Ante Laušić

REPUBLIKA HRVATSKA I NJEZINA DIJASPORA

Hrvatska matica iseljenika, odnosno Matica iseljenika Hrvatske, kako se ranije zvala, osnovana je prije ravno pedeset godina i bila je svojevrsni medijator odnosa između domovine i iseljeništva pa autor - na temelju istraživanja - sugerira neke smjernice za izradu suvremenih programa suradnje domovinske i iseljene Hrvatske

I.

Hrvatsko je raseljavanje duge povijesti. Sjetimo se ovom prigodom prvih većih selidbi iz vremena prodora Turaka u ove naše prostore i formiranja naših nacionalnih zajednica / manjina u europskim zemljama - Italiji, Mađarskoj, Austriji, Rumunjskoj, Slovačkoj, pa nešto kasnijih pionirskih prekooceanskih pojedinačnih i grupnih iseljavanja u Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju, Novi Zeland, Južnu Afriku. Naravno, i u druge zemlje širom svijeta. O svim tim selidbama pisali su novinari i književnici, njima su se bavili političari i znanstvenici, zanimale su i Crkvu. Od nedavnog državnog osamostaljenja Republike Hrvatske intenziviran je govor o našoj dijaspori (hrvatskom izvandomovinstvu). Piše se i govori o njezinoj brojnosti, njezinim doprinosima i mogućnostima, suradnji, te oblicima njezine participacije u organima državne vlasti.

Mnogi se, dakle, koriste izrazom dijaspora (izvandomovinstvo), a nitko, ili vrlo rijetki, kažu što on njima zapravo znači. Egzaktna pojmovna analiza sintagme "hrvatska dijaspora" morala bi odgovoriti na pitanje misli li se pod tim na raspršenost Hrvata po svijetu kao etnosa (naroda) ili građana Hrvatske (kao njezinih državljana). Jesu li u hrvatskoj dijaspori pripadnici "nacionalne zajednice Hrvata" (bez obzira potječu li iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Boke, Vojvodine, Gradišća, itd.), ili su to raspršeni po svijetu građani Republike Hrvatske (bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost)?

Višenacionalni sastav stanovništva Republike Hrvatske, kao i činjenica da nije samo ona domovina Hrvata, jer je to unajmanje i Bosna i Hercegovina u kojoj su Hrvati konstitutivni narod (a bokeljskim je Hrvatima to bez sumnje Crna Gora, Gradišćanskim Austrija ili Mađarska, Moliškim Italija, itd.), dalje kompliciraju preciznije određenje ovoga pojma. Pojmovnu zbrku nastalu zbog miješanja državno-pravnih i društveno-etničkih sastavnica termina moguće je jedino izbjeći strogim razgraničenjem pojmova "etnosa" i "demosa" (E. Francis, 1965:38). Osim toga, u hrvatskom je jeziku "narod" u značenju latinske riječi "natio", što dodatno komplicira razlikovanje ili srodnost pojmova "narod" i "nacija".

	Hrvatska matica iseljenika želi uspostaviti što tješnju suradnju svih iseljeničkih organizacija, institucija, društava, udruga, klubova. Primjer uspješne suradnje je Hrvatska bratska zajednica (Pittsburgh, SAD)

Da bi se "hrvatska dijaspora" (hrvatsko izvandomovinstvo) pravno, znanstveno, historijsko-politički odredilo kao pojam, kao činjenica, valjalo bi prethodno definirati barem neke pojmove koji su u najtješnjoj vezi s ovom sintagmom (narod, nacija, etnička grupa, državljanin - građanin). Do kakve zbrke praktično može doći ukoliko prethodne precizno ne odredimo ovaj pojam pokazat ćemo na primjeru saborskih izbora otprije desetak godina, u kojima je sudjelovala i "hrvatska dijaspora". Za ovu prigodu čine nam se zanimljivima tri izjave anketiranih stručnjaka. Dr. Ljubomir Antić, tadašnji član najužeg vrhovništva HSLS-a i prominentni istraživač hrvatskog iseljeništva, komentirajući rezultate izbora kaže: "Baratalo se brojkom od 15 milijuna Hrvata u dijaspori, pa s tri milijuna, a tiskano je oko 150 tisuća glasačkih listića" ("Novi Danas", 7.8.1992.). Tadašnji predsjednik Izborne komisije RH sudac Zlatko Crnić, kao da nastavlja: "Prvo se tvrdilo da će u inozemstvu glasovati više od tri milijuna glasača. Neki su čak spominjali brojku od četiri milijuna potencijalnih birača u hrvatskoj dijaspori. Neke ću možda razočarati, ali … od cjelokupne dijaspore na ovim izborima glasovalo je tek oko 75 tisuća birača" ("Vjesnik", 23. 8. 1992.). Nikoga stoga nije začudila suzdržanost "našeg Amerikanca" dr. Ive Banca da prokomentira izbornu aktivnost kada je izjavio da to nije u stanju, jer "dijaspora nije definirana" ("Novi Danas", 21. 8. 1992.).

	Hrvatski domovi kulture u svijetu nositelji su i promicatelji hrvatske kulturne baštine Hrvatski dom (Punta Arenas, Čile)

II.

Opet smo u fazi eksponiranih rasprava o "hrvatskoj dijaspori". Tako je, primjerice, u lipnju ove godine Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva organizirao u Zagrebu okrugli stol na temu "Treba li Domovini hrvatsko izvandomovinstvo?" Podteme su bile: Treba li Hrvatska diplomatska predstavništva u hrvatskim zajednicama, Može li hrvatsko izvandomovinstvo pomoći Hrvatskoj i što ono očekuje od Hrvatske, Koliko je hrvatsko iseljeništvo pomoglo domovini u posljednjih deset godina, Je li Hrvatska od useljeničke ponovno postala iseljenička država? Nadalje, još uvijek se vode rasprave i o broju i mjestu saborskih "dijasporskih" zastupnika, domovinskom odnosu naspram iseljeništvu, smanjenju diplomatsko-konzularnih predstavništava u nekim gradovima svijeta itd. Važno je, međutim, istaći da se ni sada ne pokušava pobliže odrediti pojam dijaspore/izvandomovinstva! U ovim raspravama je vrlo uočljiva politizacija teme. Rasprave najčešće pokreću povratnici iz inozemstva, poglavito samouvjereni državotvorci, misleći da su prikraćeni u priznanjima njihovih domovinskih zasluga. Prema njihovu mišljenju, odnos između Republike Hrvatske i iseljene Hrvatske mora biti dvosmjeran, a iseljeništvo mora biti "ravnopravni sugovornik". Zaboravljaju da je svaki odnos dvosmjeran i ne kažu s kim bi iseljeništvo trebalo ravnopravno razgovarati (domovinom, državom, vlašću?), o čemu i na koji način. Uvjereni su da sadašnja vlast u Republici Hrvatskoj demonstrira politički radikalizam (zatvaranjem konzulata u Torontu, Sydneyju, Clevelandu…, ukidanjem posebnog ministarstva za povratak i useljeništvo u zamjenu samo za odjel u Ministarstvu vanjskih poslova itd.) zbog tobožnje sveze i sprege dijaspore i HDZ-a. Također se ističe i kritizira nepostojanje konzistentnog nacionalnog programa naspram hrvatskog iseljeništva i njegova povratka u domovinu, kao i deficitarnost svih stranačkih programa u pogledu ovovrsnih strategija. U ovim diskusijama bilo je i korisnih i objektivnih, ali i vrlo paušalnih i proizvoljnih kritika i ocjena. Izvan je svake sumnje golemi doprinos hrvatskih iseljenika uspostavi državne samostalnosti u stvarnom i političkom smislu, kao i njihovoj daljnjoj spremnosti da pomognu koliko i na koji način mogu. Također je nedvojbena obveza Republike Hrvatske da brine o svom iseljeništvu i koristi ga kao prirodan kanal suradnje sa useljeničkim zemljama. Djelatnost Ministarstva vanjskih poslova i uspostavljena mreža domovinskih diplomatsko-konzularnih predstavništava u zemljama s hrvatskim iseljeništvom logični su okvir unaprjeđenja odnosa, a dosegnute domovinske materijalne mogućnosti limit ostvarenja potreba i želja. I u dosadašnjem djelovanju, kao i budućem radu, Hrvatska matica iseljenika javlja se kao katalizator tih veza. Maticu su i prije i sada više koristili i uvažavali hrvatski iseljenici i njihove udruge nego domovinske vlasti.

Hrvatska matica iseljenika, odnosno Matica iseljenika Hrvatske, kako se ranije zvala, osnovana je prije ravno pedeset godina. Kao medijator odnosa između domovine i iseljenika dijelila je sudbinu kvalitete političkih ocjena i odnosa režima vlasti naspram političkog i inog društvenog iseljeničkog ponašanja. Svaki kritički iseljenički potez spram domovinske aktualne vlasti osjetila je i Matica na svojim leđima. Posebno burno i izazovno razdoblje bilo je ono od izbora pokojnog Većeslava Holjevca za predsjednika Matice (1964.) do i neposredno poslije Karađorđeva i sloma tzv. "hrvatskog proljeća" (1971.), kada je bila označena kao nacionalistička organizacija i kada joj je skoro bio zamro rad. Državotvorna hrvatska politička emigracija često je davala povoda tadašnjim vlastima i za obračun s Maticom. Valja isto tako kazati, da ni prijelomne 1990.-1992. godine nisu za nju bile plodonosne. Popularnim bismo jezikom danas rekli: bile su tranzicijske.

Čini nam se da je došlo vrijeme konsolidacije. Na toj crti želimo vidjeti i inicijativu Ministarstva kulture i Ministarstva vanjskih poslova da pridonesu svrhovitijem i učinkovitijem programu rada Hrvatske matice iseljenika.

III.

Baveći se više godina istraživanjem iseljeničke problematike i iskreno zainteresirani da se stanje odnosa unaprijedi mogli bismo stručnoj skupini Ministarstva vanjskih poslova osnovanoj sa zadaćom izrade programa suradnje domovine i iseljeništva sugerirati neke smjernice:

1. Minimalizirati iseljeničke tijekove mladih, zdravih, obrazovanih, sposobnih ljudi, jer su domovini itekako potrebni;
2. Potpomoći i ubrzati povratak što većeg broja hrvatskih iseljenika navlastito onih koji najviše mogu pomoći njezinom razvitku, ali biti i vrlo otvoreni za useljenje takvih stranaca (SAD su liberalizirale useljenje potrebnih joj kadrova, a Republika Hrvatska uglavnom samo useljava sportaše ruske odbojkašice, američke košarkaše, belgijske judaše, bugarske dizače);
3. Uspostaviti što tješnju suradnju - političku, kulturnu, informativnu, gospodarsku, vjersku itd. svih domovinskih i iseljeničkih organizacija, institucija, društava, udruga, klubova s uglednim, utjecajnim i provjerenim hrvatskim iseljenicima i potencijalnim stranim useljenicima (recimo, menadžerima, bankarima, informatičarima i, zašto ne, povrtlarima itd.);
4. Optimalno organizirati, profesionalno i ljudski ojačati, diplomatsko konzularna predstavništva, maksimalno ih debirokratizirati i domovinski ih učiniti atraktivnijim i susretljivijim (među tolikim našim vrijednim okorjelim Hrvatima ima puno potencijalnih počasnih konzula); često su puta kulturni atašei korisniji i učinkovitiji od vojnih, a počasni konzulati od karijernih veleposlanstava;
5. Međudržavnim i međunarodnim sporazumima i ugovorima, te praktičnim podupiranjem i neratificiranih svjetski priznatih tečevina i vrijednosti, nastojati utjecati i uzdržavati ugled i dignitet, te na taj način podupirati iseljeničke težnje za očuvanjem nacionalnog identiteta, pa i povratak u domovinu;
6. Nastojati ostvariti jedinstvo hrvatskog duha diljem kugle zemaljske, stvarajući zajednički informativni, intelektualni, kulturni i gospodarski životni prostor;
7. Povezivanjem dijaspore i domovine nastojati doći do onolikog stupnja nacionalne integracije koji će omogućiti da nas svijet ne samo prepoznaje nego i uvažava (a možda i voli);
8. Kako bismo pokazali svojim sunarodnjacima u inozemstvu, pa i njihovim useljeničkim zemljama, tko smo i kakvi, moramo se bezrezervno obvezati na uvođenje i prakticiranje svega onoga što je demokratski, uljuđeni i uređeni napredni svijet usvojio u međunarodnom ponašanju, maksimalno se kloneći svih društvenih predrasuda i glorificiranja prevladanih nacionalnih mitova;
9. Svojim progresivnim domoljubljem i međunarodnom kooperativnošću moramo neprestance stvarati prijeko potrebne uvjete i pretpostavke državnog uključivanja u poželjne međunarodne asocijacije;
10. Moramo iskoristiti sva raspoloživa sredstva i načine da nas barem u zemljama s kojima imamo uspostavljene diplomatske odnose što prije počnu i statistički prikazivati kao zasebni nacionalni entitet (s vlastitim jezikom i ostalim nacionalnim obilježjima), te se stalno i neumorno truditi da se definitivno hrvatsko distingvira od jugoslavenskog, srpskog i svakog drugog (u diplomatskim razgovorima i njihovu prevođenju, u prevodilaštvu uopće, u radio i TV emisijama, u tisku i obrazovnim institucijama, u crkvi i vjerskim obredima, u imenima i nazivima, u svemu - pa i u tekstovima na nadgrobnim pločama);
11. Sustavno raditi na uspostavi društvene, kulturne, gospodarske, turističke i svake druge hrvatske promidžbe, koristeći sva raspoloživa sredstva i medije (gostovanja, literatura, mass-mediji, Internet itd.);
12. Najviše što je moguće potpomagati inicijative i aktivnosti hrvatskih iseljeničkih udruga, klubova, grupa, škola, vjerskih zajednica i drugih mogućih institucionalnih oblika društvenog okupljanja naših iseljenika u čuvanju i njegovanju nacionalnog identiteta, kulture i tradicije (financijskom potporom, materijalnom i stručnom pomoći, promidžbom, moralnom podrškom…).

Ostvarujući ove naše strateške ciljeve i interese moramo biti svjesni da ćemo teško ikada postati zemlja bez iseljeništva, da Hrvatska ima svoju dijasporu i da će je i ubuduće imati, ali da ona ne predstavlja nikakav teret već prije golemu vrijednost koja joj stoji na raspolaganju. Moramo se, dakle, osloboditi zablude da će nam se ikada veliki broj iseljenika, a posebice njihovih potomaka, vratiti i useliti u Hrvatsku. Jedino oslobođeni ove zablude, moći ćemo formulirati realnu i provedivu migracijsku iseljeničku politiku.

Literatura:

Antić, Ljubomir: Hrvatska dijaspora i saborski izbori, Novi Danas, Zagreb, 07. kolovoza 1992.
Banac, Ivo: Izborni obuhvat i rezultati dijaspore, Novi Danas, Zagreb, 21. kolovoza 1992.
Crnić, Zlatko: Dijasporin odziv izborima, Vjesnik, Zagreb, 23. kolovoza 1992.
Čizmić, Ivan: Nedopustivo je unutrašnje "strančarenje" u odnose prema iseljeništvu, Zajedničar, 30. kolovoza 2000.
Francis, E. K.: Ethnos und Demos, Berlin, 1965.
Laušić, Ante: Treba li Domovini hrvatsko izvandomovinstvo? (okrugli stol), rasprava, Zagreb, 27. lipnja 2000.

Summary
THE REPUBLIC OF CROATIA AND ITS DIASPORA

The complex relationship between the Republic of Croatia and its diaspora can be gleaned from the relationship between the diaspora and the Croatian Homeland Society (earlier: Homeland Society of Croatia), founded exactly fifty years ago. As a mediator between the homeland and the Croats abroad it shared the fate of political evaluations and the establishment's attitudes toward the political and other behavior of the diaspora. Every criticism of Croatian emigrants toward the homeland authorities was felt by the Homeland Society on its back. A particularly tempestuous and challenging period lasted from the election of the late Veceslav Holjevac to the Society's presidency in 1964, until after the Karadordevo meeting and the collapse of the "Croatian Spring" (1971). At that point the Homeland Society was accused of being a nationalist organization and was almost eliminated. The pro-sovereignty Croatian emigrants gave the authorities many an excuse to crack down on the Society. One must also emphasize that the watershed years of 1990-1992 were not especially fruitful for the Society. Using popular jargon of today, one might call them transitional.

We believe we have reached a period of consolidation. In that light we would also like to see the initiatives of the Ministry of Culture and the Ministry of Foreign Affairs contribute to a more efficient and purposeful program of the Croatian Homeland Society.

Resúmen
LA REPÚBLICA DE CROACIA Y SU DIÁSPORA

Entre la República de Croacia y su diáspora existe una comunicación fuerte, que de modo particular se puede ver a través de los cincuenta aňos de relación entre la Fundación para la Emigración Croata y la diáspora. La Fundación para la Emigración Croata, o la Fundación de los Emigrantes Croatas, como se llamaba antes, fue fundada exactamente hace cincuenta aňos. Como mediadora de la relaciones entre la patria y los emigrantes compartió el destino de la calidad de las estimaciones políticas y las relaciones del régimen gobernante hacia el comportamiento político, entre otros, de la sociedad emigrante. La Fundación sintió sobre sus espadas todo intento crítico de la emigración con respecto al gobierno actual de la patria. Especialmente tormentoso y desafiante fue el período desde la elección del ya fallecido Većeslav Holjevac como presidente de la Fundación (1964) hasta directamente después de Karađorđevo y la ruptura de la así denomidada "Primavera Croata" (1971), cuando se la catalogó como organización nacionalista y por poco se hibernó su trabajo. La emigración política croata (državotvorna) a menudo daba pié a que el gobierno de entonces se desquitara con la Fundación. También vale decir que ni los aňos de grandes cambios 1990-1992 fueron para ella muy fructíferos. En el lenguaje popular hoy diríamos que fueron aňos de transición.

Nos parece que llegó el momento de la consolidación. En esta línea deseamos ver también que la iniciativa del Ministerio de Cultura y del Ministerio de Relaciones Exteriores apoye el objetivo y la eficiencia del programa de trabajo de la Fundación para la Emigración Croata.