hrvatska je teritorijalnim opsegom obuhvaćala veliki dio hrvatskih etničkih i povijesnih područja te imala zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju. U Banovini Hrvatskoj na vlasti je bila HSS (ili SDK) koja je participirala i u beogradskoj vladi u kojoj je Maček bio potpredsjednik. Banovina Hrvatska bila je provizorij, "izlaz u nuždi" u koji partneri nisu ušli bez "zadnjih misli". Hrvati su mislili o povećanju teritorijalnog opsega i ovlasti a Srbi da ih smanje, ili da vrate stvari na stanje prije sporazuma.

Tako je dočekan travanjski rat 1941. koji će zbrisati Kraljevinu Jugoslaviju i Banovinu Hrvatsku.

HSS u Drugome svjetskome ratu

Odbivši ponudu Nijemaca da se stavi na čelo Nezavisne Države Hrvatske, Maček je izabrao taktiku čekanja. Uvjeren da će rat dobiti saveznici, on je računao na rekonstrukciju predratnoga stanja. No, stvari će teći drugačije. Na sceni će se pojaviti novi akteri (komunisti) a saveznici će tijekom i nakon rata imati pred očima svoj, a ne hrvatski interes. U međuvremenu izolirani Maček (jedno vrijeme bit će u logoru Jasenovcu, no najviše vremena provest će na svojemu imanju u Kupincu) će gubiti nadzor nad strankom. Većina će ga vjerojatno podržavati, no jedan dio (s "desnoga krila") prihvatit će suradnju s NDH a drugi (s "lijevoga krila") pridružit će se partizanima u naivnom vjerovanju da će zadržati stranačku posebnost u pokretu koji su komunisti potaknuli, usmjeravali i potpuno nadzirali. Ustvari, Košutić, Magovac, Jančiković... služit će komunistima tek kao "legitimacija" : demokratska prema zapadnim saveznicima a rodoljubna prema narodu. Pokušaj obnove stranke nakon rata pokazao se iluzornim. Pobjednički komunisti nisu ih ni tolerirali a kamoli da bi se njima natjecali za vlast. To jednostavno nije u prirodi totalitarizma.

 

HSS u političkoj emigraciji

Shvativši opasnost koja mu prijeti od komunista, Maček na kraju rata emigrira na Zapad gdje je već bio jedan dio vodstva HSS-a. Oni održavaju kontinuitet stranke koji se očituje kroz aktivnosti oko Mačeka, održavajući ogranke i stranački tisak. Maček koji se nakon Pariza od 1946. skrasio u Washingtonu bio je jedan od osnivača i potpredsjednik Međunarodne seljačke unije a djelovao je i u Američkom nacionalnom odboru za Srednju Europu. Nakon Mačekove smrti u Washingtonu 1964. predsjednik stranke postat će Juraj Krnjević do smrti u Londonu 1988. HSS je u emigraciji održavao veze s drugim, radikalnijim, političkim skupinama, no odbijao je suradnju s obrazloženjem da se mora poštovati njegov primat baštinjen iz položaja koji je do rata imao u domovini. Tijekom vremena HSS će u emigraciji napuštati jugoslavenski način rješenja hrvatskoga pitanja opredjeljujući se za samostalnu hrvatsku državu.

 

Epilog

Na početku demokratskih promjena godine 1989., HSS obnavlja rad u domovini i od tada je kontinuirano na političkoj sceni. U početku ne baš utjecajna, s vremenom će se razviti u uglednu političku snagu.