Petar Tyran

MANJINSKE GRUPE U EUROPI

Christoph Pan i Beate Sibylle Pfeil objavili su priručnik "Die Volksgruppen in Europa" ("Narodne grupe u Europi") na 318 stranica u ediciji Ethnos Sveučilišne naklade Braumüller iz Beča U cijeloj Europi ima 307 manjinskih zajednica s više od 103 milijuna pripadnika

Južnotirolski institut za manjinske grupe je tiskao knjigu pod naslovom "Die Volksgruppen in Europa" ("Narodne grupe u Europi"). Autori su Christoph Pan i Beate Sibylle Pfeil. Autori su sastavili opširan priručnik s istraživačkim i političko-pravnim dijelom, koji se bavi konfliktom nacionalnosti i temeljnim potrebama moderne manjinske zaštite u zadnjem desetljeću. U cijeloj Europi ima 307 manjinskih zajednica s više od 103 milijuna pripadnika, a Irska je jedina zemlja Europe u kojoj ne žive manjinske grupe. To znači, da svaki 7. Europljanin pripada nekoj nacionalnoj ili etničkoj manjini. Knjiga "Narodne grupe u Europi" izašla je u seriji Ethnos Sveučilišne naklade Braumüller u Beču.

U Europi, između Atlantika i Urala, živi više od 80 naroda, ali ima samo 45 država. U 45 država Europe s više od jedan milijun stanovnika živi 307 nacionalnih ili narodnih grupa, odnosno etničkih ili jezičnih manjina. Kako su ustanovili autori ove studije u popisu manjinskih grupa širom Europe, u drugoj polovici 20. stoljeća većinske su zajednice bile uglavnom ravnodušne ili su imale negativan stav prema manjinskim grupama, a tek u malom broju slučajeva većinske su zajednice imale izričito pozitivan stav prema manjini. To je i razlogom što mnogi još uvijek nisu spremni na vrjednovanje svog manjinskog statusa. Christoph Pan i Beate Sibylle Pfeil zaključuju u priručniku kako "Najmanji broj manjina Europe razmišlja o tome, da bi imale vlastitu državu ili da bi revidirale državne granice. Ali to bi se brzo moglo promijeniti, ako su manjine zbog stalne pogibelji egzistencijalno ugrožene. U tom slučaju raste separatizam i revizionizam granica. Slučaj Kosova to pokazuje. (…) Bila je i bit će fikcija, da demokracija i ljudska prava automatski rješavaju manjinsku problematiku, a ona zapravo obvezuju da se nađe i pruži ključ za rješenje."

Europa je devedesetih ponovo bila suočena s nacionalnim konfliktima, koji su klijali ispod površine. Tomu je doprinijela činjenica da su se raspale neke mnogonarodne države (Sovjetski Savez, Jugoslavija i Čehoslovačka). Tako na euroazijskom kontinentu od 1991. do 1993. najedanput imamo 22, pretežito po etničkim kriterijima, stvorene države. Glavna je cilj knjige "Volksgruppen in Europa" potaknuti suvremene zaštitne mehanizme manjinskog statusa pojedinih etničkih grupa u Europi. Jer, koliko je očigledna nasilna manifestacija etničkih regionalnih konflikta na Balkanu kroz ratove Srbije protiv Slovenije, Hrvatske, Bosne ili Kosova ili na Kavkazu kao npr. u Gornjem Karabahu, Aphaziji, Jugoistočnoj Oseciji i Čečeniji, toliko malo je poznata kvantitativna dimenzija etniciteta u Europi - jedna je od ključnih spoznaja autora ovoga priručnika sveučilišnih profesora Christopha Pana i Beate Sybille Pfeil. Priručnik želi dati odgovor na pitanja: koliko naroda ili jezika ima u Europi? Koliko su veliki ti narodi i gdje žive? Doći do odgovora na ova pitanja glavna je polazišna teza istraživanja koje je prethodilo toj knjizi. Toliko činjenica, brojki, navoda, tabela i drugih statističkih podataka koliko je sabrano u ovome priručniku do sada još nije bilo objavljeno na jednome mjestu.

Naravno ova knjiga ima i svoje nedostatke, koje možemo pokazati na primjerima Hrvata u Slovačkoj i Češkoj, gdje ih statistika nije zabilježila a time ni ovaj priručnik. Ipak se u razjašnjenju o metodološkom postupanju može naći napomena da se "iz nedostatnih povjerljivih informacija nisu uvrstile sljedeće narodne grupe: Albanci u Hrvatskoj, Bugari u Makedoniji, Slovaci u Češkoj, Frizi i Židovi u Danskoj, Karelci u Finskoj, Hrvati u Sloveniji i Slovačkoj itd." Na drugom mjestu knjige, s druge strane, piše o "4000 Hrvata u Slovačkoj".

Godinu dana dugo istraživačko djelovanje u Južnotirolskom institutu za narodne grupe u Bolcanu i ondje sabrane informacije u ovom priručniku podijeljene su u tri kategorije: 1. Koliko narodnih grupa s koliko pripadnika žive u svakoj od 36 država Europe (država koja ima više od jedan milijun stanovnika); 2. Tri različita dijagrama zorno kazuju brojčanu veličinu narodnih grupa u usporedbi s većinskim narodom; 3. Nastoji se kartografski lokalizirati manjine i narodne grupe u pojedinim državama.

Kako pišu autori ovog priručnika, osjećaj i svijest one grupe ljudi, koji još nemaju službeni status manjine (tu se misli na narodne grupe kao npr. Hrvati u Slovačkoj odnosno u Češkoj, ali i Crnogorci u Albaniji, Hrvati u Italiji, Moliški Hrvati, Ruhr-Poljaci u Njemačkoj) svaki čas opet mogu aktivirati svoju nacionalnu svijest. U tim i takvim narodnim grupama, koje još nisu definirale svoj manjinski status, leži potencijal, koji bi se ubuduće barem dijelom mogao aktivirati - a time će se znatno proširiti broj od 307 narodnih grupa/manjina u Europi.

Autori Pan i Pfeil spominju i narodne grupe kao npr. Talijane u Rumunjskoj ili 214 Austrijanaca u Hrvatskoj. Na drugoj strani je slučaj kada određene etnije ili manjine budu zatajene ili kada im se ne priznaju etnička prava unutar većinske zajednice iz političkih razloga. Za taj se slučaj navodi primjer Makedonaca kojima se s tri strane pokušava osporiti samostalnost (s gledišta Srbije su "Južnosrbi", s gledišta Bugarske su "Zapadobugari" a s gledišta Grčke su "slavizirani Heleni". U takvim slučajevima autori knjige držali su se načela, da vrijedi ono što dotična grupa ljudi sama kaže o sebi. Autori, naravno, i priznaju, da je bilo dosta teško doći do vjerodostojnih brojeva i do uvjerljive demografske veličine pojedinih narodnih grupa/manjina. Za tu metodološku zapreku odabrali su dva pristupa: na jednoj su strani naveli službene brojke, a na drugoj su strani naveli podatke koje o sebi iskazuju same narodne grupe.

Europske države prema svojim narodnim grupama/manjinama imaju ambivalentan i raznovrstan stav. U drugoj polovici 20. stoljeća taj stav je uglavnom ravnodušan ili negativan, a tek u malom broju slučajeva većinski su narodi bili pozitivno raspoloženi prema manjinama. Na drugu stranu ima primjera, da se uz pripadnost nekoj narodnoj grupi vežu i prednosti, tako da priznavanje, uglavnom iz oportunističkih razloga, natprosječno uvećava broj pripadnika manjinskoj zajednici. Tako je na primjer narastao broj Nijemaca u Rusiji od 840.000 (službeni broji iz 1989.) na 5 milijuna (broj koji su Nijemci objavili sami o sebi 1997.). Kako zaključuju autori, državna odnosno službena statistika daje u većini slučajeva znatno niže brojke od stvarnoga broja, jer biti Nijemac u Sovjetskom Savezu uvijek je bilo vezano uz otežavanje životnih okolnosti. S druge strane, ni vlastito brojanje Nijemaca vjerojatno nije vjerodostojno, jer su u međuvremenu uvjeti potpuno promijenjeni. U Ruskoj Federaciji danas, naime, može biti od velike prednosti, ako je tko Nijemac/Njemica.

Radi metodološke ujednačenosti autori su definirali "narodnu grupu" kao zajednicu koja: a) živi na jednom mjestu ili raštrkano na području jedne države; b) je brojčano manja od ostaloga stanovništva dotične države c) čiji pripadnici su državljani te države, d) se kroz etničke, jezične ili kulturne oznake razlikuje od ostalih državljana; e) je voljna da si očuva svoj identitet.

Autori priručnika Christoph Pan i Beate Sybille Pfeil definiraju uvjete za djelotvornu europsku zaštitu manjina. Na jednoj je strani pravo na domovinu, što je ujedno i prijeko potrebno za korištenje manjinskih prava - ali što je do sada samo malim dijelom određeno po narodnom pravu (Völkerrecht).

Na drugoj strani, političko organiziranje nacionalnih manjina treba osigurati ne samo pravno, već i kao preduvjet za demokratsko suodlučivanje manjina u većinskim zajednicama.

Europsku kartu regionalnih i manjinskih jezika nakon dugotrajnih rasprava konačno je zaključilo Europsko vijeće u lipnju 1992. g. a stupilo je na snagu 1. ožujka 1998. g. U međuvremenu, niz država je potpisalo Kartu a uz ostale ju je ratificirala i Hrvatska. Komitet ministara Europskog vijeća odobrio je 1994. g. Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina, koja je stupila na snagu 1. veljače 1998. g.

Hrvata u Europi ima 4,545.000 navodi se u priručniku. Hrvate u Češkoj autori statistički nisu mogli potvrditi, premda se zna, da ondje još uvijek ima nekoliko tisuća najsjevernije grane Gradišćanskih Hrvata, koje u stručnoj terminologiji nazivamo "Moravski Hrvati"

* brojke su, uglavnom, iz 1991. g.

Broji Hrvata u susjednim zemljama, koje navode autori Christoph Pan i Beate Sibylle Pfeil:

Autori su posvetili zasebni odlomak "kršenju prava na domovinu" te se posebno osvrnuli, uz ostalo, na deportacije etničkih Muslimana za vrijeme rata u Bosni-Hercegovini (1992.-1995.) koji "sliči više manje mnogim drugim izvještajima o progonu i izgonu koji su se događali prije u 20. stoljeću širom zemaljske kugle i koji se još uvijek događaju. To je i razlog zašto ovo razdoblje kršenja prava na domovinu nazivaju "stoljećem izbjeglica".

U knjizi se autori posebno bave raspadom socijalističke Jugoslavije - posebno s obzirom na etnički sastav teritorija bivše Jugoslavije u vezi s progonom i deportacijama.

Narodne grupe, odnosno nacionalne manjine činjenica su u Europi koja se sve više prepoznaje i priznaje. U međuvremenu je postalo jasno da uz puno više naroda u samo 36 država u Europi svaki narod ne može imati svoju vlastitu državu, jer se broj država ne može povećavati po nekoj vlastitoj volji i želji. Broj država će uvijek biti manji od broja naroda, a nikada se neće moći ostvariti da se potpuno podudare državne i etničke granice. Stoga više etničkih grupa mora dijeliti jednu državu i demokratskim procesima moraju mirno rješavati svoje probleme u okviru ljudskih prava, demokracije i državnopravnosti.

Autori uglavnom govore o dva glavna oblika političkog djelovanja manjina, koje stoje na raspolaganje ujedno i nacionalnim manjinama kao i nacionalnim većinama: na jednoj strani putem sudjelovanja pripadnika manjina u dotičnim organizacijskim oblicima nacionalne većine; ili na drugoj strani putem stvaranja vlastitih, za manjine specifičnih organizacija. Kod mnogih manjina to ne može uspjeti, jer su brojčano premale, ili nisu kompaktne ili su geografski raštrkane ili sve to zajedno. Umjesto da manjine isto kao nacionalna većina stvaraju organizacije specifične za manjine, prvo se čini manje komplicirano a u isti čas i pametnije, da partijskopolitički ili društvenopolitički angažirani pripadnici narodnih grupa i manjina sudjeluju u odgovarajućim organizacijama nacionalnih manjina. Kako zaključuju autori Pan i Pfeil "uistinu drugi je put uspješniji, naime preko manjinsko-specifičnih vlastitih organizacija".

Pravo na političko zastupništvo i suodlučivanje dio je temeljnih građanskih prava. Ova prava, kao kažu Pan i Pfeli u svojoj knjizi "naravno imaju i pripadnici narodnih grupa i manjina. Ali izvršenje ovog temeljenog prava 'manjinci' mnogo puta ne mogu ispuniti. Da bi koristili pravo suodlučivanja, naime, potrebno je političko zastupništvo koje nije u toj mjeri po sebi razumljivo kod narodnih grupa i manjina u kojoj mjeri bi bilo potrebno".

Više od polovice narodnih grupa u Europi, naime 168 od ukupno 307, broje manje od 50.000 pripadnika. Ali u država Europe (bez Rusije) u prosjeku 60.000 stanovnika otpada na jednoga narodnoga zastupnika. To znači da više od polovice europskih manjina iz vlastite snage ne može osvojiti mjesto u parlamentu. Obično su narodne grupe i premale, da bi mogle priuštiti dvo- ili višepratijski sistem analogno dotičnim nacionalnim većinama. Zato, da ne bi previše raskolile svoje snage, razvile su posebni tip političke stranke "skupinske partije" (Sammelpartei), koja na van vodi strategiju zajedničtva a ujedno se naslanja na diferenciranost prema unutrašnjim postupcima i mišljenjima. Manjine koje su uspješno koriste ovu strategiju su npr. Južnotirolci (njih 300.000), Mađari u Rumunjskoj (njih 2 milijuna) i Mađari u Slovačkoj (njih 600.000).

Jedan je od zaključaka ove knjige, odnosno njezinih autora, da vitalnost jedne narodne grupe mjerodavno ovisi od sljedećih varijabala: 1. aktivnosti, koje u demokratskoj pravnoj državi konačno preduvjetuju političku organizaciju manjine; 2. demografske veličine, za koju, čini se, treba nekih 300.000 pripadnika (ovo je procjena Europske komisije iz 1996. u tezi u jednoj studiji o sposobnosti preživljenja jezičnih zajednica). Čim je viši broj od 300.000, time manjina ima bolje šanse da preživi. Za sve što je ispod tog broja, šanse su manje.

Samo oko jedne petine, naime 65 od ukupno 307 europskih narodnih grupa i manjina ima više od 300.000 pripadnika. Na drugoj strani, oko četiri petine, to je oko 240 narodnih grupa i manjina, dijelom imaju znatno manje od 300.000 pripadnika. No, narode grupe koje imaju više od 300.000 pripadnika zajedno čine oko 91 milijun, što čini udio od 90% od ukupnoga broja 'manjinaca' u Europi.

Sudeći po ovome, dobra šansa da prežive u Europi - pokraj demografske veličine - postoji samo za petinu narodnih grupa i manjina s oko 90% pripadnika manjina, u slučaju da se politički organiziraju u dovoljnoj mjeri.