Janko Herak

ZNAMENITI HRVATSKI PRIRODOSLOVCI U AMERICI

Plodne znanstvene karijere Williama (Vilima) Fellera, Egona Matijevića Petra Alaupovića, Milana Randića, Vladimira Katovića, Branka Leskovara i Luke Milasa započete su primarnim obrazovanjem u Hrvatskoj, a vrhunce su dosegle u Americi

Znanost je jedna od onih ljudskih djelatnosti koja predstavlja motornu gospodarstvenu snagu društva, ali je i dio opće kulture. To je razlog da se problemima znanosti i znanstvenika, pokraj strogo znanstvenih institucija, bave i ustanove i pojedinci koji njeguju nacionalnu samosvijest. Kada je riječ o hrvatskim znanstvenicima u svijetu, onda je očito važan njihov doprinos razvoju gospodarstva i znanstvene misli u zemlji gdje žive i rade. No, isto tako, važan je i povratak njihovog djela u Hrvatsku. Odlazeći u svijet sa sobom su ponijeli civilizacijske, kulturološke, povijesne tradicijske, obrazovne i druge odrednice, koje su omogućile da u novoj sredini dosegnu znanstvene vrhunce. Stoga, kada danas vidimo objavljena djela ovih znanstvenika, prisjetimo se da nešto od tog djela potječe i iz Hrvatske, makar se to ne vidi iz naziva institucije i zemlje gdje je djelo napravljeno.

U ovom će prikazu biti riječi o hrvatskim znanstvenicima koji su postali svjetski poznati radeći u Sjedinjenim Američkim Državama. Smatram važnim naglasiti da se tu ne radi naprosto o svjetskim dostignućima američkih znanstvenika hrvatskog podrijetla. Radi se o ljudima koji su rođeni, odgojeni i obrazovani u Hrvatskoj. U Hrvatskoj su ušli u znanost. Neki od njih već su tu postigli svjetski zapažene rezultate.

William (Vilim) Feller (1906.-1970.) jedan je od utemeljitelja moderne matematičke teorije vjerojatnosti. Rođen je u Zagrebu, gdje je završio gimnaziju i dvije godine (1923.-1925.) studirao matematiku. Zatim odlazi u Göttingen (Njemačka) gdje je doktorirao već 1926. U Göttingenu ostaje do 1928., a potom slijede mjesta na sveučilištima u Kielu (1928.-33.), Kopenhagenu (1933./34.) i Stockholmu (1934.-39.). Godine 1939. odlazi sa suprugom Clarom. Nielsen u SAD, gdje najprije dobiva profesorski položaj na Sveučilištu Brown. Zatim odlazi na Sveučilište Cornell i konačno u Princeton, gdje je i završio sveučilišnu karijeru. Umro je u New Yorku.

	William (Vilim) Feller

Feller postaje u svijetu poznat svojim prvim radom iz područja teorije vjerojatnosti (1935.), kojim zapravo dovršava jedan važan znanstveni problem. Ovo dostignuće danas je u matematičkoj literaturi poznato kao Lindberg Fellerov teorem. Vjerojatno najvažniji Fellerovi radovi potječu iz vremena njegovog rada na Princetonu. To je razdoblje kada Feller objavljuje svoje proslavljene knjige pod naslovom "An Introduction to Probability Theory and its Application". Za njih jedan znalac kaže da pripadaju među dvije-tri najbolje knjige iz područja matematike u dvadesetom stoljeću. Već za života Feller je dobio formalna i neformalna priznanja. Uz ostalo bio je članom Američke nacionalne akademije za znanost i Jugoslavenske (hrvatske) akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnik je američke Nacionalne medalje za znanost koju mu je osobno uručio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država.

Egon Matijević (Otočac, 1922.) svjetski je poznati koloidni kemičar. Srednju je školu pohađao u Osijeku. Studirao je i diplomirao (1944.) na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je u Zagrebu 1948. Znanstvenu je karijeru započeo na Prirodoslovno - matematičkom fakultetu u Zagrebu kao suradnik profesora Bože Težaka. Godine 1956./57. boravi na Cambridge Universityju (Engleska), a potom odlazi na Clarkson College (danas Clarkson University) u Potsdamu, (New York, SAD) gdje ostaje sve do danas. Od 1962. redoviti je profesor, 1980.-1981. direktor je Instituta za koloidnu i površinsku kemiju, a 1981.-1987. pročelnik je Kemijskog odjela Sveučilišta. Danas je"Distinguished University Professor".

	Egon Matijević

Velika većina njegovih radova odnosi se na koloidne čestice. Takve čestice danas imaju veliku i raznoliku primjenu kao katalizatori, pigmenti, nosači lijekova, punila u industriji papira, u pripremi deterdženata, umjetnih keramičkih materija i dr. Prof. Matijević objavio je oko 500 radova iz fundamentalnih istraživanja pripreme i fizičko-kemijskih svojstava te primjene koloida. Napisao je tri knjige, nekoliko desetaka stručnih priloga i održao gotovo tisuću predavanja u različitim svjetskim znanstvenim institucijama i na znanstvenim kongresima. Egon Matijević u stalnoj je vezi i znanstvenoj suradnji sa znanstvenicima u Hrvatskoj. Nekoliko mlađih hrvatskih znanstvenika boravilo je i radilo u institutu profesora Matijevića u Potsdamu. E. Matijević je možda najviše doprinio međunarodnom proboju i priznanju "Težakove škole" koloidne kemije. Za svoj rad dobio je niz priznanja, između ostalih tri počasna doktorata i znamenita priznanja Američkog kemijskog društva: Kendall Award, Langmuir Award i Iler Award. Dobitnik je i Medalje Bože Težaka Hrvatskog kemijskog društva.

Petar Alaupović istraživač je u području lipida i ateroskleroze. Rođen je u Pragu (Češka Republika, 1923.) od oca hrvatskog studenta i majke Čehinje. Školovao se u Zagrebu, gdje je i diplomirao na Tehnološkom fakultetu 1946. Nakon kratkog boravka u Pragu (1948./49.) gdje je radio u farmaceutskoj industriji, zaposlio se u Institutu za industrijska istraživanja (kasnijem istraživačkom institutu "Plive") u Zagrebu. Od 1951. radi kao asistent na Agronomskom fakultetu, a od 1954.-57. u Zavodu za biokemiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je 1956. Od 1957. Petar Alaupović se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, najprije na Sveučilištu države Illinois (Champaign - Urbana), a od 1960. do danas u Oklahoma Medical Research Foundationu (Oklahoma City).

	Petar Alaupović

Petar Alaupović znatnije je zakoračio u svjetsku znanost svojom klasifikacijom i nomenklaturom proteinskog dijela lipoproteina, čestica koje prenose masti u ljudskom organizmu. Predložio je i klasifikaciju i nomenklaturu samih lipoproteina, koja je danas jedna od dvije klasifikacije u uporabi u znanstvenoj literaturi. Sa suradnicima otkrio je nekoliko novih vrsta proteina u lipoproteinima i pokazao aterogeničnost nekih specifičnih lipoproteina. U njegovom je laboratoriju boravilo i radilo nekoliko hrvatskih znanstvenika. P. Alaupović još uvijek je u čestom i bliskom kontaktu s hrvatskim znanstvenicima. Za svoj rad dobio je mnoga priznanja u SAD-u i svijetu. Između ostaloga, počasni je doktor Sveučilišta u Lilleu (Francuska) i Buenos Airesu. Dobitnik je i medalja i počasnih diploma i priznanja grada Lillea, grada La Plate (Argentina), Instituta Louis Pasteur i Savjeta za aterosklerozu američkog udruženja za srce.

	Milan Randić

Milan Randić (Beograd, 1930.) jedan je od vodećih matematičkih kemičara. Rođen je u Beogradu gdje mu je otac služio kao carinski savjetnik. Randićevi potječu iz Kostrene u Hrvatskom primorju. Milan je pohađao osnovnu školu u Beogradu, Kostreni i Splitu i gimnaziju u Splitu. Diplomirao je fiziku 1953. na Prirodoslovno - matematičkom fakultetu u Zagrebu, pod vodstvom prof. Ivana Supeka. Ubrzo nakon diplome odlazi na Sveučilište u Cambridge (Engleska) gdje i doktorira 1958. Po povratku osniva grupu za teorijsku kemiju Instituta "Ruđer Bošković" u Zagrebu. Od 1965. profesor je na Kemijskom odjelu Prirodoslovno - matematičkog fakulteta. Od 1971. stalno boravi u inozemstvu, najprije na Johns Hopkinsu (Baltimore), pa Sveučilištu Utah (Salt Lake City), MIT (Boston), Harvardu (Cambridge), Sveučilištu Tafts (Medford) i drugima dok se konačno nije smirio na Sveučilištu Drake (Des Moines, Iowa), gdje je 1980. postao profesorom za matematiku i računalnu znanost. Od 1986. postaje Centenial Scholar na tom sveučilištu. Izbor Sveučilišta Drake kao krajnja odredište barem je dijelom uvjetovan i karijerom Milanove supruge Mirjane, jedne od hrvatskih svjetski poznatih neuroznanstvenika, koja je ranije bila dobila profesorsko mjesto na Sveučilištu u Amesu. Milan Randić je u Engleskoj radio i doktorirao u području spektroskopije. U Zagrebu je radio u području kvantne kemije, a u Sjedinjenim Američkim Državama u području matematičke kemije. M. Randić svjetski je poznat po radovima iz ovog posljednjeg razdoblja, u kojem je objavio oko 300 radova. Neki od njih donose nove koncepte za opis naravi i kemijske veze, kao što su molekularni indeks povezanosti, model konjugiranih krugova i ortogonalni molekularni deskriptori. Čini se da je upravo zbog Randićevih radova Sveučilište Drake znatno podiglo svoj status među američkim sveučilištima. Za svoj rad dobio je niz priznanja: Nagradu Grada Zagreba, Nagradu "Boris Kidrič" (slovenska nacionalna nagrada za znanost), Guvernerovu medalju za znanost (Iowa) i nagradu Herman Skolnik Američkog kemijskog društva. Dopisni (vanjski) član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Profesor Randić svojim odlaskom u Ameriku nije prestao surađivati sa znanstvenicima iz Hrvatske. Štoviše, ta je suradnja vrlo intenzivna pa se Randića može smatrati hrvatskim znanstvenim veleposlanikom u SAD-u.

	Branko Leskovar

Branko Leskovar (Zagreb, 1930.) istaknuti je znanstvenik u području znanstvene instrumentacije. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu. Diplomirao je 1954. godine na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a doktorirao 1963. godine. Od 1954. do 1965. radi na Institutu "Ruđer Bošković" u Zagrebu na razvoju znanstvene instrumentacije. Godine 1965. odlazi u Lawrence Berkeley National Laboratory (LBNL) na Kalifornijsko sveučilište u Berkeleyju (SAD) gdje radi do svršetka svoje znanstvene karijere (1994.). Po umirovljenju radi kao savjetnik u projektima LBNL-a i američkog Ministarstva za energiju. U Berkeleyju je radio kao voditelj elektroničkog odjela na razvoju elektroničke instrumentacije i mjernih sustava. Između ostalih djelatnosti radio je na detektorima zračenja za akceleratore visokih energija, na razvoju sustava sigurnosti nuklearnih reaktora, razvoju spektroskopskih metoda Radio je na projektima U.S. Department of Energy, projektima NASA-e te projektima drugih velikih akceleratorskih centara u Americi. B. Leskovar autor je preko 100 znanstvenih radova, velikog broja tehničkih publikacija i dvaju američkih patenata. S Republikom Hrvatskom ima brojne i plodonosne kontakte. Dopisni je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Član je Povjerenstva za vrjednovanje studija elektrotehnike na hrvatskim sveučilištima. Vrlo je aktivan unutar Hrvatske bratske zajednice u San Franciscu, posebno u prikupljanju pomoći za Hrvatsku tijekom Domovinskoga rata. Aktivan je i u drugim udrugama za prikupljanje donacija za potrebe akademske sredine u Hrvatskoj.

	Vladimir Katović

Vladimir Katović (1935.) jedan je iz plejade poznatih hrvatskih kemičara razasutih po svijetu. Potječe iz brojne obitelji. Rođen je u Bihaću (sada Republika Bosna i Hercegovina). Osnovnu školu, gimnaziju i studij kemijske tehnologije pohađao je u Zagrebu. Nakon diplomiranja (1962.) radio je u Institutu "Ruđer Bošković" u Zagrebu i na Odjelu kemije na Prirodoslovno - matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon doktorata proveo je na Ohio State Universityju tri godine (1967.-1970.), a onda nakon sedam godina boravka u Zagrebu definitivno odlazi na Wright State University u Dayton (Ohio, SAD), gdje je u svojstvu redovitog profesora sve do danas. Znanstveni rad prof. Katovića u području je anorganske kemije i elektrokemije. Stručnjaci ga vjerojatno najbolje prepoznaju po radovima na prirodi metal - metal kemijske veze, pogotovo po sintezi metalnih "klastera". Njegovi se radovi citiraju i u osnovnim udžbenicima anorganske kemije. Dr. Vladimir Katović održava prisne veze s kolegama i prijateljima u Hrvatskoj. Vrlo je aktivan u hrvatsko-američkim asocijacijama. Tijekom osamdesetih godina uspio je organizirati prikupljanje i slanje znanstvene literature u Hrvatsku. Za tu je djelatnost 1989. godine dobio počasnu medalju Sveučilišta u Zagrebu. Jedan je od osnivača organizacije hrvatskih sveučilištaraca u Americi i Kanadi (AMAC), koja je tijekom Domovinskog rata širila istinu o Hrvatskoj. Tijekom pregovora u Daytonu dr. Katović se kao poznati Hrvat iz tog kraja često pojavljivao na televiziji u reportažama i raspravama o Hrvatskoj.

	Luka Milas

Luka Milas (1938.) poznati je profesor eksperimentalne radio-terapije. Rođen je u Zmijavcima. Gimnaziju je završio u Imotskome, a diplomirao je na Medicinmskom fakultetu u Zagrebu (1963). Magistrirao je (1965) i doktorirao (1966.) također u Zagrebu. Od 1963. do 1972. radio je u Institutu "Ruđer Bošković" u Laboratoriju za tumorsku i transplantacijsku imunologiju. Od 1972. stalno boravi i radi u M.D. Anderson Cancer Centeru, Sveučilišta u Teksasu (Houston). Već gotovo dvadeset godina predstojnik je Odjela za eksperimentalnu radioterapiju, koji broji oko šezdeset stalnih zaposlenika. Znanstveni rad Luke Milasa u području je imunologije i biologije tumora te njihove imunoterapije i radioterapije. Iz tog je područja objavio oko 300 znanstvenih radova u časopisima i knjigama, održao stotinjak predavanja u znanstvenim institucijama i na znanstvenim skupovima po cijelom svijetu. Za svoj je rad dobio brojna priznanja. Profesor Luka Milas poznat je u hrvatskoj zajednici u Americi po brojnim aktivnostima. Bio je član (i dopredsjednik) Hrvatskog odbora u Washingtonu (do pretvorbe Odbora u veleposlanstvo Republike Hrvatske). Jedan je od utemeljitelja udruženja AMAC-a i Svjetskog hrvatskog kongresa. Kroz sve te asocijacije Luka Milas je bio uključen u različite djelatnosti za pomoć Hrvatskoj, od lobiranja, pisanja članaka u novinama do prikupljanja materijalne pomoći za Hrvatsku. Luka je i danas aktivan u profesionalnim i ljudskim vezama s Hrvatskom.

U ovom smo se prikazu ograničili samo na nekoliko znanstvenika, onih čije smo djelo u zadnje vrijeme uspjeli pobliže proučiti. Radi se o znanstvenicima iz šireg područja prirodoslovlja, koji zbog prirode svoje djelatnosti uglavnom ostaju izvan interesa šire javnosti, pa dobrim dijelom čak i izvan domašaja onih koji inače marljivo skupljaju i proučavaju sve što se odnosi na hrvatsko iseljeništvo. Pa ipak, veći dio znanstvenika o kojima ovdje govorimo nije nepoznat među hrvatskim iseljenicima. Poznati su uglavnom po svojoj društvenoj aktivnosti, aktivnosti u hrvatskim udrugama i klubovima. Stoga neka i ovaj mali doprinos, prikaz s jednog drugog aspekta upotpuni sliku o njima. O jednom dijelu hrvatske znanstvene dijaspore pisali smo u Hrvatskom iseljeničkom zborniku 2000. Ostaje da istražimo još desetke hrvatskih znanstvenika koji žive i rade u zemljama Europe i Amerike. Među njima svakako ima takvih koji se mogu smatrati istaknutim znanstvenicima po svjetskim kriterijima. Vjerujem da ćemo imati prigodu u idućem broju ovog godišnjaka izvijestiti našu znanstvenu i širu javnost o njihovu djelu.

Summary
FAMOUS CROATIAN NATURAL SCIENTISTS IN AMERICA

The author discusses Croatian scientists who acquired world-wide fame working in the U.S. All of them were born, raised, and trained in Croatia. They made their scientific debut in Croatia. Some produced world-class research while still in Croatia. They belong to disciplines which, due to their nature, do not attract wider public interest. Yet, most of them are well-known among Croatian emigrants. They are known, first of all, for their social activities, and membership in Croatian organizations and clubs. Therefore, let this modest contribution help create a fuller picture of their activity from yet another point of view. We discussed one segment of Croatian scientific diaspora in the Hrvatski iseljenički zbornik 2000. I believe that we will be able to inform our readers about numerous other distinguished scientists in the next Almanac. In this issue we introduce William (Vilim) Feller (1906-1970), one of the founders of modern probability theory, chemists Egon Matijević (born in Otočac, 1922), Petar Alaupović, Milan Randić (born in Belgrade, 1930), and Vladimir Katović (1935). We also introduce Branko Leskovar (born in Zagreb, 1930), and Luka Milas (1938), an outstanding professor of experimental radio-therapy.

Resúmen
CONOCIDOS NATURALISTAS CROATAS EN AMÉRICA

En esta exposición el autor escribe sobre los científicos croatas que tuvieron reconocimiento mundial trabajando en los Estados Unidos de Norteamérica. Se trata de individuos que nacieron y fueron educados en Croacia. En Croacia entraron al mundo científico. Algunos de ellos ya en la patria lograron resultados reconocidos mundialmente. Se trata de científicos del amplio campo de las ciencias naturales, quienes por el tipo de obra generalmente quedan fuera del interés público más amplio. Empero, la mayoría de los científicos de los que aquí se escribe no son desconocidos entre los emigrantes croatas. Por lo general, se los conoce por sus actividades sociales y su participación en organizaciones y clubes. Por ello, esperamos que esta pequeňa contribución, la presentación desde otros aspectos, complete su imágen. El el Anuario del aňo 2000 de la Fundación para la Emigración Croata escribimos sobre una parte de la diáspora científica croata. Creo que pronto tendremos la ocasión de informar a nuestros lectores sobre otros científicos afirmados en el próximo Anuario de la Fundación. En este número presentamos a William (Vilim) Feller (1906-1970) uno de los fundadores de la teoría matemática moderna de probabilidad, a los químicos Egon Matijević (Otočać, 1922), Petar Alaupović, Milan Randić (Belgrado, 1930) y Vladimir Katović (1935). Presentamos luego a Branko Leskovar (Zagreb, 1930) y Luka Milas (1938), conocido profesor de radioterapia experimental.