Grozdana Cvitan

HRVATSKI DODIRI SA SVIJETOM

Publicist i književnik Ivo Žanić u razgovoru predstavlja biblioteku Relations Društva hrvatskih književnika i njenu najnoviju dvojezičnu knjigu Hrvatska / Australija i Novi Zeland - povijesne i kulturne veze.

		Nedavno je u biblioteci Relations, u nakladi Društva hrvatskih književnika, objavljena knjiga Hrvatska / Australija i Novi Zeland - povijesne i kulturne veze. To je jedanaesta knjiga biblioteke koju je 1995. godine utemeljio Dražen Katunarić, a posljednje dvije godine uređuje je Ivo Žanić. Relations se pojavio u vremenu u kojem je Hrvatska trebala sakupiti i posvjedočiti znanja o sebi prema drugima i odnose koje su Hrvati i njihova domovina, bez obzira na državno-pravne tvorevine u kojima se nalazila, ostvarili sa drugim zemljama svijeta. Tako je edicija, koja je u početku mogla ostavljati dojam političke promidžbe, postala respektabilna biblioteka koja bi, uz opća znanja o vlastitoj povijesnoj ulozi i relaciji, umnogome mogla poslužiti Ministarstvu vanjskih poslova. Svaka knjiga govori o odnosu Hrvatske i još jedne zemlje u svijetu, a godišnje se sada objavljuju dvije knjige.
Ivo Žanić

Osim što prvi put odnose Hrvata i Hrvatske problematizira kroz dvije zemlje odjednom, što još knjigu Hrvatska/ Australija i Novi Zeland razlikuje od ostalih u biblioteci Relations?

Biblioteka je nastala u sklopu izdavačke djelatnosti Društva hrvatskih književnika, a financiraju je Ministarstvo kulture i Fond za kulturu grada Zagreba. Plan od dvije knjige na godinu za sada se ostvaruje, a koncept je formalno uvijek jednak i sastoji se u tomu da se knjiga objavljuje dvojezično: na hrvatskom i jeziku zemlje s kojom se obrađuju hrvatski odnosi u pojedinoj knjizi. Neke su knjige autorsko djelo, primjerice knjiga Nikice Talana Hrvatska/Portugal, dok su druge zbornici poput Hrvatska/ Australija i Novi Zeland. Knjige nemaju unaprijed zadana ograničenja, a sadržaj i autorstvo diktira priroda odnosa, veza ili prožimanja što ih je Hrvatska u prošlosti i sadašnjosti imala i ima s pojedinim zemljama. Osim toga, različiti su odnosi ostvareni s nama susjednim zemljama, primjerice Mađarskom, Slovenijom ili Italijom i drugima (Austrija, Češka itd.) s kojima je Hrvatska u cjelini ili u dijelovima imala državno-pravne veze za razliku od, primjerice, Brazila ili Rusije. S druge strane postoje i prostorno daleke zemlje kao što su upravo Australija i Novi Zeland gdje je hrvatsko iseljeništvo tako brojno da upravo ta činjenica diktira tematski karakter knjige. Osim toga, neke se teme odnose više na Hrvate sa sjevera Hrvatske, druge - kao u slučaju ove knjige - na Hrvate s juga zemlje. Većina odnosa sa zemljama svijeta zasniva se na bogatstvu različitih povijesnih susreta, a nastavkom biblioteke, takvih će biti mnogo više. Ove godine još će izići Hrvatska / Španjolska, a u pripremi su Hrvatska/Čile i Hrvatska/Grčka za slijedeću godinu, ali i neke druge (Indija, Švedska itd.).

S obzirom da je izdavač Društvo hrvatskih književnika, knjiga uvijek posebnu pažnju usmjerava na spomene ili utjecaje književnosti te zemlje u Hrvatskoj, odnosno spomene i predodžbe Hrvatske u književnom i uopće kulturnom životu druge zemlje. Obrađeni su različiti autori dvojnog identiteta te primjeri dvojnosti na različite načine. Primjerice, jednog dana kad budemo radili Argentinu, sigurno je da će svoje mjesto u njoj naći i Borghes, iako nikad nije bio u Hrvatskoj, ali je snažno utjecao na njezine književnike. To su utjecaji koje nastojimo istaknuti.

Što knjiga pokazuje o statusu i brojnosti, te integriranosti Hrvata u australsko i novozelandsko društvo?

Hrvatska dijaspora u Australiji, izuzevši stanovništvo anglokeltskog podrijetla, predstavlja treću useljeničku zajednicu/skupinu te zemlje (poslije Talijana i Grka). Zato osnovni materijal knjige predstavljaju tekstovi što ih je Tuga Tarle (koja je i autor predgovora), kao ataše za kulturu hrvatskog veleposlanstva u Canberri prikupila među tamošnjim Hrvatima. Neki ljudi koje je animirala da pišu za ovu knjigu nikad prije nisu pisali, neki su napravili vrlo važne tekstove upravo za to izdanje pa je zasad to i najopsežnija knjiga biblioteke Relations. Nositelji hrvatskog identiteta u Australiji i Novom Zelandu u toj knjizi vrlo su različiti: od onih koji su samo Hrvati do onih koji su samo Australci s dalekim reminiscencijama na svoje hrvatsko podrijetlo, oni koji uspijevaju uravnotežiti oba identiteta u sebi ili ostvariti različite modele njihova prožimanja. Neke druge dijaspore, primjerice ona u Sjedinjenim Američkim Državama, daleko su više obojene različitim povijesnim mijenama iz kojih su ljudi iseljavali iz Hrvatske i koje su sa sobom donosili u novu zemlju. Sve se to na neki način može iščitati i kroz više generacija takve dijaspore u svijetu. Čini mi se poslije ove knjige da je upravo australska dijaspora politički i mentalitetno naša najkompaktnija dijaspora. Pokazuje se kao svježa dijaspora (velikim svojim dijelom ona je i nastala nakon 1945. godine), a s tom svježinom ide i jako političko obilježje. Međutim, ova knjiga demantira i neke naše pogrešne predodžbe o toj dijaspori pa se ona pokazuje u čitavoj antologičnosti tipova biografija i iskustava. Spomenuo bih samo primjere australiziranog Međimurca iz Kotoribe Johna Lisyaka, koji je sjećanja bilježio iz terapijskih razloga i iz tog nepolitičnog, intimnog motiva otkrio Hrvata u sebi pa onda i neke političke dimenzije bivanja Hrvatom; ili Tomislava Gavranića, rođenog u Australiji od roditelja Korčulana, koji je kao liječnik službovao među diskriminiranim starosjediocima i upravo među njima prepoznao sličnosti s nekim hrvatskim iskustvima diskriminiranosti i marginalizacije. Zanimljiv je i slučaj Georga Blaževića, rođenog Australca iz Pertha i njegove vrijedne drame o sukobu generacija u jednoj hrvatskoj iseljeničkoj obitelji koji se odvija na nekoliko razina (u australskom društvu na razini odnosa prema Hrvatskoj, na razini ideoloških protivština te nepolitičnih sukoba generacija unutar obitelji). I sam je bio iznenađen kad su mu nakon predstave dolazili iseljenici različitih naroda u Australiji (Irci, Grci, Koreanci...) koji su u njoj prepoznali svoje probleme, svoje diobe. Iskustvo Amelie Batistich, rođene na Novom Zelandu, pripada drugoj vrsti: ona se osjeća Dalmatinkom, nema u identitetu nadregionalni hrvatski sadržaj, čak ga eksplicite odbija, ali kulturnopovijesni sadržaji njezinih knjiga pokazuju da je njezino dalmatinstvo i te kako hrvatsko, da se to "dalmatinstvo" ostvaruje isključivo kao hrvatstvo makar i ne bilo tako eksplicirano. Opisujući ishodišta svojih korijena, sjeća se kad je u djetinjstvu slušala oca kako u nekim emocionalnim trenucima "za svoju dušu" pjeva na sav glas Vilu Velebita. Isto su radili i njegovi prijatelji iz Dalmacije. Isto tako je dobro zapamtila patriotsku, nadregionalnu simboliku Velebita koju joj je objašnjavao otac.

Svi ti oblici iskazivanja ili oživljavanja identiteta legitimni su, imaju svoje razloge u vremenu i prostoru u kojem su nastali, svi zaslužuju da budu poštovani i uvaženi, a svi obogaćuju i upotpunjuju sliku ne samo dijela naše dijaspore nego i same Hrvatske i njezine mozaičnosti.

Koliko sličnosti i razlike jedna takva knjiga o dijaspori pokazuje s mijenama što su se događale u hrvatskom društvu u domovini, a u odnosu na vaša istraživanja u antropologiji politike posljednjih desetljeća?

Knjiga se izvrsno uklapa u ta istraživanja jer je puna građe i različitih rakursa koji se tiču svega onog što i u Hrvatskoj pokušavam sagledati, a odnosi se na problem identiteta. Svi identiteti na svijetu, oduvijek i svuda konstituiraju se kao reakcija na nešto izvanjsko. Svatko sebe - i pojedinac i kolektiv - počinje prepoznavati u odnosu na ono što nije jer je to najlakše i najprirodnije, a i taj kontrast potiče čovjeka na razmišljanje o sebi, o onome što onda jest. Unutar Jugoslavije hrvatski identitet uvijek je bio snažno definiran u opreci prije svega prema srpstvu, a onda nadnacionalnom i ideološkom jugoslavenstvu, prije toga mađarizaciji, germanizaciji ili talijanštini. Danas smo se konačno našli sami sa sobom. To je izazov, ali na određeni način i muka. Na ovoj razini mog interesa meni je vrlo drag prilog o simboličnoj ili fiktivnoj hrvatskoj ambasadi u Canberri 1978. i 1979. godine. To je projekt koji do danas nije ni pravno, ni politički, ni sociološki, ni antropološki vrednovan onoliko koliko zaslužuje ni u dijaspori ni u Hrvatskoj, a tema je sigurno vrijedna barem jednog dobrog magisterija na fakultetu pravnih ili političkih znanosti jer je jedinstvena među svim dijasporama na svijetu. Uz sve ostale činjenice u hrvatskoj dijaspori koja je u Australiji bila diskriminirana i stalno pod javnim i tajnim udarima jugoslavenske udbe, pokazala je što su načini borbe koji donose publicitet i priskrbljuju respekt javnosti.

Politika kao takva jedna je simbolična djelatnost. Država i državna uprava nevidljive su stvari koje percipiramo kroz simbole kojima se oni očituju, izražavaju dakle kroz zastavu, grb do ploče na kojoj piše primjerice: Ministarstvo vanjskih poslova. Ta mala tabla na nekoj zgradi od zgrade čini posebnost, odnosno skinuta sa zgrade zgradu pretvara u sivilo običnosti koje je ne razlikuje od drugih, susjednih kuća. Na toj razini i Croatian Embassy na kući u Canberri imao je i svoja druga, simbolička značenja. Upravo iz potrebe za simbolima nastaje i odnos prema njima. To je posebno vidljivo prigodom smjena vlasti kad nove vlasti preuzimaju dio simbola stare, dio prevrednuje, a dio često i ruši. Akcija koju je vodio Mario Dešpoja od samog početka imala je snažan simbolički naboj, a kao nenasilna bila je kompatibilna s raspoloženjem i vrijednostima društva u kojem je provedena, dakle uklopiva u određene globalne kriterije.

Što su danas mijene društva, odnos prema simbolima i prevrednovanje sadašnjosti?

Iako premalo poznajem dijasporu, odnosno neke njezine dijelove, mislim da se i iseljenoj i domovinskoj Hrvatskoj dogodio klimaks u trenutku priznanja samostalne hrvatske države. Nakon svakog takvog preokreta u kojem je cilj dostignut postavlja se pitanje: A što sad? To pitanje postavlja se u domovini i dijaspori, ono je potpuno prirodno i postavljale su ga zajednice svih naroda u takvim trenucima, od Židova i svih kolonijalnih naroda do onih koji su u posljednjem desetljeću ovog stoljeća stekli svoju samostalnost (u Europi je takvih četrnaest). Na njega se nalaze različiti odgovori, a jedan od odgovora za hrvatsku verziju tog pitanja mislim da nudi i ova knjiga. Naime, Hrvatska je mozaik i tek sad je u prilici spoznati svoju mozaičnu narav. Dosad se definirala uvijek naspram ili nasuprot susjeda i drugih jezičnih svjetova, u trenucima krize bilo je potrebno zbijati redove i potiskivati unutarnje razlike da bi se izvanjskoj opasnosti (često realnoj, ponekad precijenjenoj, a ponekad u naivnosti i potcijenjenoj) moglo oduprijeti. U takvim se prilikama unutarnja mozaičnost doživljavala kao smetnja, iako bi pomnjivo istraživanje pokazalo da to realno nije bila smetnja i da su u kritičnim trenucima sve hrvatske regije znale prepoznati minimalni zajednički hrvatski nazivnik. Zato nema nikakvog razloga za historijska sumnjičenja pojedinih regija (uvijek različitih) za nedovoljno hrvatstvo, odnosno svijest za zajednički interes. To je samo površno gledanje opterećeno ideološkim ili dnevnopolitičkim razlozima ili nepoznavanjem naše novije povijesti. Zato je potrebno na novi način promisliti i osmisliti odnose između domovine i ljudi koji su se u prošlih stoljeće i pol iselili iz nje. Oni se ne mogu definirati jednoznačno kao Hrvati izvan domovine ili kao Hrvati dijasporski, jer postoji velika skala vrijednosti i razlika (ne samo u tehničkom smislu iseljenosti: prva, druga, treća itd. generacija) nego u varijetetima identiteta i tipovima integracije u domicilno društvo, kao i tipovima održavanja svijesti o korijenima. To ne znači da s protokom vremena te veze slabe - one se mijenjaju i poprimaju nove oblike, a veze iseljenika treće ili četvrte generacije bitno su drugačije od onih prve generacije. Nema "dobrih" i "loših" nego samo drukčijih veza. Zato te veze treba prepoznati i osmisliti u njihovim realnim stanjima i mogućnostima, to jest naći mjeru za vrijeme i interes koji nisu za sve isti. S jedne strane svako je iskustvo posebno i neiskazivo općim odredbama, a s druge mnoga su iskustva prepoznatljiva i kod drugih. Svako je iskustvo dragocjeno i minimum koji možemo danas učiniti i za vlastitu budućnost u zemlji i za svoj odnos s iseljeništvom, a i samo iseljeništvo među sobom, jest dosljedno odbaciti ideološke i dnevnopolitičke računice u vrednovanju vlastitih iskustava, pojedinačnih i zajedničkih. To je apsolutni minimum i jedini način da dosegnemo političku i psihološku zrelost, da ostanemo povezani na nov, moderan način primjeren i novonastaloj političkoj situaciji: Hrvatska je samostalna država i to mijenja sva dosadašnja iskustva. Isto je i s Bosnom i Hercegovinom koja je također domovina Hrvata i izvor hrvatske dijaspore. Neopterećeni dnevnopolitičkim diktatom, trebali bi početi razgovarati o temama koje postoje, izazovne su, ponekad i mučne, ali se odnose na novo definiranje hrvatskog položaja u svijetu, u novom prostoru i vremenu. Danas je naša tema: što naučiti jedni od drugih i jedni o drugima. Prošlo je vrijeme romantike koje na različite načine obogaćuje svakog čovjeka, ali i vrijeme ideoloških kvalifikacija koje je ostavilo tragove na međusobnim odnosima. Svijest o svim tim iskustvima je važna jer je imala svoje realne korijene u onom što su - i ti koji su odlazili i mi koji smo ostajali - preživjeli. Nitko se nije identificirao regionalno, nacionalno, transregionalno itd. iz nekog svog hobija nego iz realnih društvenih, političkih i kulturnih uvjeta u kojima je rastao i sazrijevao. Knjiga Hrvatska/Australija i Novi Zeland pokazuje upravo te dimenzije raznolikosti i poučava nas u činjenicama da motivacija i vrijeme odlaska iz domovine ostavljaju različite tragove u ljudima, a o samoj Hrvatskoj i hrvatstvu svjedoče složenije nego smo to često pripravni vidjeti. Ona nas uči i vlastitoj povijesti i sadašnjosti: posljednjih desetak godina namnožila se sila predrasuda i stereotipova oko primjerice Istre i Hercegovine, koje se šire iz tko zna kakvih razloga, ali sugeriraju loše hrvatstvo Istre i snažno hrvatstvo Hercegovine. Svatko tko zna političku povijest Hrvata 20. stoljeća zna da su u Hercegovini djelovali mnogi izrazito jugoslavenski orijentirani ljudi (od fra Didaka Buntića nadalje), kao što je i iz Istre poteklo mnogo tvrdih, pravaških Hrvata (Vjekoslav Spinčić, Matko Laginja). Ali u svom vremenu i jedni i drugi uglavnom su djelovali na politički razuman način. Ili kad se odbacuje regionalni osjećaj ljudi koji su krajem 19. i početkom 20. stoljeća (Dalmatinci) samo to i mogli ponijeti kao izraz svog nacionalnog identiteta - komu da te ljude danas damo i čijim da ih priznamo osim našim. To je dodatni razlog da se borimo protiv predrasuda i stereotipova, da učimo da je naš identitet i ono što nije sasvim svjesno svog nacionalnog, ali jest regionalnog pripadanja. Ili slikovito rečeno: nisu jednako formirali svijest oni koji su otišli iz Austro-Ugarske i oni koji su je napustili nakon strahota i pada Vukovara, jer različite su i mjere i oblici njihove ugroženosti iz koje su Hrvatsku napuštali. Ljude treba vidjeti u njihovu vremenu, a povijest ne čitati na način: što bi bilo da je bilo. Imamo to što imamo i dužnost nam je vidjeti to realno i osmisliti daljnju komunikaciju s jednakim pravom za sve.