Daniela Angelina Jelinčić

GLOBALIZACIJA I HRVATSKI IDENTITET

Treba istaći kako trend globalizacije implicitno ne podrazumijeva uniformnost. Naprotiv, proces globalizacije respektira raznolikost identiteta i kultura.

Konfliktna regija

Mediteranske su regije uvijek promatrane kao konfliktne regije, bilo da se radi o međudržavnim konfliktima ili o konfliktima unutar granica jedne države. Mnogi će reći kako su razlog tim konfliktima povijesne, kulturne ili vjerske razlike mediteranskih naroda. Ipak, tu bi tezu trebalo preispitati.

Narodi Srednje Europe dijele istu vjeru - kršćanstvo, ali ne dijele istu povijest i istu kulturu. I bez obzira na razlike, ne dijele konfliktne situacije. Prema tome, vjerojatnije je da većina konflikata ne potječe iz razlika u kulturi, već iz frustracija izazvanih ekonomskom dekadencijom ili slabim ekonomskim napretkom koji karakterizira mediteranske regije. Kulturne su razlike normalne i neizbježne karakteristike svih svjetskih regija i predstavljaju svjetsko bogatstvo. Kako ni ljudi nisu isti, tako nisu ni kulture. Naravno, neki elementi kulture mogu biti vrlo slični ili čak isti, i nitko ne može tvrditi da pripadaju samo jednom narodu odnosno samo jednoj kulturi. Nitko pouzdano ne poznaje podrijetlo kulturnih elemenata i nema potrebe posebno se truditi kako bi se to podrijetlo utvrdilo.

Kultura, identitet i globalizacija

Procesi kulturne razmjene stari su koliko i sama kultura. Svaka se svjetska kultura oblikovala u neprestanom procesu uzimanja i davanja. Kultura je fenomen koji se konstantno razvija, ona je živući identitet. Ona je dinamični model, a pokuša li je se ukalupiti u statički oblik, prestat će postojati kao izvor inspiracije.

Identitet predstavlja karakteristike koje izabiru ljudi sami, a koje su drukčije od nekih drugih karakteristika nekih drugih ljudi. Može se reći da je kulturni identitet izraz čovjekovog mjesta u svijetu. Prema tome, očuvanje kulturnog identiteta je opravdano u borbi protiv globalizacije. Označava želju za očuvanjem jedinstvene (?) vlastite kulture, povijesti, jezika i sustava vrijednosti od stranog utjecaja. Čim naši životni stilovi postaju homogeniji, to mi postojanije tražimo dublje vrijednosti. Nastojimo očuvati vlastite identitete, bilo da su vjerski, kulturni, nacionalni, jezični ili rasni. Što svijet postaje sličniji, to mi više cijenimo tradicije koje potječu iznutra, a uz što je ponajviša vezana ideja o prošlosti i baštini koju smo iz nje naslijedili.

Svaka je baština vezana uz određeni identitet, a u skladu s time moramo biti svjesni snažnog odnosa između kulture i teritorija, odnosno kulture i nacionalne ideologije. Ideja svjetske baštine, koja pripada cijelom čovječanstvu razvila se za vrijeme 70-ih godina u okvirima UNESCO-a. Potpisujući Svjetsku konvenciju, države priznaju da lokaliteti koji se nalaze na njihovom nacionalnom teritoriju i koji su upisani na Listu svjetske baštine, bez predrasuda prema nacionalnoj suverenosti ili vlasništvu, čine svjetsku baštinu, zaštita koje jest dužnost međunarodne zajednice kao cjeline. No, baština ipak ostaje usidrena u nacionalnoj teritorijalnosti. Upravo zbog toga države obično tvrde da je baština njihovo nacionalno naslijeđe i rijetko mu priznaju međunarodnu provenijenciju. Tako unatoč tom 'svjetskom' svojstvu, politike zaštite kulturnog naslijeđa temelje legitimnost vlastite intervencije na zaštiti identiteta kojeg ta svjetska svojstva ugrožavaju.

Baština služi kao sredstvo za konstituciju idealne prošlosti i razlika koje su karakteristične ljudima i mjestima. Tako baština u isto vrijeme 'teritorijalizira' i 'lokalizira'. S druge strane opet, stalno mijenjanje njenog teritorijalnog i neteritorijalnog karaktera usko je vezano uz konstituciju identiteta, a onda i njenog ucrtavanja na kartu svijeta unutar konteksta globalizacije i regionalizacije.

Treba istaći kako trend globalizacije implicitno ne podrazumijeva uniformnost. Naprotiv, proces globalizacije respektira raznolikost identiteta i kultura. Raznolikost jest snaga, a svaka kultura, kao što dr. Čuvalo kaže, samo dodaje 'začin' globalnoj kulturi. Dakle, globalizacija ne smije biti prijetnja toj raznolikosti jer je upravo ona ta koja razbija monotoniju globalizacije i na taj je način obogaćuje. Pokušaj unificiranja kultura predstavljao bi prijetnju kulturama i identitetima samima.

Nametnuta kultura

U posljednje su se vrijeme javili pokušaji stvaranja zajedničkih kulturnih projekata za regiju Balkana kako bi se 'ujedinili' narodi koji žive na tom području. Pokušaji promoviranja takvih projekata obično propadaju, osobito na Balkanu, budući narodi koji ovdje žive vide takve projekte kao izravnu prijetnju vlastitim odnosno nacionalnim identitetima.

Neki tvrde da Balkanci dijele istu povijest pa prema tome onda i istu kulturu. Takve tvrdnje ne uviđaju da je ta zajednička povijest bila nametnuta od strane viših instanci zbog 'viših' ciljeva. Republike koje su egzistirale unutar te 'povijesne' federacije i tada su posjedovale različite kulturne identitete, no oni se nisu smjeli isticati. Naprotiv, aktivnosti jugoslavenske etnologije ciljale su na miješanje određenih kulturnih elemenata kako bi zadovoljile 'jedinstveni' politički cilj: jugoslavensku kulturu. Tako su folklorni plesači iz Hrvatske morali izvoditi plesove s Kosova, a oni s Kosova plesove iz Srbije ili Slovenije npr., kako bi potvrđivali 'bratstvo i jedinstvo'.Tvrdnja o istoj povijesti i istoj kulturi označava nerazumijevanje termina identitet i kultura - to su pojmovi s kojima se ne može i ne smije poigravati. Oni su vrlo delikatni kao fenomeni i narodu se ne smiju oduzeti. Ne samo narodu koji živi unutar granica jedne države, već i ljudima koji žive unutar granica neke regije ili lokaliteta.

Kao što je prije rečeno, identitet predstavlja karakteristike koje izabiru ljudi sami, a koje su drukčije od nekih drugih karakteristika nekih drugih ljudi. Prema tome, ako ljudi osjećaju pripadnost nekom lokalitetu, regiji ili državi, dijeleći ista svojstva s drugim ljudima koji žive u toj istoj zajednici, a koja su različite od svojstava ljudi koji žive u drugoj zajednici - nema više takve instance koja bi im mogla nametnuti neki 'drugi' identitet ili neku 'drugu' kulturu.

Tako su ljudi koji su živjeli u bivšoj Jugoslaviji naučili kako se nositi s tim nametnutim identitetom, ali je zato taj 'naučeni' identitet konačno eksplodirao u periodu stvaranja nacija i, na žalost, pretvorio se u rat. Period krize (rata) poveo se u smjeru gorućeg nacionalizma, koji se sada, nakon deset godina mržnje, polako stišava.

Moguće solucije

U sveopćem trendu globalizacije, Hrvatska se nastoji približiti procesima europskih integracija. Budući zemlje EU postavljaju kriterije ulaska u Uniju, rodila se ideja da se prostor jugoistočne Europe uključi u paketu. Hrvatskoj, naravno, takav odnos snaga ne odgovara, već ulaže napore da se istakne kao najdemokratskija i najrazvijenija zemlja regije te tako stekne prioritet pri ulasku u EU. I Europska unija, nakon nedovoljnog napretka u okviru regionalnog pristupa, sve više jača koncepciju individualnog pristupa, prema kojemu se svaka zemlja približava EU brzinom koja njoj samoj najviše odgovara.

Pokušaj uzdizanja nekih zajedničkih kulturnih osvojstava balkanskih naroda nije ni opravdan ni učinkovit: kao prvo zato što narodi, osobito nakon perioda stvaranja nacija, žele biti različiti i ponosni su na svoju kulturu i kulturni identitet; kao drugo, zato što postoji opasnost od gubitka tradicionalnih, etnografskih svojstava kultura ukoliko ih se gurne u 'mješavinu'.

Narodi Jugoistočne Europe trebali bi se više posvetiti ekonomskim i političkim interesima za eventualnu suradnju. Financijski i ekonomski interesi ne vrijeđaju ničiji ponos, a ljudi se udružuju u različitim ekonomskim aktivnostima iz jednostavnog razloga - jer žele bolji život. Ekonomski prosperitet je oduvijek bio najjači razlog postojanju alijansi.

Isto tako, balkanski narodi trebali bi imati iste političke interese. Demokracija je ključna riječ u procesu tranzicije, odnosno europske integracije a narodi Jugoistočne Europe trebali bi je osjećati kao zajedničku vrijednost ukoliko žele ići ukorak s EU.

Ta ista Europska unija shvatila je da se fokus istraživanja o zajedničkom europskom identitetu ne može više zasnivati na tradicionalnim, dakle kulturnim, već političkim vrijednostima.

Zaključak

Iako je stvaranje regionalnih kulturnih identiteta postao prilično dinamičan proces koji se zasniva na priznavanju kako lokalnih tako i nacionalnih kulturnih razlika, za neke se recentno definirane regije, kao što je npr. Jugoistočna Europa, ne može reći da podržavaju novu kulturnu identifikaciju odnosno svijest o zajedničkoj pripadnosti.

Priznavanje identiteta je osnova za priznavanje kulturne raznolikosti, a prema tome i za multikulturalni karakter svih društava srednje Europe i Mediterana. Taj proces podrazumijeva interakciju s prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Predstavlja izraz ne samo onoga što jesmo, već i onoga što želimo biti. Dakle, dijelom globalnih procesa, dijelom modernog društva koje dijeli napredak uz jačanje zajedničkih interesa i poštovanje pojedinačnih nastojanja svake zemlje.

Summary
GLOBALIZATION AND CROATIAN IDENTITY

Although creating new regional identities has become a rather dynamic process, based on recognition of both local and national cultural differences, some newly emerged regions, such as Southeastern Europe, do not seem to maintain a new cultural identification, or a sense of belonging together.

Recognition of identity is a basis for recognition of cultural diversity, and so also of the multicultural character of all societies of the Mediterranean and of Central Europe. This process entails interaction with the past, the present, and the future. It represents an expression of not what we just are, but of what we want to be: a part of a global process, of a modern society which reconciles progress with the strengthening of common interests as well as with strivings of each individual country.

Resúmen
LA GLOBALIZACION Y LA IDENTIDAD CROATA

Aunque la creación de identidades culturales regionales se transformó en un proceso relativamente dinámico que se basa en el reconocimiento de diferencias culturales locales y nacionales, para algunas regiones recientemente definidas como por ejemplo el Sudeste Europeo, no se puede decir que apoyen la nueva identificación cultural, o sea la conciencia de pertencer a un grupo en común.

El reconocimiento de la identidad es la base para el reconocimiento de la diversidad cultural, y por lo tanto, del carácter multicultural de todas las sociedades del Centro de Europa y del Mediterráneo. Este proceso presupone la interacción entre el pasado, el presente y el futuro. Representa no sólo aquello que somos sino también aquello que deseamos ser: o sea, parte del proceso global, parte de la sociedad moderna que comparte el progreso junto con el refuerzo de los intereses comunes y el respeto por las inquietudes individuales de con el refuerzo de los intereses comunes el respeto por las inquietudes individuales de cada pais.