Anton Bozanić

ISELJENICI CRESKO-LOŠINJSKOG OTOČJA U NEW YORKU I OKOLICI

U New Yorku i bližoj okolici danas živi oko deset tisuća ljudi rodom ili podrijetlom s Cresa, Lošinja, Unija, Suska ili Ilovika - o čijoj brojčanosti najjače svjedočanstvo pružaju njihove organizacije društvenog života, od kojih je najstarija, još i danas aktivna, fraternalistička organizacija Anchor Benevolent Society

Cresko i lošinjsko iseljavanje u Ameriku, posebno u New York i okolicu, možemo razvrstati - donekle slično kao i opću našu emigraciju - u tri faze: od 80-90-ih godina prošlog stoljeća do Prvoga svjetskoga rata, zatim period između dvaju svjetskih ratova i vrijeme od završetka Drugoga svjetskoga rata do najnovijih dana. Za sada ne znamo točno godinu kad su Crešani i Lošinjani počeli skupno dolaziti u Ameriku i New York. Sigurno ih je već g. 1890. bilo u New Yorku prilično, jer je pet godina kasnije, tj. 1895., Marko Gradulić iz Lošinja, zajedno s prijateljima Larkinom, Harabaljom, Nikolićem, Vlakančićem i Kučićem odlučio osnovati prvo cresko-lošinjsko društvo u tom gradu. Njihov smještaj u Brooklynu kazuje da su radili oko brodova ili u luci. Prema jednom podatku, iz Nerezina i bliže okolice emigriralo je samo godine 1894. čak 360 ljudi. Broj se stalno povećavao tako da su kroz kratko vrijeme nastala u New Yorku nova društva otočkih iseljenika: nerezinsko, unijsko, velološinjsko, sanpierinsko, cresko i druga. Naši su ljudi u ono doba uglavnom stanovali zajedno u Manhattanu, Brooklynu, New Jerseyju, a možda koji i u Bronxu. Mnogi su, iskrcavši se u New Yorku, nastavili put prema Pennsylvaniji ili zapadnije prema Chicagu. Treba napomenuti kako je velik broj Lošinjana u isto vrijeme krenuo na krajnji sjeverozapad SAD-a blizu Kanade u Seattle. Godine intenzivnog hrvatskog iseljavanja bile su 1906./7. i neposredno prije Prvoga svjetskoga rata 1912./13. Iseljavali su uglavnom muškarci, mladići i pokoji mladi muž. Nisu imali namjere trajno ostati u stranom svijetu. Vrlo rijetki su se tada ženili u Americi. Bilo je onih koji su posjetili stari kraj i pritom sklopili ženidbu, pa se ponovo vratili natrag, dakako sami. Teško je odrediti precizniji broj Crešana i Lošinjana u New Yorku iz ovog starijeg razdoblja, ali zaključujući po tolikim organizacijama društvenog života, očito je da se radi o više stotina, sigurno 400-500, a vjerojatno i više. Za trajanja Prvoga svjetskoga rata jedva je tko odlazio u Ameriku ili se vraćao natrag. Iseljenici su živjeli u nekom optimizmu, u iščekivanju konačnog raspleta brojnih pitanja.

	Svi predsjednici najstarije udruge - još i danas aktivne fraternalističke organizacije - Anchor Benevolent Society

Završetak rata 1918. godine, raspad Austro-Ugarske, stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba, priključenje Italiji Istre, Cresa, Lošinja i Zadra, kao i sve ostale političke intrige iz vremena fašizma, ljude su različito raspoložile ili razočarale.

	Trenutak svečanog otvorenja društvenih prostorija "Susak Klapa S&A Society Inc." u Fairviewu

Prvotna želja mnogih da ostanu u Americi samo privremeno u ovom se razdoblju izmijenila. Bilo je, doduše, nekih koji su se vratili, ali daleko više bilo je onih koji su se, kao američki građani, navraćali u stari kraj, gdje bi se oženili, ili utanačili ženidbu i zajedno pošli natrag u Ameriku. Samački život naših iseljenika polako se zamjenjivao obiteljskim. Restriktivni zakoni o useljavanju, izglasani g. 1921. i kasnije, onemogućavali su slobodan priljev novog stanovništva i po tzv. 'kvotnom sustavu' dopuštali samo određeni postotak od broja ukupno registriranih pripadnika dotičnog naroda u SAD-u. Neki su, uz posredovanje rodbine u Americi, uspjeli useliti, ali su mnogi umjesto u New York pošli u Kanadu, zatim u Seattle ili Vancouver, Južnu Ameriku, Argentinu, Čile, pa i u Brazil, ili pak krenuli u koju europsku zemlju, ponajviše Francusku, a neki čak i u južnu Afriku. Iako se gospodarstvo u nekim mjestima Cresa i Lošinja prilično dobro razvijalo, iseljavanje se nastavilo. Brodarstvo, nekad tako razvijeno u Malom Lošinju, u međuratnom je vremenu stagniralo. Kako se vidi po radu organizacija društvenog života, broj se cresko-lošinjskih doseljenika u New Yorku povećavao. Gospodarska kriza u Americi tridesetih godina mnoge je, makar privremeno, vratila rodnom kraju. Valja naglasiti da su u razdoblju između dva svjetska rata Crešani i Lošinjani odlazili u Ameriku, ali su se mnogi i vraćali nakon određenog broja godina provedenih u tuđini. Drugi su išli za njima i činili isto. Pretpostavlja se da je do četrdesetih godina moglo biti u New Yorku do tisuću ljudi s Cresa i Lošinja.

Većina otočana je u ono doba nastanila zapadni dio Manhattana tzv. West Side, od 50. ulice nadolje. Život mnogih muževa bio je vezan uz luke i brodove. Dok ih je u prijašnjim vremenima puno radilo na teretnim čamcima tzv. barge, gdje su i žene ponekad živjele s muževima u manjim brodskim kućicama, u idućem su se razdoblju premjestili na parobrode-tegljače tzv. tugboat i tankere ili na izletne linije za ljetnih mjeseci gdje su imali bolja primanja. Bilo je i onih koji su okušali svoje vještine u vođenju brodova kao kapetani, vođe strojeva i paluba. Uz to, prihvaćali su se naši iseljenici i kojekakvih drugih poslova.

	Predsjednik gradskog poglavarstva Hobokena Robert Ramieri prima na dar odljevak Bašćanske ploče od Julijana Sokolića, predstavnika Hrvatske matice iseljenika 1984.

Najveći pak val iseljavanja - a možemo slobodno reći i "preseljavanja" - žitelja s Cresa, Lošinja i okolnih otočića Unija, Ilovika, Suska, te Velih i Malih Srakana, dogodio se nakon Drugoga svjetskoga rata, kad su s promjenom političkog ustrojstva i dolaskom komunističke vlasti, kao i utjeravanog boljševističkog oblika kolektivnog privrjeđivanja, otežani životni uvjeti i onemogućene stoljetne trgovinske veze žitelja cresko-lošinjskog kraja sa zapadnim kopnom koje su činile okosnicu ondašnjeg otočkog gospodarskog privrjeđivanja. Bojeći se nove vlasti - čije metode, postupci i zastrašivanja nisu ništa dobrog obećavali - nerijetki su, bez obzira na nacionalnost, optirali za Italiju. Ljudi su masovno odlazili napuštajući vjekovna obiteljska ognjišta. U vremenskom razdoblju između pedesetih i šezdesetih godina bilo je mnogo ilegalnih prijelaza ondašnje jugoslavensko-talijanske granice. Drugo masovno poslijeratno odlaženje sa Cresa i Lošinja, a posebno s okolnih malih otočića Suska, Unija, Ilovika i Srakana, nastupilo je od šezdesetih i potrajalo do sedamdesetih godina. U to je vrijeme znatno pojednostavljen postupak oko dobivanja putovnica. Mnogi su najprije pošli u iseljeničke logore u Italiju, odakle su lakše pribavljali garantna pisma od rodbine i znanaca po svijetu. U to su vrijeme opustjela mnoga manja mjesta i otoci Susak, Unije i Ilovik, a njihovi su se stanovnici uglavnom preselili u New York i bliži dio države New Jersey. Od osamdesetih godina naovamo, iseljavanja Crešana i Lošinjana uglavnom su pojedinačna. Uslijed raspada SFR Jugoslavije i trajanja Domovinskog rata od 1991. godine više je mlađih otočana našlo privremeni smještaj kod svoje rodbine i znanaca u Americi. Još nije jasno kako će dugo potrajati njihov boravak na američkom tlu, jer je postupak oko dobivanja stalnog boravka znatno otežan.

Kad se govori i piše o razlozima hrvatskog iseljavanja najčešće se spominju one ekonomske naravi. Naš vrsni poznavatelj iseljeništva George J. Prpić tvrdi, naprotiv, da su sva hrvatska iseljavanja, sve naše emigracije, bile zapravo političke. Naime, zbog političkih prilika i zbog tuđih vladavina po hrvatskim su zemljama nastale teške gospodarske prilike koje su prisiljavale Hrvate da se rasele po svim krajevima svijeta.

Prema prikupljenim podacima, objavljenim u knjizi Iseljenici cresko-lošinjskog otočja u New Yorku i okolici*, danas živi u prvoj, drugoj, trećoj, pa i četvrtoj generaciji barem 2364 obitelji ili oko 10.000 mještana cresko-lošinjskog otočja i njihovih potomaka. Usporedimo li zadnji popis stanovništva za Cres-Lošinj iz g. 1991., kad je ta općina brojila ukupno 11.706 stanovnika, dolazimo po pokazatelja kako gotovo isti broj otočkih žitelja danas obitava u New Yorku. Izvan New Yorka na području SAD-a najveća skupina ovih otočana živi u Chicagu, u Seattleu, Detroitu, dijelovima Kalifornije i Floride. U susjednoj Kanadi najviše ih ima u Torontu i Vancouveru.

Organizirani društveni život: društva i klubovi

Mnogo poteškoća života 'daleko od domovine' u zemlji u kojoj se govorilo drugim jezikom, gdje su postojali drugačiji običaji, doseljenici su pokušavali nadomjestiti raznolikim društvenim životom uz pomoć organizacija, društava ili klubova koji su povezivali i zbližavali ljude iz istog mjesta ili kraja. Nije to predstavljalo zatvaranje u sebe, u svoj svijet, već dapače, stvaranje vlastitog identiteta prepoznatljivog među masama u novoj sredini. Ustvari, u životu svih američkih doseljenika tzv. fraternalističke ili bratske ili bolje rečeno bratinske organizacije odigrale su vrlo važnu ulogu u životu američkih doseljenika. Te su bratske zajednice imale svoju organizacijsku strukturu. Naime, valja znati da sve do tridesetih godina ovog stoljeća nije u Americi postojalo socijalno zakonodavstvo koje bi rješavalo slučajeve povreda na radu, kojih je bilo mnogo, osobito kod manualnih radnika , zatim slučajeve bolesti i smrti. Stoga su starije bratske organizacije - sve koje su nastale krajem 19. i u prvim desetljećima 20. stoljeća - od prikupljene članarine pružale prvenstveno pomoć svojim bolesnim članovima, a u slučaju smrti snosile troškove pogreba. Znači, djelovale su s jedne strane kao potporna i osiguravajuća društva svojih članova, a s druge strane razvijale aktivnosti za društvene potrebe. Nerijetko su prikupljale i slale pomoć rodnom kraju i time povezivale domovinu i iseljenike. Mnogi su povratnici ostali i dalje članovi američkih društava. U idućim razdobljima, kad je u SAD-u uspostavljeno socijalno zakonodavstvo s raznim osiguravajućim ustanovama, fraternalističke su organizacije usredotočile svoje aktivnosti na povezivanju i zbližavanju svojih članova, a nerijetko su ih poticale na karitativno djelovanje.

	Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, ravnatelj HMI-a Boris Maruna, gradonačelnik Malog Lošinja Dragan Balija i brojni drugi uzvanici i građani uveličali su ovogodišnji Dan iseljenika otoka Suska

Crešani i Lošinjani u New Yorku vrlo su rano shvatili važnost bratskih dobrovoljnih organizacija. Počeli su stvarati društva ili, kako su ih naši ljudi prozvali, 'šešajde' ili 'šušajde' (od engleske riječi 'society' = društvo).Tragajući za organizacijama društvenog života najbolje otkrivamo i povijest cijelog našeg iseljeništva. Zato su one bile, i još uvijek jesu, vrlo važni pokazatelji stvarnog stanja onih koji su ostavili rodnu grudu, ali je uvijek ostala duboko u njima.

Krenimo stoga u potragu za creskim i lošinjskim bratskim organizacijama u New Yorku i bližoj okolici i pratimo te organizacije kronološki, onako kako su nastajale.

Prije nego su Crešani i Lošinjani stvorili vlastite fraternalističke organizacije, pojedinci su bili uključeni u neke od već postojećih organizacija, kao što su bile newyorška organizacija Hrvatsko-Amerikansko potporno društvo osnovano g. 1880., i nešto mlađa Slavjansko dobrotvorno društvo, utemeljeno u Hobokenu u New Jerseyju g. 1890.

Budući su prvi iseljenici s Cresa i Lošinja, kao i susjednih manjih otoka, bili mornari - a valja se podsjetiti da su malološinjski mornari već godine 1869. osnovali Društvo uzajamne pomoći mornara iz Malog Lošinja s podružnicama u Rijeci, Trstu i Veneciji, koje nije bilo čista fraternalistička organizacija, već nešto poput socijalno-invalidskog fonda - može se s osnovom pretpostaviti da su lošinjski mornari na novom kontinentu stvorili nešto slično za vlastite potrebe, ili su postali ogranak nekog već postojećeg društva. Iako postoje neke naznake, za sada ne raspolažemo s jasnim podacima o postojanju jedne dobrotvorne fraternalističke malološinjske organizacije u New Yorku.

Dobrovoljno društvo "Ankora", osnovano g. 1895, (u engleskoj verziji The Anchor Benevolent Society) je - koliko nam je do sada poznato - najstarija i, nakon više od sto godina postojanja, još uvijek aktivna fraternalistička organizacija creskih i lošinjskih iseljenika u New Yorku, a možda i u cijeloj Americi. Osnovana je u vrijeme postojanja stare Austrije, pa nas ne čudi što je, poput sličnih naših organizacija iz onog doba, imala u naslovu naziv "austrijska" ("Austrian benevolent Society of Brooklyn, New York"). Kasnije je ispuštena riječ "Austrian" i društvo je dobilo današnji engleski naziv The Anchor Benevolent. Vrlo nam znakovito djeluje sama riječ "ankora", uobičajni naziv u primorskim krajevima za sidro, jer govori o blizini mora u starom kraju naših doseljenika. "Svrha je društva - kako čitamo u tiskanim pravilima na engleskom i hrvatskom jeziku - pomagati svoje članove u slučajevima bolesti i nesreće." Nakon što je društvo dobilo svoj pečat, zastavu i oznake, počelo je održavati redovite mjesečne sastanke ponajviše u Bohemian Hallu, John Kucich's Baru - danas Istria Clubu i nekadašnjem Lincoln Hallu, na mjestu današnje Astoria General Hospitala, a zatim prikupljati dogovorenu članarinu i ispunjavati točno precizirane obveze prema svojim članovima u slučajevima bolesti i povodom smrti. U pravilima stoji da je jezik kojim se govori na sastancima engleski ili hrvatski. Nadalje, priređivale su se zabave, organizirali piknici i izleti i u posebnim prilikama Društvo je poticalo prikupljanje pomoći za razne svrhe. Broj članova je uskoro porastao na 178. Prvi predsjednik društva cresko-lošinjskih iseljenika bio je Marko Gradulić. Bilo je dakako i onih koji su se vratili u stari kraj, ali su i dalje ostali učlanjeni. Danas Dobrovoljno društvo "Ankora" broji stotinjak članova, uglavnom iz Štivana, Beleja Ustrina, Martinšćice i okolnih creskih mjesta. Većina je srednjih godina, između 45 - 50 godina. Najstariji je 97-godišnji Joseph Vidovich koji posjeduje člansku iskaznicu već punih 70 godina.

Drugo društvo cresko-lošinjskog otočja je Dobrovoljno društvo sv. Franje iz Nerezina (Benevolent Society of St. Francis of Neresine) osnovano g. 1898. Osim Nerezinaca, članovi su Društva bili - kako čitamo u pravilima - mještani Osora, Punte Križa i Sv. Jakova. Djelovalo je poput sličnih bratskih organizacija. Društvo je nekad brojilo 110 članova, a danas ih ima na svojem popisu svega četrdesetak ljudi. Redovito organizira godišnju misu mještana šireg nerezinskog područja povodom blagdana Gospe od Zdravlja.

Dobrovoljno društvo sv. Petra (St. Peter Benevolent and Social Society) osnovano je sa sjedištem u New Yorku g. 1907. i s ogrankom u gradu Seattleu u državi Washington, gdje je početkom stoljeća bio prilično velik broj stanovnika Ilovika. Društvo, koje danas broji stotinjak članova, povezuje ljude otočića Ilovika kod Lošinja.

Cresko dobrotvorno društvo (Benevolent Society Chersina) osnovali su g. 1910. creski doseljenici u Astoriji u New Yorku, s ogrankom u Philadelphiji, sa svrhom okupljanja, zbližavanja, povezivanja i međusobnog pomaganja članova i njihovih obitelji. Ovo društvo sa svojih 65 članova danas razvija i karitativnu djelatnost pomažući crkvenim i mjesnim ustanovama rodnog Cresa.

	Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić: Nadamo se da će u skoroj budućnosti, uz već uhodani Iseljenički dan, biti još inicijativa i aktivnosti oko jače povezanosti Crešana i Lošinjana u New Yorku i onih kod kuće

Dobrotvorno društvo "Unije" osnovali su u New Yorku doseljenici s Unija g. 1923. Djelovalo je poput sličnih fraternalističkih organizacija onog doba. Organiziralo je zabave, održavalo sastanke, od prikupljene članarine isplaćivalo bolesničku pomoć, sufinanciralo pogrebne troškove svojih članova i drugo. Imalo je i dvije zajedničke grobnice na gradskim grobljima. Posljednjih desetljeća znatno je oslabilo zanimanje za okupljanje i organizacije pa se g. 1994. raspalo. Ostala su sjećanja doseljenika iz Unija u New Yorku na njihovo udruženje koje je potrajalo 71 godinu, kao i sačuvani zapisnici i knjige članova u kući zadnjeg tajnika i uklesano ime Istrian Benevolent Association of Unije in NY na dvjema zajedničkim grobnicama u kojima su našli zadnji počinak mnogi Unijani.

Velološinjsko društvo (The Lussigrande Social organization) osnovano u New Yorku g. 1945. sa svrhom uzajamnog pomaganja i zbližavanja samih članova, ali i za angažiranje u karitativnim i drugim akcijama. I ovo se društvo poprilično karitativno angažiralo.

Društvo sv. Nikole iz Suska (St. Nicholas Society of Sansego) neformalno datira još iz g. 1922., kad se je prva grupa Sušćana u Hobokenu u New Jerseyju okupljala pod okriljem zaštitnika rodnog mjesta sv. Nikole, sa željom da njihovo organiziranje dobije društveno priznanje. Izbio je rat i mnogi su se vratili svojim kućama. Tek nakon rata, negdje oko 1947. Društvo je registrirano.

Od g. 1060. -1970. najviše je ljudi napustilo Susak i došlo u Ameriku. Mjesto prvog boravka većini je bio Hoboken, da bi poslije, kupujući vlastite kuće, selili sve više u obližnja naselja Fairview, Cliffside Park, North Bergen, Palisades Park, Fort Lee i uokolo. Na tom je području ovo društvo kupilo svoju prostoriju gdje se svakodnevno okupljaju Sušćani kojih u New Jerseyju ima deseterostruko više nego na rodnom Susku. Danas ova organizacija broji oko 300 članova.

Socijalni klub "Ćunski" (Chiunski American Social Club, Inc.), osnovali su doseljenici iz Ćunskog u New Yorku g. 1948. Sa svojih četrdesetak članova i danas zbližava mještane.

Nogometni klub "Susak" (Sansego Soccer Club) osnovalo je petnaestak mladih Sušćana neposredno po svom dolasku u Hoboken g. 1960. Uz prvotni interes za nogomet i druge vidove rekreativnog života, članovi novoosnovanog športskog udruženja počeli su u unajmljenim prostorijama organizirati redovite nedjeljne zabave koje su mlade ljude okupljale i zbližavale. Plod takvih druženja i upoznavanja ogledava se u cijelom nizu sklopljenih brakova Sušćana koji su u to vrijeme masovno pristizali u Hoboken i okolne gradove države New Jersey. Društvo još i danas postoji, iako njegovi članovi nisu više aktivni u nogometu.

Karitativni odbor "Jadranski otoci" (Adriatic Islands Charity Committee) nije društvo ili klub poput ostalih udruženja, već predstavlja karitativnu organizaciju - odbor od dvadesetak predstavnika iz gotovo svih cresko-lošinjskih mjesta - koji, počevši od g. 1977. organizira godišnju zabavu za otočane, na kojoj prikuplja sredstva za pružanje pomoći Domu za umirovljenike u Velom Lošinju i eventualno za druga otočka mjesta ili crkvene objekte ako se ukaže potreba. Susak Klapa je novijeg datuma. Stvorili su je g. 1981. mlađi Sušćani koje je zbližila ljubav prema športu i želja za druženjem na način svojstven mladim ljudima. Osnivanjem Susak Klape dobila je mlađa generacija novi poticaj i inicijativu. Zanimanje za športske aktivnosti i druženje naglo je poraslo, pa se već te iste godine učlanilo stotinjak mladića i mlađih muževa. Uslijedili su treninzi, nastupi i takmičenja u turnirima, a sve je to bilo popraćeno dodatnim povezivanjem i druženjem. Klapa je stoga kupila i g. 1987. otvorila svoju zgradu u neposrednoj blizini prostorija također sušćanskog Društva sv. Nikole. U pravilima ovog kluba čitamo kako mu je svrha "razvijati društvene i športske aktivnosti svojih članova i njihovih obitelji". Za vrijeme Domovinskog rata članovi su se Klape angažirali oko sabiranja novčane pomoći, slanja hrane i ostalog.

Organizacija "Croatian Relief Services" ("Hrvatska humanitarna djelatnost") nije iste naravi kao društva i klubovi, ali po svojoj isključivo karitativnoj funkciji pomaganja rodnom kraju, ima puno zajedničkog s iseljeničkim organizacijama društvenog života. Osnovao ju je u Fairviewu (NY), u blizini župe Sv. Ivana Krstitelja, vlč. Giordano Belanich rodom iz Ilovika na početku Domovinskog rata, kad su svi koji su nešto osjećali za Hrvatsku stali skupljati, organizirati i slati pomoć svima kojima je bilo potrebno, pogotovo ondašnjim prognanicima i izbjeglicama. Kako bi karitativno djelovanje bilo što učinkovitije, rad Croatian Relief je zakonski reguliran kako zahtijevaju američki pravni propisi. U Fairviewu posjeduje vlastitu zgradu sa skladišnim i uredskim prostorijama, a u Hrvatskoj ima adekvatnu ispostavu pod imenom Hrvatska humanitarna djelatnost. Do sada je ova karitativna ustanova daleko nadmašila sva društva cresko-lošinjskog otočja po obimu pružene pomoći. Zahvaljujući organizacijskoj zauzetosti vlč. Belanicha i njegovih suradnika, do konca lipnja 1997. poslano je putem Croatian Reliefa u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu više od 400 kontejnera, a u novcu i hrani barem u vrijednosti deset milijuna dolara. Ujedno, već tri godine redovito, sponzorira 300 djece sa svotom od 50 dolara mjesečno po djetetu. U više su navrata upućeni kontejneri u Lošinj i pružena materijalna pomoć Domu umirovljenika u Velom Lošinju.

Kako se vidi iz ovdje priloženog, cresko-lošinjskih organizacija društvenog života bilo je u New Yorku prilično. Nabrojili smo ih 12, od kojih je samo jedna prestala djelovati. Stvorene na početku po klasičnom modelu bratskih zajednica, u novonastalim prilikama one postaju sve više sredstva povezivanja i zbližavanja ljudi raštrkanih unaokolo i putevi sabiranja i slanja pomoći onima u potrebi. U današnje vrijeme, kad su komunikacije sa starim krajem daleko bolje i brže nego ikad, očekujemo je da će se povezanost žitelja cresko-lošinjskog otočja i njihovih iseljenika, ponajviše u New Yorku, biti bolja i kvalitetnija, a da će iseljeničke društvene organizacije sve više djelovati kao čvrsti mostovi zbližavanja.

Crkveno povezivanje: jaka spona iseljenika sa starim krajem

Crkvene ustanove i svećenici imali su i imaju važnu ulogu u životu iseljeništva. Crešani i Lošinjani, kao i žitelji susjednih otoka, bili su od davnine vezani uz Crkvu. Stoga je i velika većina nastavila vjerski živjeti u novim sredinama. Slabljenje vjerske prakse pojava je najnovijih dana. Kad je riječ o iseljenicima s Cresa i Lošinja bilo gdje, a posebno ovdje u New Yorku, treba naglasiti da kod njih crkveno povezivanje čini najjaču sponu s rodnim krajem. Naime, nakon nemilih poslijeratnih zbivanja, kad su se ljudi raspršili kojekuda i razišli u političkim i nacionalnim pitanjima, izgubili su povjerenje u razne društvene i političke institucije u starom kraju. Crkvene strukture uspjele su sve do najnovijih dana sačuvati najjaču vjerodostojnost i nepoljuljano povjerenje u svijesti otočkih iseljenika. Proslave mjesnih zaštitnika okupljaju ljude različitih opredjeljenja. I kad kod nekih otupi zanimanje za događaje u starom kraju, i kad se gotovo potpuno zaboravlja jezik roditelja i pređa, da ne kažemo do razine "prezira", zauzimanje oko obnove i popravka crkvenih objekata u rodnom mjestu postaje katkada jedini i zadnji element povezivanja i zbližavanja iseljenika međusobno i s domovinom. Iseljenike zanima ono što se kod kuće radi i događa oko crkve i crkvenih objekata. Kao da osjećaju neku unutarnju, duhovnu blizinu i doživljavaju dio sebe u crkvama i kapelama rodnog kraja. Usuđujemo se ustvrditi da je ponekad još važnije za same iseljenike njihovo sudjelovanje u nekoj crkveno-duhovnoj akciji u rodnom kraju nego prikupljena sredstva. Mnoga cresko-lošinjska mjesta, kao npr. Veli Lošinj, Nerezine, Susak, Ilovik i druga imaju u New Yorku povremene ili stalne odbore za pomoć crkvenim objektima u rodnom kraju. Stalna prisutnost svećenika s područja krčke biskupije u New Yorku, kao i povremeni posjeti krčkog biskupa, daju dodatni impuls međusobnoj povezanosti otočkih iseljenika.

Službene veze civilnih vlasti Cresa i Lošinja s iseljenicima u New Yorku

Dok raspravljamo o tako brojnom iseljeništvu iz cresko-lošinjskog arhipelaga u New Yorku i bližoj okolici pitamo se: postoje li, osim privatnih kontakata i veza iseljenika s njihovim najbližima u starom kraju, bilo kakve čvršće veze između njih samih i vlasti, odnosno voditelja javnog života u kraju koji su napustili? Drugim riječima: postoji li ozbiljnije zanimanje jednih za druge? Valja odmah napomenuti da se u prvih tridesetak godina po završetku Drugoga svjetskog rata, u ondašnjem političkom sustavu, gdje se je na emigraciju gledalo vrlo negativno, nije moglo govoriti o bilo kakvim jačim vezama iseljenika i starog kraja. Međutim, od 1980-ih godina naovamo napravljeni su neki pomaci i pokrenuto je više inicijativa kako bi komunikacije jednih i drugih postale što bolje. Najprije je u Matici iseljenika Hrvatske stvoren prostor za bolje i kvalitetnije djelovanje, a zatim je u Rijeci za Zajednicu općina Rijeka osnovan ured za neposredno promicanje takvih aktivnosti. Dr. Dinko Zorović prvi je predsjednik Skupštine općine Cres-Lošinj koji je g. 1982. službeno posjetio cresko-lošinjske iseljenike u New Yorku. Kao predstavnik Matice iseljenika Hrvatske s područja Cresa i Lošinja dolazio je g. Julijano Sokolić u posjet iseljenim otočanima u New York, a poslije g. 1989. u funkciji predsjednika općine. Bilo je to u vrijeme inicijativa tzv. "ethno-bussinesa" kada se već među iseljenicima počelo tražiti moguće ulagače u domovini. Plod je nastojanja oko bolje povezanosti između iseljenika i stanovnika kod kuće organiziranje Iseljeničkog dana u ljetnom periodu za čitavo područje Cresa i Lošinja. Prvi je takav dan organiziran g. 1985. na otoku Iloviku. Od tada postali su tradicija. Novi su naglasak dobili iseljenički dani od uspostave Republike Hrvatske. Tako je na ljetnoj proslavi g. 1994. bio prisutan sam prvi predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman. Tada je održan i sastanak na Susku u svezi popravka valobrana i pristaništa, što je neposredno nakon toga i ostvareno. Godine 1996. prvi put je organiziran Iseljenički dan na sva tri otoka Iloviku, Susku i Unijama. Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić bio je prisutan na proslavi Iseljeničkog dana na Susku jubilarne 2000. godine. Nadati se je da će u skoroj budućnosti, uz već uhodani Iseljenički dan, biti još inicijativa i aktivnosti oko jače povezanosti Crešana i Lošinjana u New Yorku i onih kod kuće.

Bilješke:

Bozanić, Anton - Iseljenici cresko-lošinjskog otočja u New Yorku i okolici, Cres & Mali Lošinj & Čakavski sabor, Cres, Mali Lošinj, New York, 1998, 176 str.

Summary
IMMIGRANTS FROM THE CRES-LOSINJ ISLANDS IN AND AROUND NEW YORK

Thanks to her turbulent past and maritime tradition, Croatia has had a centuries-long tradition of emigration. Her coastal, and in particular island zones have been especially exposed to emigration. Many island communities are today almost totally deserted, their populating having moved to the other side of the Atlantic Ocean.

Mass emigration of the people of Lošinj and Cres to the U.S. and to New York and vicinity started in the course of last decades of the 19th century. The biggest wave of emigration occurred after the Second World War, and again in the sixties and the seventies; today, at least ten thousand people born at or by origin from Cres, Lošinj, Unije, Susak, and Ilovik, call the greater New York area their home.

Just like any other immigrant group, the newcomers from Cres and Losinj had to go in America through all the phases of life "far away from home." The best evidence of the presence of the people of Cres and Lošinj in New York are their organizations of social life, the oldest of which is a still active fraternal organization the Anchor Benevolent Society.

In talking about the immigrants from Cres and Lošinj, one should emphasize that the Church represents the strongest link with the old country. When the people scattered all around the world due to the unfortunate post-war developments, and split over political and national issues, when they lost confidence in homeland institutions, it was the Church that succeeded in maintaining, until the present day, the confidence and unquestioned trust of the island emigrants. A tendency to promote systematic contacts with the homeland has been quite noticeable recently.

Resúmen
LOS EMIGRANTES DE LA REGION DE LAS ISLAS DE CRES Y LOŠINJ EN NEW YORK Y SUS ALREDEDORES

Como país marítimo, y más aún por su historia turbulenta, Croacia cuenta con una tradición emigratoria centenaria. Las zonas del litoral, y en especial las islas, fueron y aún hoy siguen siendo los más expuestos a esta tendencia emigratoria. Muchas islas están prácticamente desiertas; sus habitantes se trasladaron al otro lado del Océano Atlántico.

La inmigración masiva desde las islas de Cres y Lošijn a los E.E.U.U., en la región de Neva York y sus alrededores, comenzó en la segunda mitad de este siglo. La ola más grande de emigración tuvo lugar después de la Segunda Guerra Mundial, y más tarde entre los ańos 60 y 70, de modo que hoy, en Nueva York y sus alrededores, viven por lo menos diez mil croatas originarios de Cres, Lošinj, Unije, Susak o Ilovik.

Una vez en América, los emigrantes de las islas de Cres y Lošinj pasaron todas las experiencias de una vida "lejos de la patria" al igual que todos los demás inmigrantes. El testimonio más contundente de la gran cantidad de inmigrantes de las islas de Cres y Lošinj en Nueva York son sus organizaciones sociales, y entre ellas la más antigua y aún hoy activa la organización fratenarlista "Anchor Benevolent Society".

Cuando se habla de las inmigrantes de las islas de Cres y Lošinj en Neva York vale destacar que la unión más fuerte con su lugar natal es la unión religiosa. Cuando después de los desgraciados acontencimientos de la postguerra, la gente se esparció por distintas partes del mundo, se dividió por cuestiones políticas y nacionales y poco a poco perdió la fé en las diversas instituciones en el lugar de orígen, las estructuras religiosas lograron mantener hasta el día de hoy la fé y la confianza en la conciencia de los emigrantes isleńos. En los últimos tiempos se trabaja cada vez más en la conexión sistemática de los emigrantes con su lugar de orígen.