Slavko Mihalić

UZ STOGODIŠNJICU OSNIVANJA DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA

Društvo hrvatskih književnika osnovano je 22. travnja 1900., a u pravilima se posebno naglašava potreba razvijanja međunarodnih kulturnih veza, razmjene knjiga i drugih publikacija

Iako pisac stvara/piše u samoći - nekima je od njih potrebna potpuna tišina da bi se pred papirom potpuno otvorili i nadahnućem dospjeli do dna sebe - oni su u neprekidnom dosluhu ne samo sa svojom užom i širom sredinom, nego sa duhovnošću čitavoga svijeta. Poznata je pjesnička misao koja kaže: "Plače li netko u šumama Havaja, i meni teku suze". Stoga i čitamo književna djela da bismo više saznali o čovjeku i njegovim tegobama, ali i o neskladu svijeta u kojemu živimo. Taj preteški teret pisac jedva da može podnijeti sam, i on nakon mukotrpnog rada u samoći teži uspostavljanju veza s drugima, ponekad da bi s njima porazgovarao o onome što piše ili što kani napisati (bez obzira što od toga poslije i odustajao), ponekad da bi samo čuo ljudski glas, nasmijao se nakon mučnog rada, popio čašu jeftinog vina zaborava. Ne sumnjamo da je ta potreba za književnim druženjem koje se ne miješa u karakter djela, nego slavi ustrajan i plodonosan trud, obuzimala i popove glagoljaše čije djelo stoji na samoj granici početaka hrvatske pismenosti (Baščanska ploča, XII. st.) ali i značajnijih književnih pokušaja.

U XV. i XVI. stoljeću, u doba kada hrvatska književnost doseže europske razmjere humanizma (poglavito na latinskom) i renesanse (na hrvatskom) popove glagoljaše - u književnosti slavne kao "začinjavce", kako ih je imenovao "otac hrvatske književnosti" Marko Marulić (1450.-1524.) u uvodu svoje hrvatskim jezikom pisane "Judite", prve naše knjige nastale na narodnom jeziku, čiju ćemo petstogodišnjicu nastanka proslaviti iduće 2001. godine - zamjenjuju plemići, ali i pučani u svećeničkim haljama. Već tada potreba za međusobnim povezivanjem prelazi međe samostanskih zidova. U Zadru, Šibeniku, Trogiru, Splitu, na srednjodalmatinskim otocima Braču, Korčuli, Hvaru, Lastovu, Visu, u Dubrovniku (koji postaje središtem najprije renesansnog, a onda i baroknog književnog stvaranja - ne zovu ga uzalud "hrvatskom Atenom") okupljaju se najprije mjesni književni oduševljenici, da bi se relativno vrlo brzo uspostavila međusobna literarna suradnja, pa i putem pjesničkih poslanica. Pjesničke poslanice i kao književni dokaz i kao estetsko nastojanje ulaze u povijest književnosti. Iako neki od njih i pod mletačkom okupacijom, pišu manje-više na hrvatskom jeziku, saznaju sve jedni o drugima, o svojim književnim ostvarenjima, podupiru se, snaže i, usprkos svim neprilikama postaju impresivnom književnom cjelinom, jednom od vrlo rijetkih u ondašnjoj Europi.

	Društvo hrvatskih knjževnika, Trg bana J. Jelačića br. 7, Zagreb

Ne bi trebalo na ovom mjestu zaboraviti da su prvim danas poznatim (dubrovačkim) renesansnim pjesnicima (Džore Držić, 1461.-1501.; Šiško Menčetić, 1457.-1527.) prethodili brojni nepoznati "narodni" pjesnici koje će neki književni povjesničari prozvati našim trubadurima. S obzirom na okolnosti mletačke okupacije moglo bi se pomisliti da su im svima stihovi izgubljeni (mnogima, naime, i jesu: brojnim splitskim pjesnicima iz tog doba ostala su samo imena). Međutim, slobodna Dubrovačka Republika ima posve drugi standard: 20. listopada 1508. počinje mladi plemić Nikša, iz obitelji Ranjina, u svojem "kanconjeru" upisivati popularne stihove u Gradu i Dubravi (doduše bez navođenja čiji su). Mnogim će se autorima u prošlom i ovom stoljeću "ući u trag", ali će znalcima u toj obimnoj Pjesmarici ostati dovoljno nepoznatog još za koje stoljeće. Dubrovački intelektualci idu i korak dalje. Oni žele više od međusobnog dopisivanja s piscima u drugim dalmatinskim gradovima, po uzoru na Mletke i tiskaru, ali dubrovačka vlast je oprezna, pomišlja na moguće posljedice "zarazne novotarije" i - zabranjuje. Tko želi objaviti svoju ili tuđu knjigu neka putuje u Veneciju, ondje ima i Hrvata koji rade u tiskarama i poznaju naš jezik. Nemirni mladi Dubrovčani, sve u stilu drugih mediteranskih kulturnih krugova, pokušavaju u XVI. i XVII. stoljeću osnivati akademije, okupljališta znanstvenika i umjetnika radi razmjene iskustava, spoznaja, novih nastojanja.

Ali tada se uz južne gradove priobalja sve češće javljaju i sjeverni dijelovi domovine, dugo pod turskom opasnošću i osvajanjima. Oni su već dobro upućeni u postignuća južnih gradova, osobito Dubrovnika, pa teže i istim ciljevima okupljanja oko zajedničkih programa stvaranja jedinstvenoga hrvatskog jezika, širenje pismenosti, tiskanja književnih djela, razvitka znanosti. Tako će se razvijati i "ozaljski krug", a nadasve genij Pavla Rittera Vitezovića, kojega bismo mogli nazvati ne samo prorokom nego i vizionarnim pokretačem sveukupnog kulturnog preobražaja, od sastavljanja rječnika do utemeljenja tiskare. Sve to na kraju u XIX. stoljeću dovodi do narodnog preporoda koji će preobraziti hrvatsku kulturnu scenu, pa nakon svladavanja mnogih zapreka, i do osnivanja Društva hrvatskih književnika.

Kažemo narodni preporod a vidimo pročelje palače Matice hrvatske (čija povijest počinje imenom Matice ilirske) bez koje je nezamislivo hrvatsko buđenje u XIX. stoljeću. Doista, tu se, najprije u Gajevim razgovorima sa Slovakom Janom Kollarom (1829.) a onda i s pojavom Danice, začinje novija povijest hrvatske knjige, pomišlja na bitan literarni učinak. Uostalom, sva šestorica Matičinih utemeljitelja - bijahu pisci. I dalje, prva je knjiga koju tiska Matica 1844. godine, Osman Dubrovčanina Gundulića, nedovršeno djelo koje - XIV. i XV. pjevanje - dovršava Ivan Mažuranić. Matica će osnovati i Književni odbor od šezdeset članova. Onda se 1897., zalaganjem dr. Milivoja Dežmana, pojavljuje Društvo hrvatskih umjetnika u kojemu polutajno djeluje Klub hrvatskih književnika. "Stari" (uglavnom iz Odbora) i "mladi" (iz Kluba) svoje rasprave završavaju dogovorom o osnivanju "odbora desetorice", sastavljenog od jednih i drugih, koji 17. ožujka 1900. dobiva dopuštenje banskih vlasti da nakon tolikog čekanja osnuje svoje Društvo.

U nedjelju, 22. travnja 1900., u 11 sati prije podne (ove, 2000. godine, kada smo proslaviti stogodišnjicu, bila je to Velika subota) održana je u Domu Matice hrvatske osnivačka skupština Društva hrvatskih književnika. Božidar pl. Kukuljević predložio je da se za prvog predsjednika aklamacijom (dakle jednodušno) izabere najstariji živući književnik Ivan Vitez Trnski, tada u 81. godini, što je jednoglasno prihvaćeno. Nakon toga su tajnim glasovanjem izabrani Upravni odbor, Nadzorni odbor i Časni sud. U Upravni odbor ušli su (po broju glasova većem od 50% prisutnih) Vladimir Mažuranić, Ljubo Babić Gjalski, Stjepan pl. Miletić, August Harambašić, -uro Arnold, Jovan Hranilović, Milivoj Dežman, Milan Šenoa i Ante Tresić Pavičić.

Društvo je zapravo dvije godine čekalo da vlasti odobre pravila, ali o čemu se u biti radi, možda će pojasniti to, da je odobrena pravila potpisao zloglasni ban grof Khuen-Hedervary, koji će ipak godinu kasnije svojim potpisom dopustiti da Društvo za svoju proslavu 400.godišnjice dovršenja rukopisa Judite Marka Marulića upotrijebi zgradu (danas) Hrvatskoga narodnoga kazališta.

U pravilima Društva hrvatskih književnika (s kojima su se bili prvih godina udružili i novinari) bilo je naznačeno da se književnici udružuju i međusobno podupiru bez obzira na politička opredjeljenja, da unaprjeđuju hrvatsku književnost, da im je zadatak štititi probitke i podizati ugled književničkog staleža, a onda i potpomagati prave članove i njihovu "siročad" (tj. žene i djecu).

Još su zanimljivija pravila koja razrađuje Izvanredna glavna skupština održana nakon nekoliko mjeseci, 18. studenog 1900. godine.

U njima se govori da je svrha Društva:

• pozvati sve hrvatske književnike i novinare da pristupe u Društvo kao pravi članovi…
• nastojati u izglađivanju osobnih, književnih i inih oprjeka među hrvatskim književnicima i članovima Društva te podizati njihov ugled u domovini i inozemstvu, a time i jačati narodnu samosvijest;
• posredovati između književnika i nakladnika kako bi se omogućilo izdavanje vrijednih djela i zaštitili književni interesi i prava;
• pripomagati svoje članove moralno i materijalno, i prema raspoloživim sredstvima materijalno kod izdavanja i raspačavanja njihovih djela, kod istraživanja, putovanja i sl. ;
• raditi o tom, da se u hrvatskoj književnosti čuva i gaji narodni individualitet, da se poluči jedinstvo književnog jezika i da se zajamči sloboda rada…
• težiti za tim da se u hrvatskom novinstvu stalno udomi, bez obzira na političko stanovište, pristojni europski ton, a novinari moralno i materijalno zaštite i osiguraju.

U pravilima se posebno naglašava potrebitost razvijanja međunarodnih kulturnih veza, razmjene knjiga i drugih publikacija, informacija. Završne riječi ponovno upozoravaju na probleme pisaca koji boluju, pa i umiru u neimaštini, zajedno sa svojom obitelji (s obzirom da je zdravstvena zaštita u Austro-Ugarskoj Monarhiji bila na najnižoj socijalnoj razini)…

Sada, stotinu godina nakon osnivanja Društva hrvatskih književnika, možemo se upitati, kako je taj osnutak djelovao na daljnju sudbinu hrvatskog jezika i književnosti.

I prije nego je bila osamostaljena hrvatska država, pravo na vlastiti jezik i da ga nazivamo svojim imenom, bilo je, zahvaljujući i zalaganju pisaca i njihova Društva, ali ne samo njih, uspješno riješeno. Svjedoci smo objavljivanja brojnih pravopisa, gramatika i rječnika hrvatskog jezika (i u prijevodu na strane jezike), o čemu se sada brinu, kako i treba, naši lingvisti.

Pred stotinu godina bilo je dosta riječi o "povijesnom zaostajanju" hrvatske književnosti za europskim odnosno zapadnim standardima (recimo, naš pomiješani romantizam i realizam, pa i naturalizam u doba moderne). I taj je zaostatak, do kojega je došlo zbog društvenih prilika u kojima se u Hrvatskoj ne samo pisalo nego i živjelo, danas nadoknađen. Hrvatski su pisci, na pragu trećeg tisućljeća, i u tom su pogledu ravnopravni na svjetskoj književnoj sceni, ne zaslužuju više epitet "europskih provincijalaca" koji kaskaju za aktualnim estetskim problemima, nego su svojim književnim ostvarenjima, a to je bitno, jednako prisutni s drugima.

I u tome je Društvo hrvatskih književnika imalo važnu ulogu: od početka postojanja objavljivalo je najnovija djela svojih članova (sjetimo se samo Krleže, "Hrvatske mlade lirike") potičući ih na otvaranje prema svijetu. Naravno, značajnu su ulogu u tome imali i književnici koji su radili u izdavačkim poduzećima, pisali i prevodili, pokretali književne časopise koji bi često izazvali "društvenu buru", skandale…

Među neriješenim problemima, koji nisu samo naši: pritišću čitavu Europu, pa i svijet ( i mi smo i po tome jednaki s drugima) svakako je socijalni položaj pisaca, a onda i knjige. Dok se u nekim drugim zemljama poseže za sindikalnim principima, i u tome očigledno ima uspjeha, u nas se sindikalnom okupljanju pisaca i raščišćavanju odnosa književnik - izdavač, radio, televizija, kazalište -društvo, još uvijek pružaju otpori, zaboravljajući na utjecaj koji nerješavanje tih problema ima na književno stvaralaštvo.

Problem je i u prezentaciji književnosti u školama, u čemu su postignuti i uspjesi, ali se primjećuje kako u nastavnim programima i udžbenicima još uvijek ima politizacije nauštrb istinskim estetskim vrjednovanjima. Sazrelo je vrijeme da se i o tome načelno raspravi.

S obzirom na neadekvatan položaj knjige (što onda ima utjecaj na izdavaštvo i književno stvaralaštvo) zahtjev da se u svakoj od petstotinjak općina otvori knjižnica, ima dakako i podršku Društva književnika, jer pisci u njemu vide jedan od izlazaka iz krize knjige.

Summary
ONE HUNDRED YEARS OF THE CROATIAN WRITERS SOCIETY

The Croatian Writers Society was founded in April 22, 1900. The author of this article is its current president, Slavko Mihalić. Already during the National Revival period, attempts were made to create a literary guild association, but the first real step toward that goal was the creation of the Society of Croatian Artists in Zagreb, within which a Club of Croatian Authors was formed in 1897. Some of the members of the Club then proposed an idea to establish an autonomous writers association. Objectives in creating an independent writers organization were mutual support, protection of common interests, improvement of Croatian writing - literature in particular, and preservation and increasing of the reputation of the literary profession. Members were selected regardless of their political preference. There were several categories of membership: literary, scholarly, journalistic. The statute especially emphasized a need to develop international cultural contacts, and exchange of books and other publications, and of information.

Resúmen
LOS CIEN AŇOS DE LA ASOCIACIÓN DE ESCRITORES CROATAS

"La Asociación de Escritores Croatas fue fundada el 22 de abril del aňo 1900", escribe el actual presidente de la Asociación, Slavko Mihalić. Ya en los tiempos del renacimiento nacional hubo varios intentos de establecer una agrupación de escritores profesionales, pero los verdaderos comienzos se encuentran en la fundación de la Asociación de Artistas Croatas en Zagreb, dentro del cual en el aňo 1897 se funda el Club de Escritores Croatas, y más tarde, por iniciativa de un grupo de escitores, nace la idea de una agrupación independiente de escritores. El sentido de la creación de una asociación propia se basa en el apoyo mutuo, la protección de intereses comunes, la promoción de la palabra escrita croata, especialmente la literatura, y el cuidado y promoción de la profesión de escritor. Cualquier individuo podía ser miembro de la Asociación, sin importar a qué pensamiento político perteneciera. Los miembros de la Asociación venían de diversos campos: literario, científico, periodístico. En las reglamentaciones de la Asociación se da especial énfasis al desarrollo de contactos culturales internacionales, intercambio de libros y otras publicaciones, y a la información en general.