Željko Holjevac, Tomislav Jelić

HRVATI U SLOVAČKOJ

Hrvati su u 16. stoljeću naselili oko 70 naselja u Slovačkoj. Asimilacija (slovakizacija) Hrvata u Slovačkoj, koji su zajednička loza Gradišćanskih Hrvata u svim četirima državama Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj (Moravskoj), je uobičajena pojava. Od nekoć velike hrvatske kolonizacije procesima asimilacije preostali su danas samo ostaci, četiri hrvatska naselja: Devinsko Novo Selo, Hrvatski Jandrof, Hrvatski Grob i Čunovo.

U 16. stoljeću, u vremenu u kojemu su i hrvatske zemlje bile izložene plimi osmanlijske ekspanzije u jugoistočnoj Europi, mnogi su Hrvati napuštali ugrožena stara obitavališta između Drave i Jadranskog mora i u potrazi za sigurnošću odlazili u zapadnu Ugarsku, Donju Austriju i druge okolne i susjedne panonske i općenito srednjoeuropske zemlje. Tada su brojni Hrvati došli i u današnju Slovačku (u ono vrijeme dio ugarskog kraljevstva). U tri selidbena vala (1530/40-ih, početkom 1550-ih i 1560/70-ih godina) stigli su u Záhorie, pridunavsko područje i krajeve pod Malim Karpatima (svetojursko i pezinsko vlastelinstvo, vlastelinstvo Červeny Kamen, vlastelinstvo Dobra Vodá, Smolenice i područje Trnave).

Malobrojni Hrvati zabilježeni su u Slovačkoj već početkom 16. stoljeća. Tako se već 1518. spominju Hrvati u Čunovu. Ipak se daleko najveći broj Hrvata doselio u Slovačku polovicom toga stoljeća, uglavnom zbog osmanlijske najezde. Iako navala "divljih Turaka" nije bila jedini uzrok tadašnjih selidaba (važan motiv bili su i gospodarski razlozi, prije svega pomanjkanje radne snage na vlastelinstvima), osmanlijska je opasnost svakako bila povijesna nevolja sine qua non migracijskih kretanja takvih razmjera kakve je poprimilo raseljavanje hrvatskih zemalja u 16. stoljeću. Hrvati su se selili spontano, ali su bili i organizirano preseljavani. Tako je izvjesni Nikola Benić polovicom 16. stoljeća prevezao 128 obitelji iz okolice Kostajnice na 80 seljačkih kola u potkarpatsko naselje Velike Šenkvice.

Računa se da su Hrvati u 16. stoljeću naselili oko 70 naselja u Slovačkoj. Poneke izvori u početku čak bilježe pod hrvatskim imenom. Tako se 1533. naselje Mást spominje u dokumentima kao "villa Crovacorum", 1548. naselje Záhorska Bystrica naziva se "uilla Slauorum et Croacorum", a 1552. pojavljuje se i "Horwat Az Grwab" (današnji Hrvatski Grob). Hrvatski Jandrof je iste godine zapisan kao "Horváthfalu" - Hrvatsko Selo, a današnje naselje Devinska Nová Ves (Devinsko Novo Selo) nosilo je 1559. ime "Horvath Wyfalva" - Hrvatsko Novo Selo. Doseljavanje Hrvata u Slovačku nije bilo samo primarne (iseljavanje iz stare domovine), nego i sekundarne naravi (migracije unutar panonskog prostora). Hrvati su naseljavali postojeća sela, ali su osnivali i nove naseobine. Tako su Hrvati iz Lamača (prvi pisani dokument o postojanju Hrvata u Lamaču potječe iz 1547.) utemeljili u drugoj polovici 16. stoljeća naselje Dúbravku (Dubravu). Ondje je podignuta crkva Sv. Kuzme i Damjana, pa je selo postalo važno hodočasničko odredište. I u Devinskom Novom Selu je 1581. posvećena mjesna crkva Sv. Duha. Hrvati su 1594. utemeljili i Male Šenkvice (zanimljivo je da se početkom 17. stoljeća selo zove Mali Sisak). Hrvata je bilo i u Bratislavi (tada Požun), a jednako tako i u drugim gradovima i oko njih. U grad su općenito dolazili sitni plemići i obrtnici, a na selo pretežito kmetovi.

S vremenom se Hrvati udomaćuju, pa pomalo nestaju i razlike u odnosu na domicilno stanovništvo. Hrvati u Slovačkoj bili su u to vrijeme zemljoposjednički podložnici na vlastelinstvima. Osnovna gospodarska djelatnost, kojom su se ti ljudi u svojim selima tradicionalno bavili, bilo je poljodjelstvo (ratarstvo, stočarstvo, vinogradarstvo). Seosko stanovništvo izrazito agrarnog sastava, ukorijenjeno u prepoznatljivoj feudalnoj društvenoj strukturi (do 1848.) i tradicionalnim zajednicama staroga poretka.

Popisi stanovništva, porezni popisi i kanonske vizitacije 16.-19. stoljeća povijesna su vrela od iznimne važnosti za proučavanje gospodarske i socijalne povijesti i demografske dinamike u naseljima slovačkih Hrvata u postkolonizacijskom i predpreporodnom razdoblju njihove prošlosti. Kanonske vizitacije svjedoče i o fluktuaciji stanovništva kao i o procesu postupne asimilacije slovačkih Hrvata koja počinje već u 17. stoljeću. Indikativni su primjer podaci kanoničkog vizitatora o Rosvaru: 1659. svi žitelji su Hrvati osim jednog Mađara i dvojice Nijemaca, a već 1674. žitelji su "dijelom Hrvati, dijelom Mađari, dijelom Nijemci". Kanonički vizitatori registriraju brojan "populus Croaticus" u mnogim selima koja su danas već poodavno asimilirana. Popisi stanovništva iz 1715. i 1720. također pokazuju da je hrvatsko stanovništvo bilo tada većinsko u Záhorskoj Bystrici, Mástu i drugim naseljima u kojima danas Hrvata više nema.

Budući su slovački Hrvati oduvijek bili vjerni rimokatolici, važnu ulogu u njihovom narodnom životu stoljećima je imala Katolička crkva, poglavito hrvatski svećenici (ondje gdje ih je bilo) koji su čuvali i njegovali hrvatsku (čakavsku i kajkavsku) riječ. Svećenici Nikola Urbanić iz Záhorske Bystrice, Ivan Turković iz Dechtica i Martin Obrizlanić iz Častá sudjelovali su i u radu sinoda u Trnavi 1630. U to vrijeme bile su žive i hrvatsko-slovačke kulturne veze. Posebnu mjesto u hrvatsko-slovačkoj kulturnoj komunikaciji, u kojoj su djelomičnog udjela imali i slovački Hrvati, pripada isusovačkom sveučilištu u Trnavi. Kvetoslava Kučerová piše da je na Trnavskom sveučilištu godišnje studiralo oko 9 % Hrvata. Hrvati u Slovačkoj imaju i svoje zaslužne pojedince. Spomena su vrijedni osobito povjesničar Gabriel Kolinović (1698.-1770.) iz Šenkvica, koji se isticao kulturnim pregalaštvom u doba prosvjetiteljstva, te svećenik iz Rosvara Fabian Hauszer (1790.-1871.), koji je 1858. objavio "Kroatisch-deutsches Wörterbuch für Schullehrer. Mit besonderer Rücksicht auf den Dialekt der Kroaten in der Raaber Diözese". Tada, tj. poslije 1848., počele su se već polako strukturirati neke okvirne pretpostavke hrvatske suvremenosti na slovačkom tlu, iako i dalje u značajnoj mjeri obilježene prilično usporenim razvojnim kretanjem u prostoru i vremenu.

Poslije Prvoga svjetskoga rata i raspada podunavske monarhije rodila se ideja o teritorijalno-političkom povezivanju Češke i Hrvatske tzv. gradišćanskim koridorom od Bratislave do Varaždina. Iako je pitanje koridora bilo postavljeno i na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919., zapadnougarski je prostor na kraju ipak podijeljen između Austrije (u kojoj je ustrojena pokrajina Burgenland - Gradišće) i Mađarske, a Hrvati u Slovačkoj (osim u tri sela) pripali su novoj državi Čehoslovačkoj u kojoj su postali integralni dio tzv. čehoslovačke narodnosti, što je samo pogodovalo asimilaciji.

U Devinskom Novom Selu bilo je još 1881. ukupno 68 % govornika hrvatskoga jezika, u Hrvatskom Grobu 63 %, a u Dúbravki 27 %. Čunovo je 1902. bilo većinsko hrvatsko selo, a i u Hrvatskom Grobu bilo je još 1919. više Hrvata nego Slovaka. Budući je Dúbravka bila za austrijsko-pruskog rata 1866. spaljena, u nju se počelo doseljavati brojno nehrvatsko stanovništvo, pa ona već u prvoj polovici 20. stoljeća gubi svoj hrvatski identitet. Hrvatski je jezik tada zauvijek utihnuo i u Lamaču. Posljednji govornik hrvatskoga jezika u tom selu bio je Martin Fratrić, koga je kontaktirao jezikoslovac Václav Vážn_ u pitanjima lamočke čakavštine i hrvatskih narodnih pjesama toga sela. Unatoč svemu tome, 1934. jačkarni zbor iz Devinskog Novog Sela nastupio je u hrvatskom selu Frielištofu u Moravskoj prigodom proslave 350. obljetnice dolaska Hrvata u Moravsku. Počele su oživljavati i veze sa starom domovinom. U tome je prije Drugoga svjetskoga rata zapaženu ulogu imao Josip Andrić. On je tako 1942. objavio roman Velika ljubav, čija se radnja odvija u Hrvatskom Grobu. Veze sa starom domovinom bile su dosta žive i poslije Drugoga svjetskog rata, osobito 1960-ih godina, iako su iz političkih razloga (opreke između tadašnje Jugoslavije i zemalja u sovjetskom lageru) često bile ometane pa i prekidane. Oživjele su u pravom smislu te riječi tek nakon demokratskih promjena početkom 1990-ih godina.

Čehoslovačkoj su 15. listopada 1947. pripojena tri sela - Čunovo, Hrvatski Jandrof i Rosvar - koja su poslije Prvoga svjetskoga rata pripadala Mađarskoj. Hrvatski Jandrof je tada postao Jarovce, a Rosvar Rusovce. Jedino je Čunovo zadržalo staro ime.

Između 1961. i 1980. broj Hrvata u Čunovu pao je s 55 % na 16 %. U Hrvatskom Jandrofu udio Hrvata pada između 1961. i 1980. s 59 % na 42 %. Pripojenje Devinskog Novog Sela, Hrvatskoga Jandrofa i Čunova gradskom području Bratislave 1971. i njegova urbanizacija pridonijeli su značajnom slabljenju hrvatskog etnika i u tom mjestu. Iako su Hrvati u Rosvaru još 1720. činili 40% stanovništva, danas više nitko rođen u tom selu ne govori hrvatski. Od nekoć velike hrvatske kolonizacije preostali su danas samo ostaci - Devinsko Novo Selo, Hrvatski Jandrof, Hrvatski Grob i Čunovo.

U vrijeme pada komunizma i raspada socijalističkog sustava, osnovan je 1990. Hrvatski kulturni savez pod predsjedanjem ing. Jurja Cvečka. Ta krovna udruga, koja i danas djeluje u samostalnoj Slovačkoj, ima prevažnu zadaću povezivati hrvatska društva, promicati hrvatski identitet i manjinska prava, čuvati još neugaslu hrvatsku baštinu na slovačkom tlu te održavati veze s Hrvatskom koja slovačkim Hrvatima u tim nastojanjima može biti samo od pomoći.

Hrvati i Slovaci žive u zajedničkim državnim zajednicama od 1102. do 1918. godine

Prostor naseljen Hrvatima u Slovačkoj tijekom 450 - godišnje povijesti pripadao je različitim državama. Prva država u kojoj su živjeli svi Hrvati, dakle Hrvati iz današnje Hrvatske i Hrvati u današnjim susjednim zemljama, nazivala se Hrvatsko-Ugarska država, a osnovana je 1102. godine. Nakon toga druga država u kojoj Hrvati žive teritorijalno u jednoj državi je Habsburška Monarhija 1526. godine. Ta višenacionalna država je više stoljeća u takvom opsegu i obliku opstala, no jačanjem nacionalnih svijesti u drugih naroda bila je prisiljena postupno se mijenjati. Tijekom povijesti ta država mijenja svoju površinu, broj stanovnika, organizaciju teritorija i naziv. Od 1867. godine postaje Austro-Ugarska Monarhija te je to treća državna zajednica. Austro-Ugarska Monarhija propada završetkom Prvoga svjetskoga rata tj. 1918. godine te je to i kraj življenja Hrvata i Slovaka u zajedničkoj državi. Na prostoru raspadnute države Austro-Ugarske nastaju nove države, a nama su posebno značajne dvije novoosnovane države s Južnim Slavenima. To su Država Slovenaca, Hrvata i Srba koja je kasnije promijenila naziv u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca to jest Kraljevinu Jugoslaviju. Danas se za tu državu često koristi i naziv prva Jugoslavija, za razliku od SFR Jugoslavije koja je nastala poslije Drugoga svjetskoga rata i često se naziva druga Jugoslavija (treću Jugoslaviju - SR Jugoslaviju čini današnja Srbija i Crna Gora). Druga država u kojoj je bila današnja Slovačka nazivala se Čehoslovačka, pa i Češkoslovačka. Hrvati u toj državi živjeli su u Moravskoj tj. dijelu Češke i Slovačkoj. Mirnom podjelom 1992./1993. godine dvonacionalne države Čehoslovačke na Češku i Slovačku Hrvati na tim prostorima ponovo postaju razjedinjeniji. Dakle Hrvati koji su iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine odselili na sjever danas žive u Austriji tj. u Saveznoj zemlji Gradišće (Burgenland), u nekoliko županija u zapadnom dijelu Mađarske, u Moravskoj tj. dijelu Češke i u okolici Bratislave u Slovačkoj.

Današnja hrvatska naselja u Slovačkoj

Jarovce (Hrvatski Jandrof) su hrvatsko naselje smješteno na desnoj obali rijeke Dunav, a južno od Bratislave. Granica s Austrijom je bliža, oko 3 km, a tek nešto malo udaljenija je i granica s Mađarskom, oko 7 km.

Ranije je imalo slijedeće nazive: Radendorf, Horvathfalu, Kroatisch Jahrndorf i danas Jarovce. Naselje, nakon što su ga Turci popalili 1529. godine, ponovo je naseljeno, i to Hrvatima, 1538. godine.

Nakon završetka Prvoga svjetskoga rata bilo je u sklopu Mađarske u Mošonskoj županiji. Čehoslovačkoj je priključeno 1947. godine. Od 1971. godine naselje je Zakonom o glavnom gradu priključeno Bratislavi.

Sastav stanovništva Hrvatskoga Jandrofa je višenacionalan: Slovaci, Hrvati, Mađari, Nijemci.

	Nekada samostalno naselje Jarovce ili Hrvatski Jandrof je danas sastavni dio urbane aglomeracije glavnoga grada. To nam prikazuje i tabla pri ulazu i izlazu iz grada - Bratislava Jarovce. Snimio Tomislav Jelić

	U središtu naselja Hrvatski Jandrof je katolička crkva. U njoj se susreću svakodnevno Hrvati, pretežito starije dobi, posebice žene. Dio mise služi se i na hrvatskom jeziku. Snimio Tomislav Jelić

	U unutrašnjosti crkve više je natpisa na hrvatskom jeziku. Koji puta je čak teško i ustanoviti je li natpis na slovačkom jeziku ili starom hrvatskom jeziku kojim se služe Hrvati Hrvatskoga Jandrofa. Kod opisa lijepih slika križnoga puta nije ni na trenutak bilo dileme - opis je na hrvatskom jeziku. Snimio Tomislav Jelić

	Detalj trgovine i gostionice s terasom u dvorištu u jednoj od glavnih ulica u Hrvatskom Jandrofu ima, valjda neizbježnu, reklamu Coca-Cole. Snimio Tomislav Jelić

Čunovo (Čunovo) i danas je "hrvatsko" naselje smješteno na desnoj obali Dunava, a jugoistočno od Bratislave. Bliža je granica s Mađarskom, oko 2 km, a tek nešto malo dalja s Austrijom, oko 4 km. Nakon završetka Prvoga svjetskoga rata bilo je u sklopu Mađarske u Mošonskoj županiji. Čehoslovačkoj je priključeno 1947. godine. Od 1971. godine naselje je Zakonom o glavnom gradu priključeno Bratislavi.

U mjestu se hrvatski govori u velikom broju obitelji, a dijelom se i misa u župnoj crkvi Sv. Mihovila služi na hrvatskom. Više je natpisa na hrvatskom jeziku u crkvi, na groblju te na nekoliko državnih, ali i privatnih objekata.

	Tabla pri ulazu u Čunovo odmah jasno daje do znanja da je Čunovo sastavni dio Bratislave. Nažalost, uz službenu slovačku oznaku grada još uvijek nema službene, ali niti neslužbene oznake na hrvatskom jeziku. Kod naselja Čunovo to se može opravdati činjenicom da je slovački i hrvatski naziv za to mjesto isti, no kod drugih naselja to nema opravdanja. Snimljeno u lipnju 2000. godine. Snimio Tomislav Jelić

	Križni put u crkvi u Čunovu također ima hrvatske natpise - primjerice reljef "Polaganje Isusa u grob". Sve to svjedoči da su Hrvati istinski katolici i da su odani svojoj crkvi. Crkva je tradicionalno kod svih Gradišćanskih Hrvata mjesto na kojemu se najlakše uočava hrvatska prisutnost. Snimio Tomislav Jelić

	Hrvatske pjesme uz tradicionalnu hrvatsku narodnu nošnju obilježje su svakoga hrvatskoga mjesta. Tradicionalni festivali mjesta su na kojima se okuplja veliki broj Hrvata, sudionika festivalskih okupljanja, ali i svih drugih koji vole izvornu pjesmu i glazbu te posebice narodnu nošnju. Folklorni ansambl iz Čunova je samo jedan od primjera.

Devnska Nova Ves (Devinsko Novo Selo ili Novo Selo) hrvatsko je naselje, a nalazi se tik uz desnu obalu rijeke Morave, a na lijevoj obali Dunava, sjeverozapadno od Bratislave. Morava je u tom dijelu granica između Austrije i Slovačke.

Od 1971. godine naselje je Zakonom o glavnom gradu priključeno Bratislavi.

Nekad je bilo snažno hrvatsko naselje. Kao i u drugim hrvatskim naseljima blizina i utjecaj Bratislave snažno uzrokuju asimilaciju - slovakizaciju. Hrvata još uvijek ima, a brojna naša prezimena svjedoče da ih je bilo i znatno više.

	I pri ulazu u Devinsku Novu Ves ili Novo selo samo je tabla na slovačkom jeziku koja nam kazuje da je i to naselje sastavni dio Bratislave. Snimio Tomislav Jelić

Chorvátsky Grob (Hrvatski Grob) hrvatsko je naselje na lijevoj obali Dunava, sjeveroistočno od Bratislave. Podjednako je udaljeno od državnih granica s Austrijom i Mađarskom. Udaljeno je od Bratislave oko 15 km.

Još uvijek ima obitelji koje se služe hrvatskim jezikom. Dio starijih govori hrvatski dok se kod mladih on ne prakticira. To je jedino hrvatsko naselje koje ima u svom slovačkom nazivu odrednicu chorvatsky (hrvatski). Dakle ovdje je eksplicitno pokazano da je to naselje u kojemu su Hrvati više stoljeća živjeli i u kojemu još uvijek žive, no sada u znatnoj manjini. Za nadati se je da će Hrvati u ovom naselju i opstati.

	Visoke stambene zgrade u Novom Selu ukazuju na noviju izgradnju i veliko doseljavanje stanovništva. U takvim uvjetima opstanak hrvatskoga stanovništva jako je otežan. Stare tradicije koje su Hrvati stoljećima čuvali i na koje su bili ponosni u ovakvoj sredini ne dolaze do izražaja. Snimio Tomislav Jelić

	Tabla pri ulazu u naselje sa slovačkim imenom Chorvatsky Grob. Snimio Stjepan Krpan

	Nekadašnjih uobičajenih seoskih kuća kakve su prevladavale u hrvatskim seoskim naseljima diljem Gradišća je sve manje. Neke se čuvaju i uređuju te konzerviraju kao izvorno seosko graditeljstvo.

	Jedna od ulica u Hrvatskom Grobu. To naselje je kao i mnoga panonska naselja ušorenog tipa. Kuće se grade uz glavnu ulicu s dvorištem tik do pješačke staze, a iza njih je povrtnjak i voćnjak. Takva tradicionalna izgrađenost postupno se gubi. Novija izgradnja ne drži se više starih tradicija graditeljstva.

Neka naselja u kojima ima samo naznaka o Hrvatima

Dbravka (Dubrava), nekadašnje samostalno naselje, danas je sastavni dio gradske aglomeracije glavnoga grada slovačke države. Svega nekoliko obitelji služi se dijelom hrvatskim jezikom. Po pojedinim prezimenima se prepoznaje hrvatsko podrijetlo.

	U Dubravi postoji i ulica čije ime je vezano uz naše hrvatsko more - Jadranska ulica s kućom Hrvata Ludvika Brankovića. Snimio Stjepan Krpan

Rosvar (Rusovce) je nakon završetka Prvoga svjetskoga rata bilo u sklopu Mađarske u Mošonskoj županiji. Čehoslovačkoj je priključeno 1947. godine. U svega nekoliko obitelji moguće je razgovarati hrvatskim jezikom no sa znatnim utjecajem slovačkoga. U naselju natpisa na hrvatskom jezik nema, a čak niti na groblju nema spomenika pisanih na hrvatskom.

	Detalj crkve Sv. Marije Magdalene sagrađene 1666. godine sa zvonikom u Rosvaru. Snimio Stjepan Krpan

Lamač (Lamoč), nekad hrvatsko, naselje je u kome danas više nema Hrvata. Hrvatsko podrijetlo se prepoznaje tek po pojedinim prezimenima.

	Tipična kuća građena u panonskom stilu. No, njezina posebnosti i neobičnost je otvoreno dvorište.

Velk i Mal Šenkvice (Šenkvice) nekada su bile hrvatska naselja. Uspomenu na hrvatsko podrijetlo dio asimiliranih Hrvata tj. danas Slovaka održava raznolikim vezama s Hrvatima iz stare domovine, posebice s prostorom iz kojega su došli u Slovačku-Sisak i Kostajnica.

	Jedna od ulica u naselju Šenkvice nosi ime Hrvatska ulica (Chorvtska ulica). I pokraj toga što u naselju praktički nema Hrvata koji govore hrvatski jezik, uspomena na njih zabilježena je nazivom Hrvatske ulice. Snimio Stjepan Krpan

Višestoljetna asimilacija

Asimilacija (slovakizacija) Hrvata u Slovačkoj, koji su zajednička loza Gradišćanskih Hrvata u svim četirima državama Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj (Moravskoj), je uobičajena pojava. U Slovačkoj je taj proces bio još pogubniji i teži nego u drugim državama. Naime, Hrvati i Slovaci pripadaju istoj skupine naroda - Južnih Slavena, a jezik Slovaka i Hrvata je jedan od najsličnijih. Mnogo puta se i nije osjećala direktna - prava asimilacija, već puno sofisticiranija, ali zato i pogubnija. Bliskost Hrvata i Slovaka pokazala se i u pripadnosti istoj vjeri. I Hrvati i Slovaci su gotovo bez odstupanja - rimokatolci. To su svakako posebni uvjeti koje Hrvati u drugim državama nisu imali. Ti uzroci su utjecali na lakšu i jednostavniju, ali i učinkovitiju asimilaciju.

Dugogodišnji kruti socijalističko-komunistički sustav koji je bio na vlasti u Čehoslovačkoj više od pola stoljeća nije niti ohrabrivao isticanje hrvatske samosvijesti. Uspostavljena željezna zavjesa nakon Drugoga svjetskoga rata tako reći u predgrađu Bratislave (grad se nalazi tik uz austrijsku granicu) nije omogućavala kontakte s obližnjim naseljima Pandrof, Novo Selo, Bijelo Selo i drugim tadašnjim hrvatskim naseljima u Austriji. Pripadnost Varšavskom paktu i europskom socijalističkom lageru začudo nije omogućavao prave i intenzivne veze Hrvata iz Slovačke s obližnjim Hrvatima iz Mađarske. Sve to utjecalo je na asimilaciju Hrvata. Još jedan veliki razlog ubrzane i izrazito snažne asimilacije, koji nije imao zadaću da direktno na nju utječe, bio je prouzročio teritorijalno širenje glavnoga grada Slovačke. Naime, Bratislava kao drugi po veličini grad u Čehoslovačkoj i kao prvi grad Slovaka u toj dvojnoj državi rastao je iz godine u godinu. Osamostaljenjem slovačke države taj proces se nije zaustavio već je, djelomice, bio još i intenzivniji. Smještaj hrvatskih naselja u neposrednoj okolici, dijelom već i inkorporiranih u bratislavsku aglomeraciju proces asimilacije je i ubrzao.

Hrvati u Slovačkoj nažalost tijekom školovanja nemaju mogućnost učenja hrvatskoga jezike. Dakle, hrvatski jezik koristi se samo u obitelji i raznolikim udruženjima Hrvata. Praktički, njegova uporaba ovisi samo o svijesti pojedinaca, odnosno roditelja koji djecu uče hrvatskom podrijetlu i hrvatskom jeziku. Tek povremeno korištenje hrvatskoga jezika u crkvi dijelom omogućuje komuniciranje na materinjem jeziku. U naseljima, osim službenih dvojezičnih ploča, hrvatski natpisi su vidljivi dijelom u crkvi i na groblju, te ponekim državnim i privatnim objektima. Tragovi hrvatskih imena (toponimi) vidljivi su i na brojnim starim zemljovidima krupnoga mjerila. Valja ipak naglasiti da cijelo vrijeme postoje povremeni pojedinačni susreti svjesnih Hrvata s Hrvatima iz stare domovine te Hrvatima iz Mađarske, Austrije i Češke. Pojedina kulturno-umjetnička i športska društva također održavaju povremene kontakte. Manji broj Hrvata iz Slovačke sudjelovao je i na tečajevima hrvatskoga jezika u Hrvatskoj. Dio hrvatskoga tiska i literature također dolazi u Slovačku. Dijelom se mogu čuti i hrvatske radio i tv emisije iz Hrvatske. Sve to govori da veze nisu prekinute.

	Karta 1. Austro-Ugarska Monarhija -pripadnost Ugarskoj

Nakon uspostve države Hrvatske veze postupno jačaju. Održavanje Tjedna Hrvata iz Slovačke tijekom rujna 2000. godine to najbolje i svjedoči.

	Današnji raspored naselja u Slovačkoj i okolinom prostoru s Austrijom, Češkom i Mađarskom (približne udaljenosti u km između naselja

Summary
CROATS IN SLOVAKIA

It is estimated that the Croats created around seventy settlements in Slovakia in the 16th century. They belong to the same stock of Burgenland Croats (Gradiščanski Hrvati) spread over four countries - Austria, Hungary, Slovakia, and the Czech Republic (Moravia), and assimilation is common to all. Often it was not a direct assimilation, but an indirect, more sophisticated, and more damaging one. Thanks to assimilation, from once large Croatian community, just four Croatian settlements are left today - Devinsko Novo Selo, Hrvatski Jandrof, Hrvatski Grob, and Čunovo.

Croats and Slovaks lived within the same state from 1102 until 1918, when, thanks to the new geopolitical divisions, they found themselves in several countries. By a peaceful division of Czechoslovakia in 1992/1993 into Slovakia and the Czech Republic, the Croats in that area were split even further.

The Croatian Cultural Association was founded at the time of the fall of communism and disintegration of the socialist system in Europe in 1990. This umbrella organization of Slovakian Croats has as its task to link up Croatian organizations, to promote Croatian identity and minority rights, to preserve the still existing Croatian heritage in Slovakia, and to maintain ties with the motherland. As expected, since the creation of an independent Croatia at the beginning of the nineties, ties have been growing. The best evidence of such a process was "The Week of Slovakian Croats" held in Zagreb in September 2000.

Resúmen
LOS CROATAS EN ESLOVAQUIA

Se calcula en el siglo XVI los croatas poblaron alrededor de 70 pueblos en Eslovaquia. La asimilación (eslovaquización) de los croatas en Eslovaquia, quienes tienen el mismo orígen de los croatas de Gradišće en los cuatro países, Austria, Hungría, Eslovaquia y la República Checa (Moravia), es un fenómeno común. En muchas oportunidades no se sintió una asimilación directa, verdadera, sino en forma mucho más sofisticada, pero por eso y mucho más letal. Con el proceso de asimilación, de lo que alguna vez fueron grandes colonias croatas quedaron hoy sólo los restos, cuatro pueblos croatas: Devinsko Novo Selo, Hrvatski Jandrof, Hrvatski Grob y Čunovo.

Los croatas y eslovacos vivieron en comunidades estatales comunes desde 1102 hasta 1918, cuando con la nueva repartición geopolítica en el sureste de Europa, fueron divididas entre varios estados. Con la disolución pacífica de Checoslovaquia en los estados nacionales de la República Checa y Eslovaquia en 1992/1993, los croatas de la región se ven nuevamente divididos.

En los tiempos de la caída del comunismo y la ruptura del sistema socialista en Europa se fundó la Alianza Cultural Croata en 1990. Esta organización de los croatas eslovacos, que aún hoy se mantiene activa en la Eslovaquia independiente, tiene la importante tarea de reunir a las colectividades croatas, promover la identidad croata y los derechos de las minorías, cuidar la siempre viva herencia croata en suelo eslovaco, y mantener contacto con Croacia. Es de esperar que desde la independencia del estado croata en los aňos 90 hasta el presente, los contactos se vayan multiplicando paulatinamente. El mejor testimonio de ello es la "Semana de los Croatas de Eslovaquia", bajo la organización del Hogar Croata de Inmigrantes, en Zagreb en el mes de septiembre del 2000.