Tamara Gović
NEPOZNATI MARULIĆ
Godinu proslave 550. obljetnice rodjenja velikog Marula - oca hrvatske književnosti, Republika Hrvatska proglasila je godinom spomena na Marka Marulića
Književna javnost upoznala je lik i djelo Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, uglavnom kao pisca bogobojazne i religiozno orijentirane produkcije. Djela što ih je pisao na latinskom, ali i "pučkom", hrvatskom jeziku još za njegova života učinila su ga svjetski poznatim piscem. U prilog tome ide činjenica da je djelo Upućivanje u čestit i blažen život (De Institutione bene leategne viviendi) doživjelo 15 izdanja u raznim europskim gradovima, od kojih se Editio princepo pojavilo 1506. godine u Veneciji. Bilo bi nepravedno ovog humanističkog pisca zapamtiti samo po djelima koja upućuju čitatelje na smjeran život. Takvih je djela možda najviše napisao, ali njegov književni opus čine i knjige s drugim tematskim smjernicama.
Marulićev se rodni grad Split od 1420. g. nalazio pod venecijanskom vlašću. Italija je u to vrijeme žarište humanizma i renesanse i takav se duh prenosi i u dalmatinske gradove na jadranskoj obali, koji su izloženi talijanskom utjecaju. Tako će se i u Splitu stvoriti humanistički krug, a Marulić, kao njegova okosnica, davati ton književnom stvaralaštvu na prijelazu 15. u 16. stoljeće. U rodnom se gradu školovao kod najboljih talijanskih učitelja, a pravne nauke je završio u Padovi pa nema sumnje da je bio pod utjecajem ranog humanizma. Čitao je i prevodio Dantea, ali i pjesme iz Petrarkinog Kanconjera. Petrarka i Dante dali su Marulićevim likovima, Juditi i ženskim likovima u Davidijadi, izrazit izgled renesansnih ljepotica, čija je pojava i ruho do u tančine opisana i to kronološki, jer je Judita odjevena po ondašnjoj modi talijanskih žena. Osim toga, Marulić je poput većine humanističkih pisaca onog vremena koristio "pučki", govorni hrvatski jezik. Njegov opus na hrvatskom jeziku pribavio mu je počasni naziv "oca hrvatske književnosti", jer u epu Judita po prvi put upotrebljava izrazito književne stilske postupke, a metaforika zastupljena u stihovima s pravom ga može smjestiti uz bok bilo kojem istaknutom latinskom epičaru. Ta bi činjenica bila zanemariva ako ne bi upućivala da Marulić, izrazito religiozno orijentiran u pisanju ne koristi, kako u hrvatskim, tako i "latinskim" djelima, izraze i imena iz Ovidija, Marcijela, Terencija i ostalih rimskih pjesnika. U Davidijadi se susreće niz izraza i stihova iz Ovidijevih pomno iščitanih djela, npr. Metamorfoza, Ljubavne vještine, Tužaljke i Pisma s Crnog mora… Ti naslovi upućuju da se među Marulićevom lektirom nisu nalazila samo nabožna ili uzvišena djela, nego i svjetovna, ljubavne preokupacije (ili čak erotske tematike) poput Ovidijeva epa Ars Amatoria, Marcijalovih epigrama, Katulovih pjesama… Danas sa sigurnošću možemo tvrditi da su se ta djela nalazila u njegovoj lektiri jer i popis naslova iz njegove knjižnice navodi imena najčitanijih antičkih pisaca, ali i talijanskih onovremenih humanista.
Sve to upućuje na zaključak da je Marulić još u mladim danima Ovidija iščitao tako dobro da ga je naučio napamet, a izraze iz njegovih pjesama spontano je unosio i u najsmjernija djela, primjerice u Davidijadu ili čestitke Klementu VII. Poetska djela okvirno su pod utjecajem Vergilijeve Eneide, ali i u njima koristi obilje izraza iz malo "svjetovnijih" antičkih pisaca - Ovidija, Terencija, Marcijala. Marulić je u prvom redu bio pisac humanističkih preokupacija, njega nisu zanimala isključivo hagiografska srednjovjekovna djela (premda je napisao Život svetog Jeronima i preveo Kempisovo djelo Nasljedovanje Krista ), a Biblija mu nije bila osnovni izvor inspiracije iako je za sve svoje veće epove (Juditu, Suzanu, Davidijadu) iskoristio biblijsku tematiku. Možda ni sam nije želio da se uoči njegov mladenački zanos prema Ovidiju, ali su ovidijevski izrazi izvirali iz okvira ozbiljnih, uzvišenih djela srednjovjekovnog svjetonazora splitske zatvorenosti u trenutku opasnog okruženja turske prijeteće sile.
U prilog ovoj tezi govori još jedan opipljiv podatak. Marulićev litograf i suvremenik Frano Batičević Natalis spominje 7 knjiga njegovih pjesama. Do danas se od tih pjesama sačuvalo relativno malo naslova. Najveći hrvatski marulog Mirko Tomasović među latinske stihove Marulićeve ubraja elegije, ode, himne, epigrame, epitafe, prigodne poslanice, enigmatske sastave. Navodi dalje da je koristio i neke srednjovjekovne oblike, služeći se raznovrsnim metričko-strofičnim konvencijama. Tematika pjesama je raznovrsna. Neke religijske pjesme nalaze se u izdanju drugih njegovih djela. Pjesma o Muci Gospodina našeg Isusa Krista obješenog na križu pojavila se u sklopu prvog izdanja latinskog djela Institucije 1506. godine.
Uz njegove latinske prepjeve Dantea i Petrarce uvrštena je i pjesma Himna Bogu, a uz raspravu o Jeronimovu podrijetlu nalazi se i hvalospjev sv. Jeronimu, pjesma koja je inače nastala kao dio djela De quaruor Ecelesiae alactoribus (O četvorici crkvenih učitelja - Jeronimu, Ambroziju, Augustinu i papi Grguru). Druge su nabožne pjesme posvećene biografskim pojedinostima iz života 12 apostola (De duadecim apostolio) te pjesme u čast sveca Arnira, splitskog nadbiskupa. Marulićev pravi stvaralački duh ne očituje se u tim hagiografskim panegiricima i odama, nego u pjesmama prisnije tematike, a upućenih prijateljima i poznanicima. Njegovi epigrami, poslanice pa enigmatski sastavci odišu svježinom invencije i pjesničkog izražaja, sočnošću različitom od ustaljene suhoparnosti hagiografskih sastavaka. Tako Marulić opisuje blagodati otoka Šolte, poziva društvo da mu se pridruži u poslanici Franu Božičeviću, a u pjesmi In somnum diurnum žali se na - staračku pospanost. Te "obične" pjesme otkrivaju ga kao čovjeka od krvi i mesa i razbijaju uhodanu shemu, proisteklu iz pravila hagiografske književnosti. Naime, njegov prijatelj Frano Božičević navodi da je Marulić proveo punih 40 godina čitajući knjige u ćeliji palače, da se svakog dana bičevao te da je postio i bdio u molitvi. Dokaz da to očito nije bilo baš tako otkrivaju njegovi "slobodniji" stihovi.
 |
||
|
Naslovnica književne objave za monografiju |
Profesor D. Novaković otkrio je 1995. u Sveučilišnoj knjižnici u Glasgowu Kodeks kojeg čine dosad nepoznate Marulićeve pjesme na latinskom. Radi se o 141 epigramu s ukupno 735 stihova od kojih je do danas tiskano i bilo poznato samo njih 8! Nužno je napomenuti da te pjesme, pisane većinom elegijskim distisima, otkrivaju jednog dosad nepoznatog Marulića. U predgovoru VI. svesku Colloquia Marulliana prof. Novaković navodi da su neki stihovi pod izrazitim utjecajem Ovidijevog djela Ars amatoria ili pak drugih prvaka ljubavne poezije, poput Katula. Takve se pjesme do sada nisu susretale u Marulićevu opusu. U rukopisu Hunter susreću se i za Marulića uobičajene forme - poslanice bliskim prijateljima, pozdravnice svjetovnim i crkvenim velikodostojnicima, prisno obraćanje članovima obitelji i pjesme o tadašnjim literarnim kolegama.
Bitna novost ovog rukopisa je njegovo izrazito satirično obilježje. Marulić se u više od 30 pjesama ne skanjuje izrugivati poročnim osobama, književnim suparnicima pa čak i splitskom biskupu. I tu su mu od velike važnosti antički uzori: Lucilije, Horacije, Petronije, Perzije, Juvenal i Marcijal, glavna okosnica njegova satiričkog nadahnuća. Na kraju kodeksa nalazi se lascivna pjesma posvećena bogu plodnosti Prijepu koja je, kako kaže prof. Novaković, "epigram koji je za dosadašnju predodžbu o Maruliću najnevjerojatniji". Marulić je u svjetlu onoga vremena bio promatran i shvaćen kao pobožan čovjek i bogobojazan pjesnik. Literarno otkriće predstavlja ga kao profiliranu i složeniju ličnost, kao promatrača svoga vremena i raznolikosti što ih životna iskušenja donose probuđenom čovjeku.
Na njega su u svakodnevnom življenju djelovali bliski ljudi njegova okruženja i intime. Osjetio je ljudski gubitak nakon smrti brata mu Šimuna i preminulog prijatelja Dominika Papalića, a koji mu je bio dao pouke o kreposnom životu punom odricanja. Takav Marulić zasigurno nije želio da na svjetlo dana izađu njegovi svjetovni epigrami. Razlog tome ne treba ni tražiti, on je vidljiv iz ozračja vremena. Čini se da je epigrame ipak netko sačuvao i sabrao ih, htijući pritom odati posebnu čast Marku Maruliću, čovjeku, promatraču i pjesniku. Kodeks je prošao dugi put da bi došao čak do Škotske, a njegov je pronalazak značajan događaj koji ovog pisca čini zanimljivijim jer nam otkriva i onu drugu stranu, koja je nadahnutim perom oslikala potpuniji portret Marka Marulića, oca hrvatske književnosti.
The literary public was acquainted with the personality and work of Marko Marulić (1450-1524) mostly as a writer of god-fearing and religiously oriented production. Works that he wrote in the Latin, but also in the "popular", Croatian language made him a world-known writer already during his lifetime. That was contributed by the fact that the work "Instructing about an Honourable and Blessed Living" (De Institutione bene leategne viviendi) saw 15 editions in various European towns, from which the Editio princepo appeared in Venice in 1506. His work in the Croatian language got him the honorary title of "the father of Croatian literature", and in the anniversary year 2000, the year of Marko Marulić is celebrated.
Professor D. Novaković found in the University Library in Glasgow in Scotland a code Book consisting of Marulić's songs in Latin unknown until now. 141 epigrams are in question with the total of 735 verses from which only 8 have been printed and known until today! It must be noted that those songs, written mostly in elegiac dipody, reveal a Marulić yet unknown. In the light of those times, Marulić was seen and understood as a pious man and a god-fearing poet. A literary discovery presents him as a profiled and more complex personality, as an observer of his time and diversities which life experience brings to an awakened man.
El público literario conoció a la persona y obra de Marko Marulić (1450-1524) principalmente como escritor temeroso de Dios y de orientación religiosa. La obra que escribió tanto en latín como en la lengua "popular" croata hizo que todavía en vida fuera reconocido en el mundo. Testimonio de ello es el hecho de que su obra "Guía para una Vida Honrada y Santa" (De Institutione bene leategne vivendi) tuvo 15 ediciones en diversas ciudades europeas, entre las cuales se encuentra el Editio princepo del aňo 1506 en Venecia. Por su obra en lengua croata recibió el título de "padre de la literatura croata", y en el aňo 2000 se celebra en Croacia el "aňo de Marko Marulić".
El profesor D. Novaković descubrió en 1995 en la biblioteca universitaria de Glasgow, Escocia, el KODEKS de Marko Marulić, compuesto de poemas inéditos en latín. Se trata de 141 epigrmas con un total de 735 estrofas de las cuales hasta el día se hoy se publicaron sólo 8. Cabe mencionar que estos poemas, compuestos en su mayoría en distismas (estrofas de dos líneas), descubren un nuevo y hasta ahora desconocido Marulić. En sus tiempos, Marulić fue considerado como hombre religioso y poeta temeroso de Dios. Este descubrimiento literario lo presenta bajo una luz mucho más compleja: como observador de su tiempo y de la diversidad que de la experiencia de la vida trae el hombre.