Zvonimir Despot

TRAGEDIJA MORAVSKIH HRVATA

Predsjednik Udruge građana hrvatske nacionalnosti u Češkoj gospodin Herwig Sitek govori o aktualnim problemima s kojima se susreću tamošnji Hrvati

Nakon više od četiri stoljeća života u Češkoj, točnije u južnoj Moravskoj, tamošnjoj hrvatskoj manjini prijeti gotovo izumiranje! Hrvata u Češkoj danas ima tek oko tisuću, a to su većinom stariji ljudi i njihovom smrću nestat će taj dio hrvatske dijaspore jer se mlađi uglavnom izjašnjavaju kao Česi. Na takvu dramatičnu situaciju upozorio je Herwig Sitek, predsjednik Udruge građana hrvatske nacionalnosti u Češkoj, s kojim smo razgovarali u njegovu domu u mjestu Grygovu pokraj grada Olomouca.

Vjerujem da je sada posljednji trenutak da se nešto učini za nas Hrvate u Češkoj. Mi sami ne možemo ništa jer nas je premalo, a nemamo ni sredstava. Ne znam može li što Hrvatska učiniti. Imamo vrlo dobre odnose s veleposlanstvom u Pragu, a Češka pak ne želi ništa učiniti jer joj je cilj da što prije nestanemo. Zašto? Iako nas je malo, zbog nas bi mogli imati velike probleme pri ulasku u Europsku uniju, koja traži da svaka država uredi pitanje odnosa prema manjinama. Za vrijeme komunizma uopće nismo smjeli reći da smo Hrvati. Češka nas je kao manjinu priznala 1991. godine. Mislim da ni tada ne bi da se sve nije dogodilo na brzinu kad se rušio istočni blok - tvrdi gospodin Sitek.

Hrvati su, objašnjava, u južnu Moravsku stigli početkom 16. stoljeća, za vrijeme velikih selidaba Hrvata koji su bježali pred turskom opasnošću, ali i iz ekonomskih razloga. Taj dio hrvatske dijaspore otišao je najdalje na sjever i održao se sve do sredine ovoga stoljeća. Iako su živjeli i među Nijemcima i među Moravcima, puna četiri stoljeća sačuvali su vlastitu kulturnu tradiciju, jezik i nacionalni identitet u tri najveće općine, Dobre Pole, Jevišovka i Novy Prerov, te su živjeli bez konflikata s ostalim stanovništvom. Završetkom Drugoga svjetskoga rata, Hrvati u Moravskoj počeli su izumirati.

Tragedija Hrvata počela je zapravo 1938. godine, kad su, podjelom Čehoslovačke, pripali Njemačkoj. Odmah je počela germanizacija, još jača od čehizacije, kojoj su bili podvrgnuti do tada. Naša je nesreća bila u tome što smo živjeli u kraju oko kojega su se Česi i Nijemci najviše sukobljavali, a mi smo njihove svađe pak najskuplje platiti. Kad je počeo Drugi svjetski rat, njemačko okupacijsko zapovjedništvo Hrvate je mobiliziralo i slalo na bojišta, ali sigurno ne po njihovoj volji. Kad je rat završio, došli su komunisti na vlast i nas Hrvate proglasili su njemačkim kolaboracionistima. Na osnovi te optužbe odlučeno je da nas iz južne Moravske rasele u sjevernu Moravsku i Šlesku, kako bi nas što više razdvojili i tako nam uništili korijene. Počeli su već 1945. godine, ali najveće i najmasovnije preseljenje bilo je 1948. godine, kad su se sukobili Tito i Staljin. Tada su nas još optužili da smo Titovi simpatizeri i raseljavanje je počelo. Tako je i moja obitelj iz Jevišovke preseljena u Olomouc, a u naše kuće doseljeni su slovački reemigranti iz Bugarske i Rumunjske. Uz to sto su nas sve raselili, pola stoljeća, kako su vladali komunisti, nismo smjeli reći da smo Hrvati već su nas nazivali Nijemcima, pa nas je od nekadašnjih 15 do 20 tisuća zato i ostalo samo oko tisuću. Neki su pak prije preseljenja uspjeli kriomice prijeći granicu i danas žive u Austriji. No, jedan od skrivenih razloga preseljenja bio je i u činjenici da su tamošnji Hrvati bili bogati, pa su komunisti jednostavno željeli njihove posjede - priča nam gospodin Sitek.

	Predsjednik Udruge građana hrvatske nacionalnosti u Češkoj gospodin Herwig Sitek

Nedavnom odlukom češke Vlade, kojom se ispričala Hrvatima i moralno ih rehabilitirala, gospodin Sitek nije zadovoljan. Ta odluka. kaže, nigdje uopće nije objavljena, ni u novinama ni na televiziji, već je njima dostavljena samo u pisanom obliku.

Nama tek neko pisano priznanje ne treba, ako se nešto ne promijeni i u praksi. Jedno od rješenja za naš opstanak bio bi i povratak nekoliko hrvatskih obitelji u Jevišovku. To je, međutim, nemoguće učiniti bez potpore češke države. Mi smo svoje posjede izgubili, a nitko nam ništa nije platio, naši su ostali bez ičega i država je dužna, ako se netko želi vratiti, da mu u tome pomogne. Ako ništa drugo, trebali bismo napokon dobiti pravednu naknadu za oduzeto, ali ni to nam se ne isplaćuje. Ono što nam je učinjeno nećemo i ne smijemo zaboraviti. Ja neću biti Čeh ni dvije godine nakon smrti. Govorili su da smo kolaborirali s Nijemcima. To uopće nije istina, na sudu nikad ništa nije dokazano, a s druge je strane dokazano da je svaki drugi Čeh kolaborirao. Gdje je tu onda pravda? - pita se gospodin Sitek. Hrvati su, kaže, odlučni pravdu potražiti i na Ustavnom sudu, ali, ako zatreba, i na Europskom sudu za ljudska prava. Prema njegovim riječima, Češka je dužna učiniti nešto da Hrvati u njoj i dalje opstanu.

Mi smo u Moravsku donijeli kulturu, a danas smo gotovo zatrti. Okupljamo se samo na misama u crkvi ili na našim sprovodima, te jednom godišnje na Hrvatskim kulturnim danima u Jevišovki, koji se održavaju od 1991. godine. Ondje smo htjeli otkupiti jednu kuću koju bismo preuredili u hrvatski dom, ali ni to ne možemo. Kuća, naime, vrijedi 200.000 čeških kruna, a oni od nas traže milijun i pol kruna. Na to ne možemo nikako pristati. Moram reći da ljudi koji su ušli u naše kuće nisu krivi, ali bi nam barem mogli priznati da je to nekad bilo naše. No, kad dolazimo na kulturne dane, oni se svi zatvore u kuće, a čak ne žele da ih pokopaju kraj naših grobova. Jednostavno, kao da nas nitko više ne želi. Češka bi država danas trebala puno toga ispraviti, pa je lakše da nestanemo te da se naša nedavna žalosna prošlost zaboravi. Čini se da sve ide u tom smjeru - zaključio je gospodin Sitek.

O Moravskim Hrvatima očitovala se i Akademija znanosti Češke Republike: 'Preseljenje Hrvata bio je genocidni, neoprostivi čin'

O sudbini Moravskih Hrvata nedavno se očitovala i Akademija znanosti Češke Republike. Iz podužeg elaborata izdvajamo dio zaključka: "Postoji niz dokaza o politički motiviranom nasilju, aktu persekucije nakon veljače 1948. koji je proveden na stanovništvu hrvatske nacionalnosti u trima hrvatskim općinama. S obzirom na to da dokumenti i ostala dokumentacija o položaju Hrvata jasno pokazuju da je razmještanje hrvatskoga stanovništva učinjeno ne samo iz materijalnih i političkih razloga nego se nastojalo uništiti nacionalno jedinstvo Hrvata u češkim zemljama, moguće je ovaj genocidni neoprostivi čin promatrati i na međunarodnoj razini. Danas više nije samo riječ o kažnjavanju zločina nego je riječ o priznavanju i ispravljanju krivnje, makar simbolički i moralno, koje nije nužno samo zbog žrtava persekucije i njihovih potomaka nego i zbog češkog društva općenito. U širem kontekstu to poprima i europske razmjere. Zato je aktualno baviti se pitanjem rahabilitacije povijesne uloge Moravskih Hrvata baš kao i moralni čin ispravljanja nepravdi koje su nanesene hrvatskom stanovništvu od strane komunističkih vlasti.

Uoči posvete hrvatskoga spomenika u Jevišovki 5. rujna, češki povjesničar balkanolog dr. Jan Pelikan iz Zavoda za svjetsku povijest izradio je za vladu "Gledište o povijesnoj povezanosti otkrića spomenika Moravskim Hrvatima, te o eventualnom sudjelovanju Vlade Češke Republike na toj svečanosti". Do toga su dokumenta nedavno došli naši tamošnji Hrvati te su ostali zaprepašteni nekim ocjenama i stavovima toga povjesničara.

Dok je dr. Pelikan uglavnom objektivno prikazao povijest Moravskih Hrvata, njegovi protuhrvatski stavovi došli su do izražaja u dijelu u kojem govori o nazočnosti službenih čeških vlasti otkrivanju spomenika. Tako dr. Pelikan piše: "Sudjelovanje predstavnika češke države na otkrivanju spomenika u sebi dakako skriva, prema mojem mišljenju, značajne opasnosti, koje sa sudbinom Moravskih Hrvata u biti nisu u svezi. Sadašnji Tuđmanov autoritativni nacionalistički režim dugotrajno nastoji rehabilitirati Nezavisnu Državu Hrvatsku. Teži, doduše, distancirati se od ekscesa Pavelićeva režima, ali predstavlja tu marionetsku tvorevinu nacista kao očitovanje državotvornih težnji hrvatskoga naroda. U okvirima izopačenog tumačenja moderne hrvatske povijesti svrstava u isto kategoriju žrtve Drugoga svjetskog rata, kao desetke tisuća ljudi poubijanih iz političkih, rasnih i nacionalnih razloga u Pavelićevu terorističkom režimu, tako i ustaše ubijene ili pogubljene prije ili poslije 1945. godine. Namjera je Franje Tuđmana, primjerice, pretvoriti Jasenovac, najveći logor za istrebljivanje u jugoistočnoj Europi, u spomenik svih hrvatskih žrtava Drugoga svjetskoga rata. U kontekstu takve tendencije prijeti opasnost da bi sadašnji zagrebački režim, osobito kod najavljenog sudjelovanja zamjenika ministra vanjskih poslova Hrvatske, mogao pokušati zlorabiti svečanost otkrivanja spomenika Moravskim Hrvatima za svoje propagandne ciljeve".

Samo tri spomenika i groblje

Kad u Jevišovki uskoro izumre i posljednji Moravski Hrvat, o njima će se u tome selu govoriti samo tri hrvatska spomenika i mjesno groblje. U selu je, naime, prvi spomenik podignut 1884. godine u spomen 300. godišnjice doseljenja Hrvata u Moravsku, koji je obnovljen 1991. godine. Drugi je pak podignut 1934. za pale Hrvate iz Jevišovke u Prvom svjetskom ratu. Treći je posvećen 5. rujna ove godine svim Hrvatima koji su nekad živjeli u Jevišovki, o čemu govore na njemu uklesana sva hrvatska prezimena koja su postojala u tome selu. Osim ta tri spomenika, o životu Hrvata u Moravskoj svjedočit će još samo mjesno groblje.

Hrvatsko stanovništvo bilo je 1948. podijeljeno u tri kategorije. Onima koje su uvrstili u prvu bila je konfiscirana sva imovina, osim namještaja, stoke i hrane, što im je trebalo dostajati do rujna te godine u novom prebivalištu u sjevernoj Moravskoj i Šleskoj. Hrvatima iz druge kategorije bila je oduzeta polovica imovine, a sa sobom su mogli ponijeti svu pokretnu imovinu. Trećoj kategoriji pripadaju bezemljaši koji su sa sobom mogli ponijeti svu svoju imovinu. Cijela akcija trajala je od 11. lipnja do 5. srpnja zato što je nova žetva trebala pripasti novim stanovnicima - objašnjava gospodin Sitek.

Moram spomenuti da su se Moravci protivili našem preseljenju. Tako su 30. svibnja 1946. godine vladin komesar u Jevišovki te svi članovi tamošnjeg učiteljskog zbora sastavili memorandum kojim su od vlasti zatražili da se odmah prekine s preseljenjem Hrvata te s konfiskacijom naše imovine. No, ni to nije pomoglo. Taj je dokument prešućen, zatajen, a Hrvati raseljeni - veli gospodin Sitek.

Češka Vlada zaključila je o položaju hrvatske manjine: Iseljenje Hrvata bio je čin politički motiviranog nasilja

Češka je Vlada 6. rujna raspravljala o današnjem položaju hrvatske manjine u Češkoj. Na sjednici je odobrila očitovanje, koje je potpisao premijer Miloš Zeman, a ono glasi: "Vlada Češke Republike uzela je na znanje izvješće opunomoćenika Vlade za ljudska prava Petra Uhla o položaju hrvatske manjine u Češkoj Republici koje govori o nezakonitim postupcima te samovolji režima prema hrvatskoj manjini u južnoj Moravskoj, koja je na ovome području živjela dulje od 400 godina. Iseljenje hrvatskih stanovnika iz njihovih domova, iz triju južnomoravskih općina Dobre Pole, Jevišovka i Novy Prerov nakon veljače 1948., pod prozirnom izlikom da predstavljaju opasnost za državnu sigurnost te njihovo raseljavanje po različitim općinama u Moravskoj, bio je čin politički motiviranog nasilja prilikom kojega je došla do izražaja primjena principa kolektivne krivnje, koji je u suprotnosti s temeljnim ljudskim i građanskim pravima. Vlada Češke Republike smatra navedeni progon nehumanim te izražava žaljenje zbog nepravdi i krivnje što su pogodile hrvatsku manjinu u našim zemljama. Podrška vlade u svezi s podizanjem spomenika hrvatskim obiteljima, nekadašnjim stanovnicima Jevišovke, izraz je moralne rehabilitacije hrvatske manjine u Češkoj Republici."

Obitelj Jana Tičera jedna je od rijetkih među tisućama Hrvata koja se uspjela vratiti u Jevišovku, gdje su živjeli puna četiri stoljeća. Kao i sve druge, i njih su 1948. godine iselili bez ikakve naknade, a sa sobom nisu smjeli ponijeti gotovo ništa osim osobnih stvari.

Za razliku od nekih drugih hrvatskih obitelji, koje su u mjestima u koja su preseljene živjele jedna blizu druge, moja je bila sama u cijelom kraju, pa nam je bilo vrlo teško. Moj je djed stalno govorio kako se hoće vratiti u Jevišovku i da tamo bude pokopan. I tako smo se 1966. vratili u naš dom, ali smo prije toga cijelo imanje morali kupiti iako nam je ono oduzeto. - svjedoči gospodin Tičer, koji se rodio 1957. godine u izgnanstvu.

Danas u Jevišovki, kaže, živi tek desetak Hrvata. Osim njegove obitelji, tri godine poslije, 1969. godine, vratila se još jedna, a jedva je uspjela ostati cijelo vrijeme, izbjegli su iseljenje. Oni, međutim, više ne znaju govoriti hrvatski, osim što ga nešto razumiju, tako da će ubrzo, smrću starijih, i ondje nestati Hrvata jer se više nitko ne vraća u to selo.

Summary
TRAGIC FATE OF MORAVIAN CROATS

After four hundred years of life in Bohemia, or, more precisely in southern Moravia, the Croatian Moravian community is faced with extinction. Today, there are about one thousand Croats in the Czech Republic, mostly elderly. Their passing may mark the end of that segment of Croatian diaspora, since the younger people have been declaring themselves almost exclusively as Czechs. This alarming picture has been painted by Mr. Herwig Sitek, President of the Association of the Citizens of Croatian Nationality in the Czech Republic.

Croats arrived in southern Moravia at the beginning of the 16th century in the course of the great migration of the Croats trying to escape Turkish conquest, but also looking for better economic conditions. This northernmost group of the Croatian diaspora maintained itself quite successfully until the middle of this century. Although surrounded by both Germans and Moravians, they preserved their cultural tradition, language, and national identity in the three largest communities - Dobre Pole, Jevišovka, and Novy Prerov. The Croats in Moravia started to die out after the end of the Second World War. Their tragedy started already in 1938, when, after the division of Czechoslovakia, they found themselves under German rule. Germanization, stronger than previous Czech influence, was launched immediately. When the Second World War broke out, the German occupation authorities mobilized the Croats and sent them out to battlefronts - against their will. After the War, when the communists came to power, they accused Moravian Croats of collaboration. On the account of that accusation, it was decided to move the Croats from southern Moravia to northern Moravia and Silesia in order to scatter them as far as possible and to destroy their roots. In addition to that, during the half century of the communist rule, the Croats were not allowed to declare their nationality. Thus their numbers dwindled from around 10,000-15,000 to a mere one thousand. Mr. Sitek is not satisfied with the recent decision of the Czech Government to apologize to the Croats and offer them a moral rehabilitation. That decision was not announced, be it in the press or on the TV, but it was just handed to the representatives of the community in a letter form.

Resúmen
LA TRAGEDIA DE LOS CROATAS DE MORAVIA

Después de más de cuatro siglos en la República Checa, más exactamente en el sur de Moravia, existe la amenaza de que la minoría croata que allí vive desaparezca totalmente. En la República Checa hoy apenas viven alrededor de mil croatas, en su mayoría personas de edad, y con su muerte desaparecerá esa parte de la diáspora croata porque los jóvenes en general se declaran checos. Herwig Sitek, presidente de la Asociación de ciudadanos de nacionalidad croata en la República Checa, llamó la atención a esta situación tan dramática.

Los croatas arribaron al sur de Moravia a comienzos del siglo XVI, durante el período de las grandes emigraciones croatas ante el peligro turco, como también por razones económicas. Este grupo de la diáspora croata llegó más lejos al norte y se mantuvo todo este tiempo hasta mediados de este siglo. Aunque viviieron entre alemanes y moravos durante cuatro siglos lograron conservar su propia tradición cultural, su lengua y la identidad nacional en tres de las municipalidades más grandes: Dobre Pole, Jevišovka y Novy Prerov. Al finalizar la Segunda Guerra Mundial, los croatas de Moravia comenzaron a desaparecer. La tragedia de los croatas comenzó en realidad en el ano 1938, cuando con la repartición de Checoslovaquia, pasaron a formar parte de Alemania. Enseguida comenzó la germanización, aún más fuerte que la presión checa a la que habían estado expuesto hasta el momento. Cuando comenzó la Segunda Guerra Mundial, la ocupación alemana inmediatamente mobilizó a los croatas enviándolos al frente de batalla, seguramente no por su propia voluntad. Al finalizar la guerra, los comunistas llegaron al poder y los croatas de la región fueron declarados como colaboracionistas alemanes. Basándose en esa acusación, se decidió que los croatas del sur Moravia se trasladaran al norte de Moravia y a Silesia con el fin de desparramarlos y destruir así sus raíces croatas. Además de separarlos, durante el medio siglo de poder comunista a los croatas no se les permitía identificarse como tales, de modo que de los 15 o 20 mil croatas de antano quedaron tan sólo unos mil. El senor Sitek no está conforme con la reciente decisión del gobierno checo, en la cual se disculpa ante los croatas y los rehabilita moralmente. En realidad, esa misma decisión no fue publicada en ningún medio público, ni en los diarios ni en los medios televisivos, sino que sólo fue presentada en forma de nota a la minoría croata de la región.