Sanja Vulić

HRVATSKA PUČKA IMENA BOŽIĆNIH BLAGDANA U DIJASPORI

Božićno ozračje u puku obično vlada u razdoblju od Badnjaka do blagdana Triju kraljeva. U hrvatskoj su tradiciji u tom razdoblju posebno obilježavani dani Badnjak (24. 12.), Božić (25. 12.), Sveti Stjepan (26. 12.), Sveti Ivan (27. 12.), Nevina dječica (28. 12.), Stara godina (31. 12.), Nova godina (1. 1.) i Sveta tri kralja (6. 1.). Zato su za te dane u hrvatskom puku uobičajena posebna imena. Ta se imena u pojedinim hrvatskim narječjima, dijalektima i mjesnim govorima više ili manje razlikuju u domovini, a sukladno tomu i u govorima u dijaspori. Naravno, ta raznolikost u svim blagdanskim imenima nije jednako izražena.

Počnemo li od imena Badnjaka odmah ćemo zapaziti da u glavnini hrvatskih govora u domovini i dijaspori prevladavaju imena Badnjak i Badnji dan. Ta se imena povezuju s glagolom bdjeti, odnosno običajem bdjenja na Badnju večer do polnoćke. Tako se npr. u govorima bunjevačkih Hrvata u današnjoj Jugoslaviji i u Mađarskoj, u rackih Hrvata u Baćinu i Dušnoku u Mađarskoj, u podravskih Hrvata u Lukovišću u Mađarskoj, u Hrvata u Budžaku južno od Balatona u Mađarskoj, te u gradišćanskohrvatskim govorima u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj redovito rabi ime Badnjak. U šokačkih Hrvata u Vršendi u mađarskom dijelu Baranje uobičajena je inačica Badnji dan. Hrvati pak u Hrvatskom Grobu u Slovačkoj, pod utjecajem slovačkoga jezika, Badnjak nazivaju Ščedri dan (prema slc. Štedry den). Karaševski su Hrvati u Rumunjskoj pri imenovanju toga blagdana poglavito bili zaokupljeni običajem posta, tj. trpljenja gladi na dan uoči velikoga blagdana Božića. Stoga dan koji mu prethodi nazivaju Trpidan (selo Karaševo), odnosno Trpiden (selo Ravnik) i Trpid'n (sela Klokotić, Lupak, Vodnik i Nermić). Te različite fonološke inačice uvjetovane su različitim refleksom poluglasa. U poslovicama se taj dan ponekad naziva Adam i Eva. Tako se npr. u čakavskom selu Frakanavi u srednjem Gradišću u Austriji može čuti meteorološka poslovica: Kakovo vrime donesu Adam i Eva, tako z većinuom do zadnjega dnieva. Ta poslovica kazuje da će do kraja kalendarske godine uglavnom biti isto vrijeme kao i na Badnjak. To se ime rabi i u govoru šokačkih Hrvata u Kozaru u Mađarskoj (pokraj imena Badnjak), dok je u govoru rackih Hrvata u Dušnoku u Mađarskoj poznata inačica Adam i Jeva.

Za najomiljeniji kršćanski blagdan redovito se rabi ime Božić na cjelokupnom hrvatskom govornom području u domovini i dijaspori. Naravno, to se ime ostvaruje u različitim dijalekatnim inačicama, pa se npr. u govorima pomurskih Hrvata u Mađarskoj, koji pripadaju međimurskoj skupini govora međimursko-podravskoga dijalekta kajkavskoga narječja, rabi inačica Božič. U kajkavskim gradišćanskohrvatskim govorima (sela Umok i Vedešin u Mađarskoj) također se ostvaruje ta inačica, kao i u govoru sela Bajngroba u srednjem Gradišću u Austriji, koji pripada srednjočakavskom dijalektu čakavskoga narječja. U govorima moliških Hrvata u Italiji ostvaruju se inačice Bošča (selo Kruč) i Božič (sela Mundimitar i Štifilić). U gradišćanskohrvatskim se govorima vrlo često ostvaruje i množinski oblik imena Božići, koji ukazuje na višednevno slavljenje toga blagdana, npr. u Mjenovu u srednjem Gradišću u Austriji ili pak u Pajngrtu i Cindrofu u sjevernom Gradišću. U govoru Hrvatskoga Groba u Slovačkoj, pored imena Božič, rabi se i ime Narodenie Krista Pana koje je preuzeto iz slovačkoga jezika (prema slc. Narodenie Pána). Uz blagdan Božića vezane su mnoge poslovice. Tako npr. bunjevački Hrvati smatraju da Nema zime dok Božić ne mine. Protivno tomu, šokački Hrvati u Olasu u Mađarskoj kažu: Ako je do Božića zima stroga, onda na Božić popusti. Osobito su česte gradišćanskohrvatske poslovice. Obično povezuju dobar urod s božićnom hladnoćom: Ako su Božići u snigu, ne imaj za hranu brigu, odnosno s lijepim vremenom u proljeće: Ako na Božić led visi na kiću, veseli se lipomu protuliću. Neke poslovice stavljaju u suodnos meteorološke prilike na Božić i Uskrs pa nakon toploga božićnoga razdoblja najavljuju hladnoću u uskrsnom razdoblju: Zelenu se na Božić polja i sinokoše - mrzli Vazam ufajmo se. Božići na placi, Vazmi za pećum. Ta posljednja poslovica kazuje da ukoliko je za Božić tako lijepo vrijeme da se može dugo vani boraviti, za uskrsne će blagdane biti tako hladno da će ih se provoditi kraj peći.

Blagdane sv. Stjepana Prvomučenika i sv. Ivana Apostola, koji se slave prvi, odnosno drugi dan poslije Božića, hrvatski puk vrlo često naziva samo po svečevu imenu, npr. Svieti Štiefan (Novo Selo u Slovačkoj), Sveti Štefan (podravski Hrvati u Mađarskoj), Sveti Stepan i Sveti Ivan (karaševski Hrvati u Rumunjskoj), Sveti Ivan (pojedini gradišćanskohrvatski govori, npr. govor Gerištofa u srednjem Gradišću), Sveti Stipan (bošnjački Hrvati u Mađarskoj i bunjevački Hrvati). Ponekad se rabi i ime Štefan Mučenik kao npr. u gradišćanskohrvatskom selu Prisiki u Mađarskoj čiji govor pripada srednjočakavskom dijalektu čakavskoga narječja. Inače su u gradišćanskohrvatskim govorima najčešće inačice Štiefanja / Štefanja i Ivanja / Jivanja / Đivanja koje su zapravo stari poimeničeni posvojni pridjevi ženskoga roda. U bunjevačkih su Hrvata takvi poimeničeni pridjevi srednjega roda, tj. Stipanje i Ivanje. U govoru pomurskih Hrvata u Sumartonu u Mađarskoj taj poimeničeni pridjev glasi Janošovo jer je imenska osnovica Janoš u tom blagdanskom imenu hungarizam. U gradišćanskohrvatskom selu Undi u Mađarskoj rabi se hrvatska inačica Đivan s protetskim -đ, te pod utjecajem mađarskoga jezika blagdansko ime Janoš. Takav oblik nije stran ni karaševskim Hrvatima u Rumunjskoj koji pokraj blagdanskoga imena Sveti Ivan rabe i inačicu Sveti Janoš. Uporaba te inačice odraz je njihova dugoga pripadanja Austro-Ugarskoj Monarhiji. U Novom Selu u Slovačkoj blagdanska imena Štiefanje i Ivanje nisu srednjega roda nego petrificirani genitivni oblik poimeničenoga posvojnoga pridjeva ženskoga roda. U govoru Hrvatskoga Groba u Slovačkoj rabe se, pod utjecajem slovačkoga jezika, blagdanska imena Štefana i Jana. Te su inačice također genitivni oblici koji su preuzeli službu nominativa, a nastali su od slovačkih blagdanskih imena Sviatok sv. Štefana i Sviatok sv. Jána Apoštola izostavljanjem prvoga dijela tih imena. Kajkavski gradišćanskohrvatski umočki i vedešinski govor u Mađarskoj, poput znatno brojnijih gradišćanskohrvatskih čakavaca, za blagdanska imena rabe poimeničene pridjeve ženskoga roda Januševa i Štefanjeva / Štefanjova. Isti je slučaj i s gradišćanskohrvatskim štokavcima u selu Rupišću koji rabe ime Štiefanja.

Za treći dan poslije Božića, koji je spomendan pokolja betlehemske dječice, rabe se različita pučka imena. Gradišćanski Hrvati od davnine rabe imena Nekriva ili Nekrivična dica (dičica), a karaševski Hrvati Nekriva deca i novije Nevina dečica. Uz taj je dan u mnogim mjestima uobičajeno simbolično šibanje u znak suosjećanja s betlehemskom dječicom, pa je i blagdansko ime u pojedinim govorima motivirano tim običajem. Tako npr. Hrvati u štokavskom Rekašu u Rumunjskoj taj blagdan nazivaju Šibari, podravski Hrvati u Mađarskoj Šibarovo, dok se u štokavskom selu Bandolu u južnom Gradišću u Austriji rabi ime Tepeškari koje je izvedeno od glagola tepsti u značenju 'tući, šibati'. Sukladno tomu, iz riječi korbač u značenju 'bič kojim se šiba', izvedeno je blagdansko ime Korbačari koje se rabi u govoru Dolnje Pulje u srednjem Gradišću u Austriji. Nekoć se u značenju 'šibanje' rabio i izraz mladičenje prema kojemu je nastalo među Hrvatima vrlo prošireno blagdansko ime Mladenci. To ime rabe bunjevački Hrvati dok je među gradišćanskim Hrvatima česta inačica Mladienci. Valja još spomenuti tipično kajkavsko ime Herodeševo koje je također nastalo prema običaju šibanja, jer se jedna vrsta korbača naziva herodeš prema kralju Herodu koji je dao pogubiti betlehemsku djecu. To ime rabe pomurski Hrvati u Mađarskoj u inačici Herodešovo, a u inačici Rodoševo rabili su ga i Hrvati kajkavci što su živjeli u banatskom selu Boki u današnjoj Jugoslaviji, a govor im je pripadao turopoljsko-posavskom dijalektu kajkavskoga narječja. Inače, to je ime nastalo poimeničenjem posvojnoga pridjeva srednjega roda.

U mnogim se hrvatskim govorima blagdan Stare godine nazivlje po sv. Silvestru, papi kojemu je u Crkvi posvećen dan 31. prosinca. To je ime sačuvano i u nekim hrvatskim govorima u dijaspori. Tako npr. karaševski Hrvati u Rumunjskoj rabe blagdansko ime Silvestr / Silvester dok se u gradišćanskohrvatskim govorima susreću inačice (Svieti) Silviestar, Silviester, Silviestr, Silviestrova i sl. U govoru Hrvatskoga Groba u Slovačkoj kao blagdansko je ime ustaljen genitivni oblik Silvestra. Naravno gradišćanskohrvatskim je govorima najvećim dijelom svojstveno ime Staro lieto, rjeđe Staro leto (npr. u Bajngrobu u Austriji), odnosno u štokavskim selima Staro lito. U karaševskohrvatskim pak govorima rabi se ime Stara godina. To posljednje ime rabe i Hrvati u Rekašu u Rumunjskoj. Ponekad se imenom dana Stare godine posebno ističe završetak kalendarske godine, kao npr. u govorima bunjevačkih Hrvata koji rabe imena Svr'godište i Svr'godina. Ta su imena etimologijski povezana s riječju vrh koja je praslavenskoga podrijetla, a iz nje je izvedena riječ svrha u značenju 'kraj, konac', tj. s vrha znači s kraja. Iz istoga je korijena nastalo i ime Završena godina koje se za oznaku istoga dana rabi u karaševskohrvatskom selu Ravniku u Rumunjskoj. Osobito je zanimljiv ostvaraj u šokačkih Hrvata u Mohaču u Mađarskoj koji Staru godinu nazivaju Stari Badnjak jer je taj dan u sukladnom odnosu prema Novoj godini (koja je osmina Božića) kao Badnjak prema Božiću.

Blagdanska imena Nove godine u brojnim su govorima antonimna blagdanskim imenima Stare godine. Tako se npr. u mnogim gradišćanskohrvatskim govorima, sukladno imenu Staro lieto, rabi ime Novo lieto, dok je u karaševskohrvatskim govorima ime Nova godina u skladu s ostvarajem Stara godina. Ime Nova godina rabi se i u štokavskom Rekašu u Rumunjskoj, u govorima šokačkih Hrvata (npr. u Olasu u mađarskom dijelu Baranje) koji pripadaju starom štokavskom slavonskom dijalektu te u novoštokavskim ikavskim govorima bunjevačkih Hrvata (npr. u Čavolju i Čikeriji u mađarskom dijelu Bačke). U kajkavskom govoru pomurskih Hrvata u Sumartonu rabi se ime Mlado leto. Dvojnost naziva ljeto i godina nazočna je u hrvatskim govorima od starine. Obje su riječi praslavenskoga podrijetla, ali im značenje nije uvijek isto. U štokavskom narječju leksem ljeto / leto / lito ponajprije znači 'godišnje doba', a riječ godina 'razdoblje od 12 mjeseci'. U čakavskom i kajkavskom narječju leksem leto / lito rabi se ne samo za oznaku godišnjega doba nego i za oznaku razdoblja od 12 mjeseci pa je u tim narječjima riječ godina postupno dobila značenje 'kiša' jer je temeljno, ishodišno značenje te riječi 'ugodnost, ugoda'. Inačice leksema ljeto ponajprije su uvjetovane različitim refleksom jata, pa se npr. ostvaraj s ekavskim refleksom Novo leto rabi u gradišćanskohrvatskom govoru Bajngroba i Pinkovca u Austriji i Hrvatskoga Groba u Slovačkoj. Ipak, kao što je već spomenuto, u većini gradišćanskohrvatskih govora rabi se inačica s dvoglasom ie kao posljedicom postupnoga zatvaranja dugoga samoglasnika e. Zato se u većini gradišćanskohrvatskih govora koji pripadaju srednjočakavskom dijalektu rabe inačice Novo / Nuovo lieto. S druge strane, u štokavskim govorima Rupišća i Bandola u južnom Gradišću u Austriji rabi se ikavizam Novo lito, a isto tako i u štokavskom-čakavskom gradišćanskohrvatskom govoru Petrova Sela u Mađarskoj. U katoličkoj se tradiciji uobičajeno slavi osmi dan svih većih blagdana, pa se tako i blagdan Nove godine među inim slavi i kao osmina Božića. Valja ipak naglasiti da je ime Mali Božić za blagdan Nove godine u hrvatskim govorima vrlo rijetko, a može se npr. čuti u govorima bunjevačkih Hrvata, pokraj imena Mlado lito, a također i u govorima bošnjačkih Hrvata u mađarskom dijelu Baranje koji rabe ime Mladi Božić. U oba je slučaja riječ o štokavskim govorima jer bunjevački govori pripadaju novoštokavskom ikavskom dijalektu štokavskoga narječja, a govori bošnjačkih Hrvata u Mađarskoj arhaičnom štokavskom istočnobosanskom dijalektu štokavskoga narječja. Zanimljivo je pritom da se i u kajkavskom govoru pomurskih Hrvata u Sumartonu rabi ime Mali Božič, ali ne za oznaku blagdana Nove Godine nego za oznaku blagdana sv. Barbare (4. 12.) koji je u običajima toga mjesta vjerojatno predstavljao nagovještaj predstojećega blagdanskoga razdoblja.

Blagdan što se slavi 6. siječnja u Katoličkoj je crkvi danas ponajprije posvećen spomenu na poklonstvo mudraca s istoka djetetu Isusu, tj. objavljenju Sina Božjega poganima koje su ta tri mudraca ili tri kralja predstavljali. Zato je taj blagdan općenito poznat po imenom Sveta tri kralja ili Tri kralja koje se rabi u različitim dijalekatnim inačicama. Ostvaraj Tri kralja uobičajen je npr. u novoštokavskim ikavskim govorima bunjevačkih Hrvata i rackih Hrvata u Erčinu južno od Budimpešte, a također i u starim štokavskim govorima slavonskoga dijalekta u šokačkih Hrvata u Potonji u mađarskom dijelu Podravine te rackih Hrvata u mjestu Dušnoku u mađarskom dijelu Bačke, južno od grada Kalače, kao i u nenovoštokavskim ikavskim govorima Hrvata u mjestu Budžaku južno od Balatona u Mađarskoj. Karaševski Hrvati rabe inačicu Sveti tri kralja. U brojnim se gradišćanskohrvatskim govorima susreće množinski oblik Tri kralji, odnosno Tri kraji. U čakavskim gradišćanskohrvatskim govorima Bieloga Sela u Austriji i Novoga Sela u Slovačkoj te u štokavsko-čakavskom govoru Petrova Sela u Mađarskoj rabi se inačica Tri kralje s nastavkom -e u množinskom obliku, a isti je nastavak u depalataliziranoj inačici Tri krale u čakavskom govoru Hrvatskoga Groba u Slovačkoj te u kajkavskim govorima pomurskih Hrvata u Mađarskoj. Pošto se toga dana obično očekuje jaka hladnoća, šokački Hrvati u Olasu u Mađarskoj poznaju usporedbeni frazem zima je ko na Tri kralja. Budući je istoga dana Crkva slavila i Isusovo krštenje u rijeci Jordanu, u spomen na taj događaj blagoslivlje se voda navečer uoči toga dana. U mnogim je govorima blagdansko ime motivirano tim običajem, pa se dan 6. siječnja u bunjevačkim govorima naziva i Vodokršće. U govorima karaševskih Hrvata u Rumunjskoj za taj se blagdan rabe i imena Sveti Ivan Krstitelj i Krstovd'n (selo Vodnik), odnosno Krstovdan (selo Karaševo), Krstovden (selo Ravnik) i Krstovd'n (sela Klokotić, Lupak i Nermić).

Raslojavanjem i izumiranjem kompaktnih hrvatskih naseobina postupno nestaju i brojni hrvatski dijalekatni izrazi pa tako i blagdanska imena, od kojih će mnoga ostati sačuvana još samo u zapisima.

Literatura i izvori:

1. Erika Balažin: Preporučene i zabranjene radnje u tradicionalnoj kulturi zaladskih Hrvata, Etnografija Hrvata u Mađarskoj, knj. 5, ur. Đuro Franković, Budimpešta 1998, str. 53-69.
2. Đuro Franković: Na 'vo Mlado ljeto...Godišnji običaji Hrvata u Mađarskoj, Pečuh 1998.
3. Đuro Franković: Etnografija Hrvata u Mađarskoj, rukopis
4. Peter Houtzagers: The Kajkavian Dialect of Hidegség and Fertohomok, Studies in Slavic and General Linguistics, knj. 27, Amsterdam - Atlanta 1999.
5. Janica Južekova: Kaj je bilo negda. Šege i verovanje v Sumartonu, Sumartonske novine, god. I, br. 1, prosinac 1999, str. 12-13.
6. Jednotny katolícky spevník, 61. vydanie, Trnava 1991.
7. Stjepan Krpan: Hrvati u Rekašu kraj Temišvara, Zagreb 1990.
8. Ante Messner-Sporšić: Kolonije hrvatskih plemića u Banatu, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, knj. 23, sv. 1, JAZU, Zagreb 1931, str. 203.
9. Ante Sekulić: Bački Hrvati, Zagreb 1991.
10. Anita Sujoldžić, Božidar Finka, Petar Šimunović i Pavao Rudan: Jezik i porijeklo stanovnika slavenskih naseobina u pokrajini Molise, Italija, Rasprave Zavoda za jezik, sv. 13, Zagreb 1987, str. 142.
11. Sanja Vulić: Utjecaj stranih jezika na neka hrvatska pučka imena blagdana, Filologija, sv. 20-21, Zagreb 1992-1993, str. 551-563.
12. Sanja Vulić: O nekim pučkim imenima blagdana Nevine dječice, Folia onomastica croatica, sv. 2, Zagreb 1993, str. 99-107.
13. Sanja Vulić: Uz Božić i božićne blagdane, Matica, br.11-12, Zagreb 1994, str. 20.
14. Sanja Vulić: Sveta tri kralja, Hrvatsko slovo, Zagreb, 3. siječnja 1997, str. 18.
15. Sanja Vulić: O nekim pučkim imenima blagdana Silvestrova i Nove godine, Zbornik radova Riječki filološki dani 2, ur. Marija Turk, Rijeka 1998, str. 201-208.
16. Sanja Vullić: Blagdanska imena u gradišćanskohrvatskim govorima u Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj, Panonska knjiga 2000, ur. Robert Hajszan, Pinkovac - Güttenbach 2000, str. 458-463.
17. Sanja Vulić: Blagdanska imena u čakavskim gradišćanskohrvatskim govorima u Mađarskoj, Marulić, god. XXXIII, br. 2, Zagreb, ožujak-travanj 2000, str. 315-31

Summary
FOLK NAMES OF CHRISTMAS HOLYDAYS IN CROATIAN DIASPORA

A Christmas atmosphere is prevalent among our people generally between Christmas Eve and Epiphany. Croatian tradition marks in particular Christmas Eve (December 24), Christmas Day (December 25), St. Stephen's (December 26), St. John's (December 27), the Feast of the Innocent (December 28), New Year's Eve (December 31), New Year's Day (January 1), and Epiphany (January 6). The Croatian folk tradition has given special names to all those holydays. Those names differ, more or less, in home dialects and local speech, and so also in the Croatian diaspora. Differences are more or less pronounced from one holyday name to another. The author offers an overview of the variety of the folk nomenclature of Christmas feast days among indigenous Croatian minorities in Europe.

Resúmen
NOMBRES POPULARES CROATAS DE LAS FESTIVIDADES NAVIDEŇAS EN LA DIÁSPORA

El espíritu navideńo en el pueblo, por lo general se extiende desde la Nochebuena hasta día de los Reyes Magos. Dentro de este período en la tradición croata se celebran especialmente el día de Nochebuena (24 de diciembre), Navidad (25 de diciembre), San Esteban (26 de diciembre), San Juan (27 de diciembre), el día de los Santos Inocentes (28 de diciembre), el día de fin de ańo (31 de diciembre), Ańo Nuevo (1 de enero) y el día de los Reyes Magos (6 de enero). Por eso es que en este período se dan en el pueblo croata los acostumbrados nombres particulares. Estos nombres se diferencian según las regiones, dialectos y el habla lugareńo dentro de Croacia, y conforme así también en la diáspora. Por supuesto que esta diversidad en los nombres no se expresa de igual forma. La autora presenta un resúmen de los nombres populares croatas de las festividades navideńas entre las minorías autóctonas croatas en Europa.