Senka Božić Vrbančić, Mario Vrbančić

STOLJEĆE VINARIJE BABICH

Stoljeće Vinarije Babich na Novom Zelandu obilježeno je stalnim rastom proizvodnje osobito u posljednjih pedeset godina, pa ta uspješna obiteljska tvrtka zajedno s ostalim novozelandskim vinarima prodaje vino diljem svijeta

Na zidu glavnog ureda jednih od najpoznatijih novozelandskih vinara, Babicha, nalazi se neobična fotografija. Četiri snažna muškarca odjevena u svečana odijela stoje u redu, da bi se jedan za drugim pozdravili s petim koji svečano pruža ruku. Sva ta pompa odvija se u nekakvoj pustoši, praznini. Ta crno bijela starinska fotografija obilježava, kako nam je kasnije objasnio Peter Babich, značajan dio obiteljske povijesti. U redu stoje četiri brata Babića: Mate, Ivan, Stipan i Josip opraštajući se s najstarijim bratom Jakovom koji je odlučio napustiti novozelandsku pustoš kako bi se borio za svoga kralja Franju Josipa. No to svečano uprizoreno opraštanje, u kome mladići glumataju, povijest završava tragično: Jakov je otišao u Hrvatsku te 1914. godine i nikada se više nije vratio u tu novozelandsku pustoš gdje je sa svojom braćom kopao kauri smolu. Njihovo, gotovo ilirsko rukovanje, uistinu je bilo sudbonosno. Jakov je bio teško ranjen kod rijeke Piava u Italiji, otpremljen u Zagreb, gdje je ubrzo i umro od zadobivenih rana. No, taj prekooceanski put Jakovljev nadišao je svoju jednokratnu konačnost: Babići i danas imaju rodbinu s njegove strane, jer se prije polaska na frontu oženio Marom Karlušić koja ja rodila dijete dok je on 'bauljao' negdje po Italiji.

Obiteljska povijest uvijek se ulijeva u poslovnu povijest ukoliko se želi sačuvati samosvojnost i produžiti uspješnost. A Babichi su svakako jedni od najuspješnijih novozelandskih vinara. Poznati su po proizvodnji bijelih vina za koja su dobili više nagrada: National Wine Competition 1985; International Wine and Spirit Competition, London 1987.; Air New Zealand Wine Awards 1987., 1997.; Best Current Vintage Dry Table Wine 1990.; Liquorland Easter Wine Show 1995, 1998.; najbolje suho bijelo vino Australo-Azije 1997. godine; plava-zlatna medalja za rizling u Sydneyju 2000.; isto tako prilikom velikog sajma u Zagrebu okrunjeni su nagradom za najbolje vino u Hrvata 1994. godine. Jedna od tajni obiteljskog uspjeha, kako nam objašnjava naš sugovornik Peter, svakako je dobra raspodijela uloga u obitelji.

I prije nego što nam je objasnio tu raspodjelu ona se mogla nazrijeti, jer Peter nam je oduševljeno pričao o par trgovaca koji su bili najumiješniji u prodaji: nenametljivo nametljivi. Na primjer, jedan je ponudio vino vlasniku hotela koji se požalio da mu je skladište prenatrpano, da ima previše zaliha, i kako vjerojatno zadugo neće kupovati. Od tada Babićev trgovački putnik više nije spominjao vino, ali je uredno navraćao i uljudno ćaskao s vlasnikom sve dok ovaj nije naručio prvu pošiljku, te od tada nije prestao naručivati. Drugi bi samo stavio bocu na vidljivo mjesto blizu potecijalne mušterije i isto tako raspredao nadugačko, dok ona ne bi ušla u žarište i potencijalna mušterija postala prava mušterija. Po oduševljenju s kojim je Peter Babić pričao o svojim trgovačkim putnicima nije bilo teško zaključiti da je njegova specijalizacija prodaja, marketing. "Joe, moj brat i ja smo radili zajedno čitav život. Rano smo shvatili da trebamo podijeliti uloge. Joe je bio "production manager", a ja sam se orijentirao na poslovnu stranu, marketing. Sestra Maurine je vodila administraciju, a ostale dvije sestre nisu bile u biznisu. I sve je izvrsno 'štimalo'. Izbjegli smo sve probleme. Puno vinarija koje su razvijale obiteljski biznis, a nisu podijelile uloge, raspale su se ili loše poslovale zbog loše raspodjele."

	1914. godina: četiri brata Babicha: Mate, Ivan, Stipan i Josip opraštaju se s najstarijim bratom Jakovom koji je odlučio napustiti novozelandsku pustoš kako bi se borio za svoga kralja Franza Josipa

Peterov brat, Joe, vremenom je preradio preko trideset godišnjih uroda grožđa; postao jedan od najcjenjenijih novozelandskih degustatora, član žirija na brojnim natjecanjima, a u posljednje vrijeme ponajviše se bavi proizvodnjom Chardonnaya i Cabernet Sauvignona. Peter se prisjeća složenih okolnosti na putu ka uspjehu, prvo na novozelandskom a potom i na međunarodnom tržištu. Priznaje, bilo je i malo sreće, ali na sreću se ne može osloniti netko tko dulje želi opstati u poslovanju.

		"Kada sam počeo raditi s ocem Josipom 1949., prerađivali smo 25 tona grožđa po sezoni, a sada prerađujemo stotine tisuća godišnje. Posao je strahovito napredovao i znali smo da nam, ako želimo ostati u biznisu, ne preostaje ništa drugo nego širiti se. Novozelandsko tržište nije bilo dovoljno, trebalo je nekako otvoriti vrata prema van. Jednom se ispred naše vinarije zaustavio taksi. U njemu je bio Nijemac koji je želio kupiti vino. Odmah sam mu rekao da mu taksi više ne treba i pozvao ga na poslovni ručak. Tri tjedna nakon toga primili smo narudžbu iz Njemačke: jedan kontejner vina, otprilike tisuću i nekoliko stotina zapakiranih kutija. Takva sretna okolnost, naravno, nikad se više nije ponovila. No, mi smo se sve više bavili mišlju o izvozu vina i zajedno s ostalim novozelandskim vinarima krenuli smo u Australiju, Veliku Britaniju, Ameriku... Danas prodajemo diljem svijeta. Trebalo nam je puno vremena da se naučimo, oko deset godina učenja, da ne napravimo grješku. Evo, prije par mjeseci, opet se dogodila grješka koja nas je koštala oko tri stotine tisuća dolara, zbog nesporazuma oko internacionalnog zakona, belgijskog zakona o uvozu. U biznisu se nikada ne smijete opustiti, ako ste samozadovoljni to je najveća opasnost. Mi neprestano unaprjeđujemo tehnologiju proizvodnje, kupujemo vinograde, pratimo svjetske sajmove, modu, prevladavajuće ukuse i tako dalje. Prije dvadeset i pet godina bilo je šezdeset hrvatskih vinogradara u Novom Zelandu, sada ih ima samo desetak, u sljedećih par godina možda će opstati samo par. Konkurencija je sve jača i jača, internacionalizacija tržišta veća, i neki vinari jednostavno to ne mogu podnijeti. Za obiteljski biznis, kao što je naš, potrebno je biti sposoban na svim poljima".
Josip (Joe) Babich je nakon prodaje vina novozelandskim Maorima krajem 1920-tih (po zakonu je to bilo zabranjeno), morao napustiti smolonosna polja. Prodao je svoj hvaljeni Edisonov gramofon za 8 funti kupivši za taj novac 24 hektara zemlje u Hendersonu, pokraj Aucklanda
Josip Babich bio je fotograf amater i razvijao je svoje prve fotografije u maloj trošnoj šupi bez prozora koju je podigao u močvarnoj novozelandskoj pustoši radeći u krajnje oskudnim, otežavajućim uvjetima. Na bačvama je kredom upisano prezime Babich: "Kaikino wineshop, 1916."

Kao što fotografija opraštanja koja visi na zidu uredske prostorije obitelji Babić oslikava povijesna raskrižja pred Prvi svjetski rat, tako, još možda i više, njihova obiteljska povijest oživotvoruje put hrvatske dijaspore. Pater familias brojne obitelji Babić iz Imotskog čuo je za 'Novu Zelandu' prilikom posjete Podgori, mjestašcu gdje se već naveliko pričalo o toj dalekoj pacifičkoj zemlji. Susreo je u malom restoranu Ivana Velu, i uz čašicu vina i rakije slučajno su se zapričali o životu, o ružičastijim perspektivama. Dok su hodali prema Makarskoj, Vela je pričao o Novom Zelandu i o mogućnosti basnoslovne zarade od kopanja nekakve smole u toj dalekoj zemlji. Petar Babić je razmišljao o sedmorici svojih mladih sinova; najmlađi je imao četiri a najstariji osamnaest godina. Tri dječaka bila su iz prvog braka s Matijom, koja je umrla na porodu; četiri iz braka s drugom ženom, Ivom. Živjeli su skučeno, u kući njegovog brata Nikole. Jedanaestoro djece i četvero odraslih u jednoj kući. Život je bio težak i nije izgledalo da će se u skorašnjoj budućnosti u malom imotskom selu Runovići išta bitnije promijeniti. Odmah po povratku kući, Petar je okupio čitavu obitelj i svečano objavio da njegovi sinovi putuju u daleku zemlju, Nova Zelanda. Njegovoj ženi Ivi, kojoj su se oči zarosile suzama, stao je objašnjavati kako su momci zdravi i snažni, i kako kopanjem nekakvih ostataka drva mogu zaraditi pregršt engleskih funti. Iva je plakala, a Petar je dalje mumljao zapetljavajući se u nesuvisla objašnjenja o tim tisuću godina starim komadima drva koji se dobro prodaju u New Yorku i Londonu. Nadahnute riječi Ivana Vele pokrenule su mlade Babiće na dugo putovanje. Njih pet naći će se na Novom Zelandu. U veljači 1904. kreće najstariji sin Jakov. Svećenik je pomogao skupiti četrnaest funti koliko je koštala karta; ujedno objasnivši koliko će trajati put, presjedanja, i sve vezano uz brodove, kontinente i mora. Babići, koji nikad nisu promilili nos iz svog rodnog sela, gutali su svaku svećenikovu riječ. Započelo je njihovo putešestvije. U tijeku šest godina, putujući jedan za drugim, njih pet se našlo na Novom Zelandu. Godine 1910. četrnaestogodišnji Josip, Peterov otac i sedamnaestogodišnji Stipan napustili su Runoviće. Novac za kartu posudio im je tamošnji bogati talijanski zemljoposjednik.

	Peter i Joe Babich

No dok se možda i mogla zaraditi koja funta snagom mišića, Novi Zeland svakako nije puno obećavao, ukoliko bi se netko želio baviti uzgojem vinove loze. Štoviše, u tadašnjoj učmaloj britanskoj provinciji prodavanje vina smatralo se blasfemičnom djelatnošću, bujali su razni pokreti za trezvenošću, donosili se raznorazni otežavajući i restriktivni zakoni za vinsku industriju. A mladi Josip Babić upravo je želio biti vinar. Unatoč svemu on je sanjao o vinogradima i domaćoj vinskoj kapljici. Prvi kupci bili su njegovi žedni Dalmatinci koji su kopali rupetine i kanale u potrazi za fosiliziranom smolom, koja se koristila za proizvodnju lakova, boja i linoleuma.

	Hrvatski vinar Peter Babich u jednom od mnogobrojnih skladišta vina

Josip Babić je zasadio vinograd i 1916. ubrao prve plodove u Kaikinu, seocu koje se nalazilo na putu prema najsjevjernijoj točci novozelandskog Sjevernog otoka, na poluotoku Te Aupori koji se kao pipak proteze između Tasmanskog i Pacifickog mora. Babić je sve radio sam, njegovao lozu, pa i poslije berbe bosonog plesao po bobicama uguranim u bačve. Raštrkanim udaljenim smolokopačima i farmerima donosio je vino prejahavši katkada i 80 milja do svojih mušterija. Iz toga vremena u obiteljskoj kolekciji je i fotografija jedne od prvih vinarija u Novom Zelandu, Kaikino. Josip Babić bio je fotograf-amater i razvijao je svoje prve fotografije u maloj trošnoj šupi bez prozora koju je podigao u močvarnoj novozelandskoj pustoši, radeći u krajnje oskudnim, otežavajućim uvjetima. Na bačvama je kredom upisano prezime Babić: "Kaikino wineshop, 1916."

Prodavši dvije boce vina Maorima, prekršio je novozelandski zakon o dozvoli prodaje dva galona te je završio na sudu. Nije se predao, unajmio je mladog perspektivnog odvjetnika H. H. Ostlera (kasnije će postati novozelandski vrhovni sudac). Iako je odvjetnik uspio osloboditi Babića tužbe, savjetovao ga je da napusti sjever i krene ka Aucklandu gdje je mnogo liberalnija i bolja atmosfera za vinogradare. Babić je poslušao savjet i prodao svoj hvaljeni Edisonov gramofon za 8 funti kupivši za taj novac 24 hektara zemlje u Hendersonu. Oženivši Hrvaticu Maru Grgić rodom iz Vrgorca, osniva dugu i uspješnu lozu svoje obitelji i vinograda. Peter nam je pokazao fotografiju na kojoj se nalazi Babićev gramofon, toliko značajan za obiteljski biznis. Ispred ureda u kojemu sjedimo prostiru se vinogradi koje je Josip kupio za taj gramofon. Tu su on i Mara na 24 hektara zemlje muzli krave, sadili povrće, sadili voćke i prvu vinovu lozu Meunier. Tu je Mara rodila petoro djece i otpratila pedeset i pet berbi grožđa. Njezino ime, Mara, na maorskom znači plodna zemlja, vrt ili farma, pa se tako hrvatsko ime lijepo uklopilo u polinežansku simboliku.

No vremena se mijenjaju i težak rad nije jedina garancija uspjeha. Kada su se sinovi Peter i Joe pridružili ocu, odmah su stali napominjati kako više nije samo važan sadržaj nego i forma. Stari Josip Babić bi prezirno odmahivao rukom promrsivši kako se pije ono što je u boci, a ne ono što je na njoj. Nije mario za reklamu, dizajn, naljepnice. Stara škola. U međuvremenu se toliko toga promijenilo: jedino je potpis ostao isti - potpis koji je gotovo prije jedoga stoljeća urezano na bačve u Kaikinu.

	Ispred ureda u kojemu sjedimo prostiru se vinogradi koje je Josip kupio za taj gramafon. Tu su on i Mara na 24 hektara zemlje muzli krave, sadili povrće, sadili voćke i prvu vinovu lozu Meunier

"Kad je otac radio vino, glavni je bio problem napraviti dobro vino, često se i podbacilo. Danas, kada je tehnologija toliko uznapredovala i od najlošijeg uroda može se napraviti dobro ako ne i savršeno vino. Prema tome, iako se kvaliteta stalno unaprjeđuje, između vrsnih vinara više nema toliko razlike. Kvasac se stavlja unutra, kontrolira temperatura, fermetacija... Jednostavno, mi više ne izgubimo ni jednu litru. Puno toga se promijenilo. Na primjer, bačva od dvjesto do dvjestopedeset litara košta nas u prosjeku oko tisuću dolara, nakon tri godine je bacamo. Naš otac je vjerovao da je kvaliteta vina bolja ukoliko je čuvano u starim bačvama. No, pokazalo se da to nije točno. Ni Francuska nije htjela puno mijenjati neke tradicionalne načine proizvodnje vina, ali zbog vrtoglavog uspona vinarstva u zemljama Novog svijeta, pa i Novog Zelanda, i oni su bili prisiljeni da nešto mijenjaju, čak su slali svoje vinare ovdje na doškolovanje, dodatno obrazovanje. Nekad smo mi slali naše vinare u Francusku, a sad oni dolaze k nama. I naravno danas u prvi plan dolazi marketing, umješnost prezentacije na tržištu, zastupljenost na sajmovima i raznim međunarodnim natjecanjima. Zastupljenost i pozitivna kritika u raznim specijaliziranim časopisima je izuzetno važna. Na primjer mi se sada širimo na newyorkško tržište zahvaljujući pohvalnom pisanju o našim vinima u jednom časopisu. Posljedica - zatrpani smo elektroničkom poštom, Newyorčani žele naše vino, raspituju se gdje i kako ga mogu kupiti.

	Peter Babich u prostoriji gdje se nalaze dvije u potpunosti kompjutorizirane prese za vino. U svaku stane 30 tona grožđa, i prije desetak godina, kada su ih Babichi nabavili, koštale se preko milijun dolara. Uskoro će ih opet trebati mijenjati, jer tehnologija napreduje strahovitom brzinom. Ukoliko se želi ostati u biznisu, tehnologija se mora pratiti.

Kad smo pitali Peter Babica kako objašnjava paradoks da su vinogradari hrvatskog podrijetla toliko uspješni na svjetskom tržištu, za razliku od onih u Hrvatskoj, on je pomalo diplomatski odgovorio "Prije deset godina posjetio sam Imotski. Sa sobom sam uzeo nekoliko boca našeg vina; stavio sam ih na stol. Sa mnom su sjedili moji rođaci, svi se bave uzgojem vinove loze i proizvodnjom vina. Ponudio sam svog rođaka Jukića, koji je bio jedan od glavnih u dubrovničkoj vinariji, probao je vino i rekao; "Tehnički, tvoje vino je savršeno, ali ja više volim nasu dalmatinsku kapljicu." Mi se ne možemo tako ponašati, ovisimo o tržištu, moramo neprestano unapređivati tehnologiju. Vranac, Kujunduša, jednostavno nemaju ni najnužniju kvalitetu da bi se pojavili na svjetskom tržištu…Grožđe nije dobro, oprema je zastarijela, proizvodnja je tradicionalna. Prije tri godine rođaci su nas nagovarali da kupimo vinariju u Imotskom i Vrgorcu. Pogledali smo i odustali. Ja bih se osobno prihvatio tog posla da sam dvadesetak godina mlađi. No, trenutno bi za nas bilo jednostavnije otvoriti nove vinarije nego kupiti već postojeće u Hrvatskoj. Tamo je sve zastarjelo: stvari koje mi ovdje mjerimo, cijenimo - tamo ni ne zapažaju. Na primjer, čep treba imati određene dimenzije, ili određene vrste ljepila za naljepnice, sve je to važno na međunarodnom tržištu. U vinarijama u Imotskom i Vrgorcu o tome uopće ne vode računa. Važno je da sve bude i jako čisto. Naša oprema u Aucklandu je skupa i u potpunosti automatizirana. Imamo minimalni broj izvršnog osoblja koje radi za nas i sve funkcionira. Na primjer samo dvije preše za vino koštaju nas preko milijun dolara. U potpunosti su kompjutorizirane. U svaku stane 30 tona grožđa i zapravo napunimo ih za otprilike sat i pol vremena, a cijeli proces traje oko 3 sata. Nakon završetka procesa, dovoljan je samo pritisak na jedan gumb i preše se same operu. Sve je savršeno čisto i brzo. Uz vinariju odmah imamo i spremišta. Skuplja vina čuvamo na nižim temperaturama, zapravo mi smo cijeli biznis počeli s proizvodnjom dobrih, ali jeftinijih vina. Danas uglavnom proizvodimo samo skuplja vina. Na primjer Singapur Airlans kupuje naše vino za njihovu prvu klasu. Za nas bi bilo preteško početi sve iz početka u Hrvatskoj".

Peter Babich je vise puta posjetio Hrvatsku. Prvi put bilo je to 1964. godine kada je iznajmio auto i krenuo od Salzburga za Dalmaciju. Iako nikad prije nije bio tamo, osjećao je sve nekako poznato.

"Pazite, nikad nisam bio u Dalmaciji, otac i mater su pričali o rodnom kraju, ali meni to tada nije puno značilo. No, čim sam se približio Imotskom u meni je nešto zatreperilo, kao da sam se vratio u neku podsvjesnu domovinu od mirisa, boja i topline. Naša rodbina u Hrvatskoj je znala sve o nama - tko je otišao u Ameriku, Australiju, Novi Zeland - a mi nismo baš puno znali o njima. Prihvatili su me kao da sam oduvijek bio s njima. Bili su oduševljeni mojim autom; u to vrijeme nije bilo baš puno auta u Imotskom. Govorili su: 'Bože moj, tko bi ikada pomislio da ćemo se voziti u autu'. Posjetio sam tada i mamino selo kraj Vrgorca, a kada sam odlazio jedan od najgrubljih, najjačih Grgića, moj ujak, je plakao. Rođaci su mi rekli da je to prvi put da vide svog oca kako plače. Bili su to dirljivi trenuci. Nezaboravni trenuci. Osjetio sam dom tamo i ako me pitate tko sam: bez ikakve sumnje reći ću - Hrvat; ali ako me pitate u kojoj zemlji možete ostvariti svoje snove: reći ću da je to Novi Zeland. Puno smo ovdje postigli! Moj otac je često govorio kako nikad ne smijemo zaboraviti koliko dugujemo ovoj zemlji, a ja sam za svoj rad nagrađen i jednom od najcjenjenijih nagrada, ordenom Britanskog Carstva koji dodjeljuje Kraljica.

Pošli smo zatim s Peterom u obilaske pogona. Pokazao nam je laboratorije gdje se degustira i provjerava kvaliteta vina, (nas su impresionirale pljuvačnice ugrađene u stolove) laboratorij gdje se mjeri fermetacija; pokazao nam je velike silose za fermetaciju, ogromne cilindre gdje se gnječi vino; zatim skladišta s bačvama, postrojenja za buteljiranje, ambalaža. Kad smo izašli u dvorište pratila su nas dva Peterova psa ovčara. U uredu nas je dočekala njegova žena svijetle plave kose i svijetlih plavih očiju, nordijskog izgleda. Doista, njegova žena je Dankinja. Brat Joe je oženio Mađaricu, a sestra Maurine udala se za Novozelanđana. No prilikom posjeta u Europi, šaljivo napominje Peter, uvijek se duže zadržimo u Hrvatskoj nego u Danskoj. Njegova žena u ruci drži papir koji nam želi pokazati. Elektronička pošta iz Zagreba. Javlja se najstariji, od njihova tri sina, koji je upravo primio hrvatsko državljanstvo.

Summary
ONE CENTURY OF BABICH VINERY

The Babich family is among the most successful winemakers in New Zealand. They are primarily famous for their white wines which have won a number of prizes: National Wine Competition, 1985; International Wine and Spirit Competition, London, 1987; Air New Zealand Wine Awards 1987, and 1997; Best Current Vintage Dry Table Wine, 1990; Liquorland Easter Wine Show, 1995, and 1998; The Best Dry Wine of Australia and Asia, 1997; Blue and Gold Medal for Riesling, Sidney, 2000. One of the secrets of success, as explained in a conversation with Peter Babich, is a good division of labor within the family.

The one century of the Babich Winery in New Zealand has been marked by continuous growth of production, especially noticeable in the period between 1949 and today, when the processing grew from twenty-five tons of grapes to several hundred thousand per season. Along with other New Zealand wine, the Babich wines are sold all around the world. The family boasts one of the finest New Zealand wine-tasters who is in charge of Chardonnay and Cabernet Sauvignon.

The Babich family history brings to life the chain of migration of the Croatian diaspora in New Zealand. Josip Babich planted his vineyard and collected the first fruit at Kaikin, a hamlet not far from the northernmost point of the Northern Island in 1916. It lies on the Te Aupori peninsula which stretches like a tentacle between the Pacific and the Tasman Sea. Later, the family winery was moved to the southern part of the country to Henderson.

Resúmen
LOS CIEN AŇOS DE LOS VIŇEDOS BABICH

Los viňedos Babich son uno de los viňedos más exitosos de Nueva Zelandia. Son conocidos por la producción de vinos blancos, por los que recibieron numerosos premios: National Wine Competition en 1985, International Wine and Spirit Competition en Londres en 1987, Air New Zealand Wine Awards en 1987 y en 1997, Best Current Vintage Dry Table Wine en 1990, Liquorland Easter Wine Show en 1995 y en 1998, premio al mejos vino blanco seco de Australia-Asia en el aňo 1997, la medalla azul-dorada de Riesling en Sidney en el aňo 2000. Uno de los secretos de este éxito familiar, según nos revela en el texto nuestro entrevistado Peter Babich, seguramente es la buena división de trabajo en la familia.

Los cien aňos de los viňedos Babich en Nueva Zelandia se caracterizan por el constante crecimiento de la producción, especialmente desde el aňo 1949 cuando elaboraron 25 toneladas de uva, hasta el presente con la producción de cientos de miles por estación. Junto con el resto de los vineros de Nueva Zelandia, venden vino en todo el mundo, y en la familia cuentan con uno de los degustadores de vino más calificados de Nueva Zelandia, que se dedica a la producción del Chardonnay y del Cabernet Sauvignon.

La historia familiar muestra el camino sucesivo de la diáspora croata en Nueva Zelandia. Josip Babić plantó lass primeras viňas y recogió los primeros frutos en 1926 en Kaikin, pueblito que se encontraba en el camino hacia el punto más norteňo de la Isla del Norte de Nueva Zelandia, en la península Te Aupori que se extiende entre Tasmania y el Océano Pacífico, y más tarde el viňedo familiar se trasladó al sur, a Henderson.