Mladen Vuković

SALONINA TKANJA

Pjesnikinja Duška Crmarić-Salečić s pjesničkim imenom Salona objelodanila je pet knjiga pa ju možemo smatrati najplodnijom hrvatskom pjesnikinjom u Australiji posljednjeg desetljeća

Hrvatska poezija u dijaspori klija i nadalje iz pora samonikle zavičajne ljubavi, ma gdje se prosula svijetom. Od ušća Solinčice, hrvatskog Jordana, domoljubna zrnca zasjaše i pod suncem južnog neba u meandrima srca pjesnikinje Duške Crmarić-Salečić s pjesničkim imenom Salona, koja zadnjih godina intenzivnije zida svoj poetski svijet. Nakon prvijenca Blizinom tvojom isklesana, objavljenog 1984. u domovini i pretiskanog 1999. u vlastitoj nakladi u Sydneyju, tijekom 1998. godine u nakladi Croatian Studies Centrea pri Macquarie Universityju iz Sydneyja tiskane su dvije knjige stihova Duške Crmarić-Selačić, autorice čije pjesme, prozu i putopise čitamo u više naših časopisa. Pjesnikinja, rođena u Solinu, na isti dan tri godine prije smrti Tina Ujevića, proteklih petnaestak godina živi u Australiji, ali redovito hodočasti zavičaju, kada se vrati i stihu. Tada ne uspijeva suspregnuti tintu nadahnuća koja je natočila pjesmotvorje dvaju korica knjiga posvećenih svojim roditeljima.

Zbirka Materin sljez donosi stotinjak pjesama sabranih u sedam ciklusa posvećenih pjesnikinjinoj majci Stani, njezinoj osami i tuzi u staračkim danima. Kucaj tih stihova preplavljenih metaforičnim i simboličnim slikama upečatljivo kazuje i slijedeći ulomak:

Drugi ciklus "Potribica" materina pravi je lirski etnografski muzej jer autorica pjeva o zaboravljenim kućnim pomagalima kao što su - spara, buština, šunpreš, konistra, gargaše, kudija, klupko, bruškin, prakjača i biljac, moškadur. Slijedi inventar zaborava pučkoga kućanstva i u trećem ciklusu naslovljenom "Da se otme zaboravu" - kredenca, škafetini, terina, kopanja, lušija, žveljarin, kosirica… Šteta što se autorica držala ikavice samo u naslovu, inače bi romantični dojmovi sa zavičajnog ognjišta bili još topliji i neposredniji. Četvrti ciklus "Cviće matere moje" pronalazi otajni miris prašine uspomena u šparogi, kalumelici, metvici, materinu sljezu koji je ocvjetao pokorom… Slijedi rukovet pjesama "…prozborila bi dvi-tri usput" o starim ženama, rodicama i susjedama u čijim nadimcima kao da se zrcali karakter i njihov cijeli životni svjetonazor. Pjesma o Karanuši koja je smijehom cvjetala kao jedinom zbiljskom imovinom mudroslovno završava:

U predzadnjem ciklusu pjesnikinja pupačićevski pjeva o ljepoti materina zavičaja i kanjonu rijeke Cetine, a u zadnjem "Majko, daj blagoslov mi svoj" svojevrsne su molitve za majčinu žrtvu u ulijevanju topline ljubavi u dječje duše. Kao što će primijetiti i autor pogovora ovoj knjizi dr. Zdravko Mužinić, knjiga donosi poneke arhaizme, ali i novoiskovane riječi u pjesnikinjinu lirskom vignju (primjerice riječi kao što su osuzljena, vrloća, cvjetuša, opočinula…). Duškini su stihovi moderna izraza, vrlo kratki, i kao da svojom vitkošću i uspravnošću upućuju na ljepotu i zapretane moralne vrijednosti naših starijih, ćudoređa kojega se olako odrekoše noviji naraštaji. U nekoliko pjesama (Svjedok, Ovo jutro, Zlatno jutro, Budnost, Križ) autorica se nenametljivo igra grafičkim izgledom ustihovljenih pojmova.

Gotovo istodobno, u istoj knjižnici, pojavila se i druga australska zbirka Duške Crmarić-Salečić. Naslovljena Žegino šesnaesto čitatelja obasjava drugom stranom poetskog zlatnika. Kao i u prethodnoj knjizi, u proslovu je priložen notarij jedne pjesme iz zbirke. U prvoj Materino srce, a u ovoj Očenaš uglazbio je Ivo Crmarić, a na kraju su i prevedene na engleski jezik. U sedam novih ciklusa autorica se okreće solinskoj i salonitanskoj kulturnoj i povijesnoj baštini. Poetskim jezikom prevrće preko arheološkog vodiča Salone, od antičkih mozaika, kamenih čipki Manastirina, šesnaest sarkofaga, splitskih nebeskih zaštitnika, Zvonimirove krunidbene crkve, do ovodobnoga Solina, njegovih mlinica i prometnog trotočja, labudova što se bijele na plovećoj modrini Jadra. Što se više bližimo kraju zbirke, stihovi su sve intimniji, to su gorkoslatke ćakule sa ćakom:

Više je pjesama posvećeno uspomenama na mnogočlanu Žeginu obitelj, a njihov lik s druge strane zemljine kugle svijetli vrlinama, kao što se i s promakom vremena u našim uspomenama gnijezde samo dobre stvari:

Makar su pjesme naglašeno privatne i konkretne, u svakom njihovom imenu prepoznat ćemo treptaj krvi nama bliske osobe s kojima smo dijelili raskošnu jednostavnost ubogog djetinjstva. Stoga bismo i mi mogli s pjesnikinjom zapojiti zavjet zavičajnoj toplini:

Možda bi stihovlje bilo još slađe uz mrvicu ikavice, ali mu ipak uvjerljivost i neposrednost ne možemo poreći. Počastili smo se tako dvjema zbirkma koje svjedoče osebujni iseljenički i pjesnički rukopis, koji je ujedno i zanimljiv lirski vodič kroz našu etnografsku i arheološku baštinu.

1999. godine isti nakladnik i Duš(k)a su nam darovali četvrtu knjigu Ovjenčana Hrvatska. Iz bjeline korica zbirke, poput težačkog žulja, reljefno je izrastao ovjenčani kolažni prsten hrvatskog zemljovida, kao kakva pralika krsnog zavjeta rodnoj grudi. Hrvatski ratni jauk dolelujao je do Južnog zvjezdanog križa da bi provreo u pjesničku pokoru oplakivanja Lijepe naše, koja tako nije "daleko od očiju, još manje od srca". I dok Hrvatska sniva, dva oka na južnoj hemisferi ju u svakom času otvorena sanjaju , odsluškuje njezin kucaj svojim srcem s otvorenim ranama. "U ovome kolospjevu snažne orljave isljeničkog usuda… iskri i progovara snaga dubokoga ljudskoga osjećaja" za dalekom a u mislima tako bliskom Hrvatskom - ističe Luka Budak u predgovoru Saloninih tužbalica kad je u ratnoj nevolji, radosnica kad cvate u vječnosti. Osamdesetak pjesama u pet ciklusa su "zapisi gotovo ritualne himničnosti zavjetne intonacije, personifikacijska poistovjećenost s epidermom Arvatije" bilježi Joja Ricov dojmove o Duškinom slovokovateljstvu s grozdovima metafora i epiteta, kojima ponovno domeće grafijsku i figuralnu vizualizaciju riječi, bivajući i zavodnicom jezika. Dijeli pjesnikinja tugodušje i s ratnim Sarajevom, lijepom Bokom, s duhovnim prostranstvima Domaje, i u naslovnoj pjesmi slapu domoljubnih oda dodaje svoju bijelu koprenu:

	Kose su ti se rijekama orječile i nabujale oči se jezerima ojezerile i zasjale grudi su ti se planinama oplaninile raspjevana i opjevana, moja Hrvatska (Ovjenčana Hrvatska, str. 93.)
	Duška Crmarić-Salečić s pjesničkim imenom Salona

I petu ukolajnjenu Saloninu zbirku Zvonici (proštaci nebu) - još su dvije knjige u tisku - objavljuje Croatian Studies Centre, a sunakladnik je splitska Matica hrvatska. Pedesetak je pjesama sazdano u četiri ciklusa - vrsni "Kad unašam zvona u se", zanimljivi "Podneva brecaj", "Žrvanj života" sa slikama iz djetinjstva i intimni obiteljski "Na uzdarje pričistima". Stihovlje je iskapnulo iz pjesnikinjina pera više desetaka tisuća kilometara daleko od rodnog joj ušća rječice Jadro (Solinčice) koja je hrvatski Jordan. Tu metaforu namjerno zazivam nakon čitanja Duškine krunice s dušom okamenjene molitve. Mirišu to poetske molitve nad očuđenjima ljepotom malih korčulanskih crkvica i njihovih nebeskih zaštitnika, slatkih poput suhih smokvica. Lirska hodočašća ubavoj Smokvici. Smokvički cmok! Preplavljena zvonjavom u venama, pjevajući o nama, malešnima, pjesnikinja promišlja nebeske potpornje (proštaci neba) "sužnjeve visina", kamene oči crkvica kojima su rozete "aureole svetica", zvonike koji se na koncu doimlju perom koji dotiče svetost plavetnila duše. I u ovoj zbirci autorica se posvjedočuje kao kovač novih riječi, otkrivač zatomljenih starih riječi s kojih se trusi prašina zaborava. Duškin odušak Marulovu "jaziku ditinjstva". Baštinik našeg jezika u klinču sveopće amerikanizacije svijeta. Preko nebeskog dušozorja na dalekom jugu, dokle dopiru "domovine međe", u autoričinu se srcu zrcali kucaj Lijepe naše. U uvodnoj pjesmi "Otok" (hridoviti australijski Kserkos) pjesnikinja se, poput Pupačića s morem, igra sa svojim otokom koji ju otoči. Ništa premalo, ničega previše - jedna puna stranica stihovlja mjera je za pjesmu pjesnikinji koja ne skriva umijeća pjesničkoga zanata. Istaknuo bih početni ritam stiha u pjesmama "Buta" ili "Gumno", onomatopejski zvon u pjesmi "Žrvanj", ali i na vizualnost "Jutra"… I u završnom ciklusu, iako je memento autoričinih dragih osoba čijim se imenima igra i u akrostihu (Jakovu Salečiću…), možemo odčitati vlastite gonetke vremena. Nigdje zvonjave arija Zdravomarija kao iz kamenih krošanja malih crkvica s hrvatskog juga, čija koncenrtična krugovlja harmoničnosti oplahuju valove svijesti u ušnim školjkama daleko na jugu… Uzvrati stihom da ne bude - što južnije to tužnije!

	Duška Crmarić-Salečić objelodanila je pet knjiga

Iako ne "boluje" od pretjeranih uporaba poetskih figura, pjesnikinja se uzda u svoj ritam srca i zavičajne ljubavi, ispisavši jedno osebujno svjedočanstvo domoljubne poezije u iseljenoj Hrvatskoj. Iako još nije stavljena točka na Salonino plodno stvaralaštvo, već sada se razabiru prepoznatjivi gabariti njezina mjesta u najnovijoj povijesti književnosti hrvatske dijaspore.

Summary
WHERE POETIC LANGUAGE IS FORGED

Duška Crmarić-Salečić, pen-named Salona, was born in Solin on November 12, 1952; today, she lives and writes in Australia where she moved with her parents in 1985. Over last few years she published five books of poetry and could be considered the most prolific Croatian female poet of the last decade in Australia. She made her debut with a collection entitled Carved by Your Closeness, published at home in 1984 and reprinted in Sidney in 1991 (author's edition); two of her books were published by the Croatian Studies Center at Macquarie University in Sidney in 1998 (Mother's Marshmallow, Draught's Sixteenth). The same publisher brought out another book in 1999 - Croatia's Wreath, as well as the fifth - The Belltowers. Two more books are in print and the co-publisher is the Matica hrvatska of Split. Duška does not "ache" too much for the use of poetic figures, but she trusts the rhythm of her heart and the love of her motherland in producing her specific testimony of patriotic poetry in the Croatian diaspora.

Her poetry, prose, and travelogues have been published also in a number of Croatian journals.

Resúmen
LOS TEJIDOS DE SALONA

La poetisa Duška Crmarić-Salečić, de nombre literario SALONA, nació el 12 de noviembre de 1952 en Solin, y hoy vive y trabaja en Australia, adonde se trasladó con sus padres en 1985. En los últimos aňos Duška Crmarić-Salečić publicó cinco libros de modo que la podemos considerar como la escritora croata en Australia más fructífera del último decenio. Después de la primera obra "Blizinom tvojom isklesana" ("Esculpida por tu Cercanía") publicada en 1984 en Croacia y re-editada en 1999 por su edición propia en Sydney, durante el aňo 1998 el "Croatian Studies Centre" ante la Universidad de Macquarie en Sydney publicó dos de sus libros (Materin sljez - Žegino šesnaesto). La misma editorial y Duška nos regalaron en 1999 su cuarto libro Ovjenčana Hrvatska. La quinta obra de Salona Zvonici (proštaci nebu), fue editada también por el Croatian Studies Centre, con la Fundación Croata de Split como co-editor, donde tiene dos libros más en imprenta Aunque no "sufre" del uso exagerado de figuras poéticas, la poetisa confía en el ritmo de su corazón y el amor por su pueblo natal, creando así un original testimonio de la poesía patriótica en la emigración croata.

Duška-Crmarić-Salečić es la autora de poemas, prosa y memorias de viajes que leemos en varias publicaciones en nuestra patria.