Tereza Gović

KONAVLE - KOLIJEVKA SVILARSTVA

Istočno zaleđe Dubrovnika i Konavle, čiji potomci žive u brojnim zemljama svijeta, poznato je po jednom starom umijeću - uzgoju dudova svilca iz čijih se niti vezu najljepši dijelovi izuzetne konavoske nošnje

Na najjužnijem dijelu Republike Hrvatske proteže se kraj bogate zemlje, mjesto povijesnih smjena, razgranatih putova i nemirnog zaleđa. To su Konavle, kraj vinorodan, poznat po vrijednim stanovnicima koji su naselili mnoge gradove Amerike i svugdje pronijeli glas o svojoj davnoj kolijevci u zaleđu Dubrovnika. Povjesničari naziv Konavle izvode iz riječi canabula, ali i iz mnogih istoznačnica (canelis, canalis, canabula) misleći pritom na odvodne kanale što su ispod Sniježnice do Epidaurusa prenosile pitku vodu. Stare legende, utemeljene na prailirskim stanovništvu ovoga kraja, spominju grčkog mitskog junaka Kadma i njegovu ženu Harmoniju koji su vladali Enhelejima i po smrti se pretvorili u zmije. Kadmov grob se, po priči, nalazi ispod planine Sniježnice, a Harmonija je počivalište našla podno Konavoskih stijena, uz morsku obalu. Konavlima su vladali Rimljani i stvorili čitavu mrežu kopnenih putova, a u Epidaurusu ostavili trag svojih legija, prastari Mitrin spelej u Močićima i ozidine palača tik morskih uvala.

Ovo je kraj izuzetnih kontrasta i ljepote. S istoka i sjevera okružen je planinama, po sredini teče rijeka Ljuta, a južni dio gleda prema morskoj pučini. U tridesetak sela, što se nižu na najistaknutijim mjestima Gornje i Donje Bande, oduvijek se njegovala vinova loza i masline. Čak su i rimski pape preko poslanika Dubrovačke Republike iz Konavala dobivali na dar skupocjeno vino, poznatu dubrovačku malvaziju, piće davnih bogova.

Da i nije bogate prošlosti ovoga kraja, ovo bi istočno zaleđe Dubrovnika bilo poznato po izuzetnoj nošnji i jednom starom umijeću čiji korijeni sežu u daleku prošlost. To je svilarstvo, cijenjena i neobična umješnost kojom se u ovim krajevima već stoljećima proizvodi svila, a od nje se izrađuju ukrasi na nošnji, jedinstveni vezovi bogatog kolorita i maštovitih šara. Put svile ovdje je našao svoju prirodnu kolijevku. Umijeće svilarstva održalo se do šezdesetih godina ovog stoljeća, a potom je u promijenjenim okolnostima suvremenog života nakratko zamrlo, iako je svaka konavoska kuća imala u svojim riznicama klupka svilenih niti.

Priča o svili počinje 2850. g. st. ere u Kini kad je u vrtu ispod dudova stabla sjedila prelijepa princeza Si Ling Chi, zakonita žena Huang Tia ispijajući jasminov čaj. Bio je proljetni dan, iznad nje se upravo razlistavale grančice duda kad joj je u šalicu upala kukuljica, jedan svijetložuti cocon koji se u dodiru s toplom tekućinom raširio poput fine lepeze. Taj je neočekivani dar izazvao pažnju mlade princeze pa ga je ona dugim i crvenim noktima podigla i primijetila da se iz njega izvukla duga i fina nit. Tako je čovjek prvi put upoznao svilu i povezao njezino nastajanje s čahurom svilinog prelca, s lišćem razlistalog duda i vrućom vodom. Potom je nastajao složeni postupak proizvodnje, koji su Kinezi čuvali tisućljećima, izrađujući od svile skupocjenu žensku odjeću i umjetničke vezove.

	Konavoski svileni vez je umjetnost koja se već naraštajima goji na jugu Hrvatske

Da nije bilo one dvojice misionara koji su svilene bubice prenijeli u bambusovu štapu u 5. stoljeću prije Krista, možda bi se ovaj neobični zanat znatno kasnije prenio u Europu, a konavoska bi nošnja bila lišena svojega najljepšega ukrasa. Svaki bi se etnografski muzej na svijetu podičio da u svojim vitrinama može izložiti starinsku konavosku nošnju. Ona je proizvod domaćeg tkanja i tople kolijevke svilarstva. Ta je znamenita odora poznata po eleganciji, modrim i crnim tkaninama, bijelim rupcima što nalikuju na jedra i raskošno izrađenim orukavljima te poprscima na ženskim grudima. Muške su nošnje svilu utkale po prslucima i pasovima za koje se nekad metalo srebrom ukrašeno oružje.

U selima Gornje Bande gdje se nižu mjesta Drvenik, Gabrile, Mihanići, Ljuta i Pridvorje lako naiđemo na stabla duda. On ovdje slobodno raste tik kućnih vrata uz pergole vinove loze, da bi bio pri ruci vrijednim domaćicama koje će od proljeća do jeseni njegovati svoje vrtove i proizvoditi svilu.

	Domaćom svilenom niti vezu se najljepši dijelovi izuzetne konavoske nošnje

Danas će nam svaka Konavoka ispričati kako proljetni dani donose u kuću radost svilarenja, kako se ta umješnost pretvara u plod vjekovite tradicije bez koje Konavle ne bi imale ponos svoje starinske kolijevke.

U proljeće iz nekoliko grama svilenih jajašaca izlaze leptiri. Oko Uskrsa se njihovi plodovi, točkasta jajašca spremaju u bijele rupce i odnose na blagoslov u crkvu. Postoji posebna molitva kad se pred oltarom u malim zavežljajima iznose budući prelci. Njihovo je mjesto za deset dana i noći u ženskim njedrima, gdje u prirodnom inkubatoru zriju dok se lišće sa stabala duda razlistava i kad postane veliko "poput mišjeg uha" spremaju se sitni crvići u kutiju, a ispod njih se razasteru sočni listovi duda.

Listovi se mijenjaju nekoliko puta na dan, crvići se zaodijevaju u čahure, rastu i jedu, spavaju i u onom trenutku kad postanu veliki poput onog cocona što ga je prva ugledala kineska princeza, počinje osjetljivi posao proizvodnje svile.

Te se svilaste 'punčele' kuhaju u vrućoj vodi i miješaju šipkovim štapom, vješto se namotavaju, ispredaju i od njih nastaju klupka. Pošto je svila svijetložuta, puna smole još se jednom kuha u vodi kojoj se dodaje prosijanog pepela i domaćeg sapuna. Kad se niti izbijele, predivo se suši i potom 'piturava' u žutu, crvenu, tamnomodru boju od koje će nastati osnovni koluri vezova i nošnji.

Taj je tajanstveni posao starih konavoskih kuća domaćice ispunjavao ponosom, a u dugim bi zimama žene stvarale vezove, orukavlja i svilene kite što su ih nedjeljom isticale na svečanim nošnjama. Svilarstvo je u Konavlima odavno postalo izlog regije. Pratilo je čovjeka od rođenja do smrti. Postalo je znak identiteta u tkanicama i nevjestinskim nošnjama i oslik kolorita ove razigrane zemlje gdje se miješaju palete crvenog, modrog, žutog i crnog podnožja plodne baštine.

	Ponovo je oživio stari konavoski zanat svilarenja i vezenja

Nažalost, okrutna je srpska invazija na konavoski kraj 1990. protjerala stanovnike s kućnog praga, a divlje horde jugoslavenske vojske spalile stoljetne domove. U mnogim su se dubrovačkim hotelima u tijesnim sobama našle Konavoke dok su tamo u zavičaju plamtjele njihove kuće i gorjela klupka svile u starim škrinjama. Možda je sama sudbina poslala Jany Hansal iz Udruge "Duša", jer je čovjeku u trenucima kad gubi kućni prag najveća pomoć obnoviti mu nadu i vlastite korijene. Njezinim trudom započinje revitalizacija starog svilarskog zanata za koji je skupocjena jajašca omogućila jedna tajanstvena pošiljka u običnoj koverti iz Cavannesa (Francuska). Tom je prigodom u Dubrovnik došlo 11 grama svilčevih jajašaca, a iz tog se ploda razvila priča o ponosu, ustrajnosti i želji da se preživi rat, da se ne izgubi ljudsko dostojanstvo i pripadnost zavičaju.

Zahvaljujući Jany Hansal skupocjeni je zanat vraćen u Konavle. Danas se u mnogim mjestima ispredaju svilene niti, u proljeće se beru listovi duda i čim zažare ljetni dani izvlače se iz cocona kilometarski duge niti čiste svile. Opet se kroje starinske nošnje, vezu orukavlja i zadivljenim turistima nude najdragocjeniji autohtoni suveniri dubrovačkog kraja. To su oni jedinstveni vezovi protkani svilom čiji se uzorak doima kao oris zemlje, rijeka, mora i stijena.

	Detalj konavoske nošnje

Ideja da se stari zanat valorizira kao oznaka seoskih domaćinstava našla je uporište u financijskoj pomoći grada Dubrovnika kojom su prilikom u mjestu Močići zasađeni patuljasti dudovi, a mnoge obitelji nastavile svilu proizvoditi i plasirati je na domaćem tržištu. U tom poslu ima budućnosti, jer je ovaj zanat već odavno nestao iz drugih krajeva. Svako bi domaćinstvo moglo pokazati proces proizvodnje kao kuriozitet koji uvažava ambijentalne vrijednosti i gastronomsku ponudu. Uz radionice gdje bi se kupovali suveniri vezeni svilom, mjesto bi našli i ostali domaći proizvodi: med, rakija, suhe smokve, mantala, prošek, domaći sir i pršut. Tako Konavle, koje su se vratile vlastitom pragu, mogu očuvati tradicijski i kulturni iskaz u kojemu je široke mogućnosti zacrtao tajanstveni i dragocjeni put svile.

Summary
THE KONAVLE - A CRADLE OF SILK PRODUCTION

As Croats migrated to various parts of the world, they carried along various authentic souvenirs, among which a special place was reserved for folk costumes from the old country. The hinterland to the east of Dubrovnik and the Konavle region, the people of which are scattered all around the world, has always been known for extraordinarily beautiful costumes, and an old art the roots of which reach far into the past. It is the growing of the silkworm providing silk for the most beautiful embroideries of the splendid Konavle costumes. Even today, several families of the Konavle support themselves by silk production.

It was the indefatigable humanitarian, Jany Hansal, who is to be mostly credited for the preservation, during the Liberation War, of this authentic craft deeply rooted into the foundations of traditional Croatian culture. Thanks to her efforts, revitalization of the old trade was launched, as the first priceless eggs arrived mysteriously in an ordinary envelope. It contained eleven grams of silkworm eggs to initiate a story of pride, perseverance, and will to survive the war, to preserve human dignity and the links with the native soil.

Resúmen
LAS SEDAS DE KONAVLE

Dentro de las emigraciones por el mundo, los croatas gustaban llevar consigo diversos suvenires entre los cuales no pocas veces se encuentra el traje típico de su pueblo natal. EL este del litoral de Dubrovnik y Konavle, cuyos descendientes viven en numerosos países de todo el mundo, es conocido por su traje extraordinario y por un arte antiguo que tiene sus raíces en un pasado lejano. Se trata de la cría de gusanos de seda de cuya seda se tejen las partes más bonitas del extraordinario traje de Konavlje. Y aún hoy día varias familias de Konavlje viven de la producción de la seda.

Durante la Guerra por la Patria, el ciudado de este arte original, que es parte de la base de la cultura tradicional croata, se debe agradecer a la sacrificada humanitaria Jany Hansal. Con su esfuerzo comienza la revitalización del antiguo arte de producir seda, para la cual un misterioso sobre común y corriente sin remitente trajo los preciosos huevitos. En esa ocasión llegaron a Dubrovnik 11 gramos de huevitos de seda, y de ellos se desarrolló el cuento del orgullo, la determinación y el deseo de sobrevivir a la guerra, de no perder la dignidad humana y la pertencia al suelo natal.